LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home (Pod)sjećanja (Pod)sjećanja na staru Tuzlu
(Pod)sjećanja na staru Tuzlu PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Četvrtak, 27 Rujan 2018 09:15

 

Muhamed HadziefendicPretposljednja godina karavakta u Tuzli

Ivan Berisov, Portugal

(Na fotografiji je Muhamed Hadžiefendić)

Nastupila je 1943. godina. U samom gradu osim povremenog partizanskog bombardovanja održavao se kakav takav mir. Većina stanovnika je mislila da će se tako i nastaviti jer je malo tko znao kako se partizanski obruč oko grada sve više steže i da će u oktobru mjesecu uslijediti veliki napad na grad, prilikom kojeg će on biti osvojen, odnosno oslobođen od Nijemaca i ustaša.

Za upućene to i nije bilo neko veliko iznenađenje jer je situacija u Velikoj župi Usora i Soli i općenito u čitavoj istočnoj Bosni od samog osnutka NDH bila veoma teška.

Već od maja 1941. na muslimanska sela su počeli napadati lokalni četnici čineći velika zlodjela, a njima su se od jula mjeseca pridružili još i četnici iz Srbije. Nakon što su zauzeli Vlasenicu i Srebrenicu, te dijelove tuzlanskog i zvorničkog kotara krenuli su u pravcu Bijeljine i Kladnja da i njih osvoje. Otpor ustaško-domobranskih formacija je bio veoma slab, a njemačke snage za odbranu tog područja su bila preslabe.

No, situacija se za NDH još više pogoršala nakon velike ofanzive koju su poduzeli Nijemci u Srbiji, prilikom koje su se partizani pretrpjevši veliki poraz krajem 1941. prebacili u Crnu Goru, a iz nje u istočnu Bosnu. Za njima su u istočnu Bosnu došli kako crnogorski, tako i ostatak srbijanskih četnika koje su Nijemci također protjerali. I tako, dok se Srbija oslobodila i četnika i partizana, NDH se suočila i sa jednima i drugima. Jedina povoljna okolnost za NDH se sastojala u tome što se te dvije antagonističke snage po prirodi stvari nisu mogle ujediniti.

Muslimanski prvaci su postajali svaki put sve više svjesni kako se u NDH vojnicu, pa ni u samu državu, ne mogu pouzdati već da se moraju sami vojnički organizovati i braniti svoja ognjišta. Međutim, još uvijek nisu znali kako? Pomogao im je slučaj za vrijeme odbrane Puračića, malog mjesta u blizini Tuzle, od navale četnika. U toj bici, koja se odvijala u novembru 1941. Trećom bojnom Osme pješačke domobranske pukovnije komandovao je major (bojnik) Muhamed Hadžiefendić, rođeni Tuzlak. Prestrašeni četničkim napadom domobrani su gotovo prestali pružati otpor i Puračić bi pao da se u tok bitke nije on lično umiješao. Preuzeo je odbranu u svoje ruke i pozvao lokalno stanovništvo uključiti se u borbu. Pošto je gradić zahvaljujući prije svega borcima iz lokalnih sela bio odbranjen u njemu se stvorila ideja stvaranja jedinica na teritorijalno-nacionalnom principu. Sa takvim prijedlogom je otputovao kod ministra domobranstva Slavka Kvaternika i predložio mu da se to učini. Pošto je prijedlog bio prihvaćen u Tuzli su se krajem decembra formirale prve teritorijalne jedinice sastavljene isključivo od muslimana. Sve više su se popunjavale i pred kraj su narasle na oko pet hiljada boraca. Od njih je bilo stvoreno šest bataljuna (bojni) koje su bile raspoređene u Tuzli, Gračanici, Brčkom, Bijeljini, Zvorniku i Puračiću. Nakon njihovog stvaranja narod je u okolini tih mjesta bio mnogo bolje zaštićen. U narodu je ta vojna formacija postala poznata kao Muslimanska legija, dok se na zvaničnom nivou u NDH nazivala DOMDO-pukovnija.

No umiješali su se Nijemci sa idejom da se od veoma uspješne Muslimanske legije stvori 13. SS brdska divizija, poznatija kao Handžar divizija. Stvorena je u martu 1943. Pristupio joj je veliki broj muslimana, nešto folksdojčera i Hrvata. Narasla je na preko 20 hiljada boraca čime je postala najbrojnijom SS-divizijom Wermachta. Zapovjedništvo nad njom je bilo ponuđeno Muhamedu Hadžiefendiću, na što je on pristao. Obukao je njemačku uniformu i sa činom njemačkog SS-majora (SS-Obersturmbannführer) u cilju regrutacije počeo je obilaziti jedinice Muslimanske legije kojima je ranije komandovao.

Na kraju se međutim sve loše završilo, jer je Handžar divizija umjesto da brani narod bila povučena iz Bosne i poslana na obuku u južnu Francusku, dok je Muslimanska legija jako oslabila i skoro prestala da postoji. Uz sve to, pristalice NOP-a (Narodnooslobodilačkog pokreta) širile su glasine kako se Handžar divizija neće ni vratiti u Bosnu već će je poslati na istočni front u Rusiju. Propaganda je bila uspješna, tako da je dio časnika DOMDO-pukovnije, među kojima i Meša Selimović, odmah prebjegao kod partizana odakle su upućivali pozive muslimanima da ne idu u SS. U tom periodu u partizane su prebjegli i neki od najistaknutijih časnika pukovnije među kojima nadčasnik Omer Gluhić, ađutant (pobočnik) Muhameda Hadžiefendića.

Kako mnogi misle odluka Muhameda Hadžiefendića je bila potaknuta i podržana od grupe pritajenih muslimanskih autonomista u Sarajevu, koji su se zalagali za izdvajanje Bosne i Hercegovine iz sastava NDH i njezino stavljanje pod izravan njemački protektorat.

Vlastodršci u NDH su bili nezadovoljni takvim razvojem situacije i pomno su pratili djelovanje autonomista, ali sve što su mogli učiniti je da krenu putem diskreditacije Muhameda Hadžiefendića. Na osnovu nekoliko povjerljivih izvještaja o "protudržavnom radu" bojnika Hadžiefendića dobivenih od UNS-a (Ustaška nadzorna služba) smijenili su ga sa položaja. No, da ironija bude veća preuzeti zapovjedništvo nad Handžar divizijom zbog bolesti nije ni mogao. Cijelo ljeto se liječio u Zagrebu i u septembru mjesecu, na svoju nesreću, se vratio u Tuzlu.

Pošto se Muslimanska legija našla u rasulu, odbrana Tuzle i njene okoline je bila jako oslabljena. Da je situacija bila jako teška vidi se iz dnevnog izvještaja Župske redarstvene oblasti Tuzla od 1. septembra 1943., kojeg je potpisao redarstveni upravitelj Šefkija Muftić. U njemu stoji, citiram: “Grad Gračanica kao i sela kotara Tuzla, Jasenica, Podorašje i Smoluća, šest kilometara sjeverozapadno od Lukavca, su zauzeti po partizanima, pa kako je i grad Tuzla opkoljen po partizanima i odmetnicima sa svih strana, a posade vojne i oružane snage su u gradu Tuzli vrlo slabe, to se ukazuje potreba radi odaslanja oružanih snaga u svrhu pojačanja jer prijeti neizbježiva opasnost za grad Tuzlu, kao i svu industriju koja se nalazi u gradu i okolici...”

Međutim, i pored upozorenja pomoć nije stigla na vrijeme, a krajem septembra započeo je partizanski napad na Tuzlu. Poslije trodnevnih borbi i neuspjelog otpora ustaško-njemačko-domobranskih postrojbi, partizani su ušli u grad i držali ga pod svojom upravom ravno četrdeset dana.

Po zauzeću Tuzle vojna uprava nad gradom je bila povjerena Omeru Gluhiću, tuzlanskom učitelju, nekadašnjem ađutantu M. Hadžiefendića. No njihov prvobitni cilj nije bio eliminisanje ovog značajnog vojnog rukovodioca već grupe najistaknutijih i najuticajnijih predstavnika NDH vlasti Župe Usora i Soli, a kojoj su pripadali državni tajnik za istočnu Bosnu, bivši gradonačelnik Tuzle, Sead-beg Kulović, Veliki župan Usora i Soli, dr. Bahrija Kadić, podžupan dr. Feliks Nedjeljski, stožernik Stjepan Šuto, te Šefkija Muftić, šef župske redarstvene oblasti, odnosno šef policije. Svu petoricu su proglasili državnim neprijateljima, no niti jednog od te petorice nisu uspjeli uhvatiti. Stjepan Šuto i dr. Bahrija Kadić su u to vrijeme bili u Zagrebu u koji su otišli prije napada partizana da traže veću vojnu pomoć za odbranu Tuzle. Partizani nisu u Tuzči uatekli ni Sead-bega Kulovića, a isto tako ni šefa policije Šefkiju Muftića, koji se krio u šumi. Gdje je bio Feliks Nedjeljski nije poznato. No pošto njih nisu mogli pohvatati uhapsili su i priveli na saslušanje manju grupu ljudi među kojima majora Muhameda Hadžiefendića, koji se nije ni pokušao sakriti. Nakon kratkog saslušanja svi uhapšeni su istog dana bili pušteni na slobodu.

Tako je bilo dok je na čelu uprave bio Omer Gluhić. No, nakon par dana su ga smijenili i za novog komandanta grada postavili Nikolu Škorića iz Bijeljine, koji nikome do tada nije bio poznat. Pod njegovom upravom, vjerojatno pod pritiskom viših vojnih rukovodilaca, a posebno političkog komesara Trećeg bosanskog korpusa, španskog borca Vlade Popovića, došlo je do vala hapšenja, nakon čega je veliki broj ljudi nakon kratkog suđenja pred partizanskim prijekim vojnim sudom bio pogubljen.

O stradanjima ljudi se vjerojatno nije mnogo znalo u tuzlanskoj javnosti. Sudim po svjedočenju moje mame koja mi je rekla kako su partizani pogubili jednog trgovca, jednu poznatu Hrvaticu i petoricu časnika Handžar divizije. Vjerojatno je nabrojala samo one koje je lično poznavala i zbog toga mi o nekoj masovnoj likvidaciji Tuzlaka nije ništa rekla.

Najviše se sjećala trgovca mješovitom robom kod kojeg je često odlazila u radnju, a na molbu svoje prijateljice Vere, koja se zbog njegovog nasrtljivog udvaranja pred njim sama nije smjela pojaviti. Vjerojatno se radilo o trgovcu Aliji Cariću, koji se našao na spisku pogubljenih ljudi. Što se tiče „poznate Hrvatice“ nije mi dodatno ništa rekla, ali pretpostavljam da se radilo o modnoj krojačici Kati Banović, koja je kako njoj tako i svim Tuzlakinjama morala bili poznata. I nju sam našao na spisku pogubljenih. Što se tiče petorice časnika, također mogu samo da pretpostavim. Radilo se vjerojatno o bivšim djedovim učenicima, no na spisku pogubljenih ljudi nisam ih mogao identificirati.

Podaci o žrtvama partizanskog nasilja za vrijeme zaposjedanja Tuzle se od izvora do izvora jako razlikuju. Ima i takvih koji navode kako je u tom periodu smrtno nastradalo nekoliko stotina ljudi. Na pitanje o broju nastradalih mislim da je svojim istraživanjima doktor nauka Adnan Jahić u svom djelu „Muslimanske formacije tuzlanskog kraja u Drugom svjetskom ratu“ dao možda definitivan odgovor. Služeći se izvještajem Velike župe Usora i Soli, od 18. 12. 1943. objavio je spisak od 55 strijeljanih ljudi, među kojima su bila 23 pripadnika različitih oružanih snaga, državnih službenika i činovnika, dok su ostatak bili civili, među njima i tri žene.

Na spisku pogubljenih ljudi svakako su najpoznatiji bili major Muhamed Hadžiefendić i katolički sveštenik Drago Dujmušić, doktor teologije, profesor kateheze u tuzlanskoj gimnaziji. Muhamed Hadžiefendić je bio osuđen na smrt strijeljanjem pod optužbom „da je bio jedan od glavnih organizatora SS formacija za njemačku vojsku“, čime je „služio okupatoru i radio protiv interesa naroda…“. Dragi Dujmušiću je smrtna presuda bila izrečena kao „glavnom organizatoru protunarodne ustaške organizacije… i što je držao zborove na kojima je istupao protiv Narodnooslobodilačke borbe, klevećući je i bacajući se blatom na njene vojne i političke rukovodioce…“.

O ponašanju Drage Dujmušića za vrijeme NDH postoje sporna mišljenja. Dok ga Vera M. opisuje kao „glavnog ideologa hrvatskog fašizma“, njegov kolega iz gimnazije Meša Selimović ga u svom djelu „Sjećanja“ otvoreno ne osuđuje i prikazuje ga kao čovjeka tolerantnog prema svim religijama, a također i prema ateizmu. Navodno je prije egzekucije izgovorio riječi: "Tijelo je sada svakako vaše, dajte mi malo vremena da dušu preporučim Bogu." Ordinarijat Gospićko-senjske biskupije ga je proglasio „mučenikom“ i svrstao u red onih „koji svojim životom, a posebno svojim vjerničkim svjedočanstvom u posljednjim trenutcima zemaljskog života, mogu biti primjer vjernosti svojim vjerničkim i nacionalnim korijenima“.

Od one petorice ljudi koje su partizanske vlasti proglasile „neprijateljima naroda“, a koje nisu zatekli u Tuzli, samo se šef policije Šefkija Muftić uspio spasiti. O njemu je Vera Mujbegović u svom djelu „Tuzla moje mladosti“ napisala ovako: „Novi predstojnik Šefkija Muftić, pojavio se u Tuzli negde u rano leto 1941. u šarenoj gomili pridošlica – policajaca, agenata, batinaša, švercera i sitnih činovnika koji su sačinjavali kičmu i oslonac novog poretka. Muftić je bio čovek temeljan, nešto viši od srednjeg rasta, četrdesetih godina, sa sivim šeširom na glavi i riđem kaputu koji se primećivao izdaleka. Grubost lika bila je još više naglašena njegovim hladnim sivo-plavim očima kojima je streljao prolaznike. Ponekad je predvečer šetao tuzlanskim korzom s porodicom – visokom crnokosom ženom, vižljastom kćerkom s pletenicama i dečkom, mlađim sinom. Ni ovaj porodični dekor nije mogao da ublaži i omekša oštrinu i nametljivost Muftićevog nastupa. Mnogo češće nego sa članovima porodice, Muftić je obilazio Tuzlu sa pomoćnicima, agentima-došljacima…“

Po njenim riječima s vremena na vrijeme je pozivao njenog oca Mustafu na razgovor. Nije to činio bez razloga, jer je njen otac, inače liječnik po profesiji, bio jedan od najaktivnijih tuzlanskih komunista, zbog čega je bio hapšen u Kraljevini Jugoslaviji i pod stalnim prismotrom policije. Muftić je sve to znao, a osim toga znao je kako doktor svoju prokomunističku aktivnost nije ni u NDH napustio. Stiče se međutim utisak da je prilikom tih susreta Muftić prema njemu iskazivao poštovanje i na razgovorima, koji se ne mogu nazvati saslušanjima, prema njemu korektno ponašao. Prilikom zadnjeg razgovora, prema Veri M. rekao mu je: „Moje je da Vas upozorim, jer prema takvima, ako se ne opametite, nećemo imati milosti“. Nije ga uhapsio, a njen otac je nastradao tek onda kada je prebjegao kod partizana i kada je ubijen prilikom četničkog napada na njihov štab.

O samom Muftiću u otvorenom dostupu nema biografskih podataka, osim što se zna da je uspio pobjeći iz zemlje. Otišao je u Siriju gdje je bio glavni organizator dolaska Hrvata muslimana u Siriju. Organizirao je i obučavao vojnu postrojbu koja će se boriti protiv Izraela u Palestini. Dobio je čin potpukovnika, te je nakon rata radio u libanonskoj kontraobavještajnoj službi. To je sve što je o njemu poznato.

Drugi čovjek koji bi u tim prvim danima po zauzimanju Tuzle skoro sigurno nastradao je dr. Bahrija Kadić. Rođen je u Gračanici i bio je prvi musliman koji je doktorirao na Zagrebačkom univerzitetu. Bio je politički aktivan i prohrvatski nastrojen, i kao takav smatrao se Hrvatom. Do postavljanja na dužnost Velikog župana radio je kao odvjetnik u svom vlastitom odvjetničkom uredu u Tuzli. Poslije rata našao se u rukama OZN-e. Neki od muslimanskih uglednika su ga pokušali spasiti i osloboditi zatvora. U njegovu korist intervenisao je i sam muftija Kurt, međutim pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima umro je u zatvoru bez izvođenja na sud.

Sead-beg Kulović je nakon definitivnog oslobođenja Tuzle bio uhapšen i odveden u Sarajevo, gdje mu je propao svaki trag. Stjepan Šuto je pod neizvjesnim okolnostima nestao u Zagrebu. Feliks Nedjeljski je uspio pobjeći iz zemlje, ali se poslije rata vratio, misleći da ga nova vlast neće dirati. Međutim, bio je uhapšen i pogubljen nakon suđenja 1947. u Banja Luci, njegovom rodnom mjestu. Imao je 37 godina. Za što ga je teretila optužnica nije mi poznato. U svakom slučaju bilo je nesmotreno što se vratio. Od 1940. godine predvodio je Veliko križarsko bratstvo (Križari), osnovano 1930. godine s ciljem čuvanja hrvatske katoličke mladeži od ateizacije i gubljenja nacionalne svijesti. Pristupio je ustaškom pokretu kako je govorio „s najčišćim rodoljubnim nakanama i napose da sprječava zlo, te da hrvatsku mladež, koja je već bila uključena u pokret, usmjerava prema pravim vrijednostima“. 1944. godine podnio je ostavku na dužnost u vodstvu Križarske organizacije i preuzeo dužnost upravnog zapovjednika Ustaške mladeži. Prema navodima sa portala „Croatia Rediviva“ nakon izricanja smrtne presude izjavio je: “Svevišnji Bog… svjedok mi je, da nikad nisam mrzio nikoga”. Zamolio je za oproštenje sve koje je bilo kada uvrijedio ili ražalostio, spominjući izričito i “gospodu oficire i stražare partizane i sve ostale”, te završio: “Radi Krista Gospoda opraštam od sveg srca svima.”

Ažurirano: Četvrtak, 27 Rujan 2018 09:19
 

Komentari  

 
0 #1 Heli 2018-09-27 23:21
Tekst predstavlja jedan pozitivan korak naprijed u prikazivanju stvarnog stanja u Tuzli i njenoj okolini. Moja generacija a posebno mladji narastaji nose jednu krivu predstavu o tadasnjim desavanjima, jer tokom skolovanja nismo ucili objektivnu nego politicku istoriju podredjenju nekim ciljevima.

Zsto je osnovana Hadziefendica legija. Mozda odgovr lezi u ovih nekoliko recenica.

"Koraj 27. novembra 1941. godine. “Udružene četničko‑partiz anske snage, daleko brojnije i nadmoćnije, blokirale su selo i ubrzo ušle u njega. Za kratko vrijeme dvije trećine Koraja bilo je u plamenu i ruševinama. Muslimanski živalj, koji nije uspio na vrijeme uteći, bio je poubijan i izmasakriran”, piše Jahić. Do Bošnjaka Tuzle dopro je glas o stravičnim stradanjima bošnjačkih civila u Foči, okolini Višegrada, Ustikoline, Čajniča, Rogatice i u drugim mjestima".
Citat
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

  • O marihuani i hašišu
    Hello. I have checked your bosnjackooko.com and i see you've got some duplicate content so probably ... Više...
    11.12.18 06:13
    Autor - TillyBig
  • Komentari kao simptomi, po svo...
    Sve ovo, I puno gore po drugim portalima, dolazi I dozira se sa politickog, vojnog I posebno crkveno... Više...
    03.12.18 22:21
    Autor - Zijo
  • Tonijeva priča za subotu
    Tuzna ali literarno lijepa prica. Suglasno tvom zivotnom dobu (koje je istovijetno i moje) u jednom ... Više...
    01.12.18 22:16
    Autor - Zijo
  • Miljenko Jergović o Bosancu
    Ima (H)rvata kojima hrvatska bura ne smeta ali im smeta mirisni bosanski lahor! Nažalost, ima bikova... Više...
    28.11.18 23:03
    Autor - Mehmed Meša Delić
  • Mešina priča za subotu
    Lijepa prica kao i uvijek. Više...
    24.11.18 23:42
    Autor - Heli
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Apsolutno se slažem s tobom moj polu-imenjače. ;-) Više...
    18.11.18 02:37
    Autor - Zike
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Nadane, ne zahatori, ali mislim da je ovaj moj polu-imenjak Zike nestrpljiv da procita sta se desava... Više...
    17.11.18 12:46
    Autor - Zijo
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Boga mi se oteglo. Ali nema veze, izdržao je Zike i gore. ;) Vozdra. Više...
    17.11.18 02:20
    Autor - Zike
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Zike, ako Vam se radnja otegla, lijepo forget Rušida i to je to. Što se tiče pitanja odgovor bi moga... Više...
    15.11.18 08:01
    Autor - Nadan Filipovic
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Ne bih da dosađujem ali moram priupitati nešto: “Ima li još kol’ ko?” :roll: Više...
    13.11.18 16:02
    Autor - Zike
  • Otvoreno pismo reisu-emeritus...
    Ovo pisanje je za pohvalu, da neko napokon nešto tačno (istinito) napiše o reisu Ceriću koji je uspi... Više...
    05.11.18 17:29
    Autor - Mehmed Meša Delić
  • Nemanjin portret
    Eeee, Amire, Amire! Grdne rane moje, o čemu sanjate. Iz faze jednog tetrijeba koji svoje megasrpstvo... Više...
    05.11.18 10:06
    Autor - Nadan Filipovic
  • Nemanjin portret
    Nadane, doći će i moje vreme, kada će se stvoriti povoljne okolnosti kada će i ovakvi "doći do izraž... Više...
    04.11.18 23:27
    Autor - Amir Čamdžić
  • Nemanjin portret
    Zijo, Amir Čamdžić je u dubini duše jako nesretan izgubljeni čov(j)ečuljak. Htio bi biti nešto što m... Više...
    04.11.18 22:47
    Autor - Nadan Filipovic
  • Nemanjin portret
    Nas "do kraja zivota Srbin" bi trebao da malo vise prati sociolosku nauku, azurirao bi stanje oko pi... Više...
    04.11.18 21:42
    Autor - Zijo
  • Nemanjin portret
    @ Amir Camdzic Sramotno za jednog pravnika da toliko brka babe I zabe, da ne pravi distinkciju izmed... Više...
    04.11.18 21:42
    Autor - Zijo
  • Nemanjin portret
    Nema to nikakve veze sa tim da su Srbija, Srbi, Beograđani kako god nazovite, izvršili agresiju na B... Više...
    03.11.18 16:11
    Autor - Zike
  • Nemanjin portret
    https://www.youtube.com/watch?v=yt9Uy-1zuQw&t=1559s Više...
    03.11.18 09:30
    Autor - Znam čovjeka
  • Nemanjin portret
    Salih Selimović - Moj predak primio je islam 1650., mi smo Vujovići iz Hercegovine „Moja je želja bi... Više...
    03.11.18 09:21
    Autor - Znam čovjeka
  • Nemanjin portret
    Ja ne razumem čemu potreba Emira Kusturice da se pravda bilo kome za svoje poreklo, ko su mu bili ot... Više...
    03.11.18 09:02
    Autor - Amir Čamdžić
home search