LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home "Roman - Rušid" RUŠID - roman u nastavcima
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Srijeda, 12 Rujan 2018 10:11

 

Ustase u SarajevuRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (32)

Polazak na “deratizaciju” crvenog Sarajeva

(na fotografiji: Ustaše u Sarajevu)

Dođe nova 1945-ta godina. Nikakve proslave nije bilo. U logoru je među ustašama zavladale golema nervoza. Dvojica su pokušala dezertirati, ali su uhvaćeni u civilnim odjelima i dovedeni u logor. Jedan je uhvaćen na cesti blizu Bosanske Gradiške, a drugi, mnogo dalje, u Selčini, na periferiji Zagreba. Najprije su dobili teške batine, a sutradan ujutro Luburić je oglasio nastup. Svi logoraši su morali biti prisutni i gledati šta će zadesiti ovu dvojicu balavih ustaša, a ako bi neko od logoraša spustio glavu da ne gleda, ili zatvorio oči, znalo se dobro šta će biti s njim.

Doveli su tu dvojicu na nastup. Jedva su doteturali pred Luburića.

-Šta je pičke jadne?! Vidi, vidi. Usraše, a ne ustaše. I čudim se našim glavešinama zagrebačkim što dopušaju novačenje ovakvih bijednika. Gdje ste krenuli? Haaa…? Ti uskoro pokojniče što se tu klatiš kao notorna pijančina – obrati se jednom što mu je glava bila isprebijana do neprepoznavanja lica – ti lijepo krenuo u Zagreb. Krenuo fakinčina i mislio bit će gemišta, birtija, harmonika i frajlica, zagrebačkih puca? Biće fukanja, haaaa? Ha? Ti bi fukao dok prave ustaše ginu za domovinu?

A ti, isto još stojeći pokojniče – okrenu se drugom – krenuo u Gradišku, pa bi malo do Banja Luke, tamo da akšamlučiš i da se s curama banjolučkim na Vrbasu provodiš? Ha?

Javi se ovaj čije se lice još, kako-tako i moglo prepoznati: “Gospodine pukovniče, točno je da sam krenuo iz logora bez pitanja, ali nisam kanio dezertirati. Saznao sam da mi je majka teško bolesna, da skoro ne zna za sebe, da je na par dana pred smrt, pa mi je valjda neka olakotna okolnost u svem ovom nesporazumu ta moja želja da još jednom vidim majku prije no što premine i ode na drugi svijet. Za nadati se je da ćete dopustiti da usput da pripomenem da sam ja vaš zemljak. Vaša obitelj i Vi, gospodine pukovniče, ste iz Humca, a moji su iz Dubinjevca, znači obojica smo Ljubušaci. Moj dida je bio prijatelj s vašim pokojnim ocem, pa mislim da mogu zatražiti vašu milost da mi poštedite ži….

Luburić ga prekide urlikom koji je svima na nastupu, i logorašima, a i ustašama, zaledio krv u žilama i nakostrešio kosu na glavama.

-Fuj! Majku ti jebem dezertersku! Fuj! Čuj budaletine! Mrš izdajico! Čuj nesporazum! Pogazio si ustašku prisegu i zna se gdje ti je mjesto – pa mu prstom pokaza grob u kojem su ležale strijeljane ustaše. Čuj ti balavca. Mi Ljubušaci, braća po podrijetlu, did bio prijatelj mome pokojnom ocu, majka na samrti, a možda je već i pokojna. Uskoro češ se ti bijedniče susresti sa svojom majkom. Rušide, Rušide!!!

-Prisutan, gospodine pukovniče – progura se Rušid iz ustaškog troreda.

-Na ćevap…na ćevap. Hoće majku da vidi. Pošao mamicu da vidi. Sise da mu da. E, sada će je vidjeti. He,he,he!

Rušid izvadi kamu iz korica. Ona bljesnu kao da ju je sunce jarko obasjalo. Malo pognut, krivih nogu, očiju plavih kao čelik, priđe onom svom “kurbanu” koji je osuđen da bude “na ćevap”, kako je Luburić znao narediti. Pri tome nehajno gurnu onog drugog čije se lice nije moglo prepoznati od usirene krvi. Taj zatetura i sjede, pa stade plakati i kukati. Rušid zamahnu prema vratu, a ustaša se nekako izmače. Rušid ponovo kao da će ga ubosti, onaj zatetura, a kama mu probi tanak vratić. Za čudo jedno, ne pade, već poče da trči prema troredu ustaša koji mu hitro napraviše prolaz. Krv mu je šikljala iz vrata. Zadnjom snagom je uspio izvaditi kamu iz rane, a onda izvede kao neku piruetu i pade. Jednu minute je još kopao nogama po zemlji, a onda se smiri. Rušid polako odgega i podiže kamu sa zemlje, obrisa je i vrati u korice.

Luburić mu doviknu: “Čuvaj kamu Rušide. Vidiš da je taj lopov htio da je ukrade i pokaže svojoj mamici, da mu mrtvu mamicu jebem. Ha-ha-ha! Alaga, Alaga…”

-Prisutan gospodine pukovniče!

-Ovog na kokošiji paprikaš!

-Primam k znanju gospodine pukovniče.

Priđe onom uplakanom ustaši koji i nije pokušao podići se sa zemlje i u sekundi ga zakla. Od uha do uha. Samo se čuo kratak hrpac, a oko lješa se razli crvena bara koja se pušila na zimskom jutru.

-Odlično doktore Alaga! Odličan operativni zahvat našeg specijaliste za uho, grlo i nos. Našeg doktora specijaliste za otorinolaringologiju, našeg Alage. Kakva operacija krajnika izvana! Bravo! A vi bando zatočenička, sve ste gledali pa znate dobro šta svakog čeka za i najsitniju povredu pravila ponašanja u našem luksuznom odmaralištu u kojem se izležavate i muda si češete. To svakako vrijedi i za ustaše koje pokušaju bježati i u civilna se odijela presvlačiti. Ako netko ima takovu ideju, ne daj mu bože, savjetujem da ponese dvije ručne bombe i da obje aktivira prije nego što ga ščapamo. Dvije, dvije... da, dvije bombe! Naime, jedna može zatajiti pa eto ga u našim rukama, a onda mu ne gine da bude ili na ćevap ili da ga predamo doktoru Alagi da mu operira krajnike iz vana. Dvije bombe, bolja šansa da se izvuče bez muka. Sada razlaz i svako za svojim poslom. A ti Alaga i ti Rušide, pravac kantina. Janje je pečeno, nadolmite se, zaradili ste, a vino mi je poslano iz Humca, crvenije od Isusove krvi. Ha-ha-ha!

Ne prođe ni dvadestak dana, a Luburić zazva svoje častnike i dočastnike na sastanak u baraci uprave logora.

-Gospodo, upravo sam brzoglasom kontaktirao poglavnika, a ovdje, u rukama držim njegovu depešu. Hitler je odlučio obraniti Sarajevo, Banja Luku i Zagreb, i to po svaku cijenu. Glavnine njemačkih snaga napuštaju Grčku i Albaniju i povlače se prema Sarajevu. Tu će biti organiziran za partizane neporobojan bedem obrane, a nakon reorganiziranja krenuti ćemo u protunapad i osloboditi cijeli teritorij naše svete države. Vode se pregovori sa Amerikancima i Englezima da se u Bosni formira glavnina snaga za borbu protiv boljševika. Nijemci uskoro bacaju na frontu najnovije oružje koje će slomiti boljševičku neman. Poglavnik mi je naredio da se imam sastati sa glavnim zapovjednikom udruženih njemačkih i naših snaga, generalom Katnerom, 17-tog veljače u vili “Braun” u Sarajevu. Dakle dečki, uskoro idemo u Sarajevo. Međutim, postoji još jedan razlog za našu, da je nazovemo, ekspediciju. Zamislite gospodo, koja drskost od strane četnika. Naša obavještajna služba je otkrila da je u Sarajevo infiltrirana jedna veća četnička grupa špijuna i diverzanata. Jedan četnički visoki oficir je organizator pokušaja četničkog preuzimanja Sarajeva, a mi to, gospodo, nećemo dozvoliti. Vjerojatno jeste da su ti infiltrirani četnici i sarajevski komunistički ilegalci, kojih ima na stotine, jako dobro uvezani. Ista je to banda. Moramo to sve deratizirati. Nas pedeset ide odavde iz logora, a pridružit će nam se još pedesetak najprovjerenijih ustaša. Ovdje vam je spisak ljudi koji idu na deratizaciju u Sarajevo. Spremite se, sutra putujemo.

O čemu se radilo?

Ustaški obavještajci su utvrdili da u Sarajevu djeluje isturena grupa takozvane “Komande 100”, četničke obavještajne službe na čijem je čelu bio četnički pukovnik Gojko Borota (kodna imena: Monblan i Musa), komandant četničkog Romanijskog korpusa i oficir za vezu sa sarajevskom filijalom Gestapoa. Ta Komanda je bila obavještajni “mozak” Prvog četničkog bosanskog korpusa lociranog u Kalinoviku. Korpus je formiran od dijelova Romanijskog i Zeničkog korpusa. Prvim bosanskim četničkim korpusom je komandovao major Milorad Momčilović, a pukovnik Gojko Borota je bio komandant onih dijelova Romanijskog i Zeničkog korpusa koji nisu ušli u sastav bosanskog korpusa. Gojko Borota je imao i još jedan “čin” – proglašen je komandantom Sarajeva. Ove dvije četničke vojne formacije su najprije imale plan da napadnu i osvoje Dubrovnik, ali je kasnije glavna četnička komanda promijenila mišljenje i novi plan je bio da se iskoristi vakuum, odnosno momenti kad se Nijemci i ustaše počnu povlačiti iz Sarajeva, da četnici upadnu u grad i prikažu se kao osloboditelji grada.

Kod pukovnika Borote, u Komandi 100, u drugoj polovini 1944. godine, par mjeseci je u tajnosti boravio Žarko Odović iz Sarajeva, inače maturant Prve gimnazije u Sarajevu. Formalno je bio na dužnosti blagajnika Komande, a u stvarnosti je tamo obučavan za obavještajni i diverzantski rad. Nakon provedene obuke Žarko Odović je vraćen u Sarajevo da organizira četničku omladinu koja će biti kao neka peta kolona u Sarajevu. Borota je cijelu organizaciju postavio na principu trojki i petorki, povezanih u piramidu. Formirane su četiri grupe, a svaka grupa je imala svoju šifru i podšifru. Članovi te ilegalne organizacije su uglavnom bili đaci srednjih škola. Ova omladinska četnička organizacija imala je zadatak da rastura propagandni materijal po gradu, da prikuplja pomoć za četnike, da prikuplja podatke o političkoj situaciji, te podatke o držanju pojedinih ličnosti, o radu i aktivnosti ustaške policije, ali im je najvažniji zadatak bio da se prikupljaju podaci i prati rad organizacija NOP-a.

Odović je radio-vezom i u pismima odašiljanim po kuririma slao Boroti iscrpne podatke o članovima KPJ, SKOJ-a i simpatizerima NOP-a, o aktivnosti pojedinih uglednih ličnosti koji imaju veze sa NOP-om itd. Sve te izvještaje Borota je onda dostavljao filijali sarajevskog Gestapoa. Tako su ustaški obavještajci u Odovićevom stanu, pored ostalog inkriminirajućeg materijala, pronašli jedno Borotino pismo u kojem daje nalog Odoviću: “...Spisak komunista odmah mi pošalji, jer Nemci imaju najozbiljniju nameru da ih pohapse i gospodin profesor Rudolf Troj se ljuti što mu taj spisak nisam donio odmah posle sastanka...”

Namjeravajući ubrzati rad u Sarajevu Borota je krajem 1944. godine povezao Odovića sa oficirima Gestapoa, pa im je on direktno predavao podatke o organizacijama NOP-a i dogovarao se o zajedničkim akcijama. U jednom pismu Odović između ostalog izvještava Borotu: “...Nastavak spiska primio sam i sinoć ga predao. Gospodin Fruik mi je kazao da je prvi spisak već preveden, pa će i ovaj odmah prevesti i postupiti po ovome...“

Otkrivši ovu četničku grupu ustaše su uhapsile Žarka Odavića, ali ne samo njega već i njegove roditelje, Zoru i Veljka, i strpale ih u zloglasni zatvor Beledija. Pošto se radilo o vjernom suradniku Gestapoa, Nijemci su vršili golemi pritisak na Luburića da odmah oslobodi Žarka i njegove roditelje, međutim, on je ostao potpuno nepokolebljiv. Čak nije “pila vode” ni intervencija generala Katnera, glavnog komantanta svih, ne samo njemačkih, već i ustaških, domobranskih i četničkih snaga oko Sarajeva i u samom gradu.

General Katner je 17. februara 1945. godine sazvao sastanak sa svim potčinjenim komandantima među kojim je bio i Luburić. Sastanak je održan u vili “Braun” koja je nakon rata bila rezidencija Đure Pucara – Starog. Cilj sastanka je bio dogovor o odbrani Sarajeva. Zaključeno je da Sarajevo treba braniti “po svaku cijenu” jer je to bila direktna Hitlerova naredba. Plan odbrane je obuhvatao ne samo grad sa izričitom naznakom pojedinih objekata već i šire područje. Sve je ovo rađeno s ciljem obezbjeđenja neometanog povlačenja njemačkih jedinica iz pravca Višegrada i Mostara prema Bosanskom Brodu.

Luburić je dobio zadatak da sa svojom “kaznenom ekspedicijom” stvori atmosferu straha kako bi se glavnina njemačke vojske, te ustaše, četnici i domobrani mogli, kad za to dođe vrijeme, što lakše izvuči iz Sarajeva.

Luburić i njegova grupa za “deratizaciju” su u grad ušli, tiho, pod okriljem noći, gotovo nečujno. Međutim, Mjesni komitet KPJ i Valter Perić su saznali da on dolazi i šta se sprema, jer gdje god da je bio Luburić tu se lila krv “do koljena”. Jedan ilegalac koji je radio u takozvanoj pečatoreznici što je bila pod direktnom ustaškom kontrolom, javio je u Mjesni komitet da je naručena hitna izrada dva pečata. Jedan je bio sa ustaškim grbom i napisom: “Stožer pukovnika Luburića”, a drugi “Prijeki sud pukovnika Luburića”.

Luburić nije oklijevao. Odmah su uslijedila hapšenja svih građana koji su označeni ili denuncirani kao suradnoci ili simpatizeri NOP-a. Mjesni komitet KPJ je preduzeo hitne i posebne mjere opreza te stavio do znanja da svaka i najmanja greška, otkrivanje i nepažnja imaju za posljedicu - smrt. Tada je Mjesni komitet uspio prebaciti iz Sarajeva na slobodni teritorij na desetine ilegalaca za koje su predpostavljali da će biti uhapšeni i ubijeni po kratkom postupku.

(nastavlja se)

Ažurirano: Srijeda, 12 Rujan 2018 12:10
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search