LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home "Roman - Rušid" RUŠID - roman u nastavcima
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 02 Studeni 2018 09:15

 

Bodljikava zicaRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (40)

Nadan Filipović

U taboru

Sutradan sabahile Rušid otrča u tabor. Nađe Ibrahim – efendiju za pisaćim stolom. Ovaj mu odredi da ide među druge domobrane koji su bajagi čuvali tabor. Posavjetova ga da što manje i s njima priča. Rušid uradi kako mu je rečeno.

Nakon dva dana, 16. aprila, eto partizana. Polako su se približavali pripucavajući iz pušaka i strojnica. Kad je u daljini čuo pucnjavu Ibrahim-efendija je hitro izvjesio nekakav, već ranije pripremljeni bijeli stoljnak na kolac i postavio ga više ulaznih vrata uprave tabora. Domobranima je rekao da na vidna mjesta postave puške i da im cijevi zabiju u zemlju. Tako i uradiše. Kundaci su se jasno vidjeli kako su bili vertikalno poredani, sve jedan do drugog, dakle puška do puške. Četrnaest domobrana – četrnaest pušaka s cijevima zabijenim u zemlju. Domobrani su stajali postrojeni ispred upravne barake tabora. Svi su stajali s podignutim rukama u vis, a u svakoj desnoj ruci je bila ili bijela maramica ili komad bijelog izbucanog stoljnaka. Ibrahim - efendija je virio s druge strane prozora mašući bijelom krpom. Kako su se partizani približavali ravnom prostoru ispred tabora tako su domobrani, ali i Ibrahim-efendija, sve energičnije mahali svojim bijelim znakovima predaje. Pucnjava prestade.

Partizani su najprije opkolili tabor i poredali se iza bodljikave žice koja ga je opasavala. Začu se zvuk motora. U dvorište tabora uletje džip. U njemu vozač i još dvojica. Iskočiše svi i pravo prema domobranima.

-Šta je pičke Pavelićke?! Jeste l' se ukehali? Do za vrat. Ha? Đe vam je poglavnik, jeb'o vas doktor Ante, a vi njega? Ko je ovdje glavni? – derao se jedan srednjovječan partizan, očigledno glavna faca u ovoj predstavi.

Izađe Ibrahim-efendija sa bijelom krpom u desnoj ruci: “Esselamu alejkum oslobodioci naši. Evo vas danima čekamo da konačno prodišemo nakon više od čet'ri godine. Ja sam ovde najstariji, a bio sam činovnik u administraciji. Jestel žedni, jestel gladni? Evo ja….”

-Kuš ustašo, dabili ustašo! Čuj činovnik bio! Sad sve samo domobrane i činovnike kupimo. Siću. A đe su krupne zvjerke? Biće nagarili?

Ibrahim-efendija se ohrabri: “Nagarili, jaštaradi! Znaju oni što su nagarili. Sve sistem - bjež'te ustaške noge, usraće vas ustaška guza. Neg' da vam kažem gospodine zapovjedniče…”

-Šta gospodine…šta gospodine?! Majmune jedan majmunski, nema više gospode. Đe mi dođemo nikad više gospode neće biti. Kako se zoveš?

-Ibrahim Kozlić. Druže.

Partizan uze iz torbe nekakvu raskupusanu bilježnicu pa pljucka po kažiprstu i lista li lista.

-Kakanj, Visoko, Zenica - pljuc na desni kažiprst - tintoblajka šara dalje …Nemila, Žepče, Zavidovići, Brankovići, svi zarobljenici popisani, ehehe, evo prazne stranice za Maglaj.

I napisa - Maglaj.

Obrati se Ibrahim-efendiji, sada malo pristojnije: “Ja sam major Rasim Čejvan, komesar šesn'este muslimanske udarne brigade. De ti meni Ibrahime l'jepo reci jesi l' ti bio u ustašama? Znaš šta? Ako slažeš, a mi uhvatimo da lažeš, teško tebi. Ode ti glava s ramena. Pa, do tebe je.”

-Gospodine…joj, jezik pregrizoh, druže Čejvane, Allaha mi i oč'njeg mi vida nikad nisam ustaške odore obuk'o nit' zakletve, kako su oni govorili prisege, polag'o. Od stare Jugoslavije ja sam bio obični malehni činovnik u općini i menu su naredili da jope za endeha moram bit' malehni brezvezni činovnik taborske uprave, strogo civil c'jeli rat. Mene je stara Jugoslavija od Austrije nasl'jedila, e ondak je NDH mene od stare Jugoslavije nasl'jedila i ostavili da me nisu pitali hoćul' il' neću. Još vallahi nisam za pemzije, pa morem jamda bit' činovnik i u vas partizana…jerbo sam još u kuvetu pa da namirim tri godine za pemzijicu....”

-Čuuuuj, da budeš partizanski činovnika! Ha-ha-ha…joj šege ljudi moji! Partizanski činovnik bi želio bit', ha? I on bi naše komunističke penzije! Nemoj, bolan ne bio, Ibrahime sad' Allaha za svjedoka uzimat'. Religija je opijum za narodne mase. Allaha ćemo uskoro dekretom parti'skim zabranit'. Dekret KPJ – i nema više Allaha, nema Isusa, nema svetog Save, nema svetaca. Samog boga ako ujagmimo ubićemo boga u njemu. Neće biti više nikak'ih vjera, ni hodža, ni popina. Popine i hodže sve na prisilni rad. Al', nemoj se klet' ni u očinji vid. Imaš li ti kak'ih ljudi za svjedoke? – a sve zapisuje.

-Ni po muke! Vas c'jeli će Maglaj posvjedočit' da sam vav'jek bio u civilu, civilni činovnik, nasl'jeđeni iz rahmetli Austrije, pa rahmetli stare Jugoslavije, a sad rahmetli i NDH.

-Dobro Ibrahime. Samo zapamti, mi pet puta sve provjeravamo.

-Slažem se. Fala druže komesare đe čuo i đe ne čuo!

(nastavlja se)

Ažurirano: Petak, 02 Studeni 2018 12:07
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search