LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home "Roman - Rušid" RUŠID - roman u nastavcima
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 25 Studeni 2018 08:10

 

Rušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (44)

Nadan Filipović

Lopate

Svanu. Pramenovi jutarnje magle lijeno su se vukli nad rijekom. Komesar se obrijao, popio džezvu jake kafe i uz kafu popušio nekoliko cigara. Domobrani su čistili prostor ispred bivšeg tabora, a sada štaba 16-te muslimanske brigade. Među njima je bio i Rušid. Njemu su odredili da riba onih nekoliko drvenih basamaka pred barakom. Utom se pojavi major. Stade. Povuče par dimova i baci više do pola još zapaljene cigarete. Ona pade pred Rušida, a on je odmah ščapa.

-Dovedite onog manjeg esesovca i svu petoricu ustaša.

Ne prođe ni par minuta, a četvorica partizana prosto kundacima doguraše zarobljenike.

-Skidajte im žice sa ruku!

Zarobljenici počeše trljati zglobove utrnule od stegnute žice.

-Koji od vas puše?

Javiše se četvorica.

-Dajte im po dvije cigare da ovde zapale, a svaki od pušača nek' ponese još po jednu, zadnju.

Pušači zapališe. Polako puše i neki odmah pale drugu cigaru na opušak one prve. Magla se podigla s rijeke. Utom se oglasi jutarnji pjev. Ptice su se radovale suncu koje je tek počelo grijati.

-Mugdime, jesu l' ispušili?

-Jesu druže majore.

-Sabite, jesu l' spremne lopate?

-Jesu druže majore?

-Dobro.

Okrenu se onoj šestorici: “Ostavljam vam da izaberete gdje bi željeli da kopate? Hoćete l' uz Bosnu kod vode gdje je zemlja mekša za kopanje, il' ćete malkice gore uz brdo, eno onde u ono grmlje, tamo vam je isto l'jepo mjesto s pogledom na r'jeku i dio Maglaja? Šta velite?”

Onaj zeleni ustašica, još potpuno nesvjestan situacije u kojoj se nalazi, zausti: “Sukladno Ženevskoj konvenciji ratni zarobljenici ne smiju biti prisiljavani da rade. Kaj ja da kopam? Pa nisam ja selak da kopam. Još jedna godina mi treba da postanem diplomirani zemljomjernik, a vi gospon zapovjednik inzistirate da ja, inteletualac s visokom tehničkom naobrazbom kopam sa ovim prostačinama. Kaj je vama? U najgorem slučaju, ako bi me zamolili da izmjerim prostore koje kanite kopati, trebalo bi mi nekoliko dužih štapova i klupko tanjeg štrika, te svakako i bilježnica sa pisaljkom. Kaj velite?”

Rušid se sakrio iza čoška barake i viri. Dokrajčena cigareta mu je pržila prste, ali on nije osjećao boli. Strah mu je prožimao tijelo. Strah je kuljao venama. Strah mu se uvukao u kosti. Tresla ga je drhtavica. Samo je razmišljao o tome šta ga čeka ako partizani naknadno utvrde da je bio u ustašama.

Onaj krupni ustaša reče: “Ja želim kopati u brdu. Od mog sela u Hercegovini tri kilomatra je do rijeke. Neka je mekša zemlja uz Bosnu, ali ja ne želim da me prva poplava iskopa i odnese do Save, pa, ne daj bože, do četnika u Beogradu. Za brdo sam.”

Ostali su zanijemili. Čak se više ni skoro svršeni zemljomjernik nije oglašavao. Svi su stajali u mukloj tišini koju je ometao samo ptičji pjev.

-Mugdime, dvan'est drugova na njih šest. Da je sigurnije. Mašinke ponesite. Bude l' iko pokuš'o bježat', a vi samo opičite kratkim rafalom. Sad' vi ponesite lopate gore do šumarka, te im sad' ponovo žice na ruke pa iza leđa. Kad gore dođete stegnite im noge oko zglobova, a ruke oslobodite i tek im tada dajte lopate da kopaju. Ponesite po zadnju cigaretu za pušače, a i čuturu prepečenice da se pred kraj kojim gutljajem okr'jepe. Uostalom, od Sarajeva pa dovde, do Maglaja učite pa valjda već znate šta vam je raditi. Gon'te bandu!

Esesovac Latif se okrenu pa će glasno: “A đe je moj kolega esesovac Jahija? Što i on ne iđe sa nama? Hoćete l' to njega poštedit', a naš pokokat'?”

-Ne seri! On je jako krupna zvjerka. Prizn'o je samo dio svojih zločina i dobio sam naređenje iz divizije da ga čuvamo dok ne dođu po njega. Njemu će suditi narodni sud u Sarajevu, pa će ga poslije objesit' na Baščaršiji. Ako ti se ne sviđa da kopaš vidi ovog hrastića. Vidi mu l'jepih grana, a štrika ne manjka. Hočeš li da se na grani okrećeš oko sebe i izvijaš pet-šest minuta ili češ kopat'?”

-Kak'a krupna zvjerka. Pred kraj se priključio Handžarki. Lopina je to, a ne esesovac. Bolje mi je kopat'. Zbogom komesaru! Zbogom partizani, bando komunistička! Čekam vas u džehenemu, a ondak se dobro čuvajte.”

Šestorka praćena dvanaestoricom partizana laganim se korakom zaputi uz brdo. Još se dugo čulo ridanje nezavršenog zemljomjernika. Zamakoše u žbunje, a onda se začu grlena pjesma u stilu gange.

Ustaša sam moja majko milaaaaaa

Hvala tebi što si me rodilaaaaa!

Mila majko nemoj suze litiiii

Mila majko nemoj tužna bitiiiii

Ako ti se ne vratim nikadaaaaaa

Ponosna mi majko budi tadaaaa!

Ustaša sam moja majko milaaaa

Hvala tebi što si me rodilaaaaaa!

Dok su kopali sebi grobove pjevanje iste ustaške pjesme je trajalo još oko četrdesetak minuta, praćeno glasnim vriskanjem i kuknjavom zelenog zemljomjernika. Onda se začu nekoliko pucnjeva i par kratkih rafala. Sve umuknu. Ptice su ponovo propjevale. Rušid je bio u goloj vodi. Strah ga je tresao kao što jak vjetar trese vrbov prut. Savija ga, ali ne lomi. Nastavi čupati korov, ali sve dalje od bodljikave žice. Znao je, primakne li se previše, onaj stražar što je šetkao izvana može iz obijesti pripucati. Pokušaj bjekstva, i nikom ništa.

Onih dvanaest partizana se vratiše i donesoše lopate. Odoše na doručak. Smiju se i nešto kometarišu između sebe, pa se još grohotnije smiju. Još jedno najobičnije jutro u životima osloboditelja.

(nastavlja se)

Ažurirano: Nedjelja, 25 Studeni 2018 08:12
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search