LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Alija Nametak Alijine iskrice
Alijine iskrice
Petak, 23 Studeni 2018 08:20

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (60)

O Hazimu Tuliću u „Sarajevskom nekrologiju“ Alije Nametka

7. decembra umro je u Zvorniku Hazim Tulić, a jučer je ukopan uz veliko učešće građana na novom groblju u Sarajevu. Poznavao sam se s njim od 1928. kad je došao na studije u Zagreb. Stidirao je istu grupu sa mnom. Kasnije je službovao najviše u Gazi Husrevbegovoj medresi. Bio je jake tjelesne konstrukcije kao i otac mu, merhum Hadži Mustafa efendija.

Kad sam bio profesor u Podgorici obavještavao me je punac o događajima u Sarajevu, pa mi je jednom pisao začuđujuću novost. Hazim se oženio udovicom doktora Mehmed-bega Zečevića. Njoj je bilo preko pedeset godina, a njemu tek 25. Ona je bila veoma bogata, pa se zato i oženio njome.

Čitavo vrijeme rata bio je profesor medrese, a za vrijeme rata je nešto malo služio kao rezervni domobranski oficir. Dva brata su mu bila ustaše: Halid i Ćazim. Halid je dobio neku jevrejsku radnju, a Ćazim je postigao jedan od najviših činova u hijerarhiji. Bio je stožernik u Zvorniku i Bihaću. Halid je bio i zatvoren zbog suradnje s ilegalnim sarajevskim odborom, pa je iz Ustaške Nadzorne Službe (UNS) pušten nakon mjesec dana zatvora zauzimanjem brata mu Ćazima.

Ja sam pomalo prelazio granicu s ljudima za koje sam držao da ne idu baš pravim putem. Kad sam čuo da se Hazim oženio, čestitao sam mu sa željom “da i čovjek postane”.

Jednom sam ga uz ramazan u džamiji malo iritirao. Sjedio je u Carevoj džamiji s francuskom kapicom na glavi. U ono vrijeme su beretke nosily samo oni koji nisu smjeli šešir nositi, a fes nisu htjeli nositi jer su predpostavljali da će u bliskoj budućnosti biti neuputno nositi ga. Kako je sjedio u tetimmi, kraj izlaza, a ja pošao iz džamije prije nego je izučena mukabela, oborio sam mu beretku s glave. On se žestoko rasrdio, a ja sam ga nekoliko dana iza toga susreo u tramvaju i zaiskao od njega halala. Bilo mu je drago i poslije smo bili, kao i prije, dobri ahbabi.

Kad sam iza rata došao kući, 1954, tražio sam u Tehničkoj školi, u kojoj je tada radio Hazim, dokumentaciju za radni staž. Dirnula me je njegova pažnja kad mi je dao hiljadu dinara – kao pomoć nezaposlenom čovjeku – iz svog džepa. Ne znam koji je od nas dvojice bio zbunjeniji.

U to vrijeme je on već “živio” s jednom udovicom balerinom koja je imala dvoje već prilično odrasle djece. On se, za žive žene, zabavljao s drugima i dočekao da ona umre. Iza toga se oženio tom balerinom (kršćankom), što su mu muslimani veoma zamjerili. Pričao bi: “Prije bi izlijetali iz magaza kad bih prolazio kroz Sarače, da me pozdrave, a sad, kad me vide, obore glave preda se i udaraju čekićem po đonovima od papuča – ne vide me tobože.”

Ova žena mu je rodila sina kojemu je dao ima Halid. Lijepo ga je odgajao, a pričao bi mi, da mu je i žena odgovarala, da mu je ugađala nefsu, uz ramazan mu ustajala na sehur i pripremala ručak. Dugo vremena vezan uz staru ženu čini se da je oživio uz ovu sadašnju.

Teško mu je bilo u Tehničkoj školi jer je morao i uz ramazan zapaliti cigaretu i na odmoru i kahvu popiti, ali on je mislio – a tako je u intimnom krugu i govorio – da se time nije omršavao, da nije kvario post.

Kad je u redakciji Glasnika IVZ nastao nered (korekture su se slale čak u Mostar), pitao me je Hukić, koga bih ja preporučio. Ja sam, nakon što sam dobio od njega pristanak, preporučio Hazima. Po pristanku “prvosveštenika” primljen je za urednika, a malo iza toga i za profesora Gazi Husrevbegove medrese, pa za vršioca dužnosti direktora i napokon za direktora Medrese. Međutim, Glasnik gotovo da i nije postao bolji, jer je opet bilo i stvarnih pogrešaka, a i tehničkih, koje on nije ni opažao. Bojim se da mu je glavno bilo postići veliki prosjek ličnog dohotka pred penziju, a sporedno neurednost lista.

Poznavao je dosta jezika, pa je i prevodio s njih, a u Glasniku su mu izlazili članci s potpisom i pseudonimima Ebu Halid i Ibn Mustafa. Mislio je da je originalni književnik – beletrist, ali tu je pisao sa zakašnjenjem od šezdeset ili sedamdeset godina. Sve je to bila uglavnom didaktika, bez ikakva zanosa.

Na me se jedno vrijeme ljutio što sam u Otvorenom pismu spomenuo slučaj da nije moj prikaz Dobračina kataloga mogao izići u Glasniku, iako je urednik bio voljan donijeti ga. (U stvari, nije on imao nikakve slobode u odabiranju materijala. Bio je pokoran sluga hrđava gospodara.) To mi je zamjerao, ali je ipak donio dvije-tri stvarčice i kasnije, iako je znao da su moje, samo je rekao neka mu ih netko donese, odnosno potpiše.

Ove godine je otišao i na hadž.

Kad sam mu prije polka godine donio za biblioteku Gazi Husrevbegove medrese moj separate Rukopisni tursko-hs. riječnici bilo mu je veoma drago, a molio me da i njemu dadem jedan primjerak. Rekao sam mu da ih nemam mnogo i preporučio da kupi Građu br 29., u kojoj je taj rad i štampan. Međutim, on to nije uradio.

Otprilike prije deset dana susreo sam ga kod Slatkog ćošeta i rekao mu da ću mu dati jedan primjerak. Bio je oduševljen. Međutim, kao da se bojao da ga tkogod vidi sa mnom, brzo smo se rastali.

Prije njegova poslednjeg puta u Zvornik, na jedan ili dva dana, vidio sam ga na Baščaršiji i rekao mu mu nosim separate u tašni. Tako smo došli do njegove kuće. Htio mi je knjigu platiti i davao mi je dvije hiljadarke, a ja nisam htio od njega primiti. Rekao sam kako ne mogu nikad zaboraviti kako mi je dao onu hiljadarku u Tehničkoj školi, a koja je vrijedila više nego sadašnjih deset. On mi reče: “A mene je bilo stid što ti nisam mogao više dati.” Rekao mi je da ide sestri u Zvornik na zijaret. Rekao mi je da jedva čeka penziju, da bi se onda bavio samo našom aljamidao – književnošću. Pitao me je kako mi se sviđa njegova pripovijest Trostruki hadžija, a ja sm mu rekao da bi trebao već jednom zahvatiti suvremene problem. Rekao mi je: “Antika je to bio čovjek”. (Vjerojatno je to bila stvarna osoba koju je obradio.) Oprostili smo se pred njegovim vratima, a sutradan je izdahnuo u Zvorniku iza teravih – namaza i predavanja o Bedru, koje je održao u džamiji.

Kad sam u nedelju čuo da je umro, iznenadio sam se i jedva došao k sebi. Nisam ni mislio da mi je bio ovako drag, iako je mogao biti i bolji čovjek.

Rahimehullahu teala!

(10.12.1968.)

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search