LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče Tonijeva priča
Tonijeva priča
Srijeda, 29 Kolovoz 2018 18:15

 

ToniOtac

Toni Skrbinac, sarajevska raja sa Bistrika (Memli strana), sada u Mariboru

Koliko se sjećam, na moru sam se najlakše i najbrže zaljubljivao. Nekoliko puta mi se učinilo da sam našao ljubav svog života: zbog Vesne iz Smedereva sam jednoga jutra unajmio mali kanu i veslajući neko vrijeme pratio trajekt kod čije je ograde ona stajala i neprestano mi mahala sve dok nije iščezla iz mog vidokruga. Ko bi mi tada mogao dokazati da se moja kratka bajka baš tada i završila? Niko. A jeste.

S Ljijljanom sam se poslije vrelog ljeta u Postirama na Braču neko vrijeme i dopisivao, a naša pisma su bila mladalački ostraščena, puna “velikih” riječi koje su kao svjedočile o našoj ljubavi…ali jesen još nije ni odnijela sve lišče u mom Sarajevu a glavni podstanar u mom srcu bez kojeg mi se ljetos život činio prazan i nezamisliv, neprimjetno je izašao ustupivši mjesto novima slastima, strastima i brigama.

Davno je to bilo, a bilo je. Moglo se, doduše, i meni desiti, a koliko znam nije, kao što se dogodilo njoj i njemu u Trogiru prije skoro 33 godine.

Mojca je sa roditeljima još od vremena kada je bila i osnovnoj školi dolazila na ljetovanje u Trogir i tog augusta, iako je imala već punih dvadeset, pridružila se mami i tati i krenula s njima na zajednički odmor. U Mariboru je ostavila momka, ozbiljna veza, nažalost, već je radio i nije im se mogao pridružiti.

U Trogiru je živio mladić po imenu Ivo, stara Mojcina simpatija. Tog ljeta iz simpatije je vjerovatno frcnula iskra ljubavi, a sigurno i plamen strasti. Kad se Mojca vratila u Maribor – bila je trudna. Povjerila je tajnu majci, a ova ju je savjetovala da o svemu šuti i da se što prije uda za svoju mariborsku ljubav. I, eto uskoro i braka i djevojčice Nine. Ta djevojčica Nina ima sad 32 godine. Upoznao sam je prije kratkog vremena,a sada ću je i vama predstaviti. Jer, zbog nje i ova priča ide kako ide.

U lakom, neobaveznom razgovoru, koji je bio posvećen malo vremenu, dosadna bura danima nije prestala puhati, malo majčinoj svetinji, sinu, mladom glazbeniku i fudbaleru, Nina, vedra, simpatična i kršna žena me je u jednom trenutku pitala i čime se ja bavim:

“Pišem priče” - odgovorio sam kratko.

“E, ja onda imam priču za tebe, ma kakva priča to je scenarij za jednu pravu sapunicu…”

Mrmak radoznalosti je bio probuđen i malo Nina, malo ja nastavljamo sa njenom pričom. Rodila se, dakle,uvjerena da živi u skladnoj roditeljskoj zajednici. Čovjeka kojeg je zvala “tata” malo se sjeća.

“Imala sam šest godina kada je poginuo. Fizički mi je njegov lik ostao u sjećanju, ali skoro ničeg drugog se ne sjećam.”

Nina kaže da je imala bezbrižno djetinjstvo. Mama Mojca neko je vrijeme tugovala, a kako je bila još, možemo reći, rosno mlada uskoro se udala i u Mojcin život došao je novi čovjek - očuh.

“On je bio moj savjetnik, advokat jednom riječju prijatelj. Kad god sam imala neki problem, prije sam se obratila njemu negoli majci…”

I prolazile su godine, život tekao svojim tokom. Nina je odrastala i odrasla, školu završila, zaposlila se, udala i dobila sina.Tajna koju nije ni slutila ostala bi vjerovatno tajna zauvijek da se nije dogodilo…

“U 28.oj godini na jednom sistematskom pregledu otkrili su mi jednu bulu na grudima. Izgledalo je jako zabrinjavajuće i svi smo se bojali najgoreg. Mislim da mi mama ni tada ne bi rekla, ali kasnije sam saznala da ju je nagovorila jedna njena prijateljica koja inače na nju ima veliki uticaj. Sjedile smo tako i onda je ona rekla: “Imam ti nešto za reći…”

“Šta mama?” - upitala sam.

“Onda je neko vrijeme šutjela, pogledala me u oči i rekla: “Moram ti priznati.Ti nisi kčerka tvog pokojnog “tate”. Tvoj je otac Ivo…” I ispričala mi je cijelu priču. Možda bi ona i javila Ivi da je rodila njegovu djevojčicu da su pisma koja je on neko vrijeme iz Trogira slao stizala u njene, a ne u ruke bake koja ih je skrivala. Uh! Kao da me je udario grom…”

I šta sada da radi biće koje je sa 28 godina saznalo da tamo negdje u Trogiru živi čovjek koji je njen otac, a nikada ga nije ni čula ni vidjela?

“Povremeno sam pomislila na maminu “novost” ali sam sve nekako prepustila vremenu. I onda, nakon dvije godine u meni se probudila radoznalost. Krenula sam da tražim tog čovjeka. Jedva sam uspjela i baš se nekako dogodilo da moj pravi tata ima rođendan. Poslala sam mu čestitku i napisala da sam Mojcina kčerka. Uslijedio je odmah odgovor, obradovao se i pitao za mamu. I predložio da ako budem nekad u Trogiru odemo na kavu. Naravno, sve sam rekla svom mužu, sinu još nisam tek mu je devet godina još je mlad za takve “novosti”……I krenuli smo na ljetovanje u Trogir. Dogovorili smo sastanak u jednom kafiću i…evo mog oca. Saznala sam ranije da je on poznati funkcioner, očekivala sam ga u odijelu i s kravatom, ali došao je u majici i farmerkama. Rukovali smo se…predstavili i ja sam bila direktna.”

“Vjerovatno ti i ne slutiš, ali ti si moj biološki otac.”

Otvorio je usta, neko vrijeme nije ništa rekao a onda je zbunjeno pitao: “Otkud? Kako?”

“Mama mi je rekla.”

“Mama?” - ponovio je upitno.

“Da, mama.”

“A zašto to nije meni rekla? Zašto mi nikada nije odgovorila na pisma?”

“Nije znala za njih. Baka ih je skrivala.”

“Nekoliko puta je glasno othuknuo.Tražio je riječi, a ja sam odlučila da mu pomognem: “Znaš šta, mene je samo radoznalost ovdje dovela. Nikakve probleme ti neću praviti, niti očekujem od tebe ništa. Evo, tek toliko da se upoznamo…To ga je, čini mi se, malo opustilo i nastavili smo razgovor. Pogledao je na sat i pitao: “Možemo li sutra opet na kavu?”

“Dogovorili smo se u jedanaest. Došao je, ovoga puta u svojoj radnoj garderobi, kravata, odijelo…i prije nego smo naručili kave reče mi: “Znaš imam sastanak u podne”.

Ok - rekla sam - imamo dovoljno vremena za kavu.«

I onda smo pričali,a on me je nekoliko puta, čini mi, se provokativno pogledao…Ja stalno nosim ove velike,dioptrijske naočale i kad su me ti njegovi uporni pogledi dovoljno iznervirali, polako sam skinula naočale i rekla mu: “Nešto te izgleda zanima? Evo,gledaj.” Nije mi rekao šta je tražio na meni, ali pretpostavljam neke fizičke tragove koje bi trebao otac ostaviti na kčerki. Razgovor mu je izgleda godio jer sam ga ja 15 minuta prije 12 upozorila: “A sastanak?” Iskreno, mislim da i nije imao sastanak, nego se za svaki slučaj osigurao, ako mu bude neprijatno, neće dugo trajati. Jer, kada samo kasnije prolazili pored jednog restorana pitao me je: “Voliš li škampe?”

-Volim.

“Mogli bi skoknuti na ručak” - pozvao me je i u njegovom glasu osjetila sam srdačnost.

“Ne, ne, neki drugi put, sad idi na sastanak.”

I nije bilo neke emocije. Bar kod mene ne. Zadovoljila sam svoju radoznalost.Što se tiče njega u tih pet-šest susreta koliko ih je bilo, jednom mi je samo rekao da ako bi bilo šta trebala mogu računati s njegovom pomoći. Jedino još mislim da mu predložim da odemo na DNK test da i formalno potvrdimo tu činjenicu. Što se tiče njegove djece koja su već odrasla i uspješna su skoro kao i on…za sad niti nemam neku želju da ih upoznam.

Eh, to more, eh taj život!

 

Komentari  

 
+1 #2 Nadan Filipovic 2018-08-29 22:24
Vala Heli, imate pravo. Toni, ne samo što je prava raja, on je i stvarno jako dobar pisac prekrasnih priča. Svaka mu čast!!! OKU je dao eksluzivno pravo da objavljuje priče, a neke su čak objavljene prije na OKU, nego li u Oslobođenju! Hvala Toni!!! Ko ne igra za raju i ne poštuje taktiku, završit će u nižerazrednom "Vratniku".
Citat
 
 
0 #1 Heli 2018-08-29 21:49
Lijepa prica. Inace price Tonija redovno citam. Svidja mi se stil pisanja i izbor tema. Svaka je lijepa na svoj nacin.
Citat
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search