LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Tonijeva priča za subotu PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Subota, 01 Prosinac 2018 10:49

 

Dom DanicaSonetni venac J. Ekarta

Toni Skrbinac, sarajevska raja sa Bistrika (Memli strana), sada u Mariboru

(Na slici: Dom "Danica Vugrinec")

Već sam pisao o Janezu Ekartu, mom zanimljivom komšiji, s kojim me je život u nekim prošlim vremenima znao često združiti. Dobar i pošten uprkos strastima koje ljudski karakter nagrđuju, a tijelo razvaljuju.

Kojim redom poredati strasti kojima je Janez robovao?

Nisam ga nikada pitao, on bi možda i drugačije posložio, ali mislim da je Janez najviše bio ovisan o cigareti. Malo sam ljudi upoznao koji tako strasno i tako često pale cigaretu. Na drugo mjesto bih stavio šah. On je smatrao je da čovjek ništa zanimljivije i veličanstvenije od te igre nije izumio. Šahu se predavao i danima i noćima, a njegovi savremenici kažu da ga je šah koštao i razvoda jer žena nije mogla podnositi činjenicu da njen zakoniti muž i otac jedne djevojčice ode ujutro na posao, a vrati s kući nakon dva ili čak tri dana.

“Pa dobro čovječe…. gdje si do sad bio?” - pitala bi ljutita i zabrinuta žena.

“Igrao sam šah” - odgovorio bi iskreno Janez.

Ovdje sam apsolutno siguran da je bio iskren jer takav je Janez bio u svakoj situaciji. Rekao bi uvijek tačno ono što misli i osjeća ne mareći pri tome hoće li i koliko nekoga uvrijediti ili da li je njegov stav u suprotnosti sa mišljenjem cijele kafane.

“Ti su glup za ovu igru, tvoj mozak to ne može razumjeti” - rekao bi Janez Željku bokseru i šverceru koji bi ga pokušao izazvati: “Smiješ li jednu partiju protiv mene?”

“Ne mogu više slušati tvoje gluposti. Vidiš da si pijan i ne znaš ni šta govoriš” - direktno bi prekidao Jusufov pijanski monolog o političkoj situaciji, ponekad sa lokalnim, a nerijetko sa planetarnim dometom.

Ali, neda se ni Jusuf, pogotovo u trenucima kada mu špriceri dokazuju da je najpametniji.

“Janez, to su za tebe gluposti, ali ja ti tvrdim samo tamo gdje je čvrsta ruka (udara snažno stisnutom pesnicom o stol) samo tamo može biti napretka.”

Nije Jusuf glup, ima i godina i škole, ali je malo zastario.

“Znaš li ti šta je demokratija?” - pita ga Janez.

“Jebote demokratija, znam ja dobro šta je demokratija.”

“Vidim da znaš i vidim kako znaš. Dereš se ovdje i udaraš po stolu.To ti nije demokratija.” - već je malo i svoj glas podigao Janez. Smiruje ga nova cigareta koju pali na prethodnu što je dogorjela.

Nije Jusuf glup, ali je lukav. I ovakav pijan zna Janezovu slabu tačku.

“Sve ti znaš Ekarte, sve…i šaha misliš da znaš da igraš, a ja te mogu nalupati kad god hoćeš.”

Uh, gdje ćeš to reći Janezu? Njemu koji čita šahovske knjige, poznaje biografije svih šahovskih velikana? Njemu koji je jedini u Mariboru u Hotelu “Orel” izvukao remi na simultanki sa Kasparovom kada je ovaj bio neprikosnoveni kralj na svjetskoj šahovskoj pozornici.

“Donesi šah, Igore da ovom glupanu dokažem koliko je glup” - kaže Janez konobaru. I evo partije u kojoj dva igrača zaboravljaju na maloprijašnju prepirku, na radoznalce koje su privukli oko stola i na vrijeme koje je ovog trenutka za njih dvojicu stalo ili uopšte ne postoji.

Ostalo ja da spomenem i treću Janezovu strast. Godinama je to bilo pivo, ali otkako su mu otkrili šećer prebacio se na vino, sorta cviček, koje se ne da brani, nego preporučuje šećerašima.

Dok te strasti, pa onda samoća, neuredan život i bolest nisu naglo počeli da ruše kuću u kojoj stanuje Janezov duh, bio je gospodin Ekart jedan jako lijep, markantan čovjek.

Sve je počelo bivati jako ozbiljno kada su mu u bolnici amputirali četiri nožna prsta i kada se Janez počeo pomalo da gubi u realnom svijetu.

Još me je prepoznavao i kad bi me ugledao iz daljine je zavikao: “O, novinaru, kuda to skitaš pa te mjesecima nisam vidio?”

Znao sam da je uzaludno uvjeravati ga da smo prekjuče pili kafu u njegovoj omiljenoj kafani pored stare tržnice.

U rijetim trenucima kada bi ostajali sami, Janez bi raznježen lirikom koja je navalila u njegovu dušu, uvijek pominjao Olgu Demšar. Prva, velika ljubav još iz gimnazijskih dana. Toliko mu je bila draga i važna da joj je, po Prešernovom uzoru, spjevao sonetni vijenac. Znao je i izrecitirao bez predaha i zamuckivanja cijelu pjesmu u kojoj su stihove tvorila početna slova imena i prezimena njegove prve ljubavi. Smješkao se samozadovoljno i prolazeći rukom kroz svoju sijedu,gustu kosu pitao:

“Šta kažeš, novinaru?”

“Odlična,prava pjesma. A gdje je sad Olga i zna li za tu pjesmu?”

“Eh, Olga se udala davno…i ostala je mom rodnom selu. Tamo, tamo sad živi.”

Posljednji put sam ga vidio kako sporim, teškim korakom ide prema svojoj kafani. Zaustavio se kad sam ga pozvao. Bilo je to, ustvari, par dana prije negoli će ga smjestiti u starački dom.

-Zdravo Janez, kako si?

-Slabo, slabo. Mislim da ovu godinu neću preživjeti - rekao mi je otpuhujući dim cigarete.

“Ma daaaaaaj, otkud ti takve crne misli?” - pokušavao sam ga tješiti.

“Ne, ne, tako se osjećam. Vidiš kako hodam, treba mi pola sata da dođem do zgrade. Sve me boli…”

Kako ga nisam viđao neko vrijeme, upitam njegovog dobrog prijatelja Zvonka.

“Zvonko, šta je s Janezom? Ne viđam ga?”

“Pa zar ne znaš?” - uzvratio je pitanjem.

Tužan i zabrinut ton me pripremao na najgore. Ali nije, nije se to desilo.

“Janez je u staračkom domu. Ako hoćeš možeš jedan dan sa mnom da ga posjetimo. Biće mu drago.”

I onda smo krenuli jednog ponedjeljka u Dom “Danica Vugrinec”. Zvonko se snašao lako i brzo jer je već bivao u posjeti, pa smo, ne javljajući se, prošli pored recepcije i popeli se na četvrti sprat gdje su zaključani pacijenti koji boluju od tških oblika demencije i Alzhajmera. Puštaju ih samo uz pratnju osoblja ili kad neko dođe u posjetu.

“Oooo, otkud vi?” - obradovao se Janez kao dijete. Ustao je sa kreveta, dohvatio svoje štake i krenusmo u mali park koji pripada domu.

Zapalili smo sva trojica cigarete i onda je Janez rekao: “Bio sam prošle sedmice u Češkoj…”

Zvonko i ja se zgledasmo. Zvonko je klimnuo glavom: »Iiii….?«

“Ništa posebno, samo sam se piva napio pa me glava bolila.”

Oslabio Janez, glava mu se smanjila, ublijedio…Mene nije ni prepoznao, Zvonka jeste. Kaže mu: “Kad popušimo cigaru, hoćeš li i mene odvesti do mog stana?”

“Ne Janez, ti moraš još ovdje ostati koji dan, ovdje si na liječenju, pa kad sve to prođe onda idemo kući.”

“Sjećaš li se još pjesme koju si napisao za Olgu?” - upitah.

Iznenada je živnuo.

“Kako da ne”

Počeo da recituje. Bez greške i naizust.

“Spremao sam se da je odnesem ovih dana…Ali, ne, ne…novu ću joj napisati. Sad čim se vratim u sobu, idem pisati. I onda ću joj odnijeti u Starše…”

Nakon otprilike jednog sata ispratili smo Janeza do sobe. Iznad kreveta stajale ja slika njegove kčerke i unuke.

Legao je na krevet i kad smo krenuli, ustao je: “Čekajte, idem i ja s vama.”

“Ne, ne! Ti sad samo lezi, ja idem odbaciti novinara, a onda se vračam po tebe” - lagao je Zvonko.

“Dobro – skrušeno odvrati Janez. Ispruži se na krevetu i zagledao se u plafon.

Nas dvojica se izšuljasmo bez daljih pozdrava. Vozili smo se ćutke. A I šta reći?

Ažurirano: Subota, 01 Prosinac 2018 10:55
 

Komentari  

 
0 #1 Zijo 2018-12-01 22:16
Tuzna ali literarno lijepa prica. Suglasno tvom zivotnom dobu (koje je istovijetno i moje) u jednom dijelu prica se provlaci nit tuge, neumitnosti uvehnuca ljudskog bica kao i ostalih bozjih stvorenja. Te price idu uz price Daria Dzamonje po oporoj realnosti zivota u "zrelom dobu" u regionalnom okruzenju bivse nam domovine. Skoro dokumentaristic ko prikazivanje stanja, likova i dogadjaja oko sebe.
Puno su veselije price iz mladosti, valjda sto je i mladost takva-kakva god neimastina ili druge nevolje su tu, sve imaju sansu da budu nadvladane, da evoluiraju u uspjeh, sredjen zivot i bolja vremena.
Prve me ostave sjetnim i zapitanim o zivotu samom, a druge me obicno raspoloze podsjecanjem na zivotno doba kada je sve izgledalo rjesivo, problemi i zgode komicne a nama se cinilo da imamo tisucu godina pred nama da sve to uoblicimo u lijep i ugodan zivot.
Svidjaju mi se obje vrste tvojih zapisa o vremenu proslom i tekucem.
Citat
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

  • O marihuani i hašišu
    Hello. I have checked your bosnjackooko.com and i see you've got some duplicate content so probably ... Više...
    11.12.18 06:13
    Autor - TillyBig
  • Komentari kao simptomi, po svo...
    Sve ovo, I puno gore po drugim portalima, dolazi I dozira se sa politickog, vojnog I posebno crkveno... Više...
    03.12.18 22:21
    Autor - Zijo
  • Tonijeva priča za subotu
    Tuzna ali literarno lijepa prica. Suglasno tvom zivotnom dobu (koje je istovijetno i moje) u jednom ... Više...
    01.12.18 22:16
    Autor - Zijo
  • Miljenko Jergović o Bosancu
    Ima (H)rvata kojima hrvatska bura ne smeta ali im smeta mirisni bosanski lahor! Nažalost, ima bikova... Više...
    28.11.18 23:03
    Autor - Mehmed Meša Delić
  • Mešina priča za subotu
    Lijepa prica kao i uvijek. Više...
    24.11.18 23:42
    Autor - Heli
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Apsolutno se slažem s tobom moj polu-imenjače. ;-) Više...
    18.11.18 02:37
    Autor - Zike
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Nadane, ne zahatori, ali mislim da je ovaj moj polu-imenjak Zike nestrpljiv da procita sta se desava... Više...
    17.11.18 12:46
    Autor - Zijo
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Boga mi se oteglo. Ali nema veze, izdržao je Zike i gore. ;) Vozdra. Više...
    17.11.18 02:20
    Autor - Zike
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Zike, ako Vam se radnja otegla, lijepo forget Rušida i to je to. Što se tiče pitanja odgovor bi moga... Više...
    15.11.18 08:01
    Autor - Nadan Filipovic
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Ne bih da dosađujem ali moram priupitati nešto: “Ima li još kol’ ko?” :roll: Više...
    13.11.18 16:02
    Autor - Zike
  • Otvoreno pismo reisu-emeritus...
    Ovo pisanje je za pohvalu, da neko napokon nešto tačno (istinito) napiše o reisu Ceriću koji je uspi... Više...
    05.11.18 17:29
    Autor - Mehmed Meša Delić
  • Nemanjin portret
    Eeee, Amire, Amire! Grdne rane moje, o čemu sanjate. Iz faze jednog tetrijeba koji svoje megasrpstvo... Više...
    05.11.18 10:06
    Autor - Nadan Filipovic
  • Nemanjin portret
    Nadane, doći će i moje vreme, kada će se stvoriti povoljne okolnosti kada će i ovakvi "doći do izraž... Više...
    04.11.18 23:27
    Autor - Amir Čamdžić
  • Nemanjin portret
    Zijo, Amir Čamdžić je u dubini duše jako nesretan izgubljeni čov(j)ečuljak. Htio bi biti nešto što m... Više...
    04.11.18 22:47
    Autor - Nadan Filipovic
  • Nemanjin portret
    Nas "do kraja zivota Srbin" bi trebao da malo vise prati sociolosku nauku, azurirao bi stanje oko pi... Više...
    04.11.18 21:42
    Autor - Zijo
  • Nemanjin portret
    @ Amir Camdzic Sramotno za jednog pravnika da toliko brka babe I zabe, da ne pravi distinkciju izmed... Više...
    04.11.18 21:42
    Autor - Zijo
  • Nemanjin portret
    Nema to nikakve veze sa tim da su Srbija, Srbi, Beograđani kako god nazovite, izvršili agresiju na B... Više...
    03.11.18 16:11
    Autor - Zike
  • Nemanjin portret
    https://www.youtube.com/watch?v=yt9Uy-1zuQw&t=1559s Više...
    03.11.18 09:30
    Autor - Znam čovjeka
  • Nemanjin portret
    Salih Selimović - Moj predak primio je islam 1650., mi smo Vujovići iz Hercegovine „Moja je želja bi... Više...
    03.11.18 09:21
    Autor - Znam čovjeka
  • Nemanjin portret
    Ja ne razumem čemu potreba Emira Kusturice da se pravda bilo kome za svoje poreklo, ko su mu bili ot... Više...
    03.11.18 09:02
    Autor - Amir Čamdžić
home search