LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home "Roman - Rušid" RUŠID - roman u nastavcima
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Četvrtak, 29 Studeni 2018 22:11

 

Hajvan vagoniRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (45)

Nadan Filipović

Konačno u Sarajevu

Pripadnici 16-te muslimanske odoše dalje prema Doboju. Prije toga dva OZN-aša odvezoše u džipu esesovca Jahiju na ispitivanje u Sarajevo. Jahija je super prošao. Naime, u Sarajevu glava OZN-e je bio jedan pukovnik, bliski rođak njegove žene. Dobio je nešto robijice, ali ga brzo pomilovaše odredivši mu da ide na prisilni rad u Dubici gdje je nova vlast gradila protupoplavne nasipe. Uglavnom, izvuče živu glavu, a kasnije je furmanio po Sarajevu, a poslije čak postao prvi sarajevski paušalni piljar.

Ostaviše nekakve partizane - staronje da čuvaju oko stotinjak zarobljenika koje su OZN-aši pokupili po okolini. Isljednici OZN-e su dolazili kasno poslije podne. Znali su ih postrojiti i onda su dovozili stanovnike Maglaja i okolice na takozvana prepoznavanje. Uglavnom su to bile žene i babe. Sve u crnini. Polako su hodale ispred zatvorenika, zastajkivale, zagledale lica, pa ponovo zagledale, a onog na kojeg bi pokazali prstom, ujutro više nije bilo na postrojavanju. Prepoznati su nestajali. Rušid se najviše bojao tih trenutaka. Strah mu je ledio krv u žilama, ali, po svemu izgleda, da mu je pomogla ona grimasa koja je izgledala kao blag osmjeh. To je bila u ovim okolnostima sretna posljedica upale facijalnog živca koju je jedva prebolio kao dijete. “Osmjeh” je valjda odavao znak potpunog mira u nevina čovjeka. Posrećilo mu se. Ni jedna od crnih baba ne pokaza prstom na njega. Nakon “prepoznavanja” broj zatvorenika se prepolovio, a šta je bilo sa onim prepoznatim, ne treba ni nagađati.

Željeznički promet je ponovo uspostavljen. Vlakovi su prolazili pored logora. Svaki dan im je bio isti. Po cijeli dan čupanje korova, a sve puzeći na već izranjavljenim koljenima, ali nipošto blizu žice.

Jedno jutro ih postrojiše. Neki staronja izađe pred zarobljenike.

-Zarobljenici, marvo ustaška. Imali ste do sada sreće. Niste išli kopati sebi grobove ili visiti sa grana. Naša nova komunistička država je prema vama bila više nego premilosna. Imam vas na spisku pedeset i devet. Došla je naredba da vas pola gonimo na radove popravka svih kolosjeka u Doboju, a pola u Sarajevo na teški rad obnove. Prvih dvadeset i devet čija imena pročitam imaju se postrojiti u desnu stranu i oni idu za Doboj, a ostalih trideset neka ostanu gdje su. Oni idu za Sarajevo. Rušid je bio trideseti na spisku. Zapade ga Sarajevo i život ponovo prokulja kroz njega.

Nakon dva dana njih trideset strpaše u teretni vagon, ili hajvan-vagon kako ga je naš svijet nazivao. Zaškripaše ona golema klizna vrata i s treskom se zatvoriše. Čuli su zvuk poluge koja je izvana zaključavala vrata i koja se nisu mogla iznutra otvoriti. U vagonu je po podu bila slama koja je strašno smrdjela na mokraču. Jedan od domobrana sjede u čošak a onda skoči kao iglom uboden.

-Joj, baš sam peh! Sjedoh u govna. Ovde u čošku gomila. Ko se tu srao bog sami zna. Fuj!

Tihi smjeh razbi monotoniju ujednačenog kloparanja točkova. Onaj što je sjeo u govna skide pantalone i pođe da uzme jednu kantu vode s namjerom da ih, koliko toliko, opera.

Dvojica odmah skočiše na njega: “Šta si poš'o radit' kretenu? To je voda samo za piće, a ne za pranje tvojih usratih pantala. Da nisi dirn'o vodu. Ko zna koliko ćemo provest' u ovom vagonu i ka'će otvorit' vrata.

“Posranac” se bez riječi povuče.

Rušid je sjedio u jednom uglu. Nije ni riječ bilo s kim razmijenio. Razmišljao je o materi, kući, a često su mu u tim sanjarenjima naumpadale njihove ruže i njihov miris. Strašan strah se, međutim, uvukao u njegovu dušu. Hoće li ga neko prepoznati? Hoće li ga neko prokazati da je bio ustaša? Šta će reći materi? Šta će joj slagati gdje je bio i šta je radio? A u besanim nočima, kad bi sastavi po par sati kakvog-takvog sna, pred očima su mu se pojavljivale slike onih koje je u smrt slao nakon Luburićeva naređenja – Rušide, na ćevap! Šta je mogao uraditi? Odbiti naređenje? Slijedila bi ga smrt strijeljanjem, u najboljem slučaju, ako ne i gore mučenje i sporije umiranje. Jesam li mogao pobjeći iz Jasenovca? Nisam. I ja sam žrtva, na neki način. Valja mi cijeli život provesti u strahu. U strahu od svakoga, u strahu i od vlastite sjene i i kravavih slika koje me stalno prate.

Voz konačno stade. “Putnici” iz hajvan-vagona su šutjeli u neizvjesnoti očekivanja. Tek nakon jednog sata, otprilike, začuše škripu one poluge za zatvaranje vagona, te se vrata polako otvoriše. Ispred vrata je stajalo desetak partizana.

-Izdiri bando fašistička! Napolje stoko bez repa!

Iskakali su jedan po jedan i svakog su dočekivali udarci kundaka u rebra, po glavi, po bubrezima.

-Trkom u treći hangar, marvo ustaška!

Bili su na Al'pašinom Polju. Potjeraše ih u hangar i zaključaše golema vrata. Mrak. Prst se pred nosom ne vidi. Većinu savlada umor i zaspaše, a Rušid se prevrtao na slami hrvajući se sa svim crnim mislima koje su ga stalno ujedale.

(nastavlja se)

Ažurirano: Četvrtak, 29 Studeni 2018 22:13
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search