LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Bosanski ljudi Slovo o velikanu Emeriku Blumu
Slovo o velikanu Emeriku Blumu PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 07 Kolovoz 2018 08:41

 

BlumEmerik Blum – vizionar s pokrićem

Josip Vričko

Sredinom prošlog stoljeća sa uzorkom proizvoda proizvedenog u jednome anonimnom “pogončiću”, Emerik Blum je pokucao na vrata već afirmirane i goleme jugoslavenske fabrike, s prijedlogomda se udruže. Primio ga je, baš kao što se prima neželjeni gost, nekakav deveti referent. Ali, iako tako nisko rangiran, dozvoliosi je da gosta iz Sarajeva, koji je vodio firmu sa osamdesetakradnika, otpravi s indignacijom – otkud je došao. Nije, međutim, imao pojma s kim ima posla.

“Za petnaest, najviše dvadeset godina bit ćemo deset puta veći ili jači od vaše fabrike, tada ćete vi dolaziti nama sa sličnim ponudama”, odbrusio je Blum s vrata samozadovoljnomignorantu, kojega povijest, za razliku od njegova u ono vrijeme anonimnog gosta, nije upamtila.

Dvadesetak godina od ovoga za Bluma neprijatnog događaja, njegov je Energoinvest bio moćna obitelj sa 22.000 članova što su radili u 35 fabrika, 6 rudnika, pet razvojno-istraživačkih centara, tri projektantska biroa, mješovitim poduzećima sa stranim firmama, 30 zastupništava u zemljama na svim kontinentima. No, ni tada ovaj praški đak – diplomirao je Elektrotehniku na Univerzitetu u Pragu – nije bio zadovoljan. Štoviše, tvrdio je kako bi zadovoljiti se s postignutim bilo ravno samoubojstvu.

“Težimo tomu i radimo tako da se u najskorije vrijeme po svim obilježjima svrstamo u red najvećih europskih i svjetskih firmi iz naše branše”, govorio je u vrijeme kada su mnogi dvojili može li se više od onoga što je Energoinvest već postigao. No, da nije puki navjestitelj svjetlije budućnosti, kao ovi današnji što su nam obećavali kako ćemo jesti zlatnim kašikama, pokazalo se ubrzo. Kada je, godinama se boreći s bolešću, Emerik Blum preminuo u rano ljeto 1984. svi ovi ciljevi su bili ostvareni.

Kako?!

Odgovoriti na to pitanje, znači, u biti, objasniti kako se postaje veliki čovjek. Moram priznati kako više vjerujem da se veliki ljudi rađaju, i to, dakako, ne baš često. Ali, i da ih stvaraju i životne okolnosti. Čini se kako je Emerik Blum postao veliki Blum zahvaljujući i jednom i drugom. Život ga nije mazio. Moždasu njegovi najljepši dani bili oni dani sarajevskog dječaka koji jerastao u skromnoj familiji. I kada je, po osobnom priznanju, bio pravi mali sarajevski jalijaš, pa mu je majka Cecilija, za koju je bio osobito vezan, više puta morala utuviti u glavu kako je batina iz raja izašla.

Otac Mihajlo, vrijedni i samozatajni mašinovođa, bio je slab na sina jedinca. Baš zato majka i jeste bila zadužena za prevaspitavanje. Željela je, kao i sve majke svijeta, da od svoga sina napravi pravog čovjeka. Blum se zato čitav svoj život sjećao majčina snažnog autoriteta i gvozdene discipline koju mu je nametala. Priznavao je, pak, da nije bilo lako obuzdati njegovu nestašnu prirodu. Usto, na rane su ga sarajevske dječačke dane podsjećala
divna, mirisna jela. Netko bi pomislio kako je riječ o neobičnim, kompliciranim, egzotičnim jelima, čak specijalitetima. Ali, ne. Tih su godina Blumovi, kao i sve radničke obitelji, živjeli oskudno. Pa, ipak, i u poznim godinama Emerik se sjećao krumpir-čorba i šufnudli. Sklonost ka običnoj, narodnoj kuhinji pratila ga je cijeli život. Tako je, primjerice, uživao kuhati grah u rijetkim trenucima koje je mogao posvetiti samo sebi i najbližima. Budući da nikada za svoga radnog vijeka nije koristio godišnji odmor, to je uz lov – najčešće petkom – bila jedina prilika za opuštanje. A baš je lov, možda i ponajviše, pokazivao pravu Blumovu prirodu.

“Vukovi su moja najdraža meta, a u malog i bespomoćnog zeca ne bih mogao da pucam”, svjedočio je i na neizravan način objasnio karakter čovjeka koji nikada nije prezao da stvari i pojave nazove pravim imenom, da svakome skreše u lice ono što misli. Iz današnje perspektive, kada se ona, Brozova Jugoslavija uglavnom doživljava kao nekakva diktatura gdje se slušao samo Najveći sin, gotovo nevjerojatno zvuče riječi iz ‘72. godine tadašnjeg generalnog direktora Energoinvesta na račun Saveznog izvršnog vijeća. Na pitanje novinara beogradske Politike što očekuje od SIV-a, bez ikakva ustezanja odgovara „Prije svega, dosljednost i istrajnost da se dogovoreno i ostvari. Ja sam, primjerice, pogriješio što sam 1965. kada je
počela privredna reforma vjerovao SIV-u. Od nas je traženo da što više izvozimo i – izvozili smo. SIV, međutim, nije izvršio svoju obvezu u pogledu kreditiranja izvoza. I danas nas ta teškoća pritiska. Tako to ne ide“, bio je rezolutan ranih sedamdesetih.

Što je, budući da je praktički tek ugušeno Hrvatsko proljeće, bilo osobito hrabro. Bilo je to, naime, vrijeme kada nije bilo naročito pametno talasati. Slijedom čega nije teško razumjeti zašto su ga gotovo svi u Energoinvestu zvali Gazda. Ali, kada su to izgovarali energoinvestovci, u intonaciji nema onoga što se pod tom riječju izgovara. Nema straha…

Blum je bio autoritet, “porodični” kult i zakletva. “Rekao je gazda”, to je svih njegovih godina u Energoinvestu imalo posebnu snagu među radnicim, stručnjacima i rukovodiocima ovoga poduzeća. To što je on, Blum kazao, nije ono što netko drugi može da misli i kaže. Tako, primjerice, i ove riječi, koje su ranih sedamdesetih, malo prije negoli će skresati SIV-u ono što je zaslužio, zvuče gotovo nestvarno.

“Poneko mi prigovora da neki moji potezi nisu uvijek u skladu sa principima samoupravljanja. Smatram kako to nije točno. Forma nije legitimacija za razvijeno samoupravljanje. Sadržaj je važniji”, tumačio je i tako odgovarao kritičarima. Bez pardona.

Vratimo se ponovo mladim Blumovim danima. Kao srednjoškolac naglo je odrastao i pokazao kako je spreman na težak put koji je stajao pred njim. Već kao devetnaestogodišnjak Blum je nastavio školovanje u Pragu na Visokoj tehničkoj školi, ali već sljedeće godine, tadašnje su jugoslavenske vlasti tražile da ga protjeraju iz zemlje zbog pripadnosti naprednom studentskom pokretu. I baš u Pragu je doživio sudbonosni susret. Prilikom jednog hapšenja, u policiji je sreo studenticu glazbe, Ruskinju Matusju. Susret je doista bio zanimljiv – djevojka mu je tražila pero da ispuni prijavu i on joj je spremno želju ispunio. Mnogo kasnije, sad već gospođa Blum je tvrdila kako je već iz tog prvog kontakta, gotovo iz prvog pogleda shvatila kako iza te uglađene spoljašnosti toga jugoslavenskog studenta živi izuzetno interesantna osoba. Oboje su, dakako, zahvaljivali praškoj policiji što im je omogućila da se sretnu…

Stanovito vrijeme poslije izgona Blum je živio u Madžarskoj i Austriji. No, i tamo ga je, također, stigla jugoslavenska, monarhistička ruka, pa je protjeran, zapravo vraćen u rodni grad – gdje je u internaciji proveo tešku godinu. Ubrzo zatim, Blum nastavlja, pa iznova prekida studije u Beču, te ih, po odsluženju vojnog roka, završava ‘39. u Pragu. Teški studentski dani su u stanovitoj mjeri utjecali na to da, u vrijeme kada je počeo graditi
Energoinvest, inzistira na mladim obrazovanim ljudima. Sjećajući se jednom prigodom kasnih pedesetih godina prošlog stoljeća, Blum je, kao jedan od ključnih momenata, spomenuo rivalstvo s “Radom Končarom”. Shvatio je taj vizionar da je za dvojicu tijesno na domaćem tržištu. Izlaz je doslovce bio u inozemstvu. Trebalo se zato rekonstruirati, tako da se pola proizvodne prodaje na stranom tržištu, a pola kod kuće. Kada je krenuo u ovu, za ona teška vremena, pravu avanturu, Energoinvest je imao 600-700, a potkraj šezdesetih, dakle ni deset godina kasnije 1.500 inženjera i tehničara. I zato bi se za ovoga čovjeka, izrazite pronicljivosti i sređenosti, sa veoma škrtom ali britkom riječi, koji je prije ličio na profesora filozofije ili medicine nego na inženjera i direktora, moglo kazati da je uvijek izazivao male revolucije svuda gdje se pojavio. U svemu što je radio želio je da se domogne najviših, ekskluzivnih sfera.

Vrativši se u Sarajevo, od srpnja ‘39. do lipnja ‘41. Radi kao elektroinženjer u Centralnoj direkciji državnih rudarskih preduzeća. Ali, potkraj lipnja te godine ponovo je uhapšen. I tada počinje Blumova kalvarija, logoraške godine u Gospiću, na Pagu, u Kropaji, Staroj Gradišci i Jasenovcu. U ustaškoj tvornici smrti, u zloglasnom Jasenovcu dijelio je, od kraja ‘41., sudbinu tisuća Sarajlija, od koji je malo tko preživio. Sjećajući se mnogo kasnije tih dana, Blum je svjedočio kako mu je išlo na ruku to što je bio stručnjak. Usto, misli kako mu je pomoglo – čak! – i to što su ga tretirali kao Židova, a ne komunistu. Ipak, vjeruje da je presudilo to što nikada nijepodlijegao panici. I kada je bilo najteže, tražio je – i vjerovao – u izlaz!

Nedvojbeno je da su ti logoraški dani bili vrijeme kada se kalio čovjek koji će, pa gotovo bi se bez pretjerivanja moglo kazati, izmislio Energoinvest. Ti su ga dani, ma koliko teški, naučili i strpljenju. U vremenu kada je već cijeloj gospodarskoj Europi bilo jasno s kim ima posla, Blum, u to vrijeme već ovjenčan i Legijom viteza časti Francuske, mirno je tumačio formulu svoga uspjeha i uspjeha, sad već, sarajevskog giganta.

“Svi odlučujući potezi su dugoročni. U gospodarstvu nema i ne može biti – juriša. Juriš je kaos ako traje duže od dva-tri dana. Što se tiče rizika, mora se znati ova istina: što je fond znanja veći, rizik je manji.”

U svojim bitkama imao je podršku sredine koju je osvajao svojim idejama. Ali, životni putovi nisu uvijek bili glatki. Bilo je i dana krize i neshvatanja, kada sklonost dnevnom miru, komforu, osrednjosti, nije mogla da prihvati nove prodore. Često je, u takvim danima, pominjao Andrićevog Pijevca – kmeta Simana, koji je platio glavom, jer je pjevao prije ostalih. No, upornost inženjera Bluma nikada nije posustajala i uz pomoć onih koji
su mu vjerovali u tamom vilajetu stvarao je i stvorio modernu privredu.

U vremenu kada je današnji Energoinvest, baš, uostalom, kao i drugi nekadašnji bosanskohercegovački giganti, samo blijeda sjena, oni koji se sjećaju Blumova gospodarskog čuda, sa sjetom prizivaju ovoga vizionara s pokrićem. Baš kao i oni koji se sjećaju Bluma gradonačelnika i fali im njegova posvećenost Sarajevu. Posvećenost gradonačelnika, ili, kako se ta funkcija tada zvala, predsjednika Skupštine grada na kojoj je rodni grad pripremao i pripremio za Zimske olimpijske igre ‘84,, koje je, nažalost, jer ga je bolest prikovala za krevet, gledao samo na malim ekranima. I kad je dužnošću i poslovima bio odvojen od grada, kada nije bio izravno uključen, zanimao se, brinuo, radio, domišljao. Činio je to uvijek po osobnom htijenju, prije i poslije funkcije prvog čovjeka grada, iz ljubavi i iz duboke sraslosti s gradom, čiji život nije odvajao od vlastitog. Za njega nije bilo važno zaduženje već lično ubjeđenje i opredjeljenje, uvjerenost da je nešto dobro, svijest da se sve veliko i naizgled daleko treba znati sačekati, strpljivo i dugo unaprijed raditi, znati pravi trenutak od koga se može očekivati rezultat.

Pa, ipak, kad je, već pri kraju života, govorio o gradonačelničkim danima, odavao je čovjeka koji nije dokraja bio zadovoljna urađenim. Mislio je kako su ti mandati prekratki da bi se nešto značajno moglo uraditi. Taman se čovjek, govorio je, upozna s problematikom grada i porazmisli što da predloži i učini, a ono predsjednički mandat istekne. Njegove riječi o birokratizaciji izrečene potkraj ‘83. kao da se odnose na današnje Sarajevo, gdje, inače, gradonačelnike biraju po stranačkoj podobnosti i, uglavnom da uhljebe poslušnike do mirovine.

“Birokratizacija je toliko snažna, ljudi lutaju za najobičnija uvjerenja od Poncija do Pilata”, govorio je o tome, ni do danas, neiskorijenjenom zlu. Osobito mi se čini zanimljivom njegova opservacija, pomalo i filozofska o čaršiji, koja se u vremena kojih se sjećao, bavila intrigama i klevetama da razbije dokolicu. U Blumovo doba, tvrdio je, to je najčešće naopako i destruktivno opolitičena priča na koju pristaju razni pojedinci… i koja ima za krajnji cilj da razara.

Danas je, pak, čaršiju, onu sarajevsku teško definirati. Uglavnom se o njoj govori pejorativno. Naročito o onoj političkoj čaršiji, odgovornoj za to što ovaj grad razoren. Prevladao je u njemu čaršijski, zapravo ćaršijski mentalitet u svome najgorem obliku.

Eh, da nam je sada jedan Blum…, kazat će zato njegovi suvremenici. A to je možda više od svih onih brojnih odlikovanja što ih je sa života zaslužio.
Udruženje studenata iz Praga podrijetlom iz Bosne i Hercegovine danas s ponosom nosi ime ovoga svoga zemljaka. Ulica Emerika Bluma je na sarajevskoj Grbavici. Zapravo, negdje na Grbavici..

(Ovo predivno podsjećanje gospodina Josipa Vrička na bosanskog velikana Emerika Bluma preneseno je sa bloga Mirze Hasanefendića)

 

Ažurirano: Utorak, 07 Kolovoz 2018 08:52
 

Komentari  

 
0 #1 Mehmed Meša Delić 2018-08-07 16:04
Blum je bio "POSLJEDNJI MOHIKANAC" u BiH!
Citat
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search