LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče Mešina priča za nedelju
Mešina priča za nedelju
Nedjelja, 20 Siječanj 2019 10:21

 

Pretres

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Magle su davile selo, a kiša natapala tek uzorano polje. Hučali su nabujali potoci noseći lišće i blato.

Kuca u plamenuHadži Mustafi nije smetala ni magla, ni kiša dok je skrušeno klanjao podne – namaz. Samo što je predao selam i ispružio ruku da dohvatiti tespih začu glasnu galamu i psovku u svom voćnjaku, a pas Bjelov je lajao i nasrtao na iznenadne posjetioce.

Hadži Mustafa završi molitvu i hitro skoči na noge i krenu prema vratima. Dok je otvarao vrata smirivao je Bjelova. Izašao je na verandu sa koje je vidio grupu bradonja kako dolaze kroz njegov voćnjak, valjda da izbjegnu blato na putu. Išli su u koloni po jedan okićeni redenicima i ručnim bombama.

Bjelov je bio sve nervozniji kako se smanjivao razmak između njega i bradonja.          

U jednom momentu Bjelov jurnu na vođu kolone. Pucanj, kratko cvilenje, trzanje nogu, grohotan smijeh bradonja, tupi udarac kundakom po još vrućim psećim rebrima.

-Naoružane bradonje su prijeki i zli ljudi, smeta im pas na lancu i pasiji lavež, mislio je hadži Mustafa u sebi.

Sve to ukočeno je posmatrao kao da je nišan na friškoj humci u kojoj mu leži rahmetlih hanuma kojoj je srce otkazalo kada su počeli granatirati njihovo selo, a oni moraše u bezglavo bježanje.

Svi su bježali samo hadži Mustafa je ostao kod kuće mada su ga ubjeđivali i nazor vukli da i on ode gore u šumu poviše sela.                                                                                  

Eto i danas je ostao ne želeći bježati.

-Bježali su mi preci i nikada se više nisu vratili, mislio je on.

-Zato ostajem, u svom i na svom pa neka me dušmani i ubiju, jer to im je jedini zanat koji dobro ispekoše.

Vođa bradonja, do jučer učitelj u mjesnoj školi cinički se smijao i naredio hadži Mustafi da preda novac, zlato, inače će završiti kao njegov džukela.

Hadži Mustafa prepozna Đuru učitelja, mjesnog komadanta, ali mu ne bi od koristi. Đuro ga udari kundakom u stomak, a onda po glavi i on se prelomljen sruši na verandi i tu osta nepomično ležeći.

Onaj ugodni miris i mirnoću hadži Mustafine kuće poremetiše i narušiše bradonje sa svojim smradom na znoj, rakiju i grube psovke.                                                                          

Došli su da izvrše pretres kuće.

Njihova metoda je što više izlomiti i oštetiti kako nebi trebali opet dolaziti. Pri toj raboti koristili su kundak „kalašnikova“, kratke montirne šipke urađene i iskovane za specijalne provale.

U međuvremenu hadži Mustafa dođe sebi uz bolove koji su ga savijali i brišući već zgrušanu krv oko nosa i usta, pokuša ustati ali mu ne pođe za rukom.

Ispred njega stajao je jedan od bradonja koji je pokušao staviti mu tespih oko vrata na koji je privezao poveći drveni krst, a da ceromonija bude po njegovom ćejfu psovao je ono što je za hadži Mustafu bilo sveto.

Uz smijeh bradonje odoše dalje kroz voćnjak, a hadži Mustafa smognu snage, ustade na klecave noge, uđe u sobu u kojoj je sve bilo izlomljeno I isprevrtano. Ipak se zahvali dragom Allahu što ikako živ ostade pa u tom haosu poče tražiti nešto vrijedno što se bradonjama nije dopalo kako bi ponio sa sobom.

Sve je stalo u mali uzlić koji prebaci preko savijenih leđa.

I krenu put brda i šume poviše sela.

Kada se popeo na brdo suznim očima pomilova mahalu u čijoj sredini stoji njegova kuća koja nema unutricu, razoriše je dušmani kao crv jabuku šareniku.                            

Stajao je na brdu i razmišljao kuda i kako dalje?

U tom momentu razumio je svoje pretke koji u muhadžirluk odoše kako bi spasili živote i svoju vjeru, ali nije mogao razumjeti glad i pohlepu koju u sebi nose dušmani, jučerašnje komšije, prema onima koji vole Bosnu i vjeruju u Allaha. Smrkavalo se. Sačeka da se spusti mrak po mahali. Hadži Mustafa nije tek tako mogao okrenuti leđa kući i mahali i odlučio se na jedan potez koji mu u tom trenutku bi jedino za njega ispravno rješenje. Ponovo siđe dole u mahalu, a onda pažljivo uđe u svoju kuću i od izlomljenog namještaja nasred sobe potpali vatru.                                                                         

Kad je bio siguran da se vatra rasplamsala krenu na brdo sa kojeg je mogao gledati kako plamen oblizuje krov, prozore i vrata.

U njegovim očima mogla se vidjeti kuća u plamenu kao na televizijskom ekranu. Drhtavom rukom obrisa suze i krenu na muhadžirski put, put bez povratka.

Pepeo od sagorjele kuće ne ponese sa sobom, ali ponese uspomenu na kuću koja je ko baklja gorila, kuća koju on sagradi, a on je i zapalio. Bolje da on zapali ono što je mukom gradio nego da to urade četnici-dušmani.

Za hadži Mustafu se od tada više ništa ne zna, ali se i danas zna gdje mu je bila kuća. Dugo će se crniti gomila preostala od izgorjele kuće, sve dok je šikarje i korov ne sakriju od pogleda.

 

Komentari  

 
0 #4 Zijo 2019-01-23 11:58
Mehmede, postovanje.
Napravio bih komentar na vasu pricu ali prethodno bih trebao da znam je li ova prica fikcija ili je oprican stvarni dogadjaj.
Lijep poydrav.
Citat
 
 
0 #3 Leider 2019-01-22 23:48
Pročitao sam roman. Našao ga na internetu u PDF formatu, skinuo ga sa interneta i pročitao.Tužna i jeziva priča o dešavanjima u Foči.
Citat
 
 
0 #2 Mehmed Meša Delić 2019-01-22 02:38
Citat Leider:
Mislim da je ovo dio iz knjige Mirsada Sinanovica "Zrtvovanje vuku".

ed

Da si pročitao pomenuti roman ne bi mislio nego bi primjetio da ova priča ima samo "slučajno" ime Mustafa.
Citat
 
 
0 #1 Leider 2019-01-21 00:59
Mislim da je ovo dio iz knjige Mirsada Sinanovica "Zrtvovanje vuku".
Citat
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search