LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home (Pod)sjećanja (Pod)sjećanja na staru Tuzlu
(Pod)sjećanja na staru Tuzlu PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Subota, 29 Rujan 2018 18:12

 

Partizani u TuzliOdlazak iz Tuzle

Ivan Berisov, Portugal

Prije zauzeća Tuzle jedinice Trećeg bosanskog korpusa kojim je komandovao general Kosta Nađ zauzele su Gračanicu, Modriču, Bosanski Šamac i Bijeljinu, a nakon toga Kladanj, Rogaticu, Vareš i Sokolac. Na taj način sjevero-istočnu Bosnu osim Doboja i Brčkog NDH više nije kontrolisala. Da povrati izgubljeno sama nije mogla, a ni njemačka vojska joj nije mogla priteći u pomoć, jer se glavnina njenih snaga zbog kapitulacije Italije nalazila u Dalmaciji, Crnoj Gori i Albaniji. U tom periodu njen jedini uspjeh je bio taj što je uspjela odbraniti Brčko, no i to je jedva uspjela uz pomoć njemačkih rezervnih divizija priteklih iz Vojvodine, kao i riječne flotile.

Situacija za NDH je bila tim nepovoljnija što su se domobranske jedinice protiv partizana nerado borile i sve češće prelazile na njihovu stranu. Primjera ima mnogo, ali je jedan slučaj bio posebno drastičan. Bio je to slučaj sa domobranskim pukovnikom Sulejmanom Filipovićem, zapovjednikom Tuzlanske brigade, koji se sa oko dvije hiljade vojnika (po drugim podacima sa oko pet hiljada) i 73 časnika priključio partizanima. Samo dva časnika iz njegove brigade nisu prešla u partizane.

Prilivom novih boraca i ratnog materijala Bosanski korpus je znatno ojačao, ali su u njegovoj komandi bili svjesni kako zauzeće Tuzle može biti samo privremeno. Protivno principima gerilskog ratovanja ipak su je branili, ali na kraju su pod pritiskom njemačkih snaga i dijela domobransko-ustaških snaga nakon četrdeset dana povukli. Glavni udarac na Tuzlu je izvršen iz pravca Doboja sa oko 5 hiljada vojnika uz podršku avijacije, većeg broja tenkova i teškog naoružanja. Kako bi se olakšao prodor na glavnom pravcu napada istovremeno je krenuo pomoćni napad iz Brčkog. Dok je sporedni napad iz Brčkog pod kodnim nazivom “Ferkel” bio zaustavljen, glavni udar iz Doboja nije bilo moguće zaustaviti. No, kada su njemačke trupe nakon teške borbe ušle u Tuzlu partizana više nije bilo, a prema nekim navodima nije bilo ni polovine stanovništva, koje je prebjeglo na slobodnu teritoriju.

Prije povlačenja partizani su teško oštetili sve željezničke objekte sa voznim parkom kao i postrojenja jedine fabrike amonijačne sode na Balkanu u Lukavcu, zatim fabrike špirita u Kreki, rudnicima uglja u Kreki, Bukinju i Dobrnji kao i solane u Tuzli i Siminom Hanu. Bila je uništena velika pilana u Živinicama, kao i električna centrala, tako da je grad ostao bez struje. Na slobodnu teritoriju pored zaplijenjenog oružja, vojnog i sanitetskog materijala bila je izvezena i velika količina namirnica, špiritusa, uglja kao i nekih drugih proizvoda, a posebno soli. Prema nekim podacima na slobodnu teritoriju bilo je otpremljeno oko 400 vagona soli, koju su partizanske vlasti kasnije razmjenjivali po selima Vojvodine za brašno. Nakon povratka u Tuzlu hrvatske vlasti su svu preostalu sol za svaki slučaj otpremili u Zagreb pa je grad ostao čak i bez soli.

No ni to nije bilo sve, jer je Tuzlu napustio veliki broj inženjera, liječnika sa zdravstvenim osobljem, nastavnika i činovnika, tako da nije bilo ustanove u kojoj nije manjkalo ljudi. Najveći problem je nastao sa odlaskom zdravstvenih radnika, među kojima 17 liječnika poslije čega je Tuzla ostala bez jednog jedinog hirurga. Tuzlu je u velikom broju napustio i nastavni kadar, zbog čega su neke škole ostale gotovo bez profesora, što se na primjer desilo sa Građanskom školom u kojoj su ostala samo tri profesora od kojih su dva bila profesori vjeronauke. U Tuzlanskoj gimnaziji u kojoj je predavao moj djed manjkalo je sedam profesora. Jedan od tih profesora – profesor vjeronauke Drago Dujmušić nastradao je za vrijeme partizanskih represalija u Tuzli, dok je ostalih šest otišlo sa partizanima.

U grad su se međutim vratili predstavnici najviših organa vlasti – oni koje su partizanske vlasti kao „narodne neprijatelje“, uzalud tražile. Kada su se vratili u Tuzlu iz njemačke komande im je došao zahtjev za pokretanje represalija nad preostalim građanima. No srećom „neprijatelji naroda“ su to odlučno odbili nadajući se kako će im stanovništvo koje je ostalo u gradu ostati vjerno i podržati njihovu vlast.  

Pošto su sve kasarne i drugi vojni objekti bili ili srušeni ili teško oštećeni u tuzlanske škole smjestila se vojska. Prema tome, nastava nije mogla odmah započeti, a koliko je to trajalo nije mi poznato. Dužnost direktora gimnazije je nastavio obavljati Omer Džudža, za kojega se u nekim napisima pogrešno tvrdi kako je te godine bio pogubljen. Trudio se što brže obnoviti nastavu, ali zadatak mu nije bio nimalo lak jer je nedostajalo profesora, a i dio školskog inventara je bio ili oštećen ili odnesen partizanima. Iz mnogih ustanova bila je odnesena arhiva što se desilo i sa Tuzlanskom gimnazijom. Sa odnesenom arhivom nestala je i djedova dokumentacija koja je potvrđivala njegovu stručnu spremu, do koje je u NDH zbog nepostojanja bilo kakvih odnosa sa Srbijom, došao na jedvite jade. Bio je to njegov inače stalni problem, kojega se uspio riješiti tek pred sam nestanak NDH.

Nakon svega što se desilo život je za sve žitelje Tuzle pa tako i za djedovu porodicu postao još teži. Zbog toga je počeo sve više razmišljati o napuštanju Tuzle i preseljenja u neki mirniji grad. Ali, usred rata to nije bilo lako ostvariti, jer je za to trebalo dobiti kako suglasnost iz Ministarstva za narodnu prosvjetu u Zagrebu, tako i dozvolu za preseljenje iz Župske redarstvene oblasti. U tome su mu međutim pomogli prijatelji, najvjerojatnije njegovi bivši učenici. Po maminim riječima za preseljenje su mu bila ponuđena čak tri grada. Pošto se sa nostalgijom sjećala prekrasne rijeke Tise na kojoj je provela najsretnije dane svog djetinjstva i rane mladosti poželjela je da se presele u Vukovar, grad na obalama Dunava. Njena je želja u tom momentu prevagnula, tako da se djed odlučio za preseljenje u taj grad. U martu 1944. dobio je obje dozvole nakon čega je napustio Tuzlu.

Pošto je u Vukovaru zbog velikog priliva izbjeglica iz Bosne manjkalo stanova za iznajmljivanje gradske vlasti su im dodijelile jedan željeznički vagon u kojem su bili prisiljeni živjeti oko jednog mjeseca. No kako je potreba za vagonima bila velika zamolili su ih da ga napuste. U tim trenucima priskočio im je u pomoć jedan od njihovih poznanika kojega su poznavali još iz Tuzle, gdje su mu roditelji živjeli. Ustupio im je jednu od dvije prostorije stana koji je iznajmljivao, a sam se stisnuo u drugoj sa svojom porodicom. Nije im bilo lako, ali ipak nisu ostali bez svake podrške gradske vlasti, koje su djedov problem sa smještajem pod pritiskom ravnateljstva Vukovarske gimnazije pokušale riješiti. U tome im je pomogao tajnik gradskog poglavarstva dr. Dragutin Türk, kojega prije toga nisu poznavali. Kako bi riješio problem odlučio je da im iznajmi jedan od praznih stanova kojima je raspolagao. Stan je bio u trošnoj prizemnoj kući, okruženoj vrtom sa prelijepim vinogradom. Bio je veoma svijetao i prostran „sa dvije sobe, kuhinjom i drvarnicom“, kako stoji u ugovoru. U tom ugovoru sačinjenom u Gradskom poglavarstvu stajala je napomena: „Glede najamnine mogu se stranke međusobno sporazumjeti u granicama postojećih propisa, u protivnom odredit će najamninu ovo poglavarstvo“. Prema maminim riječima kirija za stan nije bila velika i oni su bili veoma zadovoljni pronađenim rješenjem. Kada su se kasnije preselili u Sarajevo sa neskrivenom nostalgijom su se sjećali tog stana. Također nisu nikada zaboravili predivnog čovjeka dr. Dragutina Türka, koji im je pomogao i sa kojim se moj djed odmah sprijateljio. Najčešće su se sastajali u vinskom podrumu koji je bio u sklopu kuće u kojoj su stanovali i uz pijuckanje vina i pušenje cigareta vodili beskonačne razgovore.

U Državnoj realnoj gimnaziji u Vukovaru djed je počeo ponovo raditi kao ugovorni profesor. Ali, njegovi problemi sa dokazivanjem stručne spreme su se sa nastavili. Kako bi regulisao to pitanje morao se ponovo obratiti Odjelu za srednju nastavu Ministarstva narodne prosvjete u Zagrebu. No iz tog odjela stigao mu je odgovor gdje je od njega bez obzira na sve okolnosti ponovo bilo traženo priložiti „izvornu svjedodžbu o ispitu spremnosti“, a koju on naravno nije imao. Izgleda da ni sam nije znao što da uradi, nego da uputi novi dopis ravnatelju Vukovarske gimnazije. U tom dopisu za razliku od drugih pozvao se na prijateljske riječi nesretno nastradalog Omera Džudže, ravnatelja gimnazije u Tuzli, koji je u svom obraćanju Ministarstvu za narodnu Prosvjetu, a u vezi ocjenjivanja djedove školske izobrazbe, kako bi mu pomogao, napisao slijedeće: „Najbolje su njegove kvalifikacije u njemu samom, jer već punih 25 godina s uspjehom radi u školama u ovim krajevima“.

U ta teška vremena djed se uporno borio, a drugačije i nije mogao postupiti. Ostao je raditi u gimnaziji, u potpunoj neizvjesnosti da li će mu u narednoj godini produžiti ugovor. Naravno da ga je sve to koštalo velikih sekiracija. No i tome je posve neočekivano došao kraj, kada je 31. ožujka (marta) 1945., dakle pred sami kraj NDH, na njegovu adresu iz Odjela za srednju nastavu Ministarstva narodne prosvjete u Zagrebu došlo rješenje u kojem je stajalo kako mu se ima priznati „fakultetska sprema“.

Na taj način živeći sada u Vukovaru konačno je riješio svoju veliku brigu, ali se s vremena na vrijeme ne bez nostalgije prisjećao Tuzle. Parafrazirajući predivne riječi gospođe Vere Mujbegović možda bi se moglo napisati, a možda je to i moj djed osjećao: „Ma gdje da odeš, čezneš se vratiti u taj magloviti grad, obojen mirisom sumpora, uglja i soli“.

Ažurirano: Subota, 29 Rujan 2018 18:15
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search