LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče Tonijeva priča za nedelju
Tonijeva priča za nedelju
Nedjelja, 16 Rujan 2018 08:46

 

Skavija i gareciPred životnim izlogom

Toni Skrbinac, sarajevska raja sa Bistrika (Memli strana), sada privremeno u Mariboru

Ta knjiga u kojoj je živio moj junak, i na neki način učitelj, ne pripada klasici, niti je obavezna lektira. Stigla je u mojim mladim godinama na valu književnih hitova iz Amerike, ne sjećam se ni naslova, ne bih je znao cijelu prepričati, a niti tom glavnom junaku nisam ime zapamtio. A, eto junak mi “prodao” lekciju koju sam prihvatio i koju znam u vidu priče često ponoviti kad dođem u situaciju da mi kakav ćudoredni prijatelj ili poznanik predlaže savjete tipa:“Prestani bolan pušiti.”

Često slijedi dodatak: “Vidi kako sam ja prestao i to poslije toliko godina” uz obavezni mudri zaključak: “Sve je u glavi i sve je stvar volje”.

“Nemoj to tako, nisi više mlad……. “Eeee, vidjećeš kad ostariš, na um ti više neće padati.”

I onda ja “pozovem” svog junaka i ispričam mu ovu priču.

Živio jednom jedan, radostima života predan čovjek. Umjetnik, uspješan,voljen i cijenjen (malo takvih sam upoznao). Dan mu bio ispunjen obavezama, a noći viskijem, cigarama i ženama. Nije se štedio i uživao je ne pitajući se kakve će posljedice biti. I stoga nije bilo ništa neobično u tome kad se naš junak pred kraj knjige jednom naprosto srušio usred nekog stresnog poslovnog razgovora. Težak udar, totalni kolaps. Oživljavanje, hitna, bolnica. Aparati, infuzije…dolaze njegovi bližnji da pitaju, a on svejednako u komi. Doktori skeptično vrte glavama. Možda se vrati, a možda i ne vrati među žive. I dok je ležao tako, svakog dana u bolnicu dolaze neki buketi cvijeća, neki ljudi i žene, zabrinuti i žele da vide našeg junaka.

Predstojnik bolnice, ugledan i poznat doktor bio je pravi puritanac. U svemu umjeren i odmjeren. U svom životu je praktikovao, a drugima preporičivao i od njih zahtijevao život usklađen sa biblijsko-medicinskim načelima. Budi umjeren u jelu i piću, ne odaji se razvratu, a kako tijelo svaki dan treba to i to, onda jedi ove namirnice, budi aktivan, šetaj, vježbaj…

Kad se naš junak ipak probudio i vratio iz onog tunela u koji smrt kažu vodi mrtve, predstojnik mu došao jedno jutro u vizitu i s njim poveo razgovor. Možda je bio malo i otrovan ljubomorom pred pacijentom koji mu je povjeravao svoj život jer, on takav kakav je, hedonist i razvratnik, a tolike neke nepoznate žene i ljudi ga, ipak, vole. Za razliku od doktora koji vodi svoj smjerni život, a prilično je usamljen.

Pa mu onda doktor govori: “Znate, gospodine, sve što ste mi povjerili o vašem životu je vaša prošlost. A ako mislite i dalje živjeti, morate izbjegavati stresne poslovne situacije, morate paziti šta jedete, rizično je i sa ženama bluditi, a pogotovo ne smijete pušiti i piti. To ni u kom slučaju…”

Dugo je trajao oporavak našeg pacijenta. Mjesecima. Ali, bivalo mu bolje i eto i dana kada ge mogao da napusti bolnicu. Namjerno nije htio nikome javiti da izlazi. Opominjali ga da to i nije baš pametno, ali on tako odlučio.

I, evo na ulici. Gleda život radoznalim, očima punim čežnje i sve mu se čini bajkovito: zaneseni ljudi i žene kojih je puna ulica, olistalo drveće i neki poznati i dragi mirisi…i hoda tako naš junak, pa malo zastajkuje dok u jednom trenutku među obiljem reklama na ugleda njemu dragu i znanu: “Bar.”

Dilema traje kratko, doktorov glas se sukobljava s njegovom željom. Mic po mic…hoću-neću…ipak uđe u bar. Poznati ambijent sa šankom i policama punim boca. Namjesti se na barsku stolicu, te se kao malo zamisli kod odgovora na pitanje barmena: “Šta želite popiti?”, a onda reče kratko i odsječno: “Dupli skoč.”

I eto čaše i poznatog pića pred njim, a doktorov glas opet se javlja i upozorava – “alkohol ni u kom slučaju!!!”. Međutim, on podiže čašu kratko, ovlaš pomirisa njen sadržaj i polako je naginje. Otpija gutlja, malo ga mućka po ustima i zatim ga propušta kroz grlo.

“Nikad mi piće nije bolje prijalo.”

To je bila posljednja rečenica mog junaka i s njom se knjiga završava.

Meni se pouka dopala i s njom branim svoj životni stil.

I na um mi ne pada da nekog poučavam i solim mu pamet kako da živi.Bar što se tiče izbora sadržaja koje život nudi.

Moj, po krvi, najbliži rod, otac rođeni, živio je život kao pod staklenim zvonom. Jeste da su mu mladom šećer otkrili i da je onda imao jednu težu operaciju srca…ali živio je kao nekakav isposnik i dok je radio i kad je mlad u penziju otišao. Mačeha mu posebne čajeve čak iz Afrike naručivala, jeo tačno određena jela sa propisanim brojem kalorija, pio osim čajeva dnevno, zalivao se sokovima obogaćenim vitaminima, šetao je svakoga dana po velikom mariborskom parku, dnevnik skoro da nije gledao da se ne bi sekirao, pa čak ni filmove koji sadrže brutalne ili stresne situacije…a ako je već sjeo pred televiziju tražio je isključivo programe koji slijede život i običaje životinjskog carstva. Dobro je izgledao, mora se reći, njegovan gospodin. Ali, umro je u 59.-oj godini. Naprečac!!!

A Alija, makedonski Rom, sitni i spretni švercer uglavnom starim satovima i zlatnim nakitom -divljacima- nije vadio cigaru iz usta.Kockao i prokockao sve što bi znao zaraditi, noćima zglavljivao po kafanama i kockarnicama i zadnji put sam ga sreo – prešao osamdesetu.

Ima od toga ima možda i dvije godine, ne znam šta je s Alijom. Da li živi i gdje živi ne znam, a i nemam nikoga da pitam.

Da je,ipak, zdravije zdravo živjeti svjedoči primjer jednog od najpoznatijih Mariborčana, a bogami i svjetski znanog Olimpijca Leona Štukelja. Njegov život je bio oličenje spartanske discipline. Od ustajanja, prve vježbe na prečki koja je stajala pred dnevnom sobom, preko doručka, pa šetnje, pa čitanja, pa ručka koje su mu spremale kuharice u obližnjem dječijem obdaništu…onda popodnevne šetnje po pomenutom mariborskom parku i konačno ranog lijeganja doprinijeo je zasigurno činjenici da je Leon Štukelj u stotoj godini života koračao hodom mladića. Svjedok sam bio kad su mu uz taj rijetki jubilej u Redakciji “Večera” uručivali nagradu pa uz ona tri sprata naprosto uzletio, smiješno mi bilo kako ga kamermani i fotoreporteri s mukom prate.

Nekako pred sami kraj života mediji su ušli u inače opisani smjerni, uredni život Leona Štukelja. Pa eto televizije iz Njemačke, evo poziva iz Amerike…raspao se donekle red u životu gospodina Štukelja. Kako se taj red raspao tako i on ubrzo u umro godinu kasnije. U sto i prvoj.

I hajde ti sad budi pametan i snađi se u izboru koji život nudi.

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search