LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Komentari Prava šljaga Nenadu Kecmanoviću
Prava šljaga Nenadu Kecmanoviću
Petak, 31 Kolovoz 2018 10:02

 

Prof SLDEKONSTRUKCIJA VELIKOSRBIJANSKOG DŽIHADA

Kecmanovićev velikosrbijanski boj protiv džihad-vjetrenjača

Prof. dr. Senadin Lavić, Sarajevo

Povodom komentara na moj intervju portalu Vijesti.ba, a koji je preuzeo portal Kliker.info (30. juli 2018), profesora Nenada Kecmanovića na vašem portalu Sve o Srpskoj, od 5. augusta 2018. godine, naslovljenog “Džihad Senadina Lavića protiv velikosrbijanskog zla u Bosni “zahtijevam da objavite moj odgovor.

Bivši sarajevski profesor Kecmanović se predstavio kao stručnjak za islamizam i srpske mitove. Znakovito je da je uz moje ime i prezime u navedenom naslovu stavljena riječ “džihad” što bi trebalo da automatski devalvira moju interpretaciju u medijskoj orbiti, da me obilježite kao opasnost, diskvalificirate kao respektabilnu osobu i pretvorite u nekog orijentalističkom metodom oblikovanog religijskog fanatika (“muslimančića”) koji ne zna za evropsku racionalnost i koji ne pripada tom svijetu. Kecmanović je uložio veliki “stvaralački” napor da uz islam doda militantnu notu kako bi se opravdala četnička barbarstva i velikosrbijanski zločini nad Bošnjacima. Zato svako ko drugačije misli i govori mora biti spreman da iskusi napade i laži hegemonijskih propagandista i medijskog cinizma.

Budući da je bivši profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu u penziji neophodno ga je podsjetiti na nekoliko principijelnih stavova. Sve bošnjačko potiče i izvire iz Bosne. Bošnjaci svoje postojanje zasnivaju na bosanstvu, vezanosti za bosansku zemlju i krajeve. Oni su vremenom nastali iz ukupnosti bosanskog trajanja, iz simbioze etničkih grupa – nisu se pojavili s Osmanlijama ili se odvojili od Srba. O sultanu i turčijatu tako lijepo i nadahnuto pripovijeda Ivo Andrić, bosanski nobelovac. Ali, to je samo romaneskna fikcija. U konstruktu o osmanskom naslijeđu postoje i bošnjačke neznalice, naravno, koje se uklapaju u velikosrpski ram islamizma i po njemu provode samoorijentalizirajuće destruktivno isključivanje iz povijesti Bosne. Te bošnjačke neznalice idealni su tipovi za igrokaz koji voli profesor Kecmanović zatočen u vlastitoj neosjetljivosti za fine razlike i prepoznavanje drugog i drugačijeg. Možda profesor ima neke posebne osjećaje za Tursku i njezino naslijeđe? To se nikada ne zna! On poručuje Bošnjacima da im Turska treba biti “matica”. A to je stara bolest palanačkih duhova koji nikada nisu imali povjerenja u sebe i nisu se oslanjali na sebe, nego su negdje drugdje tražili oslonac i “pamet”. Profesor Kecmanović podsjeća da je došao kraj poštivanju multikulturalizma i sada bi trebalo brzo “izbrisati” svaki trag razlike, postojanja drugog, neidentičnog, heterogenog, samosvojnog. Nažalost, Bošnjaci su iskusili šta to znači 1995. godine. Možda će profesor Kecmanović obznaniti da negira bilo kakav zločin i genocid nad Bošnjacima u ime velikosrbijanskog projekta zla?

Kad su Bošnjaci odlučili da se izbore za svoju slobodu ili, hegelovski rečeno, kad su bili spremni “rizikovati život” kao gospodarska svijest koja će se brinuti o sebi, završila se stravična epoha progona i neslobode. U tom događanju, ona zgotovljena matrica potčinjenosti o kojoj su učeni preko njegoševskih pjevanja da su “poturice”, “izdajice” i “nesoj” trebala je kod Bošnjaka proizvesti samorazumijevanje i samopredstavljanje kao orijentalizirane atrakcije u okviru jugoslavenstva, to jest oblikovati pogled na sebe kao religijsku grupu koja se odmetnula od svoga stabla i koja se vidi kao “folklorni kuriozitet” (M. Slezović) i predstavlja vlastito postojanje kroz neko kulturno-umjetničko društvo. Najvažnije napredovanje kroz “rad pojma” (G. W. F. Hegel), u povijesno-civilizacijskom procesu, što povrđuje političkog subjekta u povijesti jeste svijest o Bosni kao povijesnom, kulturnom i političkom okviru bošnjačkog bića. Na taj način Bošnjaci su iskočili iz pripremljenog okvira za “sliku egzotičnog plemena” i postepeno se uzdizali u bosansko političko biće pokazujući da su svjesni vlastitih kulturno-povijesnih atributa (oznaka jednog starog evropskog naroda) i njegove moderne političke povijesti koja se vezuje za državu Bosnu i Hercegovinu.

Velikosrbijanska propagandno-obavještajna matrica o Bosni i Bošnjacima je užasna i podla. Opakost pomračenog i zarobljenog uma konstruira laž kako bi se Bošnjacima podmetnula krivnja što su mnogi među njima i muslimani, jer kao takvi oni su “mostobran za prodor islamskog terorizma u zemlje EU”. Zato se profesor Kecamnović prostire kao neprobojni pancirni pojas, antemurale christianitatis pred azijatskom, orijentalno-islamskom najezdom – tako već od Kosovskog boja.

Profesor kontinuirano pokušava Bošnjake utjerati u neku islamističku skupinu. On oblikuje poželjnog i nepoželjnog Bošnjaka, te premotava po ko zna koji put potrošeni propagandni materijal koji se i dalje koristi u denunciranju Bošnjaka i negiranju Bosne. Stara je to matrica, često korištena, ali pakosne su i jalove priče o džihadu i islamskim radikalima iz profesorovih mitskih svjetova. Za upućene to je već stari, pročitani velikosrbijanski trik. Tokom cijelog 20. stoljeća od Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca do Soscijalističke federativne republike Jugoslavije (SFRJ) Bošnjake utjeruju nerijetko i terorom u zadatu formu “religijske skupine”. Tu religijsku formu uz to nastoje utjerati u srpstvo, hrvatstvo, jugoslavenstvo – ali ne i u bošnjaštvo i bosanstvo! Utjeruju ih u sve moguće ideologizirane konstrukcije 20. stoljeća, ali im se svim silama priječi njihovo bosansko postojanje. Ne bosanska republika bosanskog naroda! Profesor Kecmanović nije primjetio jedan “mali” povijesno-politički okret u zadnjih trideset godina – Bošnjaci postoje kao politička i kulturno-povijesna činjenica Bosne.

Ovdje valja podsjetiti, također, na jedan stav koji se bitno tiče profesora Kecmanovića i njegovog predanog rada na raskorjenjivanju bosanskih Srba. Jedan dio bosansko-srpskih intelektualaca u 20. stoljeću poslužio je velikosrbijanskom projektu u pokušajima destrukcije Bosne. Oni su, naime, imali zadatak da u srpskom narodu stvore posebnu sliku srpstva i razvuku je u prošlost, tamo gdje ona nikada nije bila. Srbiziranje bošnjačkog pravoslavnog naroda postulirano je kao projekt od 1844. u Načertaniju, a onda je “nacionaliziranje” bošnjačkih pravoslavaca i njihovo “srbiziranje” počelo od 1863. godine s dolaskom Teofila Petranovića koji je bio istaknuti član društva za širenje srpskog imena u Bosni. Tek poslije toga slijedi konstruiranje srpskog identiteta i ljudi se opredjeluju za srpstvo. To znači da su Bošnjaci u Bosni osnova iz koje su vremenom postali današnji Bošnjaci, bosanski Hrvati i bosanski Srbi. Naravno, profesor nikada neće pristati na ove historijske činjenice, jer one dezavuiraju sve mitove velikosrbijanske konstrukcije, to jest ideološki motivirane slike povijesti Bosne. Svako znanje treba imati etički osnov i podržavati zahtjev za istinom, jer bez toga ono je obmana koja laž uzdiže u istinu.

Vladislav Skarić nas je obavijestio da su u rad Društva bili uključeni mnogi učitelji pravoslavnih škola, trgovci, popovi. Prva faza trebala je da nauči pravoslavne Bošnjake da govore da su “srpske pravoslavne vjere”. Vasa Pelagić napisao je u “Rukovođu za srpsko-bosanske, ercegovačke, starosrbinske i makedonske učitelje, škole i obštine” (1867) sljedeće: “Svaki učitelj treba da nauči prvo svoje učenike, a posle svu ostalu varošku diečicu koia gođ umeju govoriti: da kad jih kogođ upita: šta si ti mladiću? Pa da mladić na to pitanje odma odgovori: ja sam Srbin. Dobro bi bilo kada bi se neki dobri ljudi našli koji bi diečici po koju kraicaru zato darivali, da se tim u njima još većma pobuđuje revnost k tome odgovori.”

Tako se stvarao “srpski identitet” u Bosni – tehnika indoktrinacije ljudi, kako bi se svi pretvorili u Srbe. Svetozar Marković kritizira ovaj plan u knjizi Srbija na istoku i u članku “Srpske obmane”. Od 1863. godine do danas traje taj strašni proces raskorjenjivanja bosanskih pravoslavaca, većine današnjih bosanskih Srba i njihovo mentalno-identitetno odvajanje od Bosne. U tome sudjeluju propagandni glasovi Dositeja Obradovića, Ilije Garašanina, Vuka S. Karadžića, Jovana Cvijića, Vase Glušca, Vase Pelagića, Dobrice Ćosića, Milorada Ekmečića, pa sve do profesora Kecmanovića i sličnih. Možemo samo zamisliti koja je odgovornost velikosrpskih intelektualaca za pogrešan smjer i obmanjivanje srpskog naroda o njegovoj narodnoj povijesti, identitetu, vezama s drugima narodima, religijskoj povijesti, etnogenezi, važnim ličnostima... Ako uzmemo mnoga prezimena u Bosni vidjet ćemo da su to starobosanski, bošnjanski rodovi koji su vremenom, poslije uništenja Bosanske kraljevine i Crkve bosanske (bosanski krstjani) prihvatili katoličanstvo, pravoslavlje i islam. A onda na osnovu religijske pripadnosti i povijesno-političkih procesa konstruirana i narodna imena u drugoj polovini 19. stoljeća. Zato je opravdano pitati u Bosni – otkada ste prihvatili srpski identitet ili neki drugi? Otkada na bosanskoj zemlji živite posuđenu povijest (i identiteta) i zašto negirate bošnjaštvo i bosanstvo ili bosanski jezik? Iz kojeg jezika dolazite?

Potrebno je upozoriti da je revizija povijesnih događaja uzaludan i skaredan pothvat. Svaki revizionistički pokušaj da se utvrđeni zločini negiraju predstavlja suštinski nemoralan čin pojedinca ili grupe (kolektivna perverzija “plemena u agoniji”) i učešće u tim zločinima. Revizionizam koji se danas natura kroz velikosrbijansku ideologiju u Bosni ne može nikoga obavezati da ga prihvati osim onoga dijela javnosti koji vjeruje Kecmanoviću i sličnima. Hoće li profesor ikada prihvatiti odgovornost za obmanjivanje javnosti, za izmišljotine i podvale, koje je godinama u svome revizionističkom antibosanskom pomračenju producirao na sve strane? Dobro bi bilo da nam profesor objasni kako su komunistički ideolozi postali nacionalistički ideolozi? Ili je komunizam bio samo paravan za neku drugu ideologiju? Mehki jugoslavenski komunizam bio je, ipak, jedna od totalitarnih ideologija koje smo poznavali u 19. i 20. stoljeću. Ta činjenica pomaže nam da shvatimo kako su vrli komunisti preko noći postajali ogavni nacional-fašisti, etnoklerikalni fundamentalisti, šovinisti, rasisti, zločinci. Metafizika zla koja je preko totalitarne ideologije etno-fašizma operirala u povijesnim događajima kakav je disolucija SFRJ 1990-ih objektivirala se u naknadnim političkim sistemima koji su rezultat zločina. Pokazalo se kako se jedna totalitarna ideja komunizma (dijalektika klasne borbe) zamjenjuje drugom, fašističkom, u čijoj je osnovi grupotvorbena cjelina na etničko-religijskom osnovu (sakralizirana etničko-religijska grupa). Jedan totalitarizam zamjenjuje se drugim i poslije disolucije bivše jugoslavenske države nastala su društva s primjesama fašističke ideologije u kojima dominira totalitarna nacio-fašistička politička ideja u međuljudskim odnosima. Političke stranke se kamfliraju pridjevom “demokratski/a” u nazivu, a stvarno provode nacio-fašističke ideje. Ozbiljan hrišćanin, odgovoran znanstvenik i moralan čovjek nikada ne bi ušao u taj labirint užasa. Sve ovo danas svjedoči da na balkanskom raskršću imamo hroničnu krizu liberalnog društva i humanističkih vrijednosti.

Profesor Kecmanović u svome anti-džihad zanosu nije pokazao humanističke ideje – on i ne zna značenje riječi “džihad” izvan orijentalistički sklepanog značenja za medijsku upotrebu. U profesorovoj bibliografiji nema važnih djela iz neke naučne discipline, ali on bi da svima popuje i drži lekcije s pozicije populističkog cinizma. On slijedi onu vrstu pisanja koja se smatra polemičkom publicistikom, skromnog razumijevanja zbilje, bez filozofskih i socioloških pretpostavki, često nelogičnog i kontradiktornog govorenja, informiranog iz policijsko-obavještajnih struktura. Tu nije riječ o naučnim radovima koji su rezultat istrajnih i dugotrajnih znanstveno-istraživačkih procesa. Profesor Kecmanović ni kao profesor ni kao javna ličnost nema velike i važne ideje. Njegova je najveća fraza “nemoguća država”! Ideologijski velikosrpski krik, dakle, nihil novi sub sole.

Profesor Kecmanović ne pripada liniji časnih srpskih ličnosti u povijesti koje dolaze poslije Svetozara Markovića, a kakvi su Dimitrije Tucović, Ilarion Ruvarac, Radovan Dragović, Dragojlo Dudić, Petar i Ivan Stambolić, Dragiša Pavlović, Latinka Perović, Radomir Konstantinović, Olivera Milosavljević, Sonja Biserko, Olga Popović Obradović, Srđa Popović, Ivan Đurić, Nikola Samardžić, Miladin Životić, Nikola Kovač, Mirko Kovač, Vidosav Stevanović, Pero Mužijević, Tibor Živković i mnogi drugi. Ali, i bez obzira što nije u ovoj povijesnoj srpskoj liniji, profesor zna da u civiliziranom svijetu djelo genocida nema budućnost – da je to nemoguća neljudska tvorevina!

Bosna je nesumnjiva povijesna, politička i kulturna činjenica bez obzira na sve moguće historiografske falsifikate, konstrukcije, laži i obmane koje je velikosrbijanska ideologija naturila kao “činjenice”. Bosna nikada nije bila “jedna od srpskih zemalja”, a Tvrtko I Kotroman je bio kralj Srbljem (Raškom), Bosnom, Hrvatskom, Dalmacijom... Nikada nije bio Srbin, niti je to neko bio iz bosansko-bošnjanske loze Kotromanića, i predstavlja prvog ujedinitelja ovih naroda obmanutih naracijama kvazi-intelektualaca i religijskih fanatika. Ali, Bosna i dalje ima sjajnu budućnost, jer ima neuništenu moralnu supstancu života. Ona je tisućljetna zemlja, hiljadugodišnje trajanje i ne može se uništiti nikakvim indoktrinacijama i manipulacijama opakih propagandista.

Nisu osvajačke Osmanlije u Bosni zatekle Srbe ili srpske vladare 1463. godine. Takvih nije bilo u Bosni do druge polovine 19. stoljeće. U Bosni u islam nisu ušli Srbi ili Hrvati – ne, pa to je jednostavno nemoguće! To su bili Bošnjani. Osmanlije su u 15. stoljeću zatekle Bošnjane krstjane koji su upravo doživljavali pogrom od ugarskih krstaša (1459). Nigdje nije bilo Srba koji su vladali Bosnom u to vrijeme – možda samo u srpskoj mitološkoj historiografiji ili, drugim riječima, u povijesti velikosrpske laži o Bosni. Bošnjani su u Bosni prihvatili islam – to nisu bili “islamizirani Srbi” niti su Sklavinije “srpske zemlje”. Bošnjaci nisu napustili neku od srpskog naroda posvećenu “pradedovsku veru” i tako postali izdajnici. Crkva bosanska nije bila izdanak ili grana srpske crkve. Sasvim je normalno da ljudi prihvataju vjere i mijenjaju mišljenja. Isto kao i Srbi u Srbiji.

Površnost profesora Kecmanovića podvaljuje nam “ropstvo pod Turcima”, slično mitskoj konstrukciji o devširimi (“danak u krvi”). Mit o srpskom ropstvu pod Osmanlijama nije baš tačan. Odlučujuća i najvažnija bitka Osmanlija nije bila na Kosovu 1389. godine – to je bio samo jedan usputni boj, ratna čarka moglo bi se reći. Poslije tog Kosovskog boja za Osmanlije dogodila se ključna bitka kod Nikopolja 1396. godine u kojoj su ratnici Stefana Lazarovog (sin kneza Lazara i Milice) dali odlučujući doprinos u pobjedi vojske Bajzita I, zvanog Jildirim (1360–1403), čime se otvorila kapija srednje Evrope. Bajazit I je oženio Lazarovu kćerku Oliveru, sestru Stefanovu. U bici kod Angore (Ankare) 1402. uz Bajazita su Stefanovi ratnici protiv razornih mongolskih snaga Temerlana. I danas je tamo veliko groblje Stefanovih ratnika. Dakle, o ropstvu pod Turcima cum grano salis. A kad se zapravo govori o dugu prema Turskom sultanatu istina je da obnova srpske države, kao modernog političkog subjekta, svoj temelj ima upravo u tom sultanatu. Kako god to ideologijski bilo tumačeno, istina je takva. A to je bitno doprinijelo zaprečenju političke emancipacije Bosne i njezina naroda.

Historičar Vladimir Ćorović u svom djelu Istorija Jugoslavije (Beograd, 1933) piše: “Mi smo se pod Turcima širili, ne manje nego kao da smo imali najekspanzivniju svoju državu...”

On govori i ovako: “Prema pravoslavnoj veri nije Mehmed II preduzimao nasilnih mera. Sam je lično bio, prema pričanju savremenika, verski sasvim ravnodušan. Voleo je, prirodno, one koji su primili islam i time se na vidan način obeležili kao pristalice turske. Ali, nije gonio ni drugih. Sultanija Mara, koju Turci nisu nagnali da pređe u islam, mada je bila njihova sultanija, postala je baš sa Mehmedovom potporom zaštitnik pravoslavlja. Kada se ohridski arhiepiskop Dorotej god. 1466. zamerio sultanu, koji je tada ratovao sa Skender-begom, sultan ga je, sa nekoliko uglednih Ohriđana, nasilno preselio u Carigrad; ali, samu arhiepiskopiju nije ukinuo...”

Ćorović veli i ovo: “Pred kraj XV veka ima vesti da se nesmetano podižu ili popravljaju porušene crkve, a na početku XVI veka gradi se nekoliko novih crkava i manastira. Mihailo iz Ostrovice, pominjani Srbin koji je dospeo među janjičare, piše sa priznanjem za Turke, koje inače ne voli mnogo, da je “među ovim poganicima velika pravednost, oni su pravedni prema sebi i među sobom, pa i spram svojih podčinjenih, bili ovi hristijani ili čivuti... jer car sam strogo na to gledi...”.

Profesor Kecmanović je najbolji primjer one Hegelove tvrdnje “povijest nas uči da nas ničemu ne uči”. Ako su “Turci” nekome napravili veliku štetu onda su to Bošnjaci koji su u 19. stoljeću zaustavljeni od sultana na putu ponovnog uspostavljanja bosanske države koju su im uništili u 15. stoljeću. Ali, treba podsjetiti, Husein Gradaščević je 12. septembra 1831. godine u Sarajevu, s rukom na Kur’anu u Carevoj džamiji, formalno proglasio autonomiju Bosne u sastavu Osmanskog sultanata. Sultanova odmazda nad Bošanjcima trajala je od 1832. do 1850. godine kada je izvršeno ciljano iskorjenjivanje bošnjačke elite, osmišljeni elitocid. To je jedan od bitnih razloga bošnjačkog nesnalaženja i lutanja u 20. stoljeću. Zato je svakom politički osviješćenom Bošnjaku odbojna svaka nostalgija za turskim, što ne znači da danas bosanskohercegovačka država ne treba, u vlastitom interesu, imati odnose s turskom ili bilo kojom drugom državom. Toliko profesore o “žalu za ‘pustim turskim’”.

Valja podsjetiti i na naše pretke, anitfašiste, u Drugom svjetskom ratu. Oni su začetnici obnove bosanske državnosti na zasjedanju Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine održanog u Varcar Vakufu ili Mrkonjić Gradu 25./26. novembra 1943. godine. I na sve one koji su učestvovali u stjecanju obnove neovisnosti savremene Bosne i Hercegovine nakon turskog osvajanja Bosanskog kraljevstva 1463. godine i smaknuća njezinog kralja.

Na kraju, principijelna napomena. Da bi se neki razgovor odvijao na zadovoljavajućoj razini komunikacije on podrazumijeva kompetentnog sagovornika i moralnog govornika. Mnogi među nama i dalje vjeruju u takvu vrstu komunikacije, razmjenu znanja i poštivanje “nebeskog sazvučja” ezana i crkvenih zvona u Bosni i širom svijeta. Ne onih profesorovih izmišljenih “ezana sa stotine novih minareta” u današnjem Sarajevu.

Obmanjuješ i varaš profesore Nenade Kecmanoviću.

Sarajevo, 25. kolovoza / augusta 2018.        

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

  • RUŠID - roman u nastavcima
    Apsolutno se slažem s tobom moj polu-imenjače. ;-) Više...
    18.11.18 02:37
    Autor - Zike
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Nadane, ne zahatori, ali mislim da je ovaj moj polu-imenjak Zike nestrpljiv da procita sta se desava... Više...
    17.11.18 12:46
    Autor - Zijo
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Boga mi se oteglo. Ali nema veze, izdržao je Zike i gore. ;) Vozdra. Više...
    17.11.18 02:20
    Autor - Zike
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Zike, ako Vam se radnja otegla, lijepo forget Rušida i to je to. Što se tiče pitanja odgovor bi moga... Više...
    15.11.18 08:01
    Autor - Nadan Filipovic
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Ne bih da dosađujem ali moram priupitati nešto: “Ima li još kol’ ko?” :roll: Više...
    13.11.18 16:02
    Autor - Zike
  • Otvoreno pismo reisu-emeritus...
    Ovo pisanje je za pohvalu, da neko napokon nešto tačno (istinito) napiše o reisu Ceriću koji je uspi... Više...
    05.11.18 17:29
    Autor - Mehmed Meša Delić
  • Nemanjin portret
    Eeee, Amire, Amire! Grdne rane moje, o čemu sanjate. Iz faze jednog tetrijeba koji svoje megasrpstvo... Više...
    05.11.18 10:06
    Autor - Nadan Filipovic
  • Nemanjin portret
    Nadane, doći će i moje vreme, kada će se stvoriti povoljne okolnosti kada će i ovakvi "doći do izraž... Više...
    04.11.18 23:27
    Autor - Amir Čamdžić
  • Nemanjin portret
    Zijo, Amir Čamdžić je u dubini duše jako nesretan izgubljeni čov(j)ečuljak. Htio bi biti nešto što m... Više...
    04.11.18 22:47
    Autor - Nadan Filipovic
  • Nemanjin portret
    Nas "do kraja zivota Srbin" bi trebao da malo vise prati sociolosku nauku, azurirao bi stanje oko pi... Više...
    04.11.18 21:42
    Autor - Zijo
  • Nemanjin portret
    @ Amir Camdzic Sramotno za jednog pravnika da toliko brka babe I zabe, da ne pravi distinkciju izmed... Više...
    04.11.18 21:42
    Autor - Zijo
  • Nemanjin portret
    Nema to nikakve veze sa tim da su Srbija, Srbi, Beograđani kako god nazovite, izvršili agresiju na B... Više...
    03.11.18 16:11
    Autor - Zike
  • Nemanjin portret
    https://www.youtube.com/watch?v=yt9Uy-1zuQw&t=1559s Više...
    03.11.18 09:30
    Autor - Znam čovjeka
  • Nemanjin portret
    Salih Selimović - Moj predak primio je islam 1650., mi smo Vujovići iz Hercegovine „Moja je želja bi... Više...
    03.11.18 09:21
    Autor - Znam čovjeka
  • Nemanjin portret
    Ja ne razumem čemu potreba Emira Kusturice da se pravda bilo kome za svoje poreklo, ko su mu bili ot... Više...
    03.11.18 09:02
    Autor - Amir Čamdžić
  • Jedan savjet
    Fala na clanku, pred dva dana na kolonoskopiji mi j utvrden diverticolosis coloni totius uz napomenu... Više...
    02.11.18 21:36
    Autor - Durdica Jelenc
  • Nemanjin portret
    Emirovoj majci nije ime Senka, već Senija. Nebitno, čovjek se osjeća nacionalno Srbin i sasvim dovol... Više...
    02.11.18 21:27
    Autor - Znam čovjeka
  • Nemanjin portret
    Koliko ja znam u ovom tekstu je napravljena cinjenicka greska. Senka Kusturica, rodjena Numankadic n... Više...
    29.10.18 22:24
    Autor - Zijo
  • Feljton o izraelskoj politici ...
    Vlado, dobro ti Zike napisa, ne pravi se ni ti ni ostali mutavi, a ja dodajem glupi. Srbi iz Srbije ... Više...
    29.10.18 22:03
    Autor - Zijo
  • Feljton o izraelskoj politici ...
    Normalno da su Srbi agresori kad su proglasili srpsku republiku BiH. Vlado ne pravi se mutav, možeš ... Više...
    24.10.18 17:13
    Autor - Zike
home search