LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče Mešina priča za vikend
Mešina priča za vikend
Subota, 27 Listopad 2018 09:40

 

Most MaglajSamotna šetnja

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Azra je ispražnjena, lepršava. Vrluda vitkim tijelom i hitro promiče vremenom uglačanom kaldrmom što odsjajem liči na zvjezdano nebo. I zaista, zvijezde su pokovale nebo i prosule srebro po sjajnoj kaldrmi. U tihoj noći odzvanja klepet njenih nanula. I klepet brzo nestaje, a prati ga huk ćuka negdje iz krošnje jablana.  

Njoj je njena mahala najljepša. Najljepša joj je zbog džamija, avlija, taraba i kapija, kapidžika i mušebaka, šarenih bašči, miomirisnih đulistana, a posebno zbog stare mahalske česme, izvora života. Mahala joj se za dušu prionula, prosto joj se prilijepila najprije svojim danonoćnim žuborom česme i životom kojim neprestano ključa. A ta mahalska zahuktalost zacijelo je kao nigdje: u stanju je da joj rastjera trenutačne potištenosti sputavajući dvoumljenja, ako ne do kraja, a ono da ih bar za neko vrijeme negdje zaturi i pomjeri s duše, tako da se iza toga s olakšanjem predaje makar i prividnom slađanom samozaboravu.

Sitnim koracima lebdi uglačanom kaldrmom do kraja se predajući talasanju mahale, ispunjena žuborenjem česme i prijatnim lahorom koji su se miješali i gubili u baščama i đulistanima.

Azra je umjereno i istovremeno po izvirućoj potrebi, s kojom je rijetko uspijevala usaglasiti i usmjeriti svoje korake, upijala je još iviek neizgubljenu sposobnost sjetnog osmijeha i ponekog uzdaha iz sehare brzo prošle mladosti.

Nije više za nju bila navika nego obaveza da kad krene u šetnju navrati i na česmu, stisne šake i podbaci ih pod mlaz bistre i led-ledene vode, da ovlaš okvasi vrele usne. To je česma iz koje tiho žubori voda, kako kroz njene šake, tako i kroz njeno djetinjstvo. Kao da joj vrijeme uteklo kroz prste.

Nakon obilaska česme odlazila bi na most koji spaja obale „novog“ i „starog“ grada i  mnogobrojne mahale.

Kad bi stigni na sredinu mosta zaustavila bi se prebacivši torbicu preko ruke i naglo bi se naslonila preko gvozdene ograde i zagledala se u mutnu masu koja se neumorno valja nekud prema nekom dalekom, dalekom moru. Čudna je ta rijeka. Ona često svojim promjenjljivim vodostajem oslikava sudbine na svojim obalama.

Stopila bi se sa hukom rijeke koja žuri ispod mosta i dok joj promatra valovita i živahna leđa i sama se predaje nečujnom razgovoru dvoje mladih koji upravo zagrljeni prođoše pored nje.

Svi ljudi imaju neku svoju rijeku koja ih ljulja i nekud odnosi. I Azru je njena rijeka jednom ponijela i pljusnula u naručje vrbaka dok je pokušavala da se u njoj rashladi. Iz tog vrbaka je spasio zorooki momak, slučajni prolaznik. Taj momak joj je tada izgledao kao izvor rijeke. Bistar i otvoren. Kao da je bila u stanju trenutačne i slijepe zaljubljenosti ili je bila očarana dodirima njegovih ruku i očiju koje su joj nudile svoje najskrivenije osjećaje. Zbog tog, već davnog događaja urezanog u sjećanje ona i navrati na most sa koga upire pogled prema vrbaku osluškujući šumove rijeke i uzdahe koji su se iz nje otkidali kao onog trenutka kada je nepoznati momak izbavio iz vrbaka, noseći je u čvrstom naručju.

U tim trenucima u njoj ključa stotine misli i, ma koliko se trudila da nešto poveže, ostaje kao prikovana uz hladnu gvozdenu ogradu. Svaki put vrijeme njene šetnje prođe kao udar dlana o dlan, svjesna da njeno odsustvovanje nikome u mahali nije smetalo. Naprotiv, mnogi su mislili da je konačno našla unutarnji spokoj.

Poče kiša, a ona je bez kišobrana. Ulica je bila mokra kao i njeno srce koje je polahko krvarilo. Žurili su ljudi, a i Azra im se pridruži. U duši joj kao i u džepu. Praznina. Nije znala šta će sa sobom. Tuga, nemiri i sjećanja razdiru joj dušu.

Vraćajući se tako sa svoje šetnje mislila je na „svog“ zorookog momka. Na njega je tokom ljeta skoro i zaboravila, jer ga nije ni vidila. A često je zamišljala kako trče jedno drugom u susret, a njoj se počinje odmotavati „film“ u kojem je mogla vidjeti tog junaka, njegove oči i ruke koje je izbaviše iz vrbaka. U tim trenucima joj se u grudima bol raskvasi i smekša, i čini joj se da su sve suzice samo zbog tih vrba i „onoga“ zorookog momka, stranca koji je spasi od utapljanja i nestade zauvijek. Odlazi, a eho glasova je prati dok korača i iza sebe ostavlja most, rijeku, vrbak.

Vraćala se u svoju mahalu istom putanjom, pognute glave, kao i ranije i činilo joj se da se on zorooki momak sasvim približio i da gleda u nju. Na sebi je osjećala čak i njegov pogled i taj pogled ju je ugodno probadao cijelo tijelo. Ali, glavu je još uvijek držala pognutu, strahujući i pogledati na mjesto gdje joj se činilo da se on nalazi. Očekivala je svakog trenutka njegov poziv. Nekoliko sekundi tako. Onda joj se učinilo da je neko u blizini izgovorio njeno ime, sasvim je jasno čula njegov glas, tako mio, uzdrhtala je cijelim tijelom, prikupila hrabrost, podigla glavu, pogledala, i ... tamo ga nije bilo! Ni njega, niti bilo koga drugoga. U sokaku nije bilo nikoga. Brzo je pogledala niz mahalu, a zatim uz mahalu. Nigdje nikoga. Kad je izgubila i posljednju nadu da je on bio tu, pred njom, pogleda na sahat kulu i tek tada joj bi jasno da opet kasni. Odlučila je čekati ga još samo pet minuta i, ako ne dođe, odmah će otići. Ali, tih pet minuta prođe kao jedna. Još samo malo. Samo još nekoliko sekundi. Ponovo ga je pogledom potražila među svijetom. Možda će ga baš sada ugledati. Eto, još nekoliko koraka da načini i možda će ga ugledati. Da na ulici nema ovoliko svijeta, svakako bi ga do sada vidjela. Zaustavila se gotovo u pola koraka i premjestila torbicu na drugo rame. Nešto joj je govorilo da će ga, eto, baš sada vidjeti. Čak je i mislima pratila njegove korake: maloprije je prelazio most, zatim je prošao pored slastičarne, pa kroz mahalu, pa ... pa ... pored česme, i ... evo sad, sad treba da se pojavi. Netremice je gledala niz mahalu. Zašto li ga još ne vidi! Možda joj smetaju guste kišne kapi koje je šibaju po očima i miješaju sa pokojom suzom - slanicom.

Sačekat će još malo. Još savim malo. Ali, zaboga, zašto se već ne pojavljuje?! Zna li on da se njena šetnja gotovo završila. Ako se i pojavi, moći će ga samo vidjeti. Neka, makar i to. Sve bi ona njemu oprostila. Samo da ga pogleda. Zbog čega li se još ne pojavljuje?!

Više ga nikad nije ni ugledala, čak ni u daljini, osim u sjećanju. Ali je zato stajala usred proljeća bez cvijeta, gore bez lišća i ispod sunca što se oslikava u mutnoj rijeci što hukom hiti prema nekom predalekom moru. Golemi put je pred rijekom. I most njenog prijelaza biva porušen, a ona izgubljeno pliva u svim pravcima kroz posivjelo vrijeme; luta bez ikakvog cilja s tovarom tuge na srcu, sama, tu još na prvokoraku nekakvog njenog ljubavnog života, bez kapi nade u sebe, bez vjere u sebe. Sama...sama.

Kiša je sumorno rominjala vas cjeli dan. Mutno siva rijeka je prolazila odnoseći nadu, a namršteno sivo nebo je plakalo u tom smogu iznad mahale. Maj je vapio za tračkom sunčeve svjetlosti koje već zadugo nema iznad sive mahale.  

Azra je često gledala niz mahalu, prema mostu ispod kojeg je tekla rijeka.  Znala je, i život je kao rijeka što teče, kad se lomi u rukavcu, kad davi  samu sebe u nekakvoj tvrdoj dolini da bi se ponovo razlila tražeći nove puteve bez svjesnog cilja. Rijeka teče snagom vode i volje tog čudnog zakona, a život je naizgled neukrotiv dok je u punoj, brzoprolaznoj mladosti za koju mnogi misle da će dugo, dugo trajati. U svojoj ljepoti postojanja mladost izgleda neprolazna, neuništiva, nezadrživa, raspuštena, znatiželjna kao dijete i neoprezna kao rosa.

Kasnije se sve smiri i prolazi naizgled polahko, baš kao kad se nabujala rijeka puna sile i želje za dalekim putovanjima smiri kad naiđe na prostorom neograničenu ravnicu.

I onda lijeno teče ka svom cilju, polahko, baš polahko, sve do golemih kiša.

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search