LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Dobri vojnik Švejk Dobri vojak Švejk - jedna od knjiga koje su obilježile dvadeseto stoljeće
Dobri vojak Švejk - jedna od knjiga koje su obilježile dvadeseto stoljeće PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 15 Siječanj 2019 20:59

 

svejk-2Dobri vojak Švejk

Vjerska debata (13)

Događalo se da Švejk po cijele dane nije ni vidio pastira vojnih duša. Feldkurat je naizmjence obavljao svoje dužnosti i pijančevanja, pa je vrlo rijetko dolazio kući, prljav, neumiven, kao mačka kad mijauče i polazi na izlete po krovovima. Pri povratku, ako je mogao govoriti, razgovarao je još sa Švejkom, prije nego bi zaspao, o uzvišenim ciljevima, o zanosu i o radosti koju čovjek osjeća pri razmišljanju. Kadikad je pokušao govoriti i u stihovima i citirati Heinea. Švejk je s feldkuratom služio još jednu poljsku misu, i to kod pionira, kamo su zabunom pozvali još jednog feldkurata, bivšeg katehetu, neobično pobožna čovjeka, koji je vrlo začuđeno pogledao svoga kolegu kad mu je ponudio gutljaj konjaka iz Švejkove čuture koju je ovaj uvijek nosio sa sobom za takve religiozne poslove.

- Rum je odlične marke - reče mu feldkurat Katz - napijte se i pođite kući. Ja ću to već sam obaviti, jer mi je potrebno da budem pod otvorenim nebom. Danas me nekako boli glava. I pobožni je feldkurat otišao, mašući glavom, a Katz je, kao i uvijek, sjajno obavio svoj zadatak. U krv Gospodnju ovog se puta pretvorilo vino sa sodom, a propovijed je bila dulja, samo je u njoj svaka treća riječ bila: „i tako dalje“ i „zaista“.

- Vi ćete danas, vojnici, otići na frontu i tako dalje. Vi se sada obratite k bogu i tako dalje, zaista. Ne znate što vam se može dogoditi, i tako dalje i zaista. I tako se od oltara orilo: „I tako dalje“ i „zaista“, izmjenjujući se s bogom i svima svetima. U zanosu i u govorničkom poletu vojni je svećenik uvrstio među svece i princa Eugena Savojskoga, koji će ih štititi dok budu podizali mostove preko rijeke. Ipak poljska se misa završila bez ikakva skandala, ugodno i zabavno. Pioniri su se vrlo dobro zabavljali.

Na povratku kondukter nije htio pustiti feldkurata i Švejka s preklopnim poljskim oltarom u električni tramvaj.

- Opalit ću te ovim svecem preko glave - reče Švejk kondukteru.

Kad su napokon došli kući, opazili su da su negdje putem izgubili tabernakulum.

- Ne smeta to - reče Švejk. - Prvi su kršćani služili svetu misu i bez tabernakula. Kad bismo gdje objavili da smo ga izgubili, pošteni bi nalaznik tražio od nas nagradu. A da su to novci, tada se valjda ne bi našao nijedan pošten nalaznik, premda ima i takvih ljudi. U našoj pukovniji u Budjejovicama bio je jedan vojnik, pravi vol, koji je jednom našao na ulici šest stotina kruna, pa ih je predao na policiji, a u novinama su onda o njemu pisali kao o poštenom nalazniku, pa se tako zapravo osramotio. Nitko nije htio s njim razgovarati. Svatko mu je govorio: „Glupane jedan, kakvu si ti to glupost uradio? To treba da te do smrti grize ako imaš imalo časti u sebi!“ Imao je djevojku, pa je i ona prekinula s njime. Kad je došao kući na dopust, tada su ga zbog toga njegovi drugovi izbacili iz gostionice, kamo je došao na ples. Počeo je propadati, razmišljao je o tome i na kraju se bacio pod vlak… A jednom je opet u našoj ulici jedan krojač našao zlatni prsten. Ljudi su ga upozoravali da ga ne predaje policiji, ali on ih nije poslušao. Primili su ga na policiji neobično prijazno i rekli mu da je već prijavljen gubitak zlatnog prstena s briljantom. Ali su onda pogledali kamen na prstenu i rekli mu: „Čovječe, ta to je staklo, a ne briljant! Koliko ste dobili za briljant? Poznajemo mi takve poštene nalaznike.“

Napokon se objasnilo da je još jedan čovjek izgubio zlatni prsten s lažnim briljantom, neku obiteljsku uspomenu, ah krojač je ipak odsjedio u zatvoru tri dana jer je u razdraženosti uvrijedio stražara. Dobio je kao zakonitu nagradu deset postotaka, dakle krunu i dvadeset filira, jer je ona trica vrijedila dvanaest kruna, a on vam je tu zakonitu nagradu bacio tomu gospodinu u lice, a ovaj ga je tužio zbog uvrede časti, pa je krojač morao platiti još deset kruna globe. Poslije toga je svagdje govorio da svaki pošteni nalaznik zaslužuje dvadeset i pet batina, da ga treba mlatiti dok ne bude sav plav, i to izbatinati ga javno, da to ljudi zapamte i vladaju se prema tome… Mislim da nam naš tabernakul neće nitko vratiti, premda odostrag ima oznaku naše regimente, jer nitko ne voli imati posla s vojskom. Radije će ga baciti kamo u vodu, samo da nema neprilika. Jučer sam u „Gostionici kod zlatnoga vijenca“ razgovarao s nekim čovjekom iz provincije, star je pedeset i šest godina, a došao je pitati na kotarsko poglavarstvo u Novu Paku zašto su mu rekvirirali kola. Na povratku, pošto su ga izbacili iz kotarskog poglavarstva, promatrao je vojnu komoru koja je upravo stigla i stajala na trgu. Jedan ga je mladi čovjek zamolio da mu časak pripazi na konje, jer voze za vojsku konzerve, no više se nije vratio. A kad su se pokrenuli, morao je s njima, pa je tako došao i u Mađarsku, gdje je i sam zamolio nekoga da mu pripazi na konje, pa se jedino tako spasio jer bi ga inače odvukli u Srbiju. Vratio se sav izbezumljen, pa veli da više ne želi imati s vojskom nikakva posla. Naveče ih je posjetio pobožni feldkurat, koji je također htio jutros služiti poljsku misu za pionire. Bio je to fanatik koji je htio svakoga približiti bogu. Dok je bio kateheta, razvijao je kod djece religiozni osjećaj zaušnicama, pa su se u raznim novinama povremeno pojavljivale bilješke pod naslovom: „Surovi vjeroučitelj“, „Kateheta koji ćuška“. Bio je uvjeren da djeca najbolje usvajaju katekizam sistemom ljeskovače. Hramao je malo u jednu nogu odonda otkad ga je posjetio otac nekoga đaka kojega je vjeroučitelj išćuškao, jer je učenik pokazivao sumnje o svetoj trojici. Dobio je tri ćuške. Jednu za boga oca, drugu za boga sina i treću za svetoga duha. Večeras je došao da svoga kolegu Katza izvede na pravi put i da ga dirne u dušu.

Počeo je ovom primjedbom: - Čudim se što kod vas nema raspela. Gdje vi molite brevijar? Nijedne svetačke slike ne vidim na zidovima vaše sobe. Što vam je to nad krevetom?

Katz se nasmijao: - To je „Suzana na kupanju“, a ona gola žena ispod nje - ono vam je moja stara ljubavnica. A ono desno je japanska slika koja prikazuje seksualni akt gejše i starog japanskog samuraja. Zar ne, nešto vrlo originalno? Brevijar imam u kuhinji. Švejku, donesite ga amo i otvorite ga na trećoj strani.

I Švejk ode, a iz kuhinje se triput za redom čuo pucanj čepova koje je Švejk vadio iz tri boce vina. Pobožni se feldkurat zaprepastio kad je vidio na stolu tri boce vina.

- To vam je lako misno vino, gospodine kolega - reče Katz - vrlo dobre kvalitete, rizling. Po okusu podsjeća na moselsko vino.

- Neću piti - tvrdoglavo reče pobožni feldkurat. - Došao sam da vam progovorim u dušu.

- Grlo će vam se osušiti, gospodine kolega - reče Katz. - Gucnite malo, a ja ću slušati. Ja sam vrlo tolerantan čovjek pa mogu slušati i drugačije nazore.

Pobožni feldkurat srknu i raskolači oči. - Vraški dobro vino, gospodine kolega, zar ne? Fanatik reče ukočeno: - Primjećujem da vi psujete?

- To je navika - odgovori Katz. - Kadikad se čak zateknem da hulim.

Natočite, Švejku, gospodinu feldkuratu. Uvjeravam vas da znam reći i to: Himmolherrgott, krucifiks i sakrament. Mislim da ćete se i vi u to uživjeti kad budete imali toliko vojničke službe kao ja. Nije to baš ništa teško i tegobno, a nama svećenicima je vrlo blizu: nebo, bog, križ i sveti sakrament. Zar ne zvuči lijepo i stručno? Pijte, gospodine kolega!

Bivši vjeroučitelj gucne nesvjesno. Vidjelo se na njemu da bi nešto htio reći, ali nije mogao.

- Gospodine kolega - nastavljaše Katz - dignite glavu i ne sjedite tako tužno kao da će vas za pet minuta objesiti. Čuo sam da ste vi jednoga petka u restauraciji zabunom pojeli svinjski kotlet jer ste mislili da je četvrtak, pa da ste poslije na zahodu gurali prst u usta ne biste li povratili da vas ne bi bog kaznio. Ja se ne bojim na posni dan jesti meso, a ne bojim se ni pakla.

- Pardon, popijte malo! Tako, sad vam je već bolje? Ili vi možda imate napredni pogled na pakao, pa idete usporedo s duhom vremena i s reformistima? Tako se onda u paklu umjesto običnih kotlova sa sumporom nalaze za nesretne grešnike Papinovi lonci, kotlovi s visokom atmosferom, grešnici se prže na margarinu, roštilji su na električni pogon, preko grešnika prelaze milijune i milijune godina strojevi za valjanje cesta, za škrgut zuba brinu se dentisti naročitim spravama, cviljenje se hvata na gramofonske ploče, koje se šalju gore u raj radi uveseljavanja pravednika.

-U raju su u pogonu prskalice kolonjske vode, a orkestar Filharmonije svira Brahmsa tako dugo dok vam postane draži pakao i čistilište. Anđeli imaju u stražnjici aeroplanske propelere da ne moraju toliko zamarati svoja krila. Pijte, gospodine kolega; Švejku, natočite mu konjaka, jer mi se čini da mu nije dobro.

Kad se pobožni feldkurat pribrao, prošaptao je: - Vjera je razumsko razmatranje. Tko ne vjeruje u postojanje svete trojice …

- Švejku - prekine ga Katz - natočite gospodinu feldkuratu još jedan konjak, da se pribere. Recite mu štogod i vi, Švejku!

- U Vlašimu je bio, pokorno javljam, gospodine feldkurate, jedan dekan - započe Švejk - i taj vam je dekan, kad mu je pobjegla stara gazdarica zajedno sa sinom i s novcima, imao dvorkinju. Pod stare dane on vam je počeo studirati svetoga Augustina, za kojega kažu da pripada među svete oce, pa je ondje pročitao da svakoga onoga koji vjeruje u antipode valja prokleti. Pozvao je dakle svoju dvorkinju i rekao joj: „Čujte, vi ste mi jednom pričali da je vaš sin strojobravar i da je otputovao u Australiju. Prema tome on bi se nalazio među antipodima, a sveti Augustin nalaže da se svaki čovjek koji vjeruje u antipode prokune.“

- „Milostivi gospodine“, odgovori na to žena, „ta moj sin šalje iz Australije i pisma i novce!“

- To je đavolsko obmanjivanje - reče na to gospodin dekan - prema svetom Augustinu ne postoji nikakva Australija, to vas samo antikrist zavodi u bludnju.

-U nedjelju ju je javno prokleo i vikao da Australija ne postoji. Tada su ga iz crkve odveli pravo u ludnicu. A trebalo bi ih i više onamo odvesti. U samostanu sestara uršulinaka imaju bočicu s mlijekom Djevice Marije kojim je dojila Isusa, a u sirotištu kod Benešova, kad su dovezli onamo lurdsku vodu i dali je siročadi, sva su djeca dobila takav proljev da to svijet još nije vidio.

Pobožnom se feldkuratu zamaglilo pred očima i pribrao se tek poslije ponovne čašice konjaka, koja mu je udarila u glavu. Žmirkajući očima zapita on Katza: - Zar ne vjerujete u bezgrešno začeće Djevice Marije, zar vi ne vjerujete da je palac sv. Ivana Krstitelja, koji se čuva kod pijarista, pravi? Vjerujete li vi uopće u boga? A ako ne vjerujete, zašto ste vojni svećenik?

- Gospodine kolega - odgovori Katz i potapša ga povjerljivo po leđima - dok država ne prizna da vojnicima koji idu u boj da umru, ne treba blagoslova božjega, služba je vojnoga svećenika pristojno honorirano zanimanje u kojem se čovjek neće prekinuti. Za mene je to bilo bolje nego da trčim po vježbalištima i da idem na manevre… Tada su mi pretpostavljeni izdavali naloge, a danas ja radim što hoću. Zastupam nekoga koji ne postoji, i sam igram ulogu božju. Ako neću da nekomu oprostim grijehe, tada mu ih ne opraštam makar me i na koljenima molio. Uostalom takvih ima đavolski malo.

- Ja ljubim gospodina boga - javi se pobožni feldkurat i poče štucati - ja ga veoma ljubim. Dajte mi malo vina!

- Ja poštujem gospodina boga - nastavi zatim - vrlo ga poštujem i cijenim. Nikoga toliko ne poštujem kao njega. I udari šakom po stolu da su sve boce poskočile, pa nastavi: - Bog je uzvišena osoba, nešto nadzemaljsko. On je častan u svojim djelima. On je sunčana pojava, to mi nitko neće izbiti iz glave. I svetog Josipa poštujem, i sve svece poštujem, osim svetog Serapiona. Ima tako ružno ime.

- Trebalo bi zamoliti promjenu imena - primijeti Švejk.

- Volim svetu Ludmilu i svetog Bernardina - nastavljaše bivši kateheta - on je spasio mnogo putnika u Sv.etom Gotthardu. Nosi na vratu bocu s konjakom i traži putnike zatrpane snijegom.

No razgovor sad pođe drugim pravcem. Pobožni svećenik poče sad govoriti bez ikakva reda: - Nevinu dječicu poštujem, ona se svetkuju dvadeset osmoga prosinca. Heroda mrzim… Kad kokoš spava, tada ne možete dobiti svježa jaja. Zatim se nasmija i poče pjevati: „Sveti bože, sveti, silni…“ No odmah prestade i obraćajući se Katzu zapita ga oštro: - Zar vi ne vjerujete da je petnaestog kolovoza blagdan uzašašća Djevice Marije? Veselica je bila na vrhuncu.

Pojavile su se još i druge boce, a od vremena do vremena čuo se Katzov glas: - Reci da ne vjeruješ u gospodina boga, inače ti neću naliti vina.

Činilo se da se vraćaju vremena progona prvih kršćana. Bivši vjeroučitelj zapjeva neku pjesmu mučenika rimske arene i viknu: - Vjerujem u boga i ne odričem ga se! Neka ti bude tvoje vino! Mogu i ja poslati po njega! Napokon ga položiše u krevet. Prije nego je zaspao, podigao je desnicu kao da se hoće zakleti, i izjavio: - Vjerujem u boga oca, sina i duha svetoga! Donesite mi brevijar! Švejk mu gume u ruku neku knjigu koja je ležala na noćnom ormariću, i tako pobožni feldkurat zaspi s Boccacciovim „Dekameronom“ u ruci.

(nastavlja se)

Ažurirano: Utorak, 15 Siječanj 2019 21:04
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search