LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home "Roman - Rušid" RUŠID - roman u nastavcima
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 01 Siječanj 2019 17:32

 

DrvenijaRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (50)

Nadan Filipović

U četiri oka

Rušid u polumraku hodnika odmah nađe druga vrata na desnoj strani. Pokuca.

-Slobodno – začuo je glas iz te prostorije.

Uđe. Soba je bila u polumraku. Za stolom je sjedio stariji čovjek. S desne strane je bila upaljena stolna lampa sa zelenim abažurem. Čovjek ustade, dođe do vrata i upali svjetlo. Blijedo lice, prosjedi brkovi, kratko ošišan, u crnom odijelu, snježno bijele košulje s leptir mašnom. Pruži mu ruku.

-Ja sam Menahem Romano, rabin. Izvolite se predstaviti, molim lijepo, i reći kojim povodom želite imati razgovor s nekim iz naše opštine?

-Ja sam Rušid Hadžić. Prije rata sam nekoliko godina radio kao noćni čuvar kod gospodina Morica Gaona. Bio je jako dobar prema meni i jednostavno, želio bih saznati je li živ i gdje je?

-Eh, moj sinko, isto pitanje sam sebi i ja već dugo postavljao. Koliko je meni poznato on je odveden 1942. godine kada je u Jasenovac i Aušvic otjerano preko dvije hiljade sarajevskih Jevreja. Da je živ već bi se javio. Mislim da je ubijen kao svi. Iz tog transporta niko se nije vratio u Sarajevo.

-Baš mi je žao što to čujem poštovani gospodine Romano. Međutim, raspitivanje za sudbinu mog bivšeg gazde nije jedini razlog moje posjete.

-Pa koji je taj drugi razlog? Šta još imate reći?

-Meni je gazda Moric dao na čuvanje jednu metalnu kutiju u koju je pohranio nekoliko tapija o vlasništvu, dva…čini mi se dva albuma sa porodičnim slikama, nekoliko buntova pisama, uglavnom se radi o dokumentima. Svakako, red je kazat' da mi je rek'o da je u kutiju spremio dva broša u zapečaćenim kuvertama koja je, tako reče, njegov dedo kupio od neke austri'ske grofice, tako nešta, boga mi ne sjećam se tačno. I jedan zlatni sahat. Rek'o mi je još da je stek'o golemo povjerenje u mene i da to skrijem i sačuvam. Naglasio je da kutiju predam ili rabinu ili nekom iz jevrejske opštine, ako takva opština bude više postojala. Pa eto, to je glavni razlog ovog mog posjeta vama kao rabinu.

-Svaka čast mladiću. Mora da ste dobar čovjek čim je Moric imao toliko povjerenje u vas.

-U taj vakat sam bio dobar čo'jek.

-Kako, bio sam u taj vakat dobar čovjek?! Pa valjda ste i sada.

-Nastojim biti, al' svi smo griješnici…osim Boga… na visini. Zar nismo?

-Tačno mladiću! Mi se svi rodimo da u životu griješimo, manje ili više, a Jehve je milosrdan pa će nekom grijehe i oprostiti i dozvoliti mu ulaz u Njegovo kraljevstvo nebesko.

-I Allah dželešanuhu je milosrdan. I on zna oprostit', al' samo ako čo'jek na vakat dođe tobe.

-Moj sinko, jedan i jedinstven je Bog, zvali ga mi Jehve iliga vi, muslimani, zvali Allah dželešanuhu, samo što smo počesto znali zaboraviti na našeg stvoritelja i podijeliti se, pa i Boga podijeliti i svojatati. Najgore mi je bilo čuti kad se neuki nesretnici raspravljaju čiji je bog bolji i močniji. Međutim, upravo ti neuki nesretnici u svim religijama predstavljaju se kao direktni predstavnici Boga, pa oni kao da s Bogom telefonski komuniciraju i sprovode njegove naredbe. Kao nekakvi Božji trgovački putnici. E, ti su napravili pravi biznis od prodaje Boga ne na kile, već i na tone. Nego, da te upitam gdje ti je ta kutija?

-Zakop'o sam je na tak'om tajnom mjestu da je niko ne može pronać'. Zakopana je u mojoj nekadašnjoj okućnici koja mi je oteta.

-Kako oteta?

-Duga je to priča poštovani efendija. Ne bi' ja sada o tome. Ujagmiću kak'e mračne noči i iskopat' je i vama don'jet'. Možete li se strpit' jednu il' dvije hefte?

-Kako da ne, plemeniti Rušide. Kako da ne. Evo ti na ovom papiriću broj mog telefona, pa me nazovi prije nego što češ doći.

-Ne znam ja oko tog šejtanskog ap'rata. Ja ću kutiju bo'me iskopat' i don'jet ovde, a neko će vas od ovih iz opštine obavjestit' da sam tude.

Rušid ustade, što učini i rabin Romano. Na glavu stavi crni šeši i isprati ga sve do kapije.

-Smijem li vas nešto upitati gospodine Romano?

-Izvoli.

-Interesuje me kako vi ostadoste živi u onom karavaktu?

-Dobro pitanje. Moj sin Samuel je doktor. On je odmah, kad je vidio šta će se dešavati, suprugu i mene jedva izvukao iz Sarajeva. Smjestio nas je kod jednih dobrih ljudi u Petrovom Selu. Oni su nas obukli u seljačke nošnje. Radili smo s njima na njivama, brali kukuruze, brali šljive, skupljali sijeno, a kad bi oni načuli da se sprema kakva racija, skrivali su nas u jednoj teško dostupnoj zemunici. Zahvaljujući tim dobrim ljudima ostadosmo živi. Da smo ostali u Sarajevu naša bi sudbina bila sasvim izvjesna, Ili Jasenovac, ili vlak za Aušvic. Svejedno. Tako je to bilo.

-Imali ste golemu sreću. Baš mi je drago.

-Hvala sinko. Najljepša hvala. Mnogo toga je uništeno, pa sada skupljamo ostatke ostataka te nam je svaki dokument, svaki papirić o našem postojanju od goleme važnosti. Čekam te.

-Doći ću kako sam obeć'o. Sve vam najbolje želim?

Krenu prema Drveniji.

Ažurirano: Utorak, 01 Siječanj 2019 17:34
 

Komentari  

 
0 #1 Heli 2019-01-03 23:21
Pozdrav za gospodina Filipovica
Uz prilog mog kratkog komentara vidi se i moj e-mail. Bilo bi dobro da se to obrise a da ostane samo comentar
Citat
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search