LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Dobri vojnik Švejk Dobri vojak Švejk - jedna od knjiga koje su obilježile dvadeseto stoljeće
Dobri vojak Švejk - jedna od knjiga koje su obilježile dvadeseto stoljeće PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 09 Studeni 2018 21:30

 

svejk-2Dobri vojak Švejk (11)

ŠVEJK KAO OFICIRSKI MOMAK KOD FELDKURATA

Ponovo je počela Švejkova Odiseja s počasnom pratnjom dvaju vojnika s nataknutim bajonetama, koji su ga morali odvesti vojnom svećeniku. Pratioci su mu bili ljudi koji su dopunjavali jedan drugoga. Jedan je od njih bio dugajlija, a drugi malen i debeo. Dugajlija je hramao u desnu nogu, a manji vojnik u lijevu. Obojica su služili u pozadini, jer su nekoć prije rata obojica bih potpuno oslobođeni vojničke službe. Koračali su ozbiljno uz pločnik i od vremena do vremena iskosa pogledavali Švejka, koji je išao u sredini i svakoga vojnički pozdravljao. Njegovo se civilno odijelo izgubilo u skladištu garnizonskog zatvora zajedno s njegovom vojničkom kapom s kojom je pošao u vojsku. Prije nego su ga otpustili, dali su mu staru vojničku uniformu koja je pripadala nekom trbonji, za glavu višem od Švejka. U hlače koje je obukao mogla su stati još tri Švejka. Bezbrojne bore od nogu do iznad prsiju, dokle su dopirale hlače, same su od sebe izazivale čuđenje prolaznika. Golema bluza sa zakrpama na laktovima, zamaščena i prljava, klatila se na Švejku kao kaput na strašilu. Hlače su visjele na njemu, kao kostim na klaunu iz cirkusa. Vojnička kapa koju su mu također zamijenili u garnizonskom zatvoru, padala mu je preko ušiju.

Na podsmijehe prolaznika Švejk je odgovarao umiljatim smiješkom, toplinom i nježnošću svojih dobroćudnih očiju. I tako su išli na Karlín, u stan feldkurata. Prvo je Švejka oslovio mali i debeli vojnik. Bili su baš na Maloj Strani, dolje pod svodovima kuća.

- Odakle si? - upita mali debeljko.

- Iz Praga.

- A nećeš nam pobjeći? U razgovor se umiješao i dugonja. Čudna je to pojava da su mali i debeli ljudi većinom dobrodušni optimisti, a dugački i mršavi naprotiv skeptici. I stoga dugonja reče debeljku: - Kad bi mogao, pobjegao bi.

- A zašto bi pobjegao - javi se mali debeljko - sada je zapravo kao na slobodi, više nije u zatvoru. Evo nosim to ovdje u zamotku.

- A šta to nosiš u tom zamotku za feldkurata? - zapita dugonja.

- Ne znam.

- Eto vidiš, ne znaš, a govoriš.

Preko Karlova mosta prijeđoše šutke. U Karlovoj ulici opet se obrati na Švejka mali debeljko: - Znaš li zašto te vodimo k feldkuratu?

- Na ispovijed - ravnodušno odgovori Švejk - sutra će me objesiti. Tako se to uvijek radi i to se zove duhovna utjeha.

- A zašto će te, kako da kažem…objesiti? - zapita obazrivo dugonja, dok je debeljko sažalno promatrao Švejka. Obojica su bili seoski obrtnici, očevi obitelji.

- Ne znam - odgovori Švejk smješkajući se dobroćudno - ja ništa ne znam. To je jamačno sudbina.

- Valjda si se rodio na nesretnoj planeti - reče znalački i samilosno malešni vojnik. - Kod nas su u Jaseni kod Josefova, još za pruskoga rata, isto tako objesili jednoga čovjeka. Došli su po njega, nisu mu ništa rekli i u Josefovu ga objesili.

- Ja mislim - reče skeptički dugonja - da ne vješaju ljude samo tako, da uvijek mora biti neki razlog da bi se vješanje moglo opravdati.

- Kad nema rata - primijeti Švejk - tada se to obrazlaže, ali u ratu se ne mari za jednog čovjeka. On treba da padne na bojištu ili da bude obješen kod kuće. Nije šija, nego vrat.

- Čuj, da nisi ti možda političar? - upita dugonja.

Po tonu njegova pitanja moglo se zaključiti da je počeo osjećati simpatiju za Švejka.

- I previše sam političar - nasmija se Švejk.

- Da nisi narodni socijalist?

No sada mali debeljko postade oprezan i umiješa se u razgovor: - Šta se to nas tiče - reče on - ovdje je sve puno ljudi i gledaju nas. Kad bismo bar u kakvim kućnim vratima mogli skinuti bajonete, da sve to ne izgleda tako strašno. Nećeš nam pobjeći? Mi bismo imali zbog toga neugodnosti. Nije li tako, Tonjiku? - okrenu se on dugonji, koji tiho reče: - Bajonete bismo mogli skinuti. Ta to je naš čovjek! Nije više bio skeptičan i duša mu se napunila samilošću prema Švejku. Potražili su dakle zgodna kućna vrata, skinuli su bajonete i debeljko dopusti Švejku da ide uz njega.

- A bi li ti pušio, a? - upita dugonja. - Hoće li ti… - Htio je reći: „Hoće li ti dati da zapušiš prije nego te objese“, ali nije dovršio rečenicu osjećajući da bi to bilo netaktično. I pripališe sva trojica, a Švejkovi pratioce počeše pričati o svojim obiteljima u oblasti Kraljičina Graca, o ženama, o djeci, o komadiću zemlje, o kravi.

- Žedan sam - reče Švejk.

Dugonja i mališan se pogledaše.

- Pa i mi bismo pošli na čašicu - reče mali osjećajući pristanak dugonje - ali nekamo gdje ne bismo udarali u oči.

- Hajdemo na Kuklík - predloži Švejk - puške ćemo ostaviti u kuhinji, gostioničar Serabona je sokolaš, njega se ne trebate bojati.

- Svira ondje violina i harmonika - nastavljaše Švejk - a dolaze onamo ulične djevojke i različito društvo koje ne smije u reprezentativne lokale. Dugonja i mališan pogledaše se još jednom, a onda dugonja reče: - Hajdemo dakle, do Karlína je još daleko. Putem im je Švejk pričao različite anegdote, i oni stigoše na Kuklík u dobru raspoloženju učinivši sve po Švejkovu savjetu. Puške ostaviše u kuhinji i uđoše u lokal, u kojem su violina i harmonika ispunjavale prostoriju zvukovima omiljene pjesme: „Na Pankracu, na onom brežuljku, ima lijepi drvored…“

Jedna gospođica, koja je sjedila na koljenima nekog iživjelog mladića s glatko razdijeljenom kosom, pjevala je promuklim glasom: „Isprosio sam djevojku, drugi joj udvara…“ Za jednim je stolom spavao pijani prodavač sardina, koji se svaki čas budio, udarao šakom po stolu, progunđao: „Ne ide, pa ne ide“ i onda opet zaspao. Pred zrcalom iza biljara sjedile su tri druge djevojke i dovikivale nekom željezničkom kondukteru: „Mladi gospodine, počastite nas vermutom!“ Kraj muzike svađala su se dva čovjeka o tome da je Marženku jučer udarila patrola. Jedan je tvrdio da je to vidio svojim očima, a drugi da ju je vidio kako je otišla spavati s nekim vojnikom u hotel „Valš“. Kraj samih vrata sjedio je neki vojnik s nekoliko civilista i pričao im je kako je bio ranjen u Srbiji. Jedna mu je ruka bila zavezana, a džepovi puni cigareta koje je dobio od tih civilista. Govorio je da više ne može piti, ali jedan ćelavi starčić iz toga društva stalno ga je nudio: „Samo pijte, vojniče, tko zna hoćemo li se još ikada vidjeti. Hoćete li da vam nešto zasviraju? Volite li pjesmu. Siroče?“ To je naime bila omiljena pjesma ćelavog starčića, i zaista začas su violina i harmonika zasvirale tu tužnu pjesmu, a pri tom su starčiču briznule suze na oči i on zapjeva drhtavim glasom: „Kad je već doraslo, za mamu je pitalo, za mamu je pitalo…“

Od drugoga stola netko viknu: „Ta prestanite! Idite do vraga! Objesite to na klin, dosta toga siročeta!“ I kao posljednji adut neprijateljski sto! zapjeva: „Rastanak, ah rastanak, srce mi je shrvano, shrvamo…“

- Franta! - pozvaše oni ranjenog vojnika pošto su otpjevali i zaglušili „Siroče“ - ostavi ih već jednom i sjedi k nama! Pusti ih do đavola i pošalji amo cigarete! Valjda nećeš zabavljati te naivnjake!

Švejk i njegovi pratioci gledahu to sve sa zanimanjem. Švejk je utonuo u uspomene jer je ovamo često dolazio prije rata. Sjećao se kako je amo dolazio na policijski pregled policijski komesar Drašner i kako su ga se prostitutke bojale i pjevale o njemu pjesmice suprotnog sadržaja. Kako su baš jednom pjevale u zboru: Za silnog Drašnera gužva je nastala, Maržena je bila pijana, al’ ga se nije bojala.

Uto je došao Drašner sa svojom pratnjom, strašan i neumoljiv. Bilo je to kao kad lovac opali u jarebice. Civilni agenti stjerali su ih sve na gomilu. I on, Švejk, bio je tada u toj gomili, jer je, kako je već nesretan, zapitao komesara Drašnera koji ga je pozvao da se legitimira: „A imate li dozvolu redarstvenog ravnateljstva?“ Švejk se sjećao i jednog pjesnika koji je tu obično sjedio pod zrcalom i u toj općoj galami „Kuklíka“ uz pjesmu i zvukove harmonike pisao pjesme i čitao ih prostitutkama.

Nasuprot tome Švejkovi pratioci nisu imali sličnih uspomena. Za njih je to bilo nešto sasvim novo. Ali počelo im se sviđati. Prvi koji se počeo osjećati potpuno zadovoljan, bio je mali debeljko, jer takvi su ljudi ne samo optimistični nego su i skloni epikureizmu. Dugonja se časak borio sam sa sobom. A kao što je već izgubio svoj skepticizam, tako je polagano gubio i svoju suzdržljivost i ostatak razboritosti. - Malo ću zaplesati - reče poslije petog vrča piva, kada je vidio kako parovi plešu. Mali pratilac sasvim se predao uživanju. Kraj njega je sjedila jedna gospođica i pričala skliske stvari. Oči su mu samo igrale. Švejk je pio. Dugonja je otplesao i vratio se sa svojom plesačicom k stolu. Zatim su pjevali, plesali, neprestano pili i tapšali svoje drugarice. I u toj atmosferi prodajne ljubavi, nikotina i alkohola neupadljivo je kružila stara lozinka: „Poslije nas neka dođe i potop!“ Poslije podne sjeo je do njih neki vojnik i ponudio se da će im za pet kruna izazvati flegmonu i otrovanje krvi. Ima uza se štrcaljku za injekcije i uštrcat će im u nogu ili u ruku petrolej. S tim će odležati u bolnici najmanje dva mjeseca, a ako ranu budu natapali slinom, možda i pola godine, pa će ih morati uopće otpustiti iz vojske. Dugajlija, koji je već potpuno izgubio duševnu ravnotežu, dopustio je da mu vojnik na zahodu uštrca petrolej u nogu, pod kožu. Kad se već smrkavalo, predloži Švejk da produže put do feldkurata. Mali debeljko, koji je već mucao, nagovarao je Švejka da još ostanu. Dugonja je također izrazio mišljenje da feldkurat može čekati. No Švejku se više nije sviđalo na Kuklíku, pa im je stoga zaprijetio da će otići sam. I tako pođoše, ali im je morao obećati da će svi još nekamo svrnuti. Iza Florence svrnuše u malu kavanicu, gdje je debeljko prodao svoj srebrni sat da bi se još mogli proveseliti.

Odatle ih je Švejk već vodio pod pazuhom. Zadavalo mu je to vrlo mnogo truda. Stalno su im noge klecale, a još uvijek su htjeli nekamo ići. Mali je debeljko gotovo izgubio zamotak za feldkurata, tako da je Švejk morao ponijeti i zamotak. Švejk ih je neprestano morao opominjati kad im je dolazio u susret oficir ili kakav podoficir. S natčovječanskim naporom i nastojanjem pošlo je Švejku za rukom da ih dovuče do kuće u Kraljevskoj ulici, gdje je stanovao feldkurat. Sam im je nataknuo bajonete na puške i prisilio ih udarcem pod rebra da oni vode njega, a ne on njih. U prvom katu, gdje je na vratima stana stajala posjetnica: „Otto Katz, Feldkurat“, otvorio im je vrata nekakav vojnik.

Iz sobe su se čuli glasovi i zveket boca i čaša. Wir… melden… gehorsam… Herr Feldkurat - reče s naporom dugonja salutirajući vojniku - ein Paket… und ein Mann gebracht!

- Uđite unutra! - reče vojnik. - A gdje ste se to tako udesili. I gospodin feldkurat je… - I vojnik pljunu. Vojnik ode sa zamotkom. Dugo su čekali u predsoblju, dok se nisu otvorila vrata i kroz njih, ne ušao, nego uletio u predsoblje feldkurat. Bio je bez kaputa, a u ruci je držao cigaru. Dakle došli ste - reče Švejku - dopratili su vas dakle. E, imate li šibice? Pokorno javljam, gospodine feldkurate, da nemam.

- E, a zašto nemate šibice? Svaki vojnik mora imati šibice da može sebi pripaliti. Vojnik koji nema šibica jest… Što je takav vojnik?

- Pokorno javljam, takav je vojnik bez šibica - odgovori Švejk.

- Vrlo dobro! On je bez šibica i ne može nikomu pripaliti. To je dakle prvo, a sada prelazimo na drugo. Smrde li vam noge, Švejku?

- Pokorno javljam da ne smrde.

- To bi dakle bilo drugo. A sada treće. Pijete li rakiju?

- Pokorno javljam da ne pijem rakiju, nego samo rum.

- Dobro, pogledajte sad ovoga vojnika! Posudio sam ga za danas od natporučnika Feldhubera, on je njegov sluga. On ništa ne pije, ap-ap-ap- stinent je i zato će s prvom marškompanijom na frontu. Ta-ta-takvoga ja čovjeka ne trebam. To nije oficirski sluga, to je krava. Ona pije samo vodu, a muče kao vol.

- Ti si apstinent - okrenu se on vojniku. - Kako te nije stid, glupane? Zaslužuješ zato nekoliko ćušaka! I vojni svećenik svrnu pažnju na Švejkove pratioce koji su se trudili da stoje ravno, ali su se ljuljali i uzalud se opirali o svoje puške. - Vi ste se o-o-opili - reče feldkurat - o-o-opili ste se u službi i zato ću vas dati zatvoriti. Švejku, vi ćete im oduzeti puške i odvesti ih u kuhinju i ondje ih čuvati, dok ne dođe patrola da ih odvede. Ja ću odmah te-tele-fonirati u vojarnu.

I tako su se i ovdje potpuno potvrdile Napoleonove riječi: „U ratu se situacija mijenja svaki čas.“ Još jutros vodila su ga ova dvojica pod bajonetama i bojali se da im ne pobjegne, a zatim ih je on amo doveo i sad ih na kraju mora sam čuvati. Ispočetka nisu bili svjesni toga preokreta, nego su ga shvatili tek onda kad su sjedili u kuhinji i vidjeh Švejka kako stoji kraj vrata s puškom i bajonetom.

- Ja bih nešto pio - uzdahnu mali optimist, dok je dugonja opet podlegao napadajima skepticizma i rekao da je sve to bijedna izdaja. I glasno je okrivljavao Švejka što ih je doveo u takav položaj, i predbacio mu je da im je govorio kako će sutra biti obješen, a sad se vidi da je sve to bila samo šala - i ta ispovijed i to vješanje.

Švejk je šutio i šetao se kraj vrata.

- Kakvi smo bili volovi! - vikao je dugonja.

Saslušavši sve njihove optužbe, Švejk napokon reče: - Sad bar vadite da rat nije ugodna stvar. Ja vršim svoju dužnost. Ja sam u to upao jednako kao i vi, ali u običnom govoru se veli da mi se sada nasmijala božica sreće.

- Pio bih nešto! - ponavljao je očajno optimist.

Dugonja ustade i uputi se teturavim korakom prema vratima. - Pusti nas kući - reče Švejku - kolega, ne pravi gluposti.

- Odlazi od mene - odgovori Švejk - ja vas moram čuvati. Sada se ne poznajemo.

Na vratima se pojavi feldkurat: - Ni-nikako ne mogu dozvati vojarnu. Idite dakle kući i za-zapamtite, da se u službi ne smijete o-o-opijati! Marš! Na čast gospodinu feldkuratu valja reći da on nije ni zvao vojarnu, jer kod kuće nije imao telefona, pa je govorio u stalak električne svjetiljke.

Švejk je bio već treći dan sluga vojnog svećenika Otta Katza, a za to ga je vrijeme vidio samo jedanput. Trećeg dana pojavi se momak natporučnika Helmicha s porukom da Švejk dođe po feldkurata. Putem je ispripovjedio Švejku da se feldkurat posvađao s natporučnikom, da je razbio pianino, da je pijan kao majčica zemlja i da neće kući. Rekao je i za natporučnika Helmicha da je i on pijan, da je izbacio feldkurata na hodnik i da ovaj sjedi kraj vrata na podu i spava.

Kad je Švejk stigao onamo, prodrmao je feldkurata, pa kad je taj nešto promrmljao i otvorio oči, Švejk mu salutira i reče: - Pokorno javljam, gospodine feldkurate, da sam ovdje.

- A što ovdje… hoćete?

- Pokorno javljam da treba da dođem po vas, gospodine feldkurate.

- Vi dakle trebate da dođete po mene… a kamo ćemo ići?

- U vaš stan, gospodine feldkurate.

- A zašto treba da idem u svoj stan? Zar nisam u svom stanu?

- Pokorno javljam, gospodine feldkurate, da ste u hodniku tuđe kuće.

- A… kako… sam… došao amo?

- Pokorno javljam da ste bili u posjetu.

- O… u… posjetu… ja… nisam bio… To… se… vi… varate.

I Švejk digne feldkurata i uspravi ga uza zid. Feldkurat se ljuljao s jedne strane na drugu, naginjao se na Švejka i uz to rekao: - Past ću… Past ću - ponovio je još jednom smješkajući se glupo. Napokon Švejku pođe za rukom da pritisne uza zid feldkurata, koji je u novoj poziciji opet počeo drijemati. Švejk ga probudi.

- Što želite? - zapita ga feldkurat uzalud pokušavajući da sklizne po zidu i spusti se na pod. - Tko ste vi?

- Pokorno javljam - odgovori Švejk pritiskujući feldkurata uza zid - da sam ja vaš momak, gospodine feldkurate.

- Ja nemam momka - reče s mukom feldkurat, pokušavajući opet da se svali na Švejka - ja nisam nikakav feldkurat. - Ja sam svinja - prizna s iskrenošću pijanice. - Pustite me, gospodine, ja vas ne poznajem.

Mala borba svršila se potpunom pobjedom Švejkovom. Švejk je svoju pobjedu iskoristio tako da je feldkurata odvukao niz stepenice do izlaza, gdje je vojni svećenik pružio otpor da ne bude izvučen na ulicu. - Ja vas, gospodine, ne poznajem - neprestano je u borbi tvrdio Švejku u oči. - Poznajete li vi Otta Katza? To sam ja. - Ja sam bio kod nadbiskupa - vikao je držeći se kućnih vrata. - Vatikan se za mene zanima, razumijete? Švejk je napustio svoje „Pokorno javljam“ i razgovarao dalje s feldkuratom sasvim povjerljivim tonom.

- Pusti to, velim ti - reče mu - ili ću te opaliti po prstima. Sada idemo kući i basta! Ni riječi više da ne čujem!

I feldkurat pusti vrata i svali se na Švejka: - Dobro, hajdemo nekamo, ali k Šuhu ne idem, ondje sam ostao dužan.

Švejk ga izgura i iznese napolje i poče ga vući po pločniku prema kući.

- Tko je taj gospodin? - upita ga neki prolaznik na ulici.

- To je moj brat - odgovori Švejk - dobio je dopust, pa je došao da me posjeti i napio se od radosti jer je mislio da sam mrtav.

Feldkurat, koji je gunđao neku ariju iz operete koju ne bi mogao nitko prepoznati, čuvši posljednje Švejkove riječi, obrati se gledaocima: - Tko je od vas mrtav, neka se javi u zbornom zapovjedništvu u roku od tri dana, da mu se može tijelo blagosloviti! I zamukne trudeći se da zabode nosom u pločnik, dok ga je Švejk vukao za ruku kući. Glava je feldkuratu bila nagnuta naprijed, a noge, kojima je pleo kao mačka s prebijenom kralježnicom, zaostajale su unatrag, a uz to je gunđao: „Dominus vobiscum - et cum špiritu tuo. Dominus vobiscum.“

Kod fijakerskog stajališta Švejk prisloni feldkurata uza zid i pođe da se dogovori s kočijašem za prijevoz. Jedan kočijaš izjavi da on toga gospodina vrlo dobro poznaje, da ga je jednom vozio, ali da ga više neće voziti. - Sve mi je pobljuvao - rekao je jasno - a nije mi ni vožnju platio. Vozio sam ga preko dva sata dok je našao kuću u kojoj stanuje. I tek nakon nedjelju dana, pošto sam već valjda treći put bio kod njega, dao mi je za sve pet kruna. Nakon dugog pregovaranja odluči ipak jedan kočijaš da ih poveze. Švejk se vrati k feldkuratu koji je spavao. Dotle mu je već netko skinuo s glave i odnio njegov tvrdi crni šešir. Jer on je obično išao u civilnom odijelu. Švejk ga probudi i s kočijaševom pomoći utrpa ga u kola. U kočiji zapadne feldkurat u potpunu tupost. Švejka je držao za pukovnika Justa od sedamdesetpete pješačke pukovnije i ponovio je nekoliko puta zaredom: - Ne srdi se, druže, što ti govorim „ti“. Ja sam svinja. Časak se činilo da ga drndanje kočije privodi k svijesti. Sjeo je tada uspravno i počeo pjevati odmah neke nepoznate pjesme. Možda je ta pjesma bila plod njegove mašte:

-Sjećam vam se zlatnog doba kad me njihao na krilu, stanovali mi smo tada kraj Domažlica u Merklinu.

No začas je opet pao u potpunu tupost i obraćajući se Švejku zapitao ga žmirkajući jednim okom: - Kako ste danas, milostiva gospođo? Nakon kratke stanke upita opet: - Hoćete li kamo na ljetovanje? - a videći sve dvostruko i pokazujući prstom na Švejka upita: - Zar već imate odraslog sina?

- Sjedi! - izdera se na njega Švejk kad se feldkurat htio popeti na sjedalo. - Nemoj misliti da te neću naučiti redu!

I vojni se svećenik smirio i gledao milim prasećim očima iz kočije, ne shvaćajući nikako što se to zapravo s njim događa. Potpuno je izgubio moć rasuđivanja i obraćajući se Švejku reče bojažljivo: - Gospođo, dajte mi prvi razred! I učini pokret kao da će spustiti hlače.

- Odmah se zakopčaj, svinjo! - viknu Švejk. - Već te poznaju svi kočijaši, već si se jednom pobljuvao, a sad hoćeš još i to! No nemoj misliti da ćeš opet ostati dužan kao posljednji put!

Feldkurat melankolično namjesti glavu u dlanove i poče pjevati: „Mene više nitko ne voli…“ No brzo prestade pjevati i reče: - Entschuldigen sie, lieber Kamerad, sie sind ein Trottel, ich kann singen was ich will. Htio je očito zafićukati neku melodiju, ali umjesto toga iz usta se čulo samo snažno: prrr tako da se kočija zaustavila. Kad su na poziv Švejkov nastavili put, feldkurat poče pripaljivati cigaretu. - Ne gori - reče očajno pošto je utrošio čitavu kutiju šibica. - Vi mi stalno gasite. No opet je brzo izgubio nit razgovora i počeo se smijati: - To je šaljivo, sami smo u tramvaju, zar ne, gospodine kolega? I odjednom poče prevrtati džepove i viknu:

- Izgubio sam kartu! Zaustavite, karta se mora naći! A onda rezignirano odmahne rukom: - Pa neka voze…!

Poslije toga je brbljao bez ikakve veze: - U većini slučajeva… Da, u redu… U svim slučajevima… Vi se varate… Drugi kat?… To je izgovor… Ne radi se o meni, nego o vama, milostiva gospođo… Želio bih platiti… Imao sam crnu kavu… U polusnu se svađao s nekim umišljenim protivnikom koji mu je, tobože, branio da sjedi u restauraciji kraj prozora. A zatim je kočiju držao za vlak i naginjući se napolje vikao na ulicu češki i njemački: - Nymburk! Izvolite prelaziti! Švejk ga povuče k sebi i feldkurat zaboravi vlak i poče oponašati različne životinjske glasove. Najdulje je oponašao pijetlov glas, pa je njegovo „kukuriku!“ pobjedonosno odjekivalo iz kočije. Neko je vrijeme uopće bio vrlo živahan, nestašan i pokušavao je skočiti iz kočije dovikujući ljudima, kraj kojih su prolazili, da su fakini. Zatim je bacio rupčić i viknuo da stanu, jer je izgubio prtljagu.

A tada je počeo pričati: - U Budjejovicama je živio neki bubnjar… Oženio se… I za godinu dana je umro. Počeo se gromko smijati: - Zar to nije lijepa anegdota?

Čitavo to vrijeme Švejk je s feldkuratom postupao bezobzirno strogo. Pri različnim feldkuratovim pokušajima da učini kakvu šalu, kao što je npr. skakanje iz kočije i kidanje sjedalice, Švejk ga je nekoliko puta udarao šakom u rebra, što je sve feldkurat primao s neobičnom tupošću. Samo se jednom pokušao pobuniti i skočiti iz kočije izjavivši da se neće dalje voziti, jer zna da ga mjesto u Budjejovice voze u Podmoklí. Švejk je za minutu potpuno likvidirao njegovu pobunu i prisilio ga da se vrati na staro mjesto na sjedalu, pazeći pri tom da mu ne zaspi. Najfinije što mu je uz to rekao bile su riječi: „Ne spavaj, crkotino!“ Ali odjednom feldkurata obuze melankolija, pa on poče plakati ispitujući Švejka da li je imao majku.

- Ja sam, braćo, sam samcat na ovome svijetu! - vikaše iz kočije. - Zauzmite se za mene!

- Ne čini mi sramote! - opominjao ga Švejk. - Prestani, svatko će reći da si pijan.

- Ja nisam ništa pio, druže - odgovori mu feldkurat - ja sam potpuno trijezan. No najednom ustade i odsalutira: - Ich melde gehorsamst, Herr Oberst, ich bin besoffen. - Ja sam svinja - ponavljao je deset puta zaredom očajno i iskreno beznadno. I okrećući se Švejku molio ga i moljakao uporno: - Izbacite me iz automobila! Zašto me vozite sa sobom? Zatim je sjeo i gunđao: - Oko mjeseca stvaraju se kolutovi… Vjerujete li, gospodine kapetane, u besmrtnost duše?… Može li konj doći u nebo? I poče se glasno smijati, ali začas postade tužan i apatično gledaše Švejka govoreći: - Oprostite, gospodine, ali ja sam vas već negdje vidio. Niste li vi bili u Beču? Sjećam vas se iz sjemeništa. Časak se zabavljao i time da je deklamirao latinske stihove: „Aurea prima sata est aetas, quae vindice nullo." - Dalje ne ide! - reče. - Izbacite me napolje! Zašto me ne izbacite? Neće mi biti ništa.

- Želim da padnem na nos! - izjavi odlučnim glasom. - Gospodine - nastavi opet molećivim glasom - dragi prijatelju, opalite mi ćušku!

- Jednu ili više? - upita Švejk.

- Dvije.

- Evo vam…

Feldkurat je glasno brojio ćuške koje mu je Švejk opalio, i pri tom se blaženo smješkao. - To vrlo dobro djeluje - reče - osobito na želudac, pospješuje probavu. Dajte mi još jednu po gubici.

- Srdačno vam zahvaljujem! - viknu kad mu je Švejk brzo ispunio molbu. - Potpuno sam zadovoljan. A sada vas molim da mi rastrgate prsluk. Izricao je najrazličitije želje. Zaželio je da mu Švejk otkine nogu, da ga malo guši, da mu obreže nokte i iščupa prednje zube. Želio je da postane mučenik i zahtijevao da mu Švejk odrubi glavu i baci je u vreći u Vltavu. - Meni bi lijepo pristajale zvjezdice oko glave - govorio je s oduševljenjem - trebao bih deset zvjezdica. Zatim poče govoriti o utrkama i brzo prijeđe na balet, na kojem se također nije dugo zadržao. - Plešete li čardaš? - upita Švejka. - Znate li medvjeđi ples? Ovako… I htjede skočiti i pade na Švejka koji ga stade boksovati i tako ga umiri na sjedalu. - Ja bih nešto htio! - poviče feldkurat. - Samo ne znam što. Zar ne znate što bih htio? - I obori sasvim rezignirano glavu. - Šta se mene tiče što bih ja htio! - reče ozbiljno. - A ni vas se to, gospodine, također ništa ne tiče! Ja vas ne poznajem. Kako se usuđujete da me tako fiksirate? Umijete li se vi mačevati? Postao je načas ratoboran i pokušao je oboriti Švejka sa sjedala.

Kad ga je Švejk umirio dokazavši mu bez ustručavanja svoju fizičku premoć, feldkurat upita: - Je li danas ponedjeljak ili petak? Zanimalo ga je da li je prosinac ili lipanj, i pokazao je veliku sposobnost postavljanja najrazličitijih pitanja: - Jeste li oženjeni? Jedete li rado gorgonzolu? Jeste li imali kod kuće stjenice? Kako se osjećate? Je li vaš pas bolovao od pasje bolesti? Postao je razgovorljiv. Ispripovjedio je kako je ostao dužan za konjaničke čizme, bič i sedlo, kako je prije nekoliko godina imao kapavac i kako ga je liječio hipermanganom. - Za nešto drugo nije bilo ni vremena, a nije se moglo ni pomisliti - reče štucajući. - Možda vam se to čini dosta mučno. Ali recite, eh, eh, što da radim, eh? Morate mi to oprostiti! - Autotermos - nastavljao je zaboravivši što je maločas govorio - zove se posuda koja čuva izvornu toplinu pića i hrane. Šta mislite, gospodine kolega, koja je igra pravednija: ferbl ili ajnc? - Zaista, ja sam te već negdje vidio! - uzviknu nastojeći da zagrli Švejka i da ga poljubi slinavim ustima. Mi smo išli zajedno u školu. - Ah, dobri čovječe - reče nježno, gladeći svoju nogu - kako si narastao otkad te nisam vidio! Ali radost što te sad vidim ublažit će sve patnje. Spopalo ga pjesničko raspoloženje, i on poče govoriti o povratku u sunčan sjaj sretnih lica i žarkih srdaca. Zatim kleknu i stade moliti: „Zdravo, Marijo!“ smijući se pri tom punim ustima. Kad su se zaustavili pred njegovim stanom, bilo ga je vrlo teško izvući iz kočije. - Još nismo stigli! - vikao je. - Pomozite mi! Hoće da me ugrabe! Ja želim da me dalje vozite! U pravom smislu riječi izvukli ga iz kočije kao kuhana puža iz njegove kućice. Časak se činilo kao da će ga rastrgati jer se nogama zapleo za sjedalo. No smijao se pri tom glasno, tako da su se oni ljutili: - Vi ćete me rastrgati, gospodo! A onda su ga vukli kroz ulaz i preko stepenica u njegov stan i u stanu ga bacili kao vreću na divan. Izjavio je da neće platiti vožnju tim automobilom koji nije naručio, i trajalo je više od četvrt sata dok su mu objasnili da je to kočija. Ni s tim nije bio sporazuman, pa je prigovarao da se on vozi samo u fijakeru. - Vi me hoćete prevariti - izjavio je feldkurat gledajući značajno i Švejka i kočijaša - mi smo išli pješice. A zatim je iznenada u nastupu velikodušnosti bacio kočijašu novčarku s ovim riječima: - Uzmi sve. Ich kann bezahlen. Nije mi stalo do kakva novčića. Bolje bi bilo da je rekao kako mu nije stalo do trideset šest novčića, jer ih u novčarki nije više ni bilo. Na sreću, kočijaš ga je počeo temeljito pretresati govoreći pri tom o ćuškama. - No, pa prilijepi mi jednu! - odgovorio mu feldkurat. - Zar misliš da je ne bih podnio. Od tebe mogu podnijeti pet ćušaka. U feldkuratovu prsluku kočijaš je našao pet kruna. Otišao je proklinjući svoju sudbinu i feldkurata koji ga je zadržao i pokvario mu posao. Feldkurat je polako tonuo u san, jer je neprestano nešto planirao. Htio je poduzeti sve moguće, svirati na glasovir, ići u plesnu školu i pržiti ribe.

Zatim je Švejku obećao sestru koje nije imao. A zaželio je i to da ga odnesu u krevet, pa je napokon zaspao, izjavivši da želi da priznaju u njemu čovjeka, što je jednako vrijedna jedinica kao i svinja.

Kad je Švejk ujutro ušao u feldkuratovu sobu, našao ga je kako leži na divanu i uporno razmišlja kako se to moglo dogoditi da ga je netko polio tako naročitim načinom da su mu se hlače prilijepile uz kožni divan.

- Pokorno javljam, gospodine feldkurate - reče Švejk - vi ste se noćas… U nekoliko mu je riječi objasnio da se strašno vara ako misli da ga je netko polio.

Feldkurat kojemu je glava bila neobično teška bio je potišten. - Ne mogu se sjetiti - reče - kako sam dospio s kreveta na divan.

- Na krevetu uopće niste bili; čim smo došli, odmah smo vas smjestili na divan, dalje nismo mogli. - A šta sam radio? Jesam li radio kakve svinjarije? Nisam li možda bio pijan?

- Propisno - odgovori Švejk. - Bili ste potpuno pijani,, gospodine feldkurate, čak ste bili u malom delirijumu. Nadam se da će vam koristiti ako se presvučete i umijete.

- Osjećam se kao da me je netko premlatio - tužio se feldkurat - a osim toga žeđam. A nisam se ni s kim tukao?

- Nije baš bilo najgore, gospodine feldkurate. A žeđ je posljedica jučerašnje žeđi. Nje se čovjek ne može osloboditi tako lako. Poznavao sam jednog stolara koji se prvi put napio na Silvestrovo godine tisuću devet stotina i desete, a prvoga siječnja ujutro bio je tako žedan i bilo mu je tako slabo da je kupio haringu i opet se napio; i tako on to radi svaki dan već četiri godine, i nitko mu ne može pomoći jer on uvijek u subotu kupuje haringe za čitavu sedmicu. To vam je takav vrtuljak, kao što je rekao neki stari narednik u devedeset prvoj pukovniji. Feldkurat je bio savršeno mamuran, pa je potpuno klonuo duhom. Tko bi ga sada slušao, bio bi uvjeren da on posjećuje predavanja dra Aleksandra Batka pod naslovom „Objavimo rat na život i smrt demonu alkoholu koji ubija naše najbolje ljude!“ i da čita njegovu brošuru „Sto tehničkih iskara“. Malo je on, istina, promijenio osnovne teze. Formulirao ih je ovako: - Da sam barem pio kakvo plemenito piće kao što je arak, maraskino i konjak, no jučer sam pio borovicu. Čudim se da je mogu toliko piti. Ima odvratan okus. Da je bar bila višnjevača. Ljudi izmišljaju kojekakve svinjarije, pa ih onda piju kao vodu. Borovica nije ni ukusna, nema ni boje, nego pali u grlu. Pa da je bar bila prava, destilirana borovica, kakvu sam jednom pio u Moravskoj. A ova je bila pravljena od drvenog špirita i nekih ulja. Pogledajte kako mi se podriguje. - Rakija je otrov - reče odlučno - rakija mora biti originalna, a ne da je prave Židovi u tvornici. Ista je stvar s rumom. Dobar rum je rijetkost. - Ah, da mi je sada prave orahove rakije! - uzdahnu. Ona bi mi koristila želucu. Onakva orahovača kakvu ima gospodin kapetan Šnábl u Bruski. Počeo je prevrtati džepove i pregledavati novčarku. - Imam svega samo 36 novčića. Kako bi bilo da prodam divan? - razmišljao je on. - šta mislite? Bi li tko kupio divan? Stanodavcu ću reći da sam ga posudio ili da nam ga je tko ukrao. Ne, divan ću ostaviti. Poslat ću vas gospodinu kapetanu Šnáblu da mi pozajmi sto kruna. Dobio je prekjučer na kartama. Ako kod njega ne uspijete, tada otiđite na Vršovice, u vojarnu, k natporučniku Mahleru. Ako ne dobijete ni od njega, pođite na Hradčane, kapetanu Fišeru. Njemu kažite da moram platiti krmu za konja, jer sam doplatak na konja propio. A ako ni kod njega ne uspijemo, založit ćemo glasovir, puklo, kud puklo. Napisat ću vam općenito par redaka. Ne dajte se odbiti. Recite im da mi treba, da sam bez ijedne pare. Izmislite što hoćete, samo se ne vraćajte praznih ruku, jer ću vas poslati na frontu. Pitajte kapetana Šnábla gdje kupuje onu orahovaču, pa kupite dvije boce.

Švejk je sjajno izvršio svoj zadatak. Njegova prostodušnost i pošteno lice osigurali su mu potpuno povjerenje da je istina ono što govori. Švejk je odlučio da ni pred kapetanom Šnáblom, ni pred kapetan Fišerom, ni pred natporučnikom Mahlerom i ne govori o tome da feldkurat mora platiti krmu za konja, nego da podupre njegovu molbu izjavom kako feldkurat mora platiti alimentaciju. I svagdje je dobio novaca. Kad se Švejk slavno vratio s ekspedicije i pokazao trista kruna, feldkurat je bio vrlo iznenađen. On se dotle umio i presvukao. - Uzeo sam sve najedanput - reče Švejk - da se ne moramo sutra ili prekosutra ponovo brinuti za novce. Išlo je dosta glatko, samo sam pred kapetanom Šnáblom morao kleknuti na koljena. To je prava neman. Ali kad sam mu rekao da moramo platiti alimentaciju…

- Alimentaciju? - zaprepašteno ponovi feldkurat.

- Da, alimentaciju, gospodine feldkurate, otpravninu djevojkama. Vi ste mi rekli da nešto izmislim, a ja se nisam mogao ničega drugog sjetiti. Kod nas je jedan cipelar plaćao alimentaciju petorim djevojkama, pa je od toga bio sav očajan, pa je i posuđivao od ljudi, i svatko mu je rado vjerovao da je u očajnom položaju. Pitali su me kakva je ta vaša djevojka, a ja sam im rekao da je vrlo lijepa i da još nije navršila petnaest godina. Tražili su me i njezinu adresu.

- Lijepu ste mi kašu skuhali, Švejku! - uzdahnu feldkurat i poče se šetati po sobi. - To je opet nova sramota! - reče hvatajući se za glavu. - Ah, kako me boli glava!

Dao sam im adresu neke stare, gluhe gospođe u našoj ulici - objašnjavao je Švejk. - Želio sam točno izvršiti zadatak, jer zapovijed je zapovijed. Nisam se dao odbiti… pa sam morao nešto izmisliti. A i u predsoblju čekaju ljudi na glasovir. Doveo sam ih da ga odvezu u zalagaonicu, gospodine feldkurate. Neće biti loše kad ne bude glasovira. Imat ćemo ovdje više prostora, a imat ćemo i više novaca na hrpi. Bit ćemo dakle koji dan bez brige! A ako bude stanodavac pitao što namjeravamo s glasovirom, ja ću mu reći da su u glasoviru žice popucale i da ga šaljemo u tvornicu na popravak. Paziteljici kuće već sam to rekao, da joj ne bi bilo čudno kad vidi kako iznose i tovare glasovir. Već imam i kupca za divan. To je moj znanac, trgovac starim pokućstvom, a doći će popodne. Danas se kožni divani dobro plaćaju.

- A je li to sve, Švejku? - upita feldkurat, držeći se stalno za glavu i gledajući očajno.

- Pokorno javljam, gospodine feldkurate, donio sam i onakve orahovače kakvu kupuje gospodin kapetan Šnábl, i to pet boca umjesto dviju, da imamo kakvu zalihu, da imamo što piti. Mogu li doći ovi ljudi po glasovir prije nego nam zatvore zalagaonicu?

Feldkurat beznadno odmahne rukom, i začas su već tovarili glasovir na kola. Kad se Švejk vratio iz zalagaonice, zatekao je feldkurata kako sjedi pred otvorenom bocom orahovače i grdi što je za ručak dobio poluprijesni odrezak. Feldkurat je opet bio pijan. Izjavljivao je Švejku da će sutra započeti živjeti novim životom. Piti alkohol - to je prostački materijalizam, govorio je feldkurat, a potrebno je živjeti duševnim životom. Filozofirao je oko pola sata. Kad je otvorio treću bocu, došao je trgovac starim pokućstvom, pa mu je feldkurat za bagatelu prodao divan i pozvao ga da se s njim pozabavi, i bio je vrlo nezadovoljan kad se trgovac ispričao da ide kupiti i noćni ormarić. - Šteta što nemam noćnog ormarića - reče feldkurat prijekorno - čovjek ne može na sve misliti. Kad je trgovac starim pokućstvom otišao, feldkurat se upustio u prijateljsku zabavu sa Švejkom i popio s njim još jednu bocu. Dio njegova razgovora bio je ispunjen ličnim feldkuratovim odnosom prema ženama i kartama. Sjedili su dugo. I večer je zatekla Švejka i feldkurata u prijateljskom razgovoru. Ali noću se odnos promijenio. Feldkurat se vratio u jučerašnje stanje, zamijenio je Švejka s nekim drugim i govorio mu: - Ne, nipošto nemojte otići, sjećate li se onog riđokosog kadeta od komore?

Ova je idila trajala sve dotle dok Švejk nije rekao feldkuratu: - Već mi je toga dosta! Sada lezi u krevet i spavaj, razumiješ li?

- Leći ću, mili moj, leći ću… kako ne bih legao?! - trabunjao je feldkurat. - Sjećaš li se kako smo zajedno išli u peti razred i kako sam ti ja izrađivao grčke zadaće? Vi imate vilu u Zbraslavi. A možete se voziti parobrodom po Vltavi. Znate li šta je to Vltava?

I Švejk ga je prisilio da izuje cipele i da se svuče. Feldkurat ga je poslušao obraćajući protiv toga svoje proteste nepoznatim osobama. - Vidite li, gospodo - govorio je prema ormaru i fikusu - kako sa mnom postupaju moji rođaci? - Ne poznajem svojih rođaka - reče naglo i namjesti se u krevetu. - Da se i nebo i zemlja urote protiv mene, ja ih ne poznajem… I sobom odjeknu feldkuratovo hrkanje. U te dane pada i Švejkov posjet njegovoj staroj dvorkinji, gospođi Müllerovoj. U stanu je Švejk zatekao sestričnu gospođe Müllerove, koja je plačući ispripovjedila da su gospođu Müllerovu uhapsili one iste večeri kad je na kolicima vozila Švejka u vojsku. Starici je sudio vojni sud, i jer joj nisu mogli ništa dokazati, odvezli su je u koncentracioni logor u Steinhof. Već je dobila od nje i kartu. Švejk uze ovu kućnu relikviju i poče čitati: „Draga Aninka! Ovdje nam je vrlo dobro, i svi smo zdravi. Susjeda uz moj krevet ima pjegavi… a ima ovdje i crnih… Inače je sve u redu… Jela imamo dosta i skupljamo krumpirove… za juhu. čula sam da je gospodin Švejk već… Nastoj nekako saznati gdje je pokopan, da bismo mu poslije rata mogli obložiti grob.

-Zaboravila sam ti reći da je na tavanu u tamnom uglu ostao u škrinji mali psić, ratler, štene malo. Ali već je prošlo više nedjelja otkako nije dobio nikakve hrane, odonda kad su ono došli po mene zbog… Stoga mislim, da je već kasno i da je već i taj psić na drugom…“ A preko čitavog pisma udaren je ružičast žig: Zensuriert. K. u. k. Konzentrationslager, Steinhof.

- I zaista pas je već bio mrtav - zaplače sestrična gospođe Müllerove. - A ni svoj stan nećete prepoznati. Stanuju u njemu neke krojačice. A one su od sobe načinile damski salončić. Zidovi su puni modnih slika, a prozori cvijeća. Sestrična gospođe Müllerove nije se mogla umiriti. Ne prestajući jecati i naricati izrazila je napokon bojazan da je Švejk pobjegao iz vojske, pa će još i nju upropastiti i unesrećiti. Na kraju je s njim razgovarala kao s pokvarenim pustolovom.

- To je neobično šaljivo - reče Švejk - to mi se osobito sviđa. Znajte dakle, gospođo Kejřová, vi imate posve pravo da sam se oslobodio. Ali prije toga sam morao ubiti petnaest narednika i vodnika. Ali nemojte to nikomu pripovijedati…

I Švejk napusti svoj dom, koji ga nije gostoljubivo primio, s ovim riječima: - Gospođo Kejřová, u praonici imam nekoliko ogrlica i naprsnika, pa vas molim da mi ih podignete, kako bih se mogao, kad se vratim iz rata, pristojno obući u civil. Pripazite također da mi se u ormaru ne zalegu moljci u odijelo. A gospođice koje spavaju u mojem krevetu, srdačno pozdravljam.

Poslije toga otiđe Švejk u „Gostionicu kod kaleža“. Kad ga je gospođa Palivcová ugledala, izjavila je da mu neće dati piva jer je valjda dezertirao. - Moj je muž - poče pričati staru priču - bio tako oprezan, pa ga nema; sjedi, jadnik, u zatvoru ni kriv ni dužan. A ovakvi ljudi šetaju svijetom, bježe iz vojske. Već su vas ovdje prošli tjedan tražili. - Mi smo oprezniji od vas - završila je ovaj razgovor - pa nas je zadesila nesreća. Nije svatko tako sretan kao vi.

Taj je razgovor čuo neki stariji gospodin, bravar iz Smíchova, pa on najednom priđe k Švejku i reče mu: - Molim vas, gospodine, da me pričekate vani; moram s vama razgovarati. Na ulici je započeo razgovor sa Švejkom, kojega je također prema izjavi gostioničarke Palivcove smatrao za dezertera. Rekao mu je da ima sina koji je također pobjegao iz vojske i da se on sada nalazi kod bake u Jaseni blizu Josefova. I ne osvrćući se na to što ga je Švejk uvjeravao da nije bjegunac, gurnuo mu je u ruku deset kruna. - To vam je za prvu pomoć - reče vukući ga sa sobom u vinaru na uglu - ja vas shvaćam, mene se ne morate bojati. Švejk se vratio kući kasno u noć, ali feldkurat još nije bio kod kuće. Došao je pred zoru, probudio Švejka i rekao mu: - Sutra idemo služiti poljsku misu. Skuhajte crnu kavu s rumom. Ili još bolje: skuhajte grog!

Ažurirano: Petak, 09 Studeni 2018 22:13
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search