LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče Rizin akvarel za vikend
Rizin akvarel za vikend
Subota, 22 Prosinac 2018 12:28

 

imagesKako se postaje majka?

Prof.mr.sci. Rizo Popara, Bihać

(Urednikova napomena: Smatram da se radi o izvanrednoj priči koja je zbog dužine negdje na pola "puta" da bude priča ili kratki roman. Ima oko 5.500 riječi. Dugačka jeste, ali je izvanredna. Ko se "zakači" i počne čitati, pročitat će do kraja s velikim uživanjem. N.F.)

Muka na svašta natjera čovjeka, natjera da vjeruje i u ono u šta do tada nije ni pomislio da će vjerovti, ali se dešava i obrnuto, da više ne vjeruje u ono u šta je do tada vjerovao i čemu je robovao. Nekakvog Bihorca, koji je doskoro lupao goč po vašarima obdari Bog, preko noći, da liječi od svake bolesti, a naročito od neplodnosti, i to posebno žene. Njemu se sudbina, eto, na vrijeme osmjehnula. Toliko je lijepih zanata, a njemu Bog odredi baš taj. Ima li na svijetu boljeg zanata od tog? Ko god kaže da ima, laže. Svako bi se tim poslom bavio, pa makar ga imao preko glave. Uzeo mu Bog goč i udaraljku iz ruku, a napravio mu neku vijugu u glavi da pomaže ženama. Ženskih muka mnogo, a ima i onih što su zajedničke i ženama i muškarcima. To je, obično, samo jedna zajednička, kad se nema evlata.

A počelo je slučajno, sasvim slučajno, kada mu se obratila jedna žena iz susjednog katuna da joj pomogne. On, tada nije ni slutio da je toliko obdaren, ali je prihvatio da pomogne jadnoj ženi pa šta Bog da i noj i njemu. Nema većeg sevapa na ovom dunjaluku, nego pomoći ženi u nevolji. Za vrstu nevolje ne treba pitati. Čim pitaš za nevolju, kao da nijesi pomogao, jer ako ti se nevolja ne dopadne sigurno joj nećeš pomoći, a ako ti se dopadne onda ćeš pomoći objeručke. Ta mu komšinica nekoliko godina proživje sa mužem, ali bez djece. Željela je dijete više od svega na svijetu, kako bi ostala sa svojim Latifom da živi. Voljela ga je i to nije krila, nadala se svaki čas da će je Allah dželešanuhu obradovati kao i druge žene. Bilo je poprilično mlađih nevjesta, koje su kasnije došle, a već vode svoju djecu za ruku, zovu ih imenom, igraju se sa njima i broje još koliko pa da pođu u školu. Voljela bi i ona da ima dijete kao i njene komšinice, da sa njima može pričati istu priču, da može zagrliti svoje dijete, a ne da  joj bude suđeno da cijelog vijeka grli tuđu. Najteže je bilo slušati svekrvu kako je grdila krave, ovce i koze pa čak i mačke kad ostanu jalove. Svaki dan je zvocala na tu temu, nijesu nju brinule životinje toliko, koliko je željela snahi da prigovori:

-Da moš' ti bi petoro rodila do sat, no te nije d'o Bok za to.

Ona bi obično prećutala svekrvina predavanja, udaljila bi se da ne sluša ta zvrndanja, zamajala bi se oko nečeg i bilo bi joj lakše. Opet svekrva za njom leta i ponavlja priču da treba zaklati zekulju što osta ozimačna i što neće biti teleta. Ta mlada i jedra žena sumnjala je sve više u sebe. Muž joj prilazi kao što i drugima prilaze, ali njoj se ne poznaje. Stomak se sljubio sa kičmom i nimalo da krene u širinu.

-Ili je do mene ili je do njega. Biće đece ako bidnem živa. Vid'eću ja do koga je. Ni'sam hadalj, da s'edim prazne lubine. Hoću i ja svoje dijete u naruč'e.

Nevjesti dosadilo pa riješila da nešto čini, iako nije znala da li je do nje ili do muža. Riješila da sa tim komšijom proba, pa ako krene kako valja, onda ona nije kriva nego njen Latif. Komšija je gledao samo u fildžanu, čitao telvu, ali samo ženama. Ne pamti niko da je zvirnuo u mušku šolju. Što da im gleda kada ne traže i ne vjeruju njegovoj priči. Žene vjeruju u njegovu obdarenost, on rječit i nekako pitom. Ima ga i za pogledati, lijep nema tu šta da se zbori. On bi rano u proljeće izlazio na planinu sa porodicom istjerujući stoku, radi ispaše i smoka i ostajao bi do kasne jeseni. Vidio bi se veliki hair stoci, pogojila bi se, olinjala do te mjere da bi stočari na jedvite jade prepoznavali svoju stoku krajem ljeta. Vrijedne domaćice su na planini mogle cijelo ljeto da sakupljaju sir i kajmak, jer je svježi planinski vazduh to dopuštao. Ne bi ovi vrijedni ljudi ni u selu stvari prepuštali slučaju, sve bi se kontrolisalo i koristilo. Svaka bi se voćka pokupila, osušila ili stavila u bačve da se preko zime, za vrijeme dokonih dana, peče rakija. Tako jednog dana žena ovog obdarenog pokupi djecu i ode u selo da sakuplja voće, a on ostade sam kod katuna da brine o stoci. Hitrije dječije ruke, nego njegove, lakše se savijaju i ispravljaju, više će voća pokupiti od njega. A kad bi on i sišao u selo, gubio je puno vremena na šolje. Popiju žene kahvu pa ako im se šolja dobro išara, čuvaju je i po mjesec dana, zamotanu, da im je on rastumači. Zato ga njegova žena i ne povede, nego ostavi kod katuna. Znao je on oko krava i ovaca kao svaka žena i da pomuze i da procijedi, ukiseli i usiri.

Svekrva ove ucviljene žene je izbjegavala odlaske sa njom bilo gdje, jer je trebalo svakome objašnjavati što još nema djece. Sasvim je slučajno, dok je muzla ovce, vidjela kako komšija ispraća familiju u selo. Kad vidje da vode i konja natovarenog krošnjama, znala je da idu sakupljati šljive jer te godine bijahu dobro ponijele. Eto namjestila se prilika, sama po sebi, nije ona ništa namještala. Zato ona ispod neke živice saginje glavu, da sakrije svoj stas, da je ne bi neko vidio, pa poslije na sva usta telalio i što jeste i što nije. Morala je iskoristiti ovu priliku, jednom se nebo otvara svakome od nas, pa i njoj siroti. Ko zna da li će biti, ikada, više ovakve prilke? Došla je sama na svojim nogama ispod nekih međa. Našla ga je kako briše dvorište, potrošenom brezovom metlom, uklanjajući hajvanski izmet. Bio je on još u snazi i takatu da je mogao pomoći od svake ruke, pa i njoj danas. Najbolje je to ona procijenila. Kako god da je mislila, drugog nije bilo da bira. Ona će sa njim početi igru preko kahve, pa će je nastaviti, ako bude sreće, ako ne bude natrag i trpi šta te našlo čekajući novu priliku.

-Umori li komšija?

-Nijesam komšinice, uzeh da ovo malo počistim od ovi' baljega, hajvan se opoganio, a ovi moji otišli dolje da sakupljaju mivu.

-A sam li si kot kuće? Ja mislila da ti je žena tuna, e jesam se prevarila. Šta ću sat?... Da se vrnem? E bogomi neću, kat sam došla hoću malo da s'ednem.

-Kako te volja nev'esta, znam i ja saldisat' jednu kahvu.

-Pa taman kat sam tuna, kat sam već došla, ja ću skuhat' i za tebe i za mene po jednu kahvu.

Uđe, i najprije i raspiri vatru u šporetu cigancu, ispra džezvu, napuni je vodom i stavi je da se grije. Nije komšija ni naslućivao razlog njenog dolaska, mislio je zaista da je došla da posjedi kod njegove žene, dolazila je i ranije, ali eto nje danas nema, on je tu da osvijetli obraz kuće. Nevjesta je obećano ispunila, skuhala je kahvu i poslužila je u katunu. Katun od dasaka, miriše još na borovinu, skoro pravljen. Oboje drže fildžane u rukama i sjede na drvenom krevetu, sklepanom nabrzinu da posluži par mjeseci, dok se bude na planini. Nevjesti se žurilo, jednom se nebo svakome otvara, njoj se danas otvorilo i plaši se da se ne zatvori. Imala je ona planiranih poslova mnogo više nego što je ovaj dobrotvor mislio. Više posla od kuhanja i ispijanja jedne kahve. Njega su počeli da zovu dobri, od kako je počeo da gleda u fildžane i proriče sudbine. Ponešto je pogađao, naročito onim sujevernim  i onim čije je sudbine, djelimično, poznavao. Svako voli da sazna šta mu je to zapisano, a svakom je zapisano od rođenja pa do smrti, ali ne zna svako da čita svoju sudbinu. I nema potrebe da zna. Šta bi radili ovi od Boga dati i obdareni i što ama sve znaju? Njihov bi se talenat rastakao i propadao uzaludno. Nevjesta pošmrka kahvu brzo, nešto prošaputa i okrenu šolju, ali tek pošto nekoliko puta huknu u nju.

Vidje dobri da će biti koristi, biće nego šta će, nešto će dobiti prije ili kasnije, nije ona škrtica da ga ostavi praznih šaka, a nije praznih ni došla. Mislio je on na novac ili nešto drugo što su počeli da mu donose i čime ga peškeše. On još nije popio kahvu, pije je polako i oprezno kao da mu je posljednja, pa se eto oprašta sa njenim mirisom. Možda mu mila kahva koju je skuhala ova viđena komšinica. Nešto je kao razmišljao, a ni sam nije bio načisto šta. Mučilo ga je mnogo toga. Zašto je ona došla danas? Što to nije učinila juče nego baš danas kada su i njeni i njegovi odvukli nogu ka župi? Valjda će mu ona sve reći. A ona je čekala, samo, da on popije kahvu, pa će se oni nakusurati. Prihvati njegovu šolju i spusti je na neku stalažicu. Očito da je njemu prijala kahva u ovakvom društvu. Odjednom mu pade neki gusti mrak na oči, dođe mu toliko teško da jedva vidje da prihvati njen fildžan koji mu ona pruži, da joj malo pogata sudbinu.

-De pogledaj mi šta se vidi? A bogme ništa! Vidim ja šta mi se vidi. Viđela sam ja to odavno. Eeeee! Šta ću sat? Nema se kut!

-Sabur komšinice, ima se kut. Bog je svakom dao nafaku i obilježio mu put i m'esto đe da boravi. Kad je Bog stvar'o probleme za čov'eka, on mu je tu neđe u blizini ostavljao i r'ešenja, a njih treba potražit' i nać'. Niko ti ne može uzet' nafaku i put, to je samo tvoje i ničije više. Hajd da vidim šta ti to piše ovd'e. Nev'esta ti nešto želiš i to mlogo želiš. To što želiš ti imaš, ali nema neko drugi da ti turi još malo, pa da oboje imate, ali daće Bog. Biće, ne s'ekira' se!

-A kad će dat'? Ja overemih i nikako da mi se da to što čekam.

-Ja ti velju biće, treba samo sačekat'.

-Valahi, ako je i sramotno ja više ne mogu da čekam.

Shvatila je ona da nema zgodnije prilike, on još u snazi, a ona kao neraspuknuta voćka koja je tek sazrela. Njegova djeca lijepa, lijepa i muška i ženska, a ne liče na njega, i to je dobro, sva se dala na majčin kraj. Pa ako šta bude među njima ni ovo njeno neće njemu ličiti, mada njemu ništa ne fali. Dobro je samo što je niko neće ucjenjivati poslije, kako dijete liči na dobrotvora. Polako je gubila kontrolu i primicala mu se. Kome će ako neće njemu? On joj je sada najbliži. On skamenjen, zbunjen i zatečen, očekivao je peškeš u novcu, a ne ovako da se ponovo muči. Kada se ona pripremi toliko da bi svakome bilo jasno šta ona hoće, shvati i on da treba da pritvori vrata te kolibice i da skine višak odjeće ili da izjuri vani i pobjegne, glavom bez obzira. Bila bi to velika sramota od koje se nikada ne bi mogao oprati ni pred sobom ni pred Bogom. Prije nego se dotakoše, on diže ruke i pomoli se Bogu, da mu da snage da savlada ovaj izazovni zadatak ili ako je grijeh da mu ga halali. Kolibica poče da škripi kao da ju je kakav jači zemljotres uzeo pod svoje. Da mu je da vrati vrijeme, pravio bi on ovu kolibicu od tvrđeg materijala. Ne fali ni ovom materijalu ništa, ali svaki bi materijal popustio pred ovakvim izazovnim orkanom. I nek se sruši nije grehota, on čini dobro djelo koje će mu kod Allaha dželešanuhu biti upisano, jer pomaže ovoj lijepoj ženi da dobije evlat. Ako se sruši, a oni ostanu netaknuti, okriviće on ili vjetar ili volove da su se baš tu poboli, krvnički, i srušili je. Ne daj bože samo da ih daske ne pobiju tu u zanosu komšijske solidarnosti, pa da se priča dok je vijeka i svijeta. Njega opeče njeno tijelo i podsjeti ga na mladost i njegovu hanumu koja ga je nekada žarila i mljela u paramparčad. Zaboravi na kolibicu i škripu. Držao se dobro i on i kolibica - kolibica zbog jakih eksera koje nije žalio, a on zbog dobre hrane i čista vazduha. Da je neko, slučajno, prošao tuda tih minuta, mislio bi da je Kijametski dan i da hoće da sravni sa zemljom sve što strči. Na svu sreću sve se završi kako je i trebalo, ništa se nije srušilo, sve je izdržalo. Najdraže mu, što on nije poklekao i što ga još uvijek ima, milo mu što i kolibica izdrža. Nevjesta vrati na sebe odjeću koja joj nije trebala maloprije, zateže se i stade pored vrata, pa mu se obrati, malo, kao prijetećim glasom:

-Ja nemam kut! Prićerana sam u ćoše. Ovo sam uradila da sačuvam brak i da imam šta za ruku poves'. Ako ikom išta kažeš moj si, nećeš više nikome gledat' u šolju kunem ti se!  Ako bidneš držao jezik za zube, biće još ovak'ijeh situacija.

-Neću, ne boj se nikome ništa. I mene bi škodila priča k'o i tebe i ja imam ženu i familiju.  A šta ćeš ti da kažeš čojeku, jadna ne bila?

-Nabraću mu nekog čaja i dat da popije čim dođe, a i sa njim ću večeras k'o ovo s tobom, pa neka misli da je od čaja.

Pokupi se nevjesta i vrati svom katunu. Bila je raspoloženija nego ikada, činilo joj se da pod pojasom, već, osječa da nešto migolji. Bila je to više njena želja, nego stvarnost. U jednom đugumu skuhala  je čaj od majčine dušice, kojim će napojiti svog muža čim se vrati sa te svadbe. Prilika je da večeras sve uspije, on je bio meraklija, poslije svakog vašara ili svadbe bi je spopadao, pa je ona zbog toga voljela vašare i svadbe. U ranu noć vrati joj se đuveglija sa svadbe. Nije ništa primijetio, a i šta bi da primijeti kada joj nije ništa oduzeto, možda joj je, čak, malo i dodato. Sve je na some mjestu kao i uvijek. Poslje večere natjera ga da popije taj čaj, popi i ona i to dvije čaše. Trudila se te večeri da on ništa ne primijeti, a i nije, jer je malo bio podgasio. Plašila se da dobrotvor na njoj nije ostavio kakvog traga na tijelu, a sva je prilika da nije, da jeste muž bi već vidio.

Njeno putešestvije je uspjelo, zaista je počelo nešto da joj „grije lubinu“. Pohvalila se i čovjeku i tjerala ga da pije još toga čaja. Rodila je sina, zdravog i krupnog. Svekrva ga je prva okupala i povila, kako je i red.

-MašAllah, isti babo, e pogledaj ga glavu babu osek'o.

Osek'o ne osek'o, samo je nevjesta znala čiju je osek'o, na koga mali liči ili na koga ne liči. To nije ni važno, bitno je da joj vjeruju, a promijeni se i priča u kući, nije više niko bio jalov. Postade ona miljenica porodice, a i njeni se obradovaše unučetu. Oni su i imali razloga za radovanje, to je bilo njihovo unuče ko god da ga je smlatio. Da je znala, uradila bi ona to ranije, pa bi se manje sumnjalo. Nije se ni ovako sumnjalo, riješila je bila još jedno da zgotovi kada ovo malo poodraste, jedino nije znala sa kim to da uradi drugi put.

Dobrotvor, poče da proriče sudbinu nerotkinjama i to mnogo glasnije i šire. Sve lokalno je prevazišao, postao poznat mnogo dalje i šire. Navalile nerotkinje sa svih strana, i to sve više, nadolaze kao bujice poslije kiše. Žene bez poroda kao ptice bez gnijezda, stalno pod prijetnjom i krivicom, stalno pod svekrvinim prijekorom. Najgore, od svega je, što takve žene osuđuju i muževi, a ne znaju do koga je krivica. Na ovaj korak su se odlučivale, uglavnom, one žene koje su voljele svoje muževe i nijesu se lako usuđivale na razvod, pogotovo ne one koje su bile sigurne u sebe. Skoro svaka je imala istu ili sličnu priču i na sličan način razmišljala.

-Što da ne odem? Nijesam jedina. Idu i druge, ne priča narod prazne priče. Treba otići, neće nas strijeljati. Kažu malo pogleda u fildžan, malo ovako, malo onako i gotovo. Odeš do nekog izvora, tamo te sačeka neko čudo, kaže ti šta da radiš, popiješ malo vode i pravo kući. No ne znam da li se od te vode začne il od priče? Bogomi ne znam, kad se vratim znaću, ali nikom neću ni riječi, vala ni čovjeku. Koju interesuje neka ode pa neka vidi sama. I ja ću sama, niko mi neće pomagati, pa šta da radim. Sama sam se i rodila, pa ću i to preko glave predeverati sasvim sama, pa šta mi dragi Bog da. Jednom mora i to da se dogodi, bolje je dok sam mlađa nego pod stare dane.

Dobrotvor nije bio kadar da im daje dževap, pa sklopi sporazum sa jednim šumarom. Šumar je bio mlad i zdrav, disao je čist vazduh začinjen borovinom i bukovinom i zaslađen livadskim medom i orasima. On će mu ih spremati kao pečeno pile na tiganju i navrtati vodu na svoju livadu, a on nek dovrši obrok. Šumar je bio pogodan, jer je uvijek boravio u šumi. Treba da bude u šumi, na svom je terenu i niko neće posumnjati na njega, niti će bilo ko pitati, šta će šumar u šumi. Nego gdje će nego u šumi, neće, valjda, da zvrnda po livadama i dokoliči, a da mu  se šuma uništava. Boja uniforme je još jedna pogodnost, ako, slučajno, neko upita zašto baš on. Kod dobrotvora su dolazile i hrišćanke i muslimanke, hrišćankama je govorio da će im se javljati anđeo u zelenom odijelu, a muslimankama je govorio da je to melajće. Nije ni šumar sjedio skrštenih ruku, stvarao je uslove za svoju djelatnost. Nedaleko od jednog izvora, kojeg su zvali Pašin izvor, napravi neku kolibicu, pokri je dobro, ubaci jedan sunđer i napravi vrata da se kolibica može zatvoriti. Tako zatvorena kolibica je bila pogodnija da se žrtva domiri. Dobrotvor je neki mali čardačić nevještom rukom ofarbao u zeleno i nacrtao na jednoj strani polumjesec i zvijezdu. Grubo sklepanu, drvenu kutiju okači na tom čardačiću, na pristupačnom mjestu da se može i puniti i prazniti po potrebi. Ličila je ta naprava na glasačku kutiju. Kad su se spremili riješiše da počnu sa, sevapli poslom. Šumar je sjedio u svojoj kućici blizu Pašinog izvora i uživao, kad je trebalo da zauzme položaj i obavi zadatak, dobrotvor bi povukao jedan kanap koji je bio vezan za ovčarsko zvono u toj kućici. Plan je bio razrađen do detalja, čekala se, samo, prva žrtva. Prva koja upade u zamku bijaše neka planinkuša, jedra i gledna i dođe sa čovjekom. Zamirisao maj kao nikada do tada, priroda se probudila, pa ne spava ni noću ni danju. Malo spavaju i ljudi, naspavali se tokom zime, pa im spavanja preko glave. Tu ženu i muža joj primi, a poslije nekoliko trenutaka reče muškarcu da izađe, jer nije džaiz da bude tu. Reče mu da je sa njim sve uredu, samo još da bude kod nje, pa će biti djece puna kuća.

-Ženo ti imaš đece puna si i zdrava kao drijen kad prerodi, ali ti je jedna crna žena bacila čini pored jedne česme, a ti to nijesi vidđela, nego si nagazila desnom nogom. Da si lijevom možda bi druga priča bila, ali ovako mora da se nešto učini. Čojek ti je jalov, dibidus, crna ženo! Auuu... štete brate mili! Odavde ćeš krenut' ka šumi, napravi trista koraka pravo. Znaš li da brojiš? Dobro izbroj'! Onda skreni lijevo devedeset i tri koraka, priđi onom izvoru i devet puta desnim dlanom popi' te vode! Umalo da zaboravim. Baci ovaj papir u vodu i nemoj da ga otvaraš. Nemoj čojek da ide sa tobom! Čim popiješ vodu javiće ti se zeleno melajće u ljudskom obliku, ama k'o pravi čojek. Vid'ećeš mu s'enku u tu vodu. Čini što ti goj kaže! Rodićeš kao što svaka rađa. Ako hoćeš da se otimaš ne idi! To su bož'ji poslovi.

-Došla sam da se ne otimam, nek čini što goj hoće, ene, pa došla sam da mi se pomogne da začnem, da prostiš.

Dok joj je davao upustva drmnuo je kanap nekoliko puta da se šumar pripremi. Nesretna žena je izučila jednu dovu i krenula na put neizvjesnosti. Htjede za njom i njen muž, ali ga ona odvrati.

-Ovo nije tvoj pos'o no moj. Čekaj me ti tu! Da odem do nake vode, da popijem devet šaka, pa ću se ja vrnut'. Evo mi dade i naki zapis.

Brojala je korake pažljivo i sve je išlo po planu, i skretanje i ispijanje vode. Odjednom joj se pred očima pojavi šumar. Ona se uplaši, u početku pomisli da to nije šumar, već melajće poslato od Boga, na molbu dobrotvora.

-Lijepa ženo, dobro došla! Allah dragi dželešanuhu nas sastavi danas na ovom mjestu. Uđi u onu kućicu i dobićeš dijete kakvo želiš!

Po glasu shvati da je to zaista čovjek u uniformi, pa kad je već tu, bolje je da ga posluša, jer može biti neke vajde. I da ga odbije kakve koristi. Šta ima od toga? Bolje je poslušati i mužu poturiti kukavičije jaje, kada sam nije sposoban da ga snese. Ili da posluša ili da trpi prijekore od najmanjeg do najstarijeg. Uradi kako joj bi naređeno, kao i u bajkama.

Kad sve završiše vrati se mužu, ali sada nije brojila korake, sada više nije ni važno koliko ih je. Ona je svoje završila. Lice joj je bilo kvasno, jer se umila još jednom tom studenom vodom, da spere ako je išta ostalo od tog zelenog čovjeka. Muž je sjedio na klupi pored tog čardačića sa polumjesecom i zvijezdom i nekoliko puta pogledivao koja novčanica viri iz njega, da ne da manje pa da se obruka, il da im ovo ne bude upisano u hairli poslove. Žalosnije od svega je to što su, lakovjerni, muževi plaćali tom zlotvoru za poniženja koja je činio prema njihovim ženama i to najkrupnijim novčanicama. Dobrotvor nije htio pare u ruke, to su božiji poslovi, ima tamo neka kutija pa neka plate Bogu, ako prorezana kutija to primi. Iz kutije je uvijek virila najkrupnija novčanica kao mustra, da neko ne bi dao manje.

Dolazile su žene sve češće, ako dođu dvije ili više njih, on ih rasporedi, jednu prije drugu poslije podne ili ostavi jednu na konak, a druga dobije terapiju. Nije htio da opterećuje šumara, imao je šumar i svojih briga, nije smio ostati dužan svojoj ženi. Da ona nešto sazna čitav posao bi im propao, a bruka bi se raširila kao kuga. Šumar je slabo obavljao šumarski posao za koji je bio plaćen od države, samo je čuvao šumu oko Pašinog izvora. Tu niko nije smio otkinuti ni list, a kamoli što posjeći. U tom šiblju posao je cvjetao i davao prve rezultate.

Poslije prvog poroda dolazile bi žene da se zahvale dobrotvoru. Kupovale bi televizore, frižidere čak i auta. Njegovi sinovi bi vozikali raznorazna vozila, prljavim seoskim drumovima, prevrtali, kvarili i vraćali kući uz pomoć zaprege. Ubrzo ogradiše dvorište slupanim kolima, pregorelim televizorima, frižiderima i ostalom pohabanom tehnikom. Nijesu sva vozila dobijali, bilo bi malo previše, neka su i kupovali od tako, „mučno“, zarađenih para. I šumar je imao koristi, dobijao je dio novca, a to što se namijenjao žena i posijao toliko djece to je posebna priča. Dok je trajalo ljeto bilo je mnogo lakše, a zimi su morali čistiti snijeg i ložiti vatru u kolibici. Tu su šumaru pomagala djeca ovog zlotvora i pokvarenjaka.

Dobrotvor je trljao dlanove, otvarao karte, gledao u telvu, vikao, davao uputstva, praznio kasu, zbrajao dobitak, kupovao nova imanja, a šumar radio svoje. Šumar je imao pojačanu ishranu, jeo je med, orahe, kajmak i sir i pio po čašu šljivovice. Zato nije nikada omanuo.

Bilo je i nećkanja i ubjeđivanja, neke žene je jedva zadržavao, mogle su da mu izmigolje kao jegulje ribaru, ali eto nije se desilo nešto tako. Svaki par je dolazio sa željom da ostvari svoj cilj, pa zašto bi bježale od svojih želja. Da li je bilo sumnji? To niko ne zna, niko nije ni jednu riječ potrošio pričajući o tome. Trebalo je razloga i razloga da se posumnja. Kad bi se žene porodile, jednom, bile su sigurne u sebe i svoju plodnost, pa bi drugi put začinjale sa nekim drugim. Govorile bi kako ih je dobrotvor učinio plodnim za sva vremena. Bilo je i onih koje su ostajale sa tim jednim djetetom, kao više im ne treba. Neka raste ono jedno kako treba, lakše ga je izvesti na selamet, nego kad ih ima više. Bilo je i onih koje su opet navraćale kod dobrotvora.

-A grijeh?

-Šta je to grijeh?

-Ma kakaf grijeh.

Nije grijeh ako neko dođe u ovu ljepotu i uzme nešto što mu je suđeno. Njima je to što tražu, baš, ovđe sakriveno. Niko hi ne vara, samo him se kaže đe je to što tražu. One odu uzmu tu svoju nafaku i malo platu za uslugu, pa ka kući srećnije nego ikat' – tako je razmišljao dobrotvor.

Nije on dobro razumio riječ grijeh. Dobitak i pohlepa su ga zanijeli, njegova se kesa punila grijehom, a glava praznila. Prazni stomaci su uvijek mijenjali smisao života. Ovo neće, suviše je beznačajno za svijet kao cjelinu, ali značajno za te unesrećene bračne parove koji se odlučuju na ovaj očajnički postupak, da možda i uz spoznaju istine žive dalje zajedno, kao da se ništa nije dogodilo. Možda ni djeca ne bi bila ni ljepša ni pametnija da ih začinju sa vlastitim muževima, jer ovom šumaru ništa ne fali. Ali on nije nikada ni pomislio na tu djecu, ni kakva su, ni da li mu liče, ni da li se rađaju muška ili ženska, njegova su samo ona koja su pod njegovom kapom, pod njegovim jorganom, za njegovom sofrom, sva ostala su djeca nekog drugog. To što je on razvio čitavu zajednicu srodnika na sve strane svijeta, ni to ga nije, posebno, uzbuđivlo. To što je on radio to je samo posao, kao i svaki drugi. Nije znao ni da li je svaka rodila, on se, doduše, trudio da im put ne bude uzaludan i da svaka ode zadovoljna. On to radi iz sevapa, a svaki sevap je kod Boga odobren i posebno nagrađen.

-Ž'o mi što nikako ne saznadoh koliko hi je bilo dosat' da znam ja bi' nastavio brojanje, a bilo je i lijepih i jedrih i mršavih. Nešto mi je bilo najteže sa onim mršavim, bolje su malo one deblje – razmišljao je šumar u trenucima predaha. Odlučio je da, otprilike, ureže na jednoj bukvi koliko ih je bilo i da ubuduće urezuje svaki novi slučaj.

Pročuše se brate, daleko, čak i do Stambola. Negdje, poslije podne jednog avgustovskog dana stiže izdaleka jedna žena sa mužem. Zaokupljena je bila, godinama, željom da ima svoje dijete, da ima koga za ruku uzeti, zagrliti, poljubiti, pomilovati i reći, blagoš majci. Dobra se vijest daleko čuje, pa i ova o dobrotvoru proburgija i prostor i vrijeme, te mu se i oni pobodoše pred kuću. Ostali su na konak, jer šumar bijaše završio posao za taj dan i otišao kući. Svejedno i da je bio tu oni su morali noćiti, jer se nijesu mogli vratiti istog dana na tako dalek put. Došli su novim autom i smjestili ga uz kuću, da im ga neko ne bi ukrao. Ona je bila poznata atletičarka, a muž joj neki probisvijet, koji je bolje poznavao zatvorske, nego svoje sobe u kući. Pošto su se naspavali, riješio je i njoj da pogleda sudbinu. Njenog muža nije tjerao iz sobe, sva upustva davao je da i on sluša. A oni su ga slušali i gledali s uživanjem. Divili su se njegovoj vitalnosti, mogućnosti da istovremeno viče, smije se i plače moleći, tako Boga za ove nesrećnice. Vodio je neki čudan dijalog, čas sam sa sobom, pa opet sa njima. Ova mu se žena toliko dopala, da je umalo on otišao do Pašinog izvora i sačeka je tamo. Borio bi se i sa njom, pa makar mu to bila zadnja borba. Odustade od tog plana, plašio se da ne omane, pa neka još ovaj put šumar potroši snagu i pomogne ovoj lijepoj ženi, što je toliki put prevalila. U svemu ga je poslušala kao i svaka prije nje, ali kad joj šumar zapovijedi da uđe u tu malu kućicu i skine se, shvati koliko je jadnih žena nasjelo na to pokvarenjaštvo, koliko tuđe djece hrane ljudi i misle da su njihova. Ona to neće, ona vidi ko je to, ona svoga muža neće da vara. Da je nešto tako htjela ne bi toliki put prevalila. Tog' ima i tamo. Umjesto da posluša šumara, ona mu dreknu:

-Koga ti zajebavaš matere ti!? Ti melajće? Jesi ti melajće, ali zeleno, mater ti tvoju. Ti si obična magarčina, džukelo jedna pokvarena!

Zgrabi jednu bukovu motku i raspali ga nekoliko puta po glavi i njegovom, glavnom argumentu, da se previjao od bolova kao guja. Vrati se ljuta i sa istom motkom opali dobrotvora po desnom ramenu. On poče da je kune i da je proklinje. Uvijao se od bolova kao zgažena zmija, a kad i njen muž shvati da su prevareni i on mu dade nekolike noge u zadnjicu.

Sve mu je ispričala dok su stigli do prve policijske stanice i sve ponovila i u stanici. Sjutradan su pritvorili i dobrotvora i zeleno melajće. Djeca se više nijesu tako olako rađala, rađala su se polako i prirodno iz ljubavi, ali bez pomoći Pašinog izvora, melajćeta i dobrotvora. Nijedna žena nije htjela pred sudiju, njima je eto pomogla voda, a ta iz daleka laže, laže, nego šta nego laže. Ko je taj koji može nagovoriti toliko žena na prevaru? Koju bi god muž pitao, da li je melajće navraćalo na tu vodu, kao po dogovoru, svaka je to poricala na isti način i istim riječima, kao da su ih sa bukve učile. Kakvo melajće? Đe to ima? Jok bogomi, no mi ta voda pomože, evo i sat je os'ećam, dina mi. Melajće čojeku, ne mo'š viđet samo os'etit.

 

Komentari  

 
0 #1 Vrbicanin 2018-12-26 16:38
Ovaj dobrotvor je moj rodjak
Citat
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search