LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Alija Nametak Alijine iskrice
Alijine iskrice
Nedjelja, 09 Rujan 2018 16:40

 

Hamid DizdarAlijine sarajevske minijature (55)

O Hamidu Dizdaru u „Sarajevskom nekrologiju“ Alije Nametka

(na slici je Hamid Dizdar)

17. jula umro je u Sarajevu Hamid Dizdar, književnik, a sutra je pokopan. Posljednji put sam ga vidio 1. jula navečer u njega doma. Bolovao je oko pola godine od ciroze jetre, a čini se da je imao i rak.

Poznavao sam se s njim blizu pedeset godine. Bio je u mostarskoj gimnaziji neko vrijeme, ne sa mnom u razredu, nego, čini mi se, s Abdurahmanom, a kasnije je bio u internatu u Tuzli. Gimnaziju nije završio, a jedno vrijeme je bio u kancelariji Jakše Milovića u Stocu. U Sarajevo je došao, mislim, godine 1929. i zaposlio se u “Jugoslovenskoj pošti”. Radio je kao reporter, a kako je imao i književnih ambicija i sposobnosti, uređivao je i književnu rubriku. Ne znem odakle je dolazio do knjiga koje su dolazile u redakciju na prikaz, pa ih je prodavao antikvarijatu, odnosno antikvar Bučuk mu je davao u zamjenu antikvitete, a od Hamida dobivao nove knjige koje su se bolje prodavale. Hamid je tako stvorio jednu vrlo vrijednu biblioteku, tako rekući bez ikakvih žrtava.

Jedan jedini put sam u životu imao privatnog tužioca, a to je bio Hamid. Tužio me je za jedan članak o Gazi Husrevbegovoj biblioteci, koju sam napisao i štampao u “Novom beharu”. Materijalna je istina bila u mome članku, kojim sam opovrgao navode njegova članka, ali sam preletio i uvrijedio ga, zbog čega se i sad stidim. Obojica smo osuđeni na zajedničko snošenje sudskih troškova, a to je onda bilo otprilike 200 dinara. Njega je branio advokat Jokanović, mene Avdo Salihbegović, i tako je ispao remi. Ustvari “Jugoslovenska pošta”, velikosrpski list Metodija Kujića i Radmila Grđića, uvijek je pomalo zabadala u muslimanske problem, donosila ponekad zlonamjerne vijesti, a Hamid je tamo radio. Više list nego Hamida htio sam opatrnuti, a ispalo je da sam u članku napisao neukusnost, da “Dizdaru fali oko koje gleda i vidi istinu”. Brzo smo se iza toga pomirili, jer se nismo zapravo ni svađali.

Kad sam g.1929. htio izdati kalendar “Musa Ćezim Ćatić” za godinu 1930. pozvao sam i Hamida na suradnju i pitao ga da li je Hrvat, jer sam samo od Hrvata muslimana primao suradnju. On mi je odgovorio da je Hrvat i obećao mi suradnju, ali nije ništa poslao, i tako sam ja kalendar štampao bez njegova priloga, ali je kalendar zaplijenjen.

Nekad kasnije sam pisao o ovom kalendaru. Čini mi se da je to bilo 1940, a članak je stajao u redakciji “Hrvatske revije” u Zagrebu čitavih deset mjeseci, što se u ono vrijeme nije nikad dogodilo s mojim rukopisima. Tek kad je došao Ante Martinović za komesara u Maticu Hrvatsku i za urednika “Hrvatske revije”, izašao je taj članak, a onda je “Hrvatski dnevnik” u Osijeku donio članak (bilješku) pod naslovom “Hamid Dizdar – Hrvat”. Iza toga je došla NDH i Hamid mi jednom reče kako mu je dobro došao onaj moj članak.

Ahmed Muratbegović ga je uzeo za šaptača u sarajevsko kazalište i suradnika u “Hrvatskoj pozornici”, ali se povezao u Kazalištu s komunistima, pa je bio zatvaran, ali ga je turski merhamet izvadio iz zatvora. Kad je Kazalište gostovalo u Mostaru i Hamid išao u Mostar kao šaptač, nije mogao odoljeti da se ne vidi sa svojim bivšim šefom Radmilom Grđićem, koji je u to vrijeme u okviru jedne četničke jedinice bio u Mostaru, gdje su ga jedne večeri pretukli neki ljudi (ustaše ili komunisti, tko bi to sad znao!). Hamid ga je posjetio u nekoj kući na Luci, a kasnije mi je kazivao kako ga je Radmilo lijepo primio, ali je krvavo prijetio svim Hrvatima i muslimanima, a posebno muslimanima Hrvatima.

U zatvoru u Zenici 1945. kazivao mi je tipograf Marko Slijepčević kako je Hamid donosio njemu za četničku komandu “100” (Borota) četkovni otisak svakog broja “Osvita”.

Kad sam izašao iz zatvora i bio bez sredstava, prodavao sam Arhivu grada Sarajeva, kojemu je Hamid bio direktor, nešto ostataka od svoje bivše biblioteke i korespondencije. Plaćao mi je dosta dobro, ali sam bio uvjeren da je bolje stvari sebi otkupljivao.

Saznao sam da je i on iskusio zatvor. Kazivao mi je da ga je neka žena otkucala kao pristalicu Informbiroa, a da on to ustvari nije bio i da je bio na Golom otoku. O tome nije htio govoriti.

Kad sam radio honorarno za Leksikografski zavod u Zagrebu, ispisujući članke i beletristiku iz sarajevskih listova iz austrijske okupacije, davao mi je listove da ih nosim kući. Dogodilo se da sam povodom izbora Ive Andrića napisao članak “Naš prvi Nobelovac”, koji sam predao redakciji Glasnika VIS-a u SFRJ, koji ga nije donio. Taj članak je otišao u inozemstvo, časopisu “Bosanski pogledi”, koji ga je objavio. U njemu je bila jedna uporedba iz Andrićeva opisa nabijanja na kolac na višegradskoj ćupriji onog seljaka koji je rušio skele, sa sličnim opisom nabijanja na kolac jednog arapskog felaha koga je ubio Napoleonov opunomoćeni general za Egipat, Klever. Htio sam da dokažem da nabijanje na kolac nije samo “privilegija” Turaka, primitivaca, nego da su i “kulturni” Francuzi tgo isto radili, pa da su i romanijski četnici nabili na kolac Mustafu Dovadžiju, partizanskog kurira iz Sarajeva.

Kad je ovaj članak bio objavljen u “Bosanskim pogledima” zvat sam na odgovornost, pa mi je rečeno da im je Hamid rekao da sam ja autor članka, jer sam ga upozorio na članak u “Sarajevskom listu”, gdje je izašao onaj opis ubojstva generala Klebera. U “Bosanskim pogledima” nije štampano moje ime, nego pseudonim M.H.Stupac.

Jednu godinu iza toga Hamid se gotovo skrivao od mene, ali kako smo u blizini stanovali i bilo je prilike da se susretnemo na izlasku s posla, kad bi me vidio, uvijek mu je plamen udario u obraz, ali ja sam preko toga prešao i oprostio mu, iako mu nisam nikad rekao da sam zbog toga bio pozvan na istinak.

Obilazio sam ga često i u bolnici i kod kuće i žao mi ga je bilo, naročito zato jer je moga biti i bolji kao čovjek. Bio je on od tijesta od kojeg se može stvoriti i najbolja pogača. Izgleda da mu je žena bila veliki akrep i da mu je svojom ljubomorom pila krv, a uzroka za ljubomoru je i bilo.

Pokopan je bez vjerskih obreda. A tko zna, možda je ipak posljedna iskra njegove svijesti bila monoteistička i islamska.

Da ga Bog afv i magfiret učini!

………

Prekjučer saznah da je Hamid bio “ukraden” iz ateističke kapele na centralnom groblju, da je okupan u muslimanskoj kapeli i tajno mu klanjana dženaza, a negdje (valjda u džamiji na Brdu) učen mu i tehvid. Reče mi Avdaga Skaka da mu je sunetio djecu, kad je bilo najstrožije vrijeme.

Allah rahmet ejle.

(Sarajevo, 29.7.1967.)

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search