LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Satira Dobri vojak Švejk - jedna od knjiga koje su obilježile dvadeseto stoljeće
Dobri vojak Švejk - jedna od knjiga koje su obilježile dvadeseto stoljeće

svejk-2Dobri vojak Švejk (12)

ŠVEJK SLUŽI S FELDKURATOM POLJSKU MISU

Priprave za ubijanje ljudi vršile su se uvijek u ime božje ili uopće u ime nekog tobožnjeg višeg bića koje je čovječanstvo izmislilo i stvorilo u svojoj mašti. Prije nego bi stari Feničani prerezali grlo kakvom zarobljeniku, služili bi jednako svečane službe božje kao i nove generacije, nakon nekoliko tisuća godina prije nego što bi pošle u rat i uništavale neprijatelje ognjem i mačem. Ljudožderi gvinejskih otoka i Polinezije, prije nego svečano proždru svoje zarobljenike ili nepotrebne ljude, kao što su misionari, putnici i agenti različitih trgovačkih poduzeća, ili obične radoznale ljude, prinose prije toga žrtve svojim bogovima i vrše pri tom najrazličitije religiozne obrede. Budući da još do njih nije doprla kultura svećeničke odjeće, oni ukrašuju svoje stražnjice vijencima od šarenog perja šumskih ptica. Prije nego što je sveta inkvizicija spalila svoje žrtve, služila je najsvečanije službe božje, veliku svetu misu s pjevanjem. Pri smaknućima krivaca uvijek sudjeluju svećenici, dodijavajući svojom prisutnošću delinkventu.

U Prusiji je takva bijednika vodio pastor pod sjekiru, u Austriji katolički svećenik do vješala, u Francuskoj pod giljotinu, u Americi svećenik na električnu stolicu, u španjolskoj na stolicu gdje su ga spretnom spravom zadavili, a u Rusiji je bradati pop vodio revolucionare itd. Svagdje su pri tom nosili raspelo kao da hoće reći: „Tebi će samo odsjeći glavu, objesit će te, zadaviti, pustit će u tebe petnaest tisuća volta, ali koliko je ovaj morao pretrpjeti!“ Velika klaonica svjetskoga rata nije mogla biti bez svećeničkog blagoslova. Vojni svećenici svih vojska molili su se i služili su poljske mise za pobjedu one strane koja ih je prehranjivala. Pri pogubljenjima pobunjenih vojnika pojavio bi se svećenik. Pri pogubljenjima čeških legionara mogao si vidjeti svećenika.

Ništa se nije promijenilo od onih vremena kad je razbojnik Vojtjeh, kojega su nazvali svetim, sudjelovao s mačem u jednoj, a s križem u drugoj ruci pri ubijanju i uništavanju baltičkih Slavena. Ljudi su u čitavoj Evropi išli kao stoka na klaonicu, kamo su ih pored mesara careva, kraljeva i drugih moćnika i vojskovođa vodili svećenici svih vjeroispovijesti, blagosiljajući ih i lažno ih zaklinjući na kopnu, u zraku, na moru itd. Dvaput su se služile poljske mise. Prvi put kad je jedinica odlazila na frontu, a drugi put na fronti prije krvavog klanja i ubijanja. Sjećam se da nam je jednom za vrijeme takve poljske mise neki neprijateljski aeroplan spustio bombu baš na poljski oltar, tako da od vojnog svećenika nije ostalo ništa drugo nego nekakve krvave krpe. Kasnije su o njemu pisali kao o mučeniku, dok su naši aeroplani spremali sličnu slavu vojnim svećenicima na drugoj strani. S tim smo mi pravili grdne šale, pa se tako na privremenom križu, na onom mjestu gdje su pokopali posmrtne ostatke vojnog svećenika, pojavio preko noći ovaj nadgrobni natpis: Što može nas zadesit, zadesilo je i tebe, Ti nebo si nam obećavo, dragi, pouzdano, A bomba na te s neba pala baš za svete mise, Pa od tebe osta samo mrlja nenadano.

Švejk je skuhao izvrstan grog, koji nadmašuje grogove starih mornara. Takav grog bi mogli piti gusari osamnaestog stoljeća pa bi bili zadovoljni. Feldkurat Otto Katz bio je oduševljen.

- Gdje ste naučili kuhati ovako fine stvari? - upita Švejka.

- U Bremenu, kad sam prije nekoliko godina putovao po svijetu - odgovori Švejk - a naučio me je neki bećarina mornar, koji je govorio da grog mora biti tako jak da bi čovjek, kada padne u more, mogao preplivati čitav kanal La Manche. Kad popije slabi grog, čovjek se utopi kao štene.

- Poslije takvog groga, moj Švejku, lako ćemo odslužiti poljsku misu - umovao je feldkurat. - Mislim da će biti dobro da prije mise reknem nekoliko oprosnih riječi. Poljska misa nije lakrdija kao garnizonska misa ili kao propovijed onim ništarijama.

-U ovakvom slučaju čovjek mora biti zaista potpuno priseban. Poljski oltar imamo, i to preklopni, pravo džepno izdanje.

- Isuse i Marijo, Švejku - viknu i uhvati se za glavu. - Ala smo mi volovi! Znate li kamo sam spremio taj preklopni poljski oltar? U divan koji smo prodali! -

-Da, to je nesreća, gospodine feldkurate - reče Švejk - ja ga doduše poznajem, toga trgovca starim pokućstvom, no prekjučer sam susreo njegovu gospođu. Rekla mi je da je on u zatvoru zbog nekog ukradenog ormara, a naš divan da je kod nekog učitelja u Vršovicama. Baš je to neprilika s tim poljskim oltarom! Bit će najbolje da popijemo grog pa da ga pođemo tražiti, jer mislim da se bez poljskog oltara ne može služiti misa…

- Fali nam zaista samo taj poljski oltar - reče turobno feldkurat. - Na vježbalištu je već sve pripremljeno. Tesari su već napravili podijum. Monstrancu ćemo posuditi iz Břevnova. Kalež imam ja, ali gdje je on ono… I zamislio se: - Reći ćemo da sam ga izgubio, pa ćemo dobiti sportski pehar od natporučnika Witingera iz sedamdeset pete pukovnije. On se pred nekoliko godina natjecao i osvojio ga za društvo „Sport-Favorit“. Bio je dobar trkač. Pretrčao je četrdeset kilometara na stazi Beč - Mödling za jedan sat i četrdeset osam minuta, kako nam se uvijek hvali. To sam se već s njim jučer dogovorio. Baš sam vol, što sve odlažem za posljednji čas.

-I zašto nisam, budala jedna, pogledao u taj divan?

Pod utjecajem groga, pripremljena prema receptu bećarine mornara, počeo je sama sebe nemilo grditi i izražavao se u najrazličnijim sentencijama kamo zapravo pripada.

- Hajdemo već jednom po taj poljski oltar - nagovarao ga Švejk.

- Već je jutro. Moram još obući uniformu i ispiti još jedan grog.

Napokon pođoše. Na putu do kuće trgovca starim pokućstvom feldkurat je ispripovjedio Švejku da je jučer dobio mnogo novaca na kartama i da će iskupiti glasovir iz zalagaonice ako se sve dobro svrši. Bilo je to nešto slično kao kad pogani obećavaju bogu neku žrtvu.

Od žene trgovca starim pokućstvom saznali su adresu učitelja u Vršovicama, koji je postao novi vlasnik divana. Feldkurat se pokazao neobično darežljiv. Uštinuo ju je za obraz i poškakljao pod bradom. U Vršovice su išli pješice, jer je feldkurat izjavio da se mora prošetati po svježem zraku da dobije nove ideje. U Vršovicama, u stanu gospodina učitelja, starog i pobožnog gospodina, doživjeli su neugodno iznenađenje. Našavši poljski oltar u divanu, stari je gospodin vidio u tome prst božji, pa ga je darovao sakristiji mjesne vršovičke crkve pod uvjetom, da na drugoj strani poljskog preklopnog oltara stave natpis: „Darovao na čast i slavu božju gospodin Kolařík, učitelj u m., ljeta Gospodnjeg 1914.“

Kako su ga zatekli u košulji i gaćama, pokazivao je znakove velike zbunjenosti. Iz razgovora s njim se doznalo da je on tom nalazu pridavao značenje čuda i prsta božjega. Kad je kupio taj divan, njemu je neki unutrašnji glas rekao: „Pogledaj šta se nalazi u ladici divana!“ A rekao je da je i u snu vidio nekog anđela koji mu je upravo naložio: „Otvori ladicu divana!“ I pokorio se. A kad je našao minijaturni preklopni trodijelni oltar s izdubljenjem za tabernakulum, klekao je pred divan i dugo se i usrdno molio i hvalio boga te je držao da je to mig nebeski kako bi ukrasio tim vršovičku crkvu.

- To nas ne zanima - reče feldkurat - stvar koja nije vaša trebali ste predati policiji, a ne kakvoj zlosretnoj sakristiji.

- Zbog toga čuda - reče Švejk - možete doživjeti i neugodnosti. Vi ste kupili divan, a ne oltar, koji pripada vojnom eraru. Takav prst božji može vas skupo stajati. Niste se smjeli obazirati na anđele. Tako je jedan čovjek u Zhoři izorao na polju nekakav kalež koji je potjecao od svetokrađe i bio ondje sakriven za bolja vremena, dok se ne zaboravi, pa je to također smatrao prstom božjim i otišao s tim kaležom, umjesto da ga pretopi, do gospodina župnika i rekao da ga želi pokloniti crkvi. A gospodin župnik je mislio da se u njemu probudila grižnja savjesti, pa je poslao po načelnika, a načelnik po žandare, i on vam je bio nevino osuđen zbog svetokrađe, jer je neprestano brbljao nešto o čudu. On se htio spasiti, pa je pričao i o nekom anđelu i umiješao u to i Djevicu Mariju i dobio deset godina. Najbolje ćete uraditi ako pođete s nama ovdašnjem župniku, da nam vrati erarsku imovinu. Jer poljski oltar nije ni mačka ni čarapa koju možete darovati komu hoćete.

Stari gospodin je drhtao po čitavom tijelu i oblačio se cvokoćući zubima: - Ja zaista nisam imao nikakve zle ili rđave namjere. Mislio sam samo da mogu po božjoj volji pridonijeti nešto za ukrašivanje naše siromašne crkve Gospodnje u Vršovicama.

- Na štetu vojnog erara, razumije se - reče surovo i grubo Švejk. - Hvala bogu za takav božji prst! Neki Pivonka iz Chotěbořa isto je tako držao prstom božjim kad mu se u ruci našlo uže za koje je bila privezana tuđa krava.

Jadni je starac bio od toga potpuno zbunjen, pa se uopće prestao braniti i nastojao je da se što brže obuče i uredi čitavu stvar.

Vršovički župnik je još spavao, pa je probuđen od buke počeo grditi, jer je onako bunovan mislio da ga pozivaju na posljednju pomast. - Mogli bi baš pričekati s tom posljednjom pomašću - gunđao je župnik i nevoljko se oblačio - ljudi se sjete da umiru baš onda kad je čovjek u najboljem snu. I onda se još valja s njima natezati za novce! Sastali su se dakle u predsoblju. On, božji zastupnik među vršovičkim civilistima katolicima, i onaj drugi, božji zastupnik na zemlji pri vojnom eraru. No to je uglavnom bio spor između civila i vojnika. Ako je župnik tvrdio da poljskom oltaru nije mjesto u divanu, feldkurat je odgovorio da još manje priliči da iz divana dođe u sakristiju crkve u koju zalaze sami civili. I Švejk je primijetio da je lako obogaćivati siromašnu crkvu na račun vojnog erara. Riječ „siromašnu“ naročito je naglasio.

Na kraju su pošli u crkvenu sakristiju, gdje je župnik izdao poljski oltar na ovu potvrdu: „Primio sam poljski oltar koji je slučajno dospio u vršovičku crkvu. Feldkurat Otto Katz.“

Slavni poljski oltar potječe od židovske tvrtke „Moritz Mahler“ u Beču koja proizvodi sve moguće misne potrepštine i pobožne predmete, kao što su npr. krunice i svetačke sličice. Oltar se sastojao od tri dijela, premazana vrlo lažnom pozlatom, kao i sva slava svete crkve. Bez fantazije nije se moglo ni utvrditi što zapravo predstavljaju slike naslikane na tim trima dijelovima. Sigurno je da bi se tim oltarom isto tako mogli poslužiti i pogani na Zambeziju kao i svećenici Burjata i Mongola. Išaran nametljivim bojama izgledao je izdaleka kao šarene ploče namijenjene za ispitivanje daltonista na željeznici. Isticala se samo jedna figura. Nekakav goli čovjek s aureolom oko glave i zelenkastim tijelom kao zadak guske koja već zaudara i raspada se. Toga svetog čovjeka nije nitko dirao. Naprotiv, s obadvije strane stajala su dva krilata stvorenja koja su trebala predstavljati anđele. Ali gledalac je osjećao kao da taj sveti čovjek urliče od užasa nad društvom koje ga okružuje. Anđeli su naime izgledali kao sablasti iz priče, nešto po srijedi između krilate divlje mačke i apokaliptičke nemani. Isto je takva bila slika koja je trebala predstavljati sveto trojstvo. Golubicu, uglavnom, slikar nije mogao pokvariti. Naslikao je neku pticu koja je isto tako mogla biti golubica kao i kokoš bijelih wyandotki. Ali je zato bog otac izgledao kao razbojnik s divljeg zapada, kojega prikazuje općinstvu neki napeti, krvavi film. Nasuprot tome, sin je božji bio veseo, mlad čovjek, lijepa trbuščića, prekrivena nečim što je izgledalo kao kupaće gaćice. U cjelini je djelovao kao sportsman. Križ koji je imao u ruci držao je tako elegantno kao da je to teniski reket. No iz daljine sve se to stapalo i ostavljalo utisak kao da vlak ulazi u kolodvor. Što predstavlja treća slika, to se uopće nije moglo odgonetnuti. Vojnici su se uvijek o tom prepirali i rješavali taj rebus. Netko je čak mislio da je to krajina iz Posazavlja. No pod tim je bio natpis: „Heilige Maria, Mutter Gottes, erbarme Dich unser.“

I Švejk je sretno stavio taj poljski oltar u kočiju, sjeo i sam uz kočijaša, dok se feldkurat udobno smjestio u kočiji i stavio noge na sveto trojstvo. Švejk je razgovarao s kočijašem o ratu. Kočijaš je bio buntovnik. Pravio je razne primjedbe o pobjedi austrijskog oružja, kao npr. „Dobro su vam u Srbiji zapaprili!“ i sl.

Kad su prolazili mimo mitnice, zapita ih namještenik što voze. Švejk odgovori: - Sveto trojstvo, Djevicu Mariju i feldkurata. Na vježbalištu su ih već nestrpljivo očekivale satnije određene za frontu. A čekale su zaista dugo. Jer još su se odvezli po sportski kalež do natporučnika Witingera, a zatim po monstrancu, ciborij i druge potrepštine za misu u břevnovski samostan, ne zaboravivši dakako ni bocu misnoga vina. Odatle se vidi da nije tako jednostavno služiti poljsku misu.

- Mi to vrdamo svakojako - reče Švejk kočijašu.

A imao je pravo. Kad su već naime stigli na vježbalište i popeli se na podij s drvenom ogradom i stolom na koji je trebalo postaviti poljski oltar, pokazalo se da je feldkurat zaboravio pribaviti ministranta. Dosad mu je uvijek ministrirao jedan pješak, no taj se radije dao premjestiti u telefoniste pa je otišao na frontu.

- Ne smeta ništa, gospodine feldkurate - reče Švejk - mogu to i ja obaviti.

- A znate li ministrirati?

- Nikada nisam ministrirao - odgovori Švejk - ali sve se može pokušati. Sada je rat, a u ratu ljudi rade i ono o čemu nisu prije ni sanjali. Kakav glupi “set cum špiritu tuo“ moći ću odgovoriti na vaše „dominus vobiscum“. A zatim mislim da nije tako teško obilaziti oko vas kao mačka oko vruće kaše. A prati vam ruke i točiti iz bočica vino…

- Dobro - reče feldkurat - ali vode mi nemojte točiti! Radije odmah nalijte vino i u onu drugu bočicu. Uostalom ja ću vam uvijek reći kada treba da idete nadesno ili nalijevo. Ako tiho fućnem jedanput, znači da treba ići desno, a ako dvaput, nalijevo. Misnu knjigu također ne morate mnogo prenositi. Uostalom sve je to lakrdija. Nemate li treme? - Ja se ničega ne bojim, gospodine feldkurate, pa ni ministriranja. Feldkurat je imao pravo kad je rekao: „Uostalom sve je to lakrdija.“ Sve je išlo neobično glatko. Feldkuratov je govor bio vrlo kratak.

- Vojnici! Sastali smo se ovdje da prije odlaska na bojište obratimo svoja srca k bogu, da nam daruje pobjedu i očuva nas u zdravlju. Neću vas dugo zadržavati i želim vam sve najbolje.

- Rut! - viknu stari pukovnik na lijevom krilu.

Poljska misa naziva se zato poljskom jer potpada pod iste zakone kao i vojna taktika na bojnom polju. Kod dugih vojnih manevara u tridesetgodišnjem ratu i poljske su mise bile također neobično duge. Uz modemu taktiku, kad su vojni pokreti brzi i oštri, i poljska misa mora biti brza i oštra. Ova je trajala upravo deset minuta, a oni koji su bili bliže, neobično su se čudili zašto vojni svećenik fićuka za vrijeme mise. Švejk je oštroumno shvaćao signale. Išao je sad na desnu, a sad na lijevu stranu oltara i nije ništa drugo govorio nego: „Et cum spiritu tuo!“

Sve je to ličilo na indijanski ples oko žrtvenog kamena, ali je djelovalo dobro ubijajući dosadu prašnog i tužnog vježbališta s drvoredom šljiva u pozadini i s klozetima kojih je vonj zamjenjivao mističan miris kadionice gotskih hramova. Svi su se izvrsno zabavljali. Oficiri oko pukovnika pripovijedahu anegdote, i tako je sve išlo u potpunom redu. Iz redova vojnika čulo se ponegdje: „Daj mi jedan dim!“ I kao dim sa žrtvenika dizali su se iz četa prema nebu plavi oblačići duhanskoga dima. Sve su šarže pušile kad su vidjele da je i gospodin pukovnik pripalio.

Napokon odjeknu: „Zum Gebet!“ i podiže se prašina i siva četvorina uniformi kleknu pred sportskim kaležom natporučnika Witingera, koji je on osvojio u trčanju na pruzi Beč - Mödling za društvo „Sport-Favorit“. Kalež je bio pun, a opći sud koji je popratio feldkuratovu manipulaciju, sažet je u riječima vojničkih redova: „Dobro ga je istrusio!“ Taj je čin ponovljen dvaput. Zatim se začu još jednom „Na molitvu!“, na što glazba zasvira „Bože, živi, Bože, štiti“, a zatim je slijedilo svrstavanje i razlaz.

- Pokupite to šarenilo - reče feldkurat Švejku pokazujući poljski oltar - da možemo opet sve vratiti kamo što pripada. I opet ih je vozio njihov kočijaš, pa su sve pošteno vratili osim one boce misnoga vina. A kad su već bili kod kuće, pošto su nesretnog kočijaša uputili na vojno zapovjedništvo radi naplate dugih vožnji, zapita Švejk vojnog svećenika: - Pokorno javljam, gospodine feldkurate, mora li ministrant biti iste vjere kao i svećenik kojemu ministrira? -

Svakako - odgovori feldkurat - inače misa ne bi vrijedila.

- Onda se, gospodine feldkurate, desila velika pogreška - javi se Švejk - jer ja ne pripadam nikakvoj vjeri. Mene već prati takva nesreća!

Feldkurat pogleda Švejka, časak ne prozbori ništa, a onda ga potapša po ramenima i reče: - Možete popiti ovo misno vino koje je preostalo u boci, pa zamislite da ste opet stupili u crkvu.

(nastavlja se)

 

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

  • O marihuani i hašišu
    Hello. I have checked your bosnjackooko.com and i see you've got some duplicate content so probably ... Više...
    11.12.18 06:13
    Autor - TillyBig
  • Komentari kao simptomi, po svo...
    Sve ovo, I puno gore po drugim portalima, dolazi I dozira se sa politickog, vojnog I posebno crkveno... Više...
    03.12.18 22:21
    Autor - Zijo
  • Tonijeva priča za subotu
    Tuzna ali literarno lijepa prica. Suglasno tvom zivotnom dobu (koje je istovijetno i moje) u jednom ... Više...
    01.12.18 22:16
    Autor - Zijo
  • Miljenko Jergović o Bosancu
    Ima (H)rvata kojima hrvatska bura ne smeta ali im smeta mirisni bosanski lahor! Nažalost, ima bikova... Više...
    28.11.18 23:03
    Autor - Mehmed Meša Delić
  • Mešina priča za subotu
    Lijepa prica kao i uvijek. Više...
    24.11.18 23:42
    Autor - Heli
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Apsolutno se slažem s tobom moj polu-imenjače. ;-) Više...
    18.11.18 02:37
    Autor - Zike
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Nadane, ne zahatori, ali mislim da je ovaj moj polu-imenjak Zike nestrpljiv da procita sta se desava... Više...
    17.11.18 12:46
    Autor - Zijo
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Boga mi se oteglo. Ali nema veze, izdržao je Zike i gore. ;) Vozdra. Više...
    17.11.18 02:20
    Autor - Zike
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Zike, ako Vam se radnja otegla, lijepo forget Rušida i to je to. Što se tiče pitanja odgovor bi moga... Više...
    15.11.18 08:01
    Autor - Nadan Filipovic
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Ne bih da dosađujem ali moram priupitati nešto: “Ima li još kol’ ko?” :roll: Više...
    13.11.18 16:02
    Autor - Zike
  • Otvoreno pismo reisu-emeritus...
    Ovo pisanje je za pohvalu, da neko napokon nešto tačno (istinito) napiše o reisu Ceriću koji je uspi... Više...
    05.11.18 17:29
    Autor - Mehmed Meša Delić
  • Nemanjin portret
    Eeee, Amire, Amire! Grdne rane moje, o čemu sanjate. Iz faze jednog tetrijeba koji svoje megasrpstvo... Više...
    05.11.18 10:06
    Autor - Nadan Filipovic
  • Nemanjin portret
    Nadane, doći će i moje vreme, kada će se stvoriti povoljne okolnosti kada će i ovakvi "doći do izraž... Više...
    04.11.18 23:27
    Autor - Amir Čamdžić
  • Nemanjin portret
    Zijo, Amir Čamdžić je u dubini duše jako nesretan izgubljeni čov(j)ečuljak. Htio bi biti nešto što m... Više...
    04.11.18 22:47
    Autor - Nadan Filipovic
  • Nemanjin portret
    Nas "do kraja zivota Srbin" bi trebao da malo vise prati sociolosku nauku, azurirao bi stanje oko pi... Više...
    04.11.18 21:42
    Autor - Zijo
  • Nemanjin portret
    @ Amir Camdzic Sramotno za jednog pravnika da toliko brka babe I zabe, da ne pravi distinkciju izmed... Više...
    04.11.18 21:42
    Autor - Zijo
  • Nemanjin portret
    Nema to nikakve veze sa tim da su Srbija, Srbi, Beograđani kako god nazovite, izvršili agresiju na B... Više...
    03.11.18 16:11
    Autor - Zike
  • Nemanjin portret
    https://www.youtube.com/watch?v=yt9Uy-1zuQw&t=1559s Više...
    03.11.18 09:30
    Autor - Znam čovjeka
  • Nemanjin portret
    Salih Selimović - Moj predak primio je islam 1650., mi smo Vujovići iz Hercegovine „Moja je želja bi... Više...
    03.11.18 09:21
    Autor - Znam čovjeka
  • Nemanjin portret
    Ja ne razumem čemu potreba Emira Kusturice da se pravda bilo kome za svoje poreklo, ko su mu bili ot... Više...
    03.11.18 09:02
    Autor - Amir Čamdžić
home search