LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home (Pod)sjećanja (Pod)sjećanja na staru Tuzlu
(Pod)sjećanja na staru Tuzlu PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 21 Rujan 2018 13:03

 

Pisaca masinaU zatvoru zbog ćirilice

Ivan Berisov, Portugal

Nakon što je kao politički suviše pasivan bio otpušten iz Tuzlanske gimnazije djed je nakon mjesec i pol dana neizvjesnosti i velikog nerviranje zahvaljujući svojim vezama i pomoći predivnih prijatelja bio vraćen na posao. Odahnuli su, ali je njihov život bio i dalje daleko od mirnodopskog vremena. Radio je sam i kako je mogao izdržavao četveročlanu porodicu. Živjeli su kao i mnogi drugi, veoma skromno, sa velikim poteškoćama u nabavci osnovnih živežnih namirnica, a pogotovu pšeničnog brašna, umjesto kojega se na kartice moglo nabaviti samo kukuruzno.

Početkom aprila 1942. doživjeli su ponovo veliku neprijatnost, ali je i ona bila sretno prebrođena. Sve se desilo kada je ujak koji nije bio nigdje angažovan u svojoj 27. godini života napravio pravu ludost. Lutajući bezbrižno gradom, u dvorištu Tuzlanske gimnazije ugledao je nekoliko odbačenih ćiriličnih pisaćih mašina. Jednu od tih mašina usred bijela dana je uzeo i odnio kući.

Teško je pretpostaviti kako nije znao za zakonsku odredbu o zabrani ćirilice, koja je stupila na snagu 25. travnja (aprila) 1941., dakle skoro prije godinu dana. U toj naredbi koju je potpisao ministar unutarnjih poslova Dr. Andrija Artuković je između ostalog stajalo: „Zabranjena je svaka uporaba ćirilice na cijelom području Nezavisne Države Hrvatske… Prema tome naređujem da se na cijelom području Nezavisne Države Hrvatske odmah obustavi svaka uporaba ćirilice u javnom i privatnom životu… Prekršitelji ove naredbe kaznit će se po upravnim oblastima novčano do 10.000 dinara i zatvorom do mjesec dana“.

Iz ovoga vidimo kako je upotreba ćirilice bila zabranjena i u privatnom životu.

Treperio je od sreće kada ju je donio. Njegova davna želja da imaju rijetko kome dostupnu pisaću mašinu bila je time ostvarena, ali ne za dugo, jer ga je neko, očigledno od poznanika vidio i prijavio policiji.

Istog dana u večernjim satima, ili tačnije u 17 sati i 5 minuta kako stoji u zapisniku koji sam pronašao u djedovoj arhivi, do njihovog stana u ulici Huseina Gradaščevića u Staroj Tuzli, došla su dva policijska „detektiva“ iz Redarstvene župske oblasti, vodeći sa sobom dvojicu civilnih svjedoka. U stanu su zatekli baku i mamu, koja je tada imala 21 godinu, dakle tek jepostala punoljetna. Ujak je negdje prije toga otišao, a ni djeda nije bilo. Kada je otvorila vrata imala je koga vidjeti! Nakon što su detektivi pokazali isprave sva četvorica su ušli u stan. Započeo je pretres. Sjedeći pored prozora baka se sa svog mjesta, po riječima mame nije ni pomjerila. Samo ih je sa iznenađenjem pogledala i nastavila mirno čitati knjigu.

U njihovom malenom stanu koji su iznajmljivali mašinu su lako pronašli i nakon toga sastavili zapisnik. Na kraju zapisnika u rubrici „Spisak pronađenih predmeta ili stvari koje su se pronašle prigodom pretresa kod gore navedenog gospodara, a koje se oduzimaju od istoga“, švrakopisom je bilo dopisano: „Mašina ćirilična stavljena u zapljenu do objašnjavanja“.

Zapisnik su potpisala oba detektiva sa oba svjedoka, kao i mama, koja je umjesto bake preuzela ulogu domaćice.

U tom momentu vračajući se iz grada na vratima su se pojavili djed i ujak. Na ujaka, što je zaista čudno, nisu obratili nikakvu pažnju, dok su djeda odmah uhapsili. Izveli su ga iz stana i nakon što su otpustili svjedoke poveli su ga pješice u zatvor i to kroz najprometnije ulice grada. Bila je to prava sreća što je išao pješke, jer su ga na raznim mjestima susretali njegovi bivši učenici. U normalnim prilikama, skidajući šešir zaustavljao bi se sa njima u srdačnom razgovoru, ali ovaj put nije mogao. Po tome im nije bilo teško shvatiti kako je njihov bivši profesor iz gimnazije o kojem su imali samo najljepša sjećanja bio uhapšen.

Kako se pokazalo ti njegovi bivši učenici su već nekoliko godina radili i zauzimali bolje položaje u raznim ustanovama u Tuzli, a moguće je da je bar neki od njih radio u redarstvenoj službi Župske uprave kojom je rukovodio svemoćni Šefkija Muftić. Slijedećeg dana zauzeli su se za njega i djed je bez ikakvih posljedica bio otpušten kući nakon što je prespavao samo jednu noć u zatvoru.

Bila je to druga po redu velika neugodnost koju su za nepunu godinu doživjeli u NDH, ali su se iz obje uspjeli izvući zahvaljujući bivšim učenicima, prijateljima i kolegama iz Tuzlanske gimnazije. Sve do kraja postojanja NDH velikih neugodnosti više nisu imali. Djeda je pratila sreća, možda zbog njegovog dobrog i humanog odnosa prema svim ljudima. Dobro se dobrom vraćalo.

Sredinom 1942. godine, kako bi poboljšali materijalnu situaciju mama i ujak su se latili posla i od konopca (špage) počeli praviti neku vrstu espadrila, takozvane „špagerice“. Kako su se toga dosjetili nisam saznao. Prodavali su ih „kao halvu“ i počeli dobro zarađivati. Od tada više nisu ni u čemu oskudijevali i živjeli su bolje nego mnogi Tuzlaci.

Život im je prema tome krenuo nabolje, ali u 1943. počelo ih je prema maminim riječima, uznemiravati povremeno bombardiranje grada od strane partizana sa gradskog groblja na padinama Majevice. Koliko je bilo štete i da li je netko tom prilikom nastradao nije mi rekla. Pokušao sam pronaći bar neke podatke o partizanskom bombardovanju Tuzle, ali gle, o tome nigdje nema ni riječi.

Ažurirano: Petak, 21 Rujan 2018 13:09
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search