LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče Mešina priča za subotu
Mešina priča za subotu
Subota, 15 Rujan 2018 09:47

 

MezarjePriča maglajskog niz Bosnu lahora

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

“Hajje 'ales-salah! Hajje 'ales-salah!” odjekivalo je sa minareta stare Kuršumlije džamije pozivajući ljude na akšam namaz. Muezinov glas se uvlačio u kuće, dućane, miješao se sa klepetom nanula onih skoro zakašnjelih što su pohitili ueti abdest na džamijskoj česmi.

Po staroj čaršiji se osjećao miris halve, vrućih samunčića, lepina, kifli, kadaifa. „Sve isto kao jučer. Potpuno isto“, rekao bi stranac koji je tek dan – dva ovdje. Ali, zar gotovo svaki čovjek koji prođe starom čaršijom ne pogleda gore, prema minaretu, prema jedva vidljivoj silueti muezina koji je usmjerio pogled prema nebu i gradini kao da žali što je tako mali, što ne može da dodirne malo tog beskrajnog plavetnila? Zašto ga gledaju ovako sažaljivim pogledom? Zbog čega?

„Ja znam. Ja znam!“ Prošapta nam tik uz uho vjetrić koji je već od ikindije pirkao maglajskim sokacima i raznosio miris tek rascvetalog jorgovana i preko Bosne u maglajsko široko polje.

-„Hoćete li da vam ispričam nešto?”

-Dobro!

-Imšir mladi meizin, sin je hadži Omera. Čestit, pošten, lica kakva se rijetko u muška može naći, a slavujevog glasa mamio je uzdahe iz djevojačkih srca. Koliko su puta djevojke prolazeći kraj njega zakleptale jače nanulama ne bi li se osvrnuo za njima?! On to kao da i nije primjećivao. Pred očima mu je neprestano lebdio očev lik kako ljutito uzvikuje: „Ili ja, ili ona!“

A ona? Nije bilo ljepše cure u Maglaju. Lice bijelo, da ti se od te silne bjeline vrtilo pred očima pa se pitaš je li to bijeli, nepomični mermer sve dok iz onih garavih joj očiju ne suknu varnice, rumene usnice se nasmiju otkrivajući dva reda najljepših bisera. A obrve?! Ma, da ih je najvještiji slikar htio naslikati ne bi mogao dočarati ljepotu tih, samo bosanskoj ženi svojstvenih obrva. Bila je k'o i sve njene drugarice, i stasom i glasom, a opet, što bi ih više poredio, vidio bi da joj ravne nema. Imala je nešto u onim iskričavim očima, zvonkom smijehu. Pa i kad bi mirno sjedila u bašči, s vezom u rukama, slušajući oca dok je pričao o ratu što je bio sve bliže, Švabo je krenuo na Bosnu, činila se kao uhvaćena golubica u nevidljivom kavezu što nestrpljivo čeka svoj momenat da poleti...!

Srijeda. Pazarni je dan u Maglaju. Pored brojnih prodavaca i još brojnijih mušterija tu su i obavezne Ciganke što do dosađivanja neumorno prose, gledaju u karte, grah, findžan. Ciganka s Čakalovca ogledala na findžan njoj i njenim drugaricama. Ovako joj je rekla: „Ćerko, čudno! Vidim sreću, muškarca, ljubav u ruci nosi, al' i dušmana, sa zmijom mjesto srca ul'jeće među vas. Bolest li je, šta li je?! Da Bog da na hajr izađe, da Bog da“.

Smijale su se cure. Smijale i smijale. I ona se smijala. Ko će povjerovati staroj Ciganki?! Začikavale su jedna drugu, dok je Ciganka gledala Ibrahimovu kćer, klimala glavom i šaputala: „Da Bog da na hajr, da Bog da...da Bog da…”

Jednog dana, baš dok se bavila oko cvijeća, dođe otac, Ibrahim, iz kahvane, ljut k'o akrep. Pa pričaj, pričaj, galami na ženu i čeljad i tek pred akšam se smiri malo.

A šta je bilo?

Dok je govorio i grmio o poštenju, časti, njegov stari ahbab hadži Omer onako mu u šali spomenu brata Saliha. Salih je bio crna ovca porodice. S vremena na vrijeme bi dolazio kod brata, onako na viđenje, isvađali bi se podobro, ubrzo bi odlazio i, ništa čudno. Al' eto, maglajskoj čaršiji je bilo čudno što je, tačno prije dvadeset godina, a čaršija godine pamti dobro, dok je Ibrahim bio u Turskoj, Salih u njegovoj kući proveo deset dana. A Ibrahimova žena mlada, brate, tek dvije godine kako je dovedena, pa čaršiji k'o i sumnjivo... Tek, ubrzo ču se: Zejna noseća. I dalje zna se: Čaršija k'o čaršija, priča, dodaje i istinito i lažno, sazna za to Ibrahim napadne ti onako žestoko dvoje – troje i evo, danas ima kćer ljepoticu od devetnaest godina, voli je k'o nikog i niko mu za toliko godina ne pripomenu Saliha već baš njegov stari ahbab hadži Omer! Šta mu je rekao Ibrahim više se i ne sjeća, samo od tog dana u njegovu kuću niko od hadži Omerovih nije kročio. Ibrahim je pričao, pričao protiv svog skorog pobratima sve što mu je padalo na pamet pa se tako dugogodišnje prijateljstvo pretvori u mržnju, nahuškavanje i sa jedne i sa druge strane. Puno je njih znalo da već tri mjeseca Ibrahimova kći ašikuje sa Imširom, hadži Omerovim sinom. Voljeli su ih svi. Pa nije bilo ljepšeg para u staroj maglajskoj čaršiji. Pošto su im očevi bili prijatelji nije se sumnjalo da će njihovo ašikovanje biti i krunisano. I šta sad? Čaršija se pritajila, pa čak, čeka, zna da će nešto biti, zna...

Imšir već dvije sedmice ne dolazi. A ona? Ne zna kome da vjeruje. Neki kažu ovako, neki onako. Izgleda da je on ispričao ocu sve i rekao da će se ženiti pa makar se protivili i njegovi a i njeni, a otac odgovorio da radi šta hoće, ama, oženi li se njom nije više njegov sin. A i Ibrahim zaprijetio svima iz kuće da motre mu kćer k'o na svoje oči. A na nju jedinicu nije ni trebalo motriti. Odjednom poče vehnut' k'o da su joj mjesto čaja otrova davali. Lice dobilo nekakvu žutu, bolesnu boju, upalo, al' oči, oči... Samo tako gleda u jednu tačku, više niti sluša, niti koga vidi. Trinaestog dana, baš jučer, negdje u ovo vrijeme trže se iz one obamrlosti, oči joj dobiše napet izgled da se svi prepadoše. U nastaloj tišini, kroz otvorena vrata provuče se Imširov glas sa minareta. Nije se čuo dvije hefte. Po čitav dan bi sjedio u bašti, misleći na nju, pokrenuvši se jedino kad bi mu koje od djece donosilo vijesti o dragoj, šaljući pisamca puna čežnje, nade, koja su završavala u Ibrahimovom džepu. Uveče bi pokušavao da urazumi oca i eto, isplatilo se. Sinoć mu otac reče: „Pobijedio si, sine. Dovedi je, ako je toliko voliš.“

U prvi mah nije povjerovao, a kad shvati da mu se otac ne šali htjede odmah da pojuri, što brže, a opet, pomisli da bi bilo bolje da joj kako javi, da se ne prepadne. Kako bi vakat akšamu čilo pojuri uz minaret i ne osjećajući glad nakon višednevnog gladovanja. Počeo je tiho. I sve jače i jače. Bosna k'o da prestade milovati Bistricu, Bistrica zaprijeti vodenicama uz put da ušute bar na momenat, maglajski most zaustavi korake, stade vrijeme.

U tom je trenutku Ibrahimova ljepotica čula svog slavuja. I razumjela. Pitajte cvijeće, ono je svjedok, da je jedinica sama ustala, teškom mukom, i korak po korak izašla iz sobe. Niko je nije zaustavio. I da je htio nije mogao. Jer, njene oči... Njima je krotila, u njima nosila svoje srce, i sve što usta nisu smjela da kažu virilo je iz očiju. Kažem, pitajte cvijeće. Ono je svjedok. S radošću je ginulo pod njenim nogama. Cvijeće pitajte.

Ono je vidjelo zadnji zagrljaj, pečat srećne smrti na licu naše ljepotice, slavuja koji dugo nije shvatio da u naručju drži beživotno tijelo, otvorenih očiju punih tek rascvalog jorgovana. Cvijeće pitajte. Ono je svjedok.

Pitate gdje sam ja bio?

Sakrio se.

Sakrio pred ljudima, pred ljudskom gluposti i jedva smogao snage da ovo ispričam vama. Eto…odoh. Pale se svjetla. Svi će večeras u krugu svojih najmilijih ovo prepričavati, a šta bih ja i gdje bih ja?

Vala, idem do mezarja primaknuti se Ibrahimu koji se danima ne miče od mjesta na kojem je ukopana njegova nedočekana suđenica, jer svi drugi požure pored mezarja kad vide ahmediju između nišana. Svi požure da ga nekako izbjegnu kao da znaju da su i oni, koliko – toliko krivi zbog čaršijskih izmišljotina, dodavanja i u tračevima uživanja.

A sada je čaršijska šutnja svjedočanstvo pretužne posljedice.

 

Komentari  

 
+1 #1 Heli 2018-09-15 17:44
Lijepa prica nema sta. Podsjeca me na jednu pricu Branislava Nusica. Autor ima dara za pisanje. Nadam se da ovo nece biti poslednja njegova pirca.
Citat
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search