LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home "Roman - Rušid" RUŠID - roman u nastavcima
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Srijeda, 09 Siječanj 2019 13:49

 

Zlatni satRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (52)

Nadan Filipović

Drugi susret sa rabinom Menahemom Romanom

Brzo je došao do Jevrejske opštine. Opet je onaj momak sjedio, doduše ne pred opštinom, već unutar ulaza u hodnik. Ljuljajući glavom naprijed-nazad čitao je istu debelu knjigu kakvu je u rukama imao i prošli put.

Momak diže glavu: “Je li opet trebate rabina?”

-Jah!

-Boga mi ga nema. Je li nešto važno?

-Ma, imam nešto za njega. Rek'o mi je da mu ovde donesem.

-Idem probati da ga nazovem. Najvjerovatnije je kod kuće.

Ustade, pažljivo spusti debelu knjigu na stolicu i ode telefonirati.

Vratio se nakon par minuta.

-Rabin će pohititi. Zamolio je da ga pričekate. Evo, saću vam stolicu iznijeti.

-Ne moraš. Šetkaću ja po dvorištu.

-Kako hoćete - reče mladić i nastavi čitati.

Rabin se pojavi nakon petnaestak minuta. Zadihan. Očigledno je požurio.

-Dobar dan Rušide…. ili bi više volio da ti nazovem selam?

-Šalom, gospodine Romano. Mene je gazda Moric uvijek selamio, a ja njega šalomio.

-Baš duhovito. Nasmija me. Hajdemo mi u moju kancelariju.

Uđoše. Rabin zaključa vrata.

-Ne želim da nas iko ometa. Gdje je kutija? Sav treperim.

-Evo je u ovoj vreći.

Izvadi kutiju i stavi je na stol pred rabina.

-Sjedi, bolan ne bio. Nećeš valjda stajati. Hoćeš li ti otvarati ili ja?

-Vi otvorite i sve pregledajte. Sve je, nadam se, kako mi je gazda Moric dao i kako je on u nju mećo.

Rabin pažljivo i veoma nježno skide poklopac i poče vaditi kuvertu po kuvertu. Kad je kutija ostala prazna stavi je na pod pored svoje stolice. Otvarao je kuvertu za kuvertom. Pri tome je duboko uzdisao. Lice mu je bilo boje kreča.

-Ovdje su tapije o vlasništvima nad kućama, radnjama, skladištem. Evo i rodnih listova u originalu. Ovi buntovi su pisma. To ću kasnije pregledati.

Otvori manje kuverte sa broševima. Ukazaše se masivni broševi, jedan kao almasli grana, a drugi u obliku leptira raširenih krila. Briljanti su se sjajili baš kao da su žmirkali nakon dugog vremena provedenih u tami zakopane kutije. Otvori i kuvertu sa zlatnim satom.

-Svaka ti čast, dragi Rušide. Sve je kako si mi pripovjedao. Vidiš, ovi broševi i sat imaju golemu, pregolemu materijalnu vrijednost, ali nama koji smo preostali u Sarajevu imaju ogromnu vrijednost. Vrijednost sjećanja. Slušaj nešto! Sada ću ja tebi napisati potvrdu da si sačuvao i nama, jevrejskoj opštini, predao sva ova dokumenta, zlatni sat i broševe uz pismenu zahvalnost.

-Nama nikak'e potrebe, gospodine Romano. Ja sam to obeć'o mom gazdi Moricu i uradio onako kako smo se nas dvojica zdogovorili. Ne očekujem nikak'u zahvalnost, a ni napisate potvrde. Vi znate da ste primili, ja znam da sam donijo i vama dao. I to je to.

-Hajde, barem da te nagradim u ime opštine. Gurava su vremena, svakom treba para ili tačkica za hranu i odjeću.

Otključa golemu kasu i izvadi bunt para i snopić bonova.

-Jok, gospodine Romano! Neću ništa uzet'. Meni je teret sa duše spao kad sam ovo sve pred'o. Zamislite da je neko slučajno iskop'o kutiju i odnio, pa ja bi u crnu zemlju prop'o. Kako bi objasnio…

-Daj, nemoj se tu pekmeziti! Želim da ti se zahvalimo. Imaš li ikakav problem, a da ja mogu pomoći.

-Imam.

-Govori.

-Gospodine Romano, više nemam matere, nemam kuće, nemam ni kučeta ni mačeta. Puno je tuge i briga u mojoj duši pa se meni ne živi više u Sarajevu. Priča se da su u Hrvatskoj mnogo bolje plaće neg' ovdi, pa ako bi mi mogli kako pomoć' da se dokopam Rijeke… kažu da je to vel'ki grad u Hrvatskoj, na moretu, pa da tamo sebi nafaku gonjam. A najbiviše volio neđe van ove zemlje nagarit'. Možda bi se u Rijeci mogo zaposlit' na nekom brodu. Još snage imam da radim k'o konj. Nisam vam ja za komunizma. U komunizmu se ne zna šta je moje, a šta je njihovo. Sve k'o bajagi zajedničko. Kažu, saće nas ponove mobilizirat'. Da služimo u nakoj jugoslavenskoj narodnoj armiji. Priča se, sl'jedi masovna mobilizacija na jesen. Ne ide mi se ponovo u vojske. A u Rijeci je blizu granica. Priča se da otamo mnogi bježe u Italiju, pa ondak dalje. Priča se da mnogi bivaju ubijeni od komunističkih graničara, al' bi' ja riskir'o, pa šta bude. Nemam šta izgubit' neg' život, a i šta će mi 'vakav. Muka mi je u Saraj'vu. Muka.

-Ne bih se složio s tobom. Biće bolje i ovdje. Strpljen – spašen ili kako vi muslimani znate reći – sabur. Ali, ako je to tvoja čvrsta odluka, ja ću ti pomoći da sasvim mirno, bez ikakve opasnosti i rizika otputuješ do Rijeke, čak bi ti naši ljudi iz tamnošnje jevrejske opštine možda i kakav posao mogli naći, ali to ne smijem obećati. Zaslužio si našu pomoć. A što se bježanja preko granice tiče, molim te lijepo, da o tome više ne progovorimo ni riječi. Nemoj se ljutiti, ali ja se ne mogu u takve planove petljati. Nije red, a i opasno je u današnjem vremenu. Smatraj da mi to nisi ni rekao.

-Pa dobro, pomoz'te mi da se makar Rijeke dokopam, a tamo ću razmislit' šta mi je dalje radit'.

-Ovako ćemo! Ja ću ti napisati nalog za putovanje, odnosno putni list, da u ime naše opštine odneseš u Rijeku naše poklone našoj braći u Rijeci. Njih, koliko podacima raspolažem, ima samo oko tridesetak. Ostali su pohvatani i transportovani u Aišvic. Među njima, čudnim čudom preživjelim, je moj rođak Isak Romano. Krio se, kao i ja, u Gorskom Kotaru kod nekih seljaka. Spasio je glavu. Oni tamo u Rijeci ponovo osnivaju jevrejsku opštinu ili općinu, šta ja znam. Sinagoga u centru Rijeke je do temelja srušena i prodana kao rabljeni građevinski materijal. Talijanski fašisti, a poslije Nijemci sve su svete knjige spalili. Ni jedne vjerske knjige nemaju, a treba im za molitve i vjeronauku. Daću ti knjige da ih poneseš u jednom koferu, a tebe ću u putnom listu navesti kao molera koji si honorarno radio u našoj opštini i kojeg smo zamolili za uslugu. Dobit češ kartu za voz, povratnu, da ne bi bilo sumnjivo ako te milicija bude ispitivala i provjeravala razloge tvog putovanja. Daćemo ti tri dnevnice i potvrdu, te honorar od 300 dinara za obavljenu uslugu. Odavde ćemo ti rezervisati mjesto u hotelu. Dakle, ideš u Rijeku kao naš kurir, nosiš knjige i vraćaš se nakon tri dana….

-Šta ću ić', ako se moram vraćat'? – prekide ga Rušid.

Stani malo sine. Tebi svi ovi dokumenti trebaju samo da odeš. Ko će za tebe pitati što se nisi vratio?

-Niko? Doduše, pitaće armija đe sam. Rad' mobilizacije.

Pa eto. Ideš kod mog rođaka. Nećeš se odmah prijavljivati. Dogovorit ću da budeš kod njega sve dok ne nađeš kakav posao, a kasnije se snađi i prijavi. Je li to u redu?

-Jaštaradi, više neg' u redu.

-Dođi sutra po papire, dnevnice, rezervaciju hotela, i, svakako, kofer knjižurina koje češ odnijeti i lično predati mom rođaku Isaku. Dalje će ti on pomagati. Sigurno. Nemoj se brinuti.

Padala je kiša. Jaka. Opet i danas nema ništa od kopanja gline. Biće jako vehda plaća.

Došao je pred jevrejsku opštinu oko osam. Izgleda da je uranio jer nije bilo onog momka što sjedi pred ulazom ili u samom ulazu i čita debelu knjigu. Čekao je oko pola sata na ulici. Šetkao je gore-dole Dobrovoljačkom. Odjednom ugleda crno odijelo, crni šešir, čak i crnu leptir-mašnu. Rabin je išao od Drvenije prema opštini. Požurio je i taman ga stiže ne ulazu.

-Dobro jutro. Ja po zdogovoru.

-Dobro jutro Rušide. Noćas oka nisam sklopio. Stalno mi je pred očima bilo lice Morica Gaona. Hajdemo u kancelariju. Sve je spremno.

Uđoše, a rabin upali svjetlo. Sjede za pisaći sto.

-Evo putnog lista. Evo putnog naloga za službeni put. Evo potvrde o primitku honorara za posao koji češ obaviti. Evo povratne karte, prva klasa. A evo i kofera.

Sage se i ispod stola podiže crni kožni kofer koji mu je očito bio pretežak. Rušid skoči želeći mu pomoći.

-Sjedi, bolan ne bio. Samo sjedi. Mogu ja. Znaš onu – nema udarca bez starca.

Malim ključićem otključa obadvije bravice. Podiže poklopac. U koferu knjige. Samo knjiga na knjizi. Od dna do vrha.

-Evo, pogledaj. Samo jevrejske vjerske knjige, a na vrhu je kuverta sa spiskom naslova knjiga. Siguran sam da je kontrola putnika veoma rigorozna pa je bolje da imaš sve s našim dokumentom i opštinskim pečatom. Voz ti večeras kreće za Zagreb. U deset i petnaest. Putovat češ cijelu noć. Tamo, u Zagrebu, češ presjesti u jedan drugi voz za Rijeku. U Rijeci će te na peronu čekati Isak Romano. Lako češ ga prepoznati. U crnom je odijelu sa onom jevrejskom kapicom na glavi, jarmulkom. Omanji je čovjek, savijenih leđa. Ima neku bolest kičme. Dobar je, zaista dobar. Vidjet češ. Pripazit će te jako fino. Na kraju, evo ti pare za honorar i za taksi da ne vukariš teški kofer do stanice.

-Ma, ne treba za taksi. Naučio sam se ja vukarit'. Doviđenja gospodine. Doviđenja i ako se više nikad ne vidimo. Ko zna? Široki su božiji putevi.

-Uzmi sine pare. Trebaće ti. A božji putevi? Preširoki su, preširoki. Širi nego duži. Idemo k Njemu i svi k Njemu stignemo, a on nas putem stalno iskušava. A od nas Jevreja, Jahve je bio okrenuo glavu i strašnom smo kaznom kažnjeni za grijehe kojih svjesni nismo. Valja nam se ponovo rađati, ubrojiti, umnožiti, ali nikad ne smijemo zaboraviti ne samo ono zlo koje je nama učinjeno, već mi, Jevreji, moramo imati najviše razumijevanja za one oko nas koji pate; razumijevanja čiji izvor mora biti posljedica naše patnje. Oni koji su masovno propatili, nikad ne bi smjeli patiti druge. Međutim, u životu je sve drugačije. Eto, utemeljena je država Izrael u Palestini. Tamo smo egzistirali u miru i skladu s palestinskim Arapima. Ako sada novopridošli Jevreji zaborave sve svoje patnje i počnu izigravati silnike i otimače tuđe zemlje koja je stotinama i stotinama godina pripadala palestinskim Arapima Jahve će nam opet okrenuti leđa i porodiće se ponovo neki tiranin sa brčićima koji će se s nama pozabaviti. Kadli-tadli, kako se ovdje, u našem Sarajevu veli. Šta ti misliš Rušide?

-Boga mi, ne znam ništa o tome, nit' znam đe je ta Palestina. Ne volim ja mislit' i politike trijebit'. Mi muslimani bosanski nismo za politike, ni za policije, ni za vojske. Mi više volimo kak'og ćepenka, kak'a zanata, a posebno akšamluka uz jal mehku, jal napolici, jal 'jutu š'jivu, uz dobar mezetluk svakako. Za politika treba pamet, a ja je plaho nešta i nemam. Čaršija se spasila što se politikom nije bavila, već su kujundžije kuckale ibrike i džezve, aščije čorbe i zerzevate zgotovljivali, rabadžije furmanili kola i terete, ja ispiro škembeta, dunđeri dunđerisali, sahadžije sahate popravljali i riktali na tačno, jorgandžije jorgane pravili, i sve tako….a Vlasi i Latini se politikom bavili. Oni su se vavjek u politiku gurali. Niste vi Čif…., joj Jevreji! I vi i mi samo onu gonjali - krmku niza dlaku il moreš kako hoš, al nemereš doklen hoš, kraju lađu. To su naše formule života. Ode ja sad'! Allahemanet poštovani gospodine Romano. Neka vas i Jahve i Allah dželešanuhu u talu čuvaju.

-Jedan je bog moj Rušide. Allah je Jahve, Jahve je Allah. Neka te, sine moj, proviđenje čuva i sačuva. Još jednom, golemo ti hvala. Ovo sve što si spasio i najpošetnije nama predao je veoma, veoma važno za sve nas, šakicu preostalih.

(nastavlja se)

Ažurirano: Srijeda, 09 Siječanj 2019 16:44
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search