LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče Mešina priča za subotu
Mešina priča za subotu
Subota, 24 Studeni 2018 09:23

 

PogacaPogača

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Noć je mirisala na barut, krv i smrt. Kroz muklu tišinu gmizala je kolona ranjenih, bolesnih i gladnih.                                                                          

Mada ranjeni i bolom parani trpili su i uzdržavali se od svakog jecaja koji bi mogao narušiti tišinu. Znali su, ako ih čuju četnici sami bi se otkrili i upali u klopku.

Još par stotina metara i kolona će preći „ničiju zemlju“ i onda uz Božiju pomoć mogu rastaviti usne i zube, pa glasno jaukati, plakati, pjevati...                                                        

I kada su mislili da su prešli „ničiju zemlju“ jedan od ranjenika koji se povratio iz besvjesnog stanja poče glasno buncati. I prije nego mu staviše šaku na usta zaštektaše rafali iz obližnjeg rova. Noć propara sijevanje metaka i pretvori se u pakao u kojem kolona bi pokošena kao tek oklasala pšenica.

Nakon nekoliko minuta vođa kolone pokuša da se podigne i osjeti bol i toplinu krvi na prsima. Ipak, pribra snage i puzeći stiže u obližnju šikaru, a onda četveronoške na proplanak koji je bio stotinjak metara udaljen od rovova na koje su naišli. I dok je pokušavao da se orjentiše gdje i kuda, iz rova ću naređenje: „Očistite srpsku zemlju od balinske pogani, a ako ima ranjenih dovedite ih, trebaće nam za zamjenu!“

Priđoše bradonje pokošenoj koloni. Džepnim lampama pažljivo su osvjetljavali tijela i kontrolisali ima li preživjelih. I kada se uvjeriše da nema preživjelih dadoše znak da može doći kamion u koji ubaciše lješeve i odvezoše ih u nepoznato.

Vođa kolone pritajen u niskon grmlju u sebi je govorio: „U nesrećama bude i trunka sreće, a koja se pružila samo meni, a ne i mojim supatnicima.“                                                              

Osvanuo je novi dan. Posmatrao je izlazak sunca. Razabirao je teren po kojem se moglo propuzati samo uz veliki oprez. U cijeloj okolici nema ništa a da nije oštećeno. Ni voćnjake ne poštediše, već ih osakatiše. Sve je ranjeno, sve je mrtvo na zemlji za koju se gine. Samo on izvuče živu glavu iz kolone koja bi pokošena, samo on kao svjedok izlaska iz pakla, izlaska iz „zaštićene zone“.

Tri duga dana se skrivao i puzao, a eto, tri dana ništa nije ni pojeo. Utroba mu se zalijepila za kičmu, a na usta navro gadan smrad suhog lišća kojim je pokušavao zavaravati tu bol. Zbog borbe s glađu zaboravi na ranu, a kad bol proklija iz rane, zaboravi na glad. Iscrpljenosti zakunja s glavom naslonjenom na gomilu suhog granja. Obraz mu se ukočio od ožiljaka koje mu utisnuše grbave grane.

Ni sam nije znao koliko je dugo tako ležao, ali se sjetio da je prije tri noći koračao u koloni koju je vodio, a koja je trebala preći „ničiju zemlju“. On više nije mislio ni na šta sem na to puzanje i bauljanje i na mogući spas koji je bio predalek u sumaglici.

Podigao je glavu ne bi li ga ogrijalo zubato sunce – onako hladno i nemoćno da se probije kroz maglu i granje, ne bi li mu podarilo malo života...

Iza debelog hrasta motrio je – dole ispod sebe – na selo među brdima. Oko seoskih dvorišta vidio je porušene ograde i molio je Boga da u njemu nema dušmana.              

„Mora da su još dole. Kriju se u toplim sobama!! Oni su sigurno punih trbuha, a ja ovdje žvačem gorki žir i cvilim kao štene.”

Tijelo mu se treslo u groznici.          

Na usnama mu se sakupila pjena. Zubi su oštro škljocali od groznice. Škljocanje remeti tišinu. Oči su prikovane na kuće u dolini.

„Ne mogu ninašta misliti!... Samo sam gladan. Krepaću od gladi.” – pomisli gledajući tu pored kore hrastovog debelog stabla, vidi crni žir, uprljan truležom lišća.                                                  

„Da li da ga pojedem?“                                                                                                                      

Gađenje mu podiže utrobu, ali je osjećaj strašne gladi bio jači od gađenja. Prsti se brzo, kao krišom, kao u strahu, zariše u trulež. Natrpa usta tim smradnim truležom koji je podsjećao na smrt i raspadanje lješeva. Dok se borio sa ogavnošću, sa bolom rane i gorčinom u crijevima i ustima... „Budi miran, da siđeš dole u selo!“... – govorio je sam sebi.

Znao je da nema drugog izlaza... Natrag – kroz „ničiju zemlju“ – niti je mogao, niti smio, a u brdima oko njega, svugdje je bilo dušmana, koji utopljeni i siti samo čekaju da gladne, ranjene i promrzle dočekaju na nišan ili kamu.

Tri dana nije jeo, a morao je dalje i živjeti i napredovati. Glad cijepa i prijeti                                                      gore od metka. Ona dere sve sa njega. Zavlači se u tijelo, u krv, u žile, u krpe, u ranu, u misli... Ponekad ga opčini, da se prepadne od te more. Ogavni ukus gorkog žira izmješan sa truležom i mokrim lišćem, slabio je pažnju pa je sporo donosio odluke.

Krenuo je dole prema kućama... Zadihan, počeo je da se bori i sa glađu i sa ranom u ramenu, sa gađenjem od gorkog smrada žira u ustima. Pljuvao je oko sebe sve dok ga neka plima iz trbuha nije pritisla, nije smirivala i natjerala da povraća – onako u trku.

Uletio je u jedno dvorište brišući šakom gorku kašu sa usana i brade. Gadio se sam sebe, ali je trčao, jer taj trk mu je bio jedini spas, jedina nada...

Stigao je do zatvorenih vrata i razvali ih udarcem onim zdravim ramenom. U tom času kao da je zaboravio na sve patnje, na glad, na iscrpljenost koja mu je udove kočila. Tamo – unutra, u ognjištem zagrijanoj sobi, skljokao se na koljena. Ostao je ukočenog pogleda. Mučnina ga je ponovo ophrvala... Utroba mu se ponovo procijepila. Pred njim je na raspremljenoj sofri stajao nezapočeti ručak što se još pušio!                                                                                                                                                                                                                                                                        

Htio je da vrisne, ali nije mogao! Bolni grč sapeo mu je grlo... Klečao je pred sofrom na kojoj su bile prikovane njegove oči. Ščapao je veliku crnu                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                 pogaču, mirisnu i još toplu. Ona će mu vratiti život i snagu. Doticao je, pipao – kao da je to nestvarnost koja palaca otrovnim jezikom kao poskok koji prijeti čovjeku... Smogao je snage da ispusti glas: „Ne bojte se ukućani, samo sam gladan! Neka vam Bod svima dadne zdravlja i svake nafake, i nemojte zamjeriti što uzeh pogaču. “... Nježno je prigrlio još vruču pogaču, nježno kao da drži novorođenče, pa je odjednom strpao u njedra i ko zna otkud – skupio je snagu da se njoj ne poda, da joj se ne preda, da pred njom ne padne i ne posustane... Potrčao je iz sobe – u dvorište, u selo... Gore prema šumi.

Uplašeni ukućani počeše izlaziti iz kuće kako bi začuđeni gledali za čovjekom koji je teturao prema vrhu brijega. Niko ne potrča za njim, niko ne ispali ni metka.

Blaga utrunulost oduzela mu je udove i on je osjetio kako sve sporije korača. Mučio se, ali nije posustajao. Padao je, posrtao, upinjao se, bodrio, zanosio. Ali nije se predavao...                                                                                                                     

Crna pogača mu je grijala prsa, a miris iz njedara mamio je vodu na usta. Jedva je čekao da se popne na brdo, da se uhvati guste šume pa da otkine komadić pogače i utoli glad koja ga je tri dana crpila...

„Izdržaću!“ – hrabrio se, pohlepno žvačući.                                                                                               

-Izdržaću – moram izdržati!

 

Komentari  

 
0 #1 Heli 2018-11-24 23:42
Lijepa prica kao i uvijek.
Citat
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search