LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče Prelijepa priča Rize Popare
Prelijepa priča Rize Popare
Petak, 25 Siječanj 2019 14:11

 

KosidbaNurka

Prof.mr.sci. Rizo Popara, Bihać

Prvi je avgust, a godina nije ni važna il' se bar za sada ne mogu sjetiti tačno. Ako bih pokušavao da dokučim tu godinu, izgubio bih puno vremena i tek tada od priče ne bi bilo ništa. Kažem nije to toliko ni bitno, mnogo je bitnije šta se to događalo tih poodavnih godina. Neka to bude neka godina kad je pšenica bila dobro ponijela, a trešnje izdale. Godina ima kao kiše i nikada ih neće nestati, one samo prolaze, ne daj bože da se gomilaju. Šta bismo sa tolikim i nagomilanim godinama na nekom mjestu? Mi ni sa jednom ne znamo šta ćemo i kako ćemo. Ta nam jedna zada toliko muke i belaja, da jedva dočekamo da prođe. Kad prolaze nikom ne smetaju, nekako kao munja prođu i ne stvaraju gužvu, a gužvu čovjek ne voli, jedino ako je lopov, pa mu ona, ponekad, dobrodođe. Tragove prolaženja tek kasnije osjetimo, kad ih podosta prođe. Al' niko nikad nije vidio ni put, ni godinu da njime prolazi. Kako one to rade, posebna je priča, valjda tajno kad svako spava i kad ih niko ne gleda. Obožavaju one, sve mi se čini, tajnost i spavače.

Tog dana se oblaci, izgleda, namjerno poigraše sa svima koji su nešto radili na sakupljanju bijelog žita i suhog sijena, a koji su, istovremeno, razmišljali i o sjutrašnjem danu i vašaru. Kiša bi im bila najveći dušmanin, ako zakvasi rukovežđe i otkose. E onda bi, možda, i vašar propao, a ja bih se morao sjetiti, tačno, te godine. Nikoga tada ne bi interesovalo kakva je priča, nego je li tačna godina. Ako je ne bih pogodio, kazali bi da je moja priča lažna, skroz.

-E đe baš sat' oblaci vrak hi iz'o? Čitafo l'eto ni kap kiše, a, samćim, danas oblaci! Možda mi prijetu da ne odem na Lađevac ni ove godine. E idem valahi pa, što velu stari, ćuskije da padaju. Nek vidu kako je jedan dan brez Nurke.

Tako je govorila Nurka sebi u zanosu, dok je srpom odsijecala zadnje stabljike pšenice, a sunce bi čas progrijavalo i davalo nadu, pa opet puštalo oblake da zagospodare i uznemire taj narod na njivama i livadama. Dovedena je kao mlada djevojka, prije nekoliko godina iz jednog planinskog sela, za metiljavog Bajra, da im malo rasu popravi. Radila je uvijek i svoje marljivo i na vrijeme, a naročito je tih uočivašarskih dana bila, posebno, marljiva, da joj što ne bi zamjerili. Tražila je, samo, da je povedu na taj Lađevac, jednom kao nagradu za njen rad, ali oni se prave ludi, orijedili pa mu ni ime ne spominju. Zaboravili riječ Lađevac, ne znaju ni da je beknu. Evo i danas od pet bijelih zora je na njivi, glavu ne ispravlja, žanje beliju pšenicu. Ako treba i Bajru će pomoći da poveže u snopove to što je požnjela i da potrpa u desetke. Imala je želju da lati Bajra podruku, pa preko pôlja, da se nagleda onoga čega je bila željna godinama. Bila je naumila da ode sa ili bez Bajra, a htjela je lijepo da ih pita, pa ako se Bajru ne ide nek pošalju jednu čoricu iz komšiluka da je čuva, ako nešto sumnjaju. Lađevac je za mnoge bio izazov, a za nju ravan Ćabi. I nije čovjek na ovim prostorima u proteklom vremenu imao na raspolaganju neke zabave, bila bi to nekolika vašara, poneka svadba i ništa više. Na tom bi se Lađevcu, sjatilo naroda sa planine i iz župe, sa sela i iz gradova, došlo bi starih i mladih. Došlo bi svakakva naroda, da se pokaže na toj visoravni, to je postao neki adet, pa ako nijesi bio na tom vašaru kao da si manja rasa i manje vrijediš. Slušala je Nurka priče, kako neki Skender dolazi čak iz Stambola, carskog grada, svake godine na taj vašar. Zar taj Skendo nema šta da vidi u Stambolu? Pitali su se mnogi; znalo se i znali su da ima, ali eto nema onog što njegova duša hoće i što želi. Još bi govorkali:

-O jadu ga Bog zabavio, a šta će na Lađevac? E ima on Lađevaca i Lađevaca u Stambolu svaki dan. Što se toliko navelanio Lađevcu, Bog ga ubio, k'o što će?

A njegova duša je iz ovih krajeva, pa iako je odselio, duša mu nije htjela tamo, ostala ovdje i on dođe da vidi svoju dušu i narod uzgred. Skendera je po prvi put, dok je još bio dijete, zapljusnula ova ljepota i za drugu nije bilo mjesta. Mjesta bi on, tokom cijele godine, ostavljao samo za Lađevac. Kad bi mu se duša, ovdje osamila i ispraznila, on bi je jednom godišnje dopunjavao ljepotom sa Lađevca i vraćao se tamo gdje je morao.

Prižnje Nurka pšenicu, negdje, pred ručak, prebaci srp preko lijevog ramena i krenu prema kući. Ove godine ne baci srp preko glave, a bio je adet da se tako uradi. Kada se tako baci srp i zabode u zemlju vrhom, značilo je da će ta žena i iduće godine žnjeti u istoj njivi. Nije smislila ništa na duže staze, nego je umor i pomisao na vašar odvukoše od uobičajenog adeta. Najprije se dobro umi, podveza kosu i prionu na kućne poslove. Zakuha tijesta za dvije pite, jednu da pojedu oni, a ako im bude malo, mogu i od druge, a ono što ostane ponijeće na vašar. Svekrva odmah primijeti da se nešto vanredno sprema, ali za pravo čudo, oćuta.

-Nek se ono malo suhne! Nema kiše, razminu nas, taman dok umijesim ovo i ispečem, pa ću ti pomoj  da ono povežeš.

-Ništa mi ne pomaži ti si svoje odradila! Ima ko da veže ni'sam mrtav!

-Ne d'o Bog da nema, no rekoh prijen ćemo zajedno, pa posl'en da se spremamo.

Bajro diže glavu, naroguši se kao pijevac, malo se podiže na prste, a nije morao ima ga dosta i ovako, pa joj se obrati oštro kao što je i navikao:

-A kut si ti to naumila hanumo?!

-Mislila sam da me povedeš na vašar. Evo sve smo poradili, pa velju red je. Nikut' ne idemo nit nam ko dolazi, da se malo umiješamo u narot.

-Preskočiš li ova' prag tijem poslom, ne vrći mi se više!

Vidjela je koliko je on razumije, koliko i kako mu je stalo do nje. Još samo da postavi ovu večeru, da podigne ovu sofru i nikad više ništa ona neće uraditi ni za ovu kuću ni za njega. Kad sve svrši oko večere i stoke, ode na spavanje malo ranije. Ležala je i o svemu razmišljala. Cijeli život joj se pretvori u film i poče joj se odvijati tu pred sklopljenim očima.

Naslušala se ona lijepih priča i priča o tom vašaru, da se nije rodila sila koja će joj zabraniti da ode. Bila je još kod majke, kad je slušala priče da je Kačar opet bacio kamen najdalje i to neki teški što drugi nijesu mogli ni da podignu, pa neka nevjesta iz Đerekara ponijela pobjedu u ljepoti, a neka iz Rožaja imala najviše zlata. Slušala je i kako mnoge majke odu sa ćerkama, a vraćaju se same i ono kako mnogi momci odu sami, a vrate se sa nevjestom. Ona je htjela da ode sa Bajrom i sa njim da se vrati. Takav je kakav je ona drugog ne traži, želi samo da joj on pokloni malo više pažnje, jer je zaslužila. Molila je ona i majku svoju da je povede, prije nego se udala, ali po tom pitanju nije joj bila ništa bolja od Bajra.

-Kat' se udaš ćero pa nek te čojek vodi? – govorila joj je majka.

Evo je, sirote, kod čovjeka bez čovjeka, više godina hendeka, a stomak prazan, on joj ne prilazi kao da se ne valja, a Džanka, svekrva joj, priča na sva usta da joj je snaha jalova. Svega joj je dosta, svega se ona naslušala i nagledala u ovoj kući, u kojoj joj prolazi vrijeme uzalud. Dugo nije iznosila iz kuće, njihove probleme, ali vrijeme učini svoje, svaka se čaša prepuni ako u nju upada samo kap po kap, a ovdje ne kaplje nego toči. Naročito je bila osjetljiva na malu djecu, milovala bi komšijsku i dugo ih posmatrala, zamišljajući ih kao svoju. Počela naglo da sazrijeva, pa žene zapitkuju Džanku da nije samdruga. A kako i da bude? Iz njihove sobe se nikada nište ne ču, što bi podsjećalo na mladost i brak. Jedino je Bajro zimi tražio da mu ona grije leđa i tada bi joj se primicao malo bliže. Ona je mogla da ga grije, jer je bila puna, neke, vatre koju još niko nije koristio i gasio. Naslanjala bi Džanka uho na vrata od njihove sobe da štogod čuje, ali uzaludno, u sobi teška olovna tišina, koja nije ni suza ni radost, već nešto teško kao olovo i zapretano kao žar na izmaku. Ta Nurkina uočivašarska poslušnost natjera mnogim komšinicama suze na oči, jer ih podsjeti na vrijeme kada su im se ćerke, uglavnom, poudavale sa Lađevaca. Sastale bi se na seoskoj česmi, pa ređale jedna po jedna.  

-Da me je, makar, jednom u vijeku naljutila lakše bi mi bilo, no nije nikad, blagoš majki za nju za sva vremena.

-Ni moja valahi no nam sve namirila i namijesila i ode ko da mi je neko ukrade. Plakala sam m'esec dana, obraze nijesam sušila, zamalo oćoreh.

Tako bi svaka padala u posebno emotivno stanje, kada bi se primakao taj drugi avgust ili Lađevac, isto je, a poneko kaže i Aliđun.

-De šutite dina vi! Šta biste radile da se nijesu poudavale? Neka hi, nek idu za svojom srećom. Pogledate Nurku kako joj se zamililo, još da ima evlad još bi bila bolja. No ovako sagorijeva ko mlado drvo na ognjište brez potrebe – zbrza Pelja.

I bila je Nurka zaista silna, jedra i viđena da viđenija nije mogla biti, visokog stasa, crne kose, zelenkastih očiju i izvijenih obrva, a to lice kao list bijelog papira na kojem nije ispisana, još, nijedna bora.  Muškarci koji su znali Bajra, optuživali su ga što Nurka nije trudna, jer se slabo brijao, a malo, ili skoro nikako, razgovarao o ženskim i muškim odnosima. Žene je dijelio na radne i neradne, za druge podjele on nije znao, a nije ni imao potrebe. Za njega je žena kao privezak, koji treba pokazati zajedno sa ključevima, a kada reklama mine, skinuti ga i odložiti podalje od ključeva. Ali on Nurku nije gledao ni kao privezak, već kao neku obavezu bez koje se ne može. Eto, neka je nek hengelja, ništa joj ne fali. Tako naočit i jedinac, privukao je Nurku da se iz tog planinskog sela spusti u župu i uda za njega,  ali on  ne voli lijepe žene i ne voli vašare. On ne voli samo poštuje žene koje rade, one to moraju zarad kore hljeba, po njeovom shvatanju. Nurkom se oženio tek da nije sam, a i red je svi se žene pa zašto ne bi i on. Ne, iz ljubavi se nije oženio, nema tu ljubavi kada ga je majka oženila, on i ne zna šta je to ljubav. Ljubav je za njega samo bezobrazna riječ. Njemu nije trebala ni lijepa ni bogata žena, samo radna i poslušna. Nurka je bila sve to, pa mu opet nije bila po volji. Noć uoči vašara Nurka je dublje i duže razmišljala, nego ikada. Shvati koliko je sati čim je on ne vjenčava, ne pojavljuje se sa njom nigdje, ne ide kod njenih. Shvatila je, kada već jednom ide da mu se više ne vrati nikada. A kome i da se vrati? Ona je njemu samo sluga za koru hljeba i ništa više. Neće ona ni njenim i oni su je izdali. Ima vremena noć je pred njom, pa će o svemu razmišljati. Bajro spava mrtvijem snom, samo poneko štrecanje ga odaje da je živ. On i noćas spava kao i svake druge noći, niti je dira, niti je zadijeva, niti je što pita, a ni ona njega. Razmišljajući šta će sa sobom, zateče je u haljinama rana pjesma momaka koji bijahu noć prespavali u izvršenoj slami na gumnima. Dopadoše joj se pjesme i natpjevavanja momaka sa više mjesta, a naročito pjesma o nekoj Šeći. Umalo da i ona pusti glas i da zapjeva uz njih. Znala je da je vrijeme da se krene, zato i ustade i otvori prozor. Natpjevavanje postade jasnije, razaznaju se i glasovi i riječi.

„Šećer, šećer Šećo sanjaš li me ćesto?

Kad me, kad me sanjaš kazuješ li majci?

Kad joj, kad joj kažeš šta ti majka veli?

Majka, majka veli poljubi ga kćeri!“

I Nurka bi imala šta da zapjeva, ali pukla bi bruka, pričalo bi se da je poludjela pa pjevala prije zore. Njena bi se svaka pjesma stopila i pretvorila u plač i jadanje. Kad je već takve sudbine i kajde bolje da ne pjeva. A imala je i od čega poludjeti, i da joj sve bude opravdano. Da niko ne vidi, dan uoči vašara je odnijela nevjestački kat, nasložen i vezan u jednu krpu i smjestila u šuplje stablo stare begarke.

Bajrov amidža Ibraga je poodavno pratio Nurku, pratio od njenog dolaska, snimao očima svaki njen pokret, gledao kako i šta radi, pa iako je bio surov i probirdžija nije mogao, a da ne kaže, kako odavno nije vidio bolje žensko čeljade. Ibraga je nekoliko noći uoči vašara, kao da je znao da nešto dogorijeva, pozvao Bajra da mu otvoreno kaže šta misli i o Nurki i o njemu.

-More Bajro, sve hoću nešto da ti reknem no se bojim da te ne uvrijedim. Ovoj tvojoj ženi ravne nema na dunjaluku, treba da se pomučiš da je povedeš kot lekara radi evlata. Ima naki u Prijepolje što od svega liječi,... ako on ne more ništa, ima naki hodža  Arnaut u Đakovicu nek joj piše. Ja ti imam toliko, a ti čini šta goj hoj! I oprosti mi, ja ti ovo ne bi' da imaš baba.

-Znam  ja sve midžo, n'o se nema tija đavoli' para, dok ne prodam jagnjad.

-Dobro, dobro ja ti samo velju, tvoja žena tvoja briga.

Bajro je pričao sa amidžom da mu se ništa nije moglo zamjeriti. Sve je bilo drugačije u stvarnosti, njega djeca jesu zanimala, ali da ih ona nekako ispili bez njega, on ne zna šta bi on tu trebalo da radi i što njega krive. A djece bi trebalo, makar, da prirastu i da čuvaju stoku.

Vidje Nurka, te noći i taj razgovor, vidje i samu sebe kako se bijaše uzmučila, pa kako izlazi i ulazi po peti put iz kuće i isplakuje neki tanjir, plašeći se da amidža nije nešto čuo o njenoj namjeri da ode sama na vašar. Sumnjala je u sebe, da se nije odala u snu, usljed tolike želje da ode, pa se eto Bajro žali amidži. Kome će, ako njemu neće? Vidje i kako bijaše Bajro pocrvenio od amidžinog prijekora,  i kako se bijaše uputio prema njoj i kući. Osjeti još jednom onu neprijatnost kad je zateče u avliji, kad joj samo rukom pokaza da ga slijedi i uđe u sobu. Najteže, od svega, joj pade Bajrovo priznanje, da je nemoćan, da bilo šta uradi što bi je usrećilo. Bajro joj sve reče otvoreno i iskreno, ako je u stanju da razumije, a jeste.

-Da se ti kučetino ni'si žalila midžu? Ako ti se rađa rađaj! Mimo Boga se ne more! Kod mene ti je tako! Ako nađeš bolje idi!

-Nemoj ti mene spominjat nikoga! Nit' me što pit'o nit sam mu što rekla! Đe bi ja š njim o tijem stvarima? Nego mi se skloni sa vrata da odlučim ono tele!

Nurki bi, ponovo, sve jasno, jasnije nego ikada, nema više nijednog razloga da mu sjedi i rinta, bolje da ode i da skoči u pećinu da je nestane, nego da mlada vehne pored  njega već uvehlog. Čula je ona za Tuzovaču, pećinu na Žilićima, kažu upadne junica u nju i ni rik  joj se ne čuje, nešto je pojede još dok pada. Bolje je i tako da završi nego da sjedi pored ovog truhlog panja.

Skupljalo se jada i čemera godinama u njoj i prepunila se čaša. On nije ništa učinio, svih ovih godina da je odobrovolji, da ga makar malo zavoli, naprotiv, činio je sve da je svojom hladnoćom što više udalji od sebe. Fursatio je on nju i zbog njenih koji je, kao, bijahu otpisali. I bila je, izgleda, umrla za njih. Mora da presiječe i sama odluči. Nema ona na koga da se osloni, svi su je izdali i svi joj okrenuli leđa. Nema ni nekog iskrenog da mu se izjada, sve se u njoj gomila i nema kud iz nje da ode. Znala je da je kao djevojka sišla sa planine, provela pet godina u ovoj župi netaknuta od muške ruke i da se takva vraća opet gore. Znala je da joj svijet neće vjerovati, ali joj je Bog jedini svjedok i saveznik. To popodne uoči vašara, zapamtiće Nurka kao poslednje u Bajrovoj kući, kada je mnogo svijeta dolazilo ponešto da traži. Neko traži košulju, neko šamiju, neko cipele, neko sedlo, ali niko ne traži Nurkino ruho. Nurka je jedina nosila dimije od jedanaest metara basme, kakve se još samo nose u Rožajama, zato ih nijedna žena i ne traži. Koja bi to obukla spetljala bi se na prvom koraku. Dolazila je i komšinica Penja, tako su je zvali, iako joj je ime nešto drugačije. Ona se raspitivala da neće Nurka i Bajro na vašar. Ona neće njeni su još mali, nema ona koga ni da ženi ni da udaje, a nema ni konja da uzjaše i ode. Zadnji put je bila prije dvije godine i onako teška raščepila neku kobilicu koja je mjesec dana poslije vašara crkla. Da hoće sjutra na vašar morala bi pješke, jer joj niko ne bi dao konja, pa da umre tu na pragu.

Kad Nurka to jutro otvori prozor da uđu svježina i pjesma momaka, u sobu uđe i mjesečina. Mjesec se bijaše pripremio da zađe za Obrov, umoran je od noćnog dežuranja, a i red je da Sunce malo povede računa o nastupajućem danu. Učini joj se da se i Bajro probudi od pjesme i svježine, zato ona prileže još malo, kao kad' majka uspavljuje dijete, koje se još otima snu. On se nešto meškolji kao da su ga buhe spopale, ali je umoran od posla i čvrsto spava. Nurki se pričinjava kako razgovaraju.       

-Da nećeš , možda, na vašar Bajro?

-Jok! Šta ću gore? Treba ovom žitu dževap činjet.

-Čini, radi što ti ćeif, ali brez mene. Odoh ti ja naviše, kad me vidite, pojašite me k'o kobilu i ti i Džanka -  buncala je Nurka. Osjetila je da je pravi trenutak da se obuče i izvuče iz kuće neopažena i uzme ono haljina što su joj kupili kada je došla, a koje je bila sakrila dan ranije. Izvukla se iz kuće kao jegulja ribaru iz ruku, nikoga nije pogledala, nikoga probudila, gledala je samo naprijed. Ne osvrnu se ni na kuću ni na dvorište, jedino je isprati pas koji je bio vezan blizu kapije. Nije ni zarežao, ni zalajao, igrao joj je oko nogu i kao da se pravda za njenu sudbinu i robiju u ovoj kući. Možda ga nije dobro razumjela, a pas joj je zavidio što odlazi, i on bi sa njom jer ni njegov sudbina nije ništa bolja. Pijetlovi još ne pjevaju, zna i ona da je rano krenula, nek je, barem je niko neće zapitkivati što je sama i kud je naumila. Nema toga ko bi je mogao vratiti natrag, ni čitav dunjaluk da skoči. Sebi je ona rekla što je trebalo.

-Može Nurka, Allah može, on može sve, pa i da me vrati, ali se u njega nadam i uzdam da neće. Zna on moju nevolju, pa zato neće ništa učinjet protif moje volje.

Plaši se Nurka mraka, a naročito se uplašila kad je prolazila pored Nezirove kuće. Nezirovi nabili nekakav zemljani lonac na jedan kolac, za koji su bile zakovate tarabe. Protočio taj lonac, a njima žao da ga bace, pojelo se iz njega puno nimeta, a može i takav nekome za nešto zatrebati. Zašto ga bacati? Neka ga tu, nikome on ne smeta. Nurki se učini da je tu u mraku sačekuje neki glavonja, pa zamahnu jednom tojagom i dokrajči ga. Učinila je to iz čistog straha i umalo da obere bostan zbog toga. Nezir je imao opasnog psa, koji zalaja tako silno da probudi Nezirovicu i Nezira. Prva izađe Nezirova žena, ulazna vrata brvnare zaškripaše kao da ih vuci deru, pa on za njom noseći lovačku pušku, uperenu u mrak.

 -Šta to bi ženo? Neko gađa psa izgleda? Sigurno ovi što hoće gore? Pusti mu ga, pa da viđu hoće l' ga više majci gađat'!?

 -Hoću Nele, hoću, evo sam krenula.  

Nezirovica je riječima ispunila muževljevu zapovijest, ali psa nije, niti hoće da pusti. Još malo ovuda će marširati kolone i kolone vašardžija.

Nurka shvati šta je moglo da je snađe, obli je znoj i zahvati vrućina, zato i raskopča jedno dugme na bluzi da se ne uguši. Prvi osvit je zateče daleko od Bajrove postelje, kako briše kao strijela krivudavim i kamenitim stazama planinskim. Planinski povjetarac je hladi, planina joj se sviđa zbog vjetrića i komocije. Odavno nije slobodnije i ljepše disala, pa iako je sama, iako ide kao muha bez glave, jer dan će proći, a ona neće naći sreću za tako kratko vrijeme. A prije pet godina je mislila obrnuto, da će je župa spasiti od silnih vjetrova i velikih snjegova.

-Neću se više vr'ćat' dol'e, ako me ijedna pećina bude šćela. Nije ni kamen hladniji od njega. Samo da mu je da hengelja i da ima ovaca. Ubio ga Bog! E što ga neće!  Što mi mlados' uze zanavijekŠta ćeš Nurka poslije vašara? – pitala se, dok je strahovala putujući sama kroz homare i poljane. Bolje da joj razmišljanje bude saveznik nego strah. Strah se odbija mislima od sebe. Ko umije da misli, strah nema šta da traži u njemu. Tako se strahu najbolje gasi šansa. Nurka zna da misli, osvaja prostor nepoznatog i neizvjesnog. Što je više neizvjesnosti i izazova ona postaje hrabrija i odlučnija da sve to savlada. Nije više vašar jedini razlog ove njene avanture, nešto se u njoj tek jutros zapalilo, prelomilo i dalo joj dodatnu snagu da istraje. Zna samo ako stane, da će mnogo toga na nju navaliti da je savlada, zato mora nastavit naprijed. I hodanje je spašava. Ako stane problemi će je sustići i savladati.

-Ne onom katilu se neću vrnut', a vala ni krezuboj Džanki što polovinu zuba zamlati zvocajući i ogovarajući i mene i čitaf svijet.   

Jutros joj žao, samo, ovaca i krava, jer baš je sad vrijeme da se muzu i puštaju na ispašu, na to je podsjetiše ove ovce i krave pored čijih torova prolazi. Još žive duše nema da je ustala, sve je još u mrtvoj tišini i nekom iščekivanju. Sjeti se Nurka omiljene ovce Svilojke koja se sedam puta bliznila, tako pričaju. Nurka zna za pet puta. Više puta joj se Nurka jadala na svoju sudbinu, jer da je Bog bio pravedan podijelio bi, pa jedno Svilojki jedno Nurki, ali nije, zato bi Nurka uvijek jadikovala. Njeno noćno putovanje i ljuti kamen pojačavali su zebnju i strah, počela je da se plaši svega, a želja za vašarom bijaše malo potisnuta ustranu. Djelovala je kao divlja golubica kojoj porežu krila, pa joj je malo da hoda, a da leti nije kadra. Što više hoda sve joj je manje jasno kuda će i zbog čega to čini. Ono gušenje koje je osjećala godinama, popustilo je i nestalo. Najradije bi trčala ovim poljima kao dijete,  izigrala se i podsjetila na život bez stega, pa poslije sjela i razmislila. Jutros je sama bez igdje ikoga na ovom dunjaluku, sa sobom ima samo jaku volju da pronađe nekoga ko će je saslušati, razumjeti i ništa više. Zna ona dobro da i taj vašar ima svoj početak i svoj kraj, pa kada se našeta i nagleda onoga što godinama nije vidjela... Kuda će poslije? Da se vrati Bajru i plaća još i za ovaj samovoljni izlet, da dirinči i ostatak života provede u prijekorima i uz batine? Ne.

-Jok, to neću, pa makar danas mrtva skončala. Zorom se ne živi.

Za pet punih godina, koliko je za Bajrom, otac i majka samo su joj dvaput došli, prvi put poslije udaje, a drugi put kad' im crče neka krava od kupusa i kad je Bajro katilski pretuče. Imala je dva brata kao dva diva, ali njima je bilo ispod časti da dolaze kod tako lošeg zeta. Ustvari, otac im nije dao da odlaze, jer su prgavi, pa bi moglo biti belaja, oni mu ne bi ništa oprostili. Prvo bi Bajro ili Baljo, kako su ga šuraci zvali, morao ukrupno da plati, što je drži i svojom ženom smatra, a još ne vjenčava, a našli bi mu oni i hiljadu dugova koje bi morao da plati bez odlaganja. Pod zaštitom jelove šume i mraka prešla je dobar dio puta. Iz tog homara iskočila je kao iskra koja poleti iz ognja i padne na zemlju odjednom. Evo je sada pod vedrim nebom bez ikakve zaštite. Od sada će biti susreta sa ljudima. Počeše do nje da dopiru glasovi seljaka što bijahu uranili da ponešto urade, dok je hladovine, čuje se halakanje na pse, vika na konje i volove. Nurka je još uvijek sama, igra neku igru  na pozornici koju niko ne vidi, jedino što ona ne zna zašto joj je Bog namijenio takvu ulogu. Bijaše naumila da svrati u prvu kuću na koju naiđe i potraži malo vode, ako iko bude ustao, jer od prekomjernog znojenja bijaše ožednjela. Neće to biti toliko teško, obično žene prve ustanu da muzu ovce, pa će ona njih zamoliti za safu vode. Iz najdubljeg planiranja probudiše je drvena kola koja su zavijala nalik dječijem plaču. Nije željela susret sa bilo kim u tom tjesnacu, pa skoči i zakloni se za jedan grm. Kad' pomisli da je opasnost prošla ona se vrati ponovo na put, ali se nađe oči u oči sa drugim seljakom koji zaustavi volove i poraširi se da joj prepriječi put. Nurka sagnu glavu, zagrize parče šamije i lijepim očima pronađe prolaz, ali joj ovaj pomlađi i crnomanjasti brkajlija ni to ne dozvoli.

-A kud si ti to ugoročila sama ženska glavo?

-Nijesam ja sama, eno mi ga čojek dole, izašo spraću sebe da prostiš. Bolje ti je prođi smirom.

-Oprosti sestro! A ja pomislih da si sama. Mene treba jedna sama koja nikoga ne čeka.

-De Bajro, požuri jadan... zadocnićemo! - viknu Nurka kao bojagi, samo da je ovaj neznani delija ostavi na miru. Pošto joj pusti put i ona prođe, bi joj milo što je savladala prvu prepreku. Eto Bajrovo ime joj u ovom trenutku bi od koristi. Razmišljala je da napusti put i nasumice krene preko polja i livada, ali se plašila da se ne izgubi u divljini.

Bajro je ustajao kasno, kasno ustade i jutros, jer ništa nije znao šta mu se u kući dogodilo. Nurka je uvijek ustajala prije njega, a on ostajao da se izležava, dok ga ne pozovu na doručak. Jutros nije ni slutio da Nurke nema već nekoliko sati u njihovoj kući, da je nikada više neće biti, da je počelo vrijeme bez nje, da ona grabi ka vašaru sa prtenjakom na ramenu. Ne bi se on još probudio, a ni ustao da ga  majka nije probudila. Nju probudi rika krava i blejanje ovaca.

-One kučetine nema! Izgubila se! Glavu izgubila, k'o što će! Ova marva vrišti! Ustani!  Da joj se nešto čini, teško i mene i tebe, sine moj!

Bajro se izvlačio iz postelje kao kad se neko isprebijan budi iz besvijesti i dolazi sebi. Nikome on ništa ne duguje, nek lomi ona vrat kud god može. Jutros mora da radi njen posao od kojeg je bio odvikao. Nije njemu žao Nurke, samo mu je teško da preuzme njene poslove. Oblačeći se razmišljao je i mrmljao.

-Šta joj je falilo? Imala je da pojede, da popije, da legne u čistu postelju. Šta još ona hoće? Da se radi mora. I ja bih otišao tamo gdje ne mora da se radi, a ima svega ovoga čega ima u ovoj kući.

Džana se prisjećala zadnjih dana i nekog čudnog stanja koliko se Nurka bila povukla u sebe i radila tiho i bez, mnogo, riječi. Pomislila je da je noseća i da joj je negdje pozlilo, te ne treba griješiti dušu tako olako i tako brzo.

Bajro, pored svega, pomisli da je nešto od sebe učinila, jer je nije poveo na vašar. Zajedno sa majkom obigra sve pomoćne zgrade oko kuće i sve  sobe u kući. Pregledaše i baštu ispod kuće, ali je nigdje ne nađoše. Bajro dobi neki izgled kao da su ga šejtani, svunoć, jahali, shvati da je poražen, da je izgubio i bitku i rat. Više nema ko da mu plaća, nema koga da grdi, tjera, prekorijeva pa i tuče.

-Kut ti je žena mrčo?

-Bogomi ja ne znam majko, vidiš da je nema!  

Bijes pomiješan sa obavezama koje ga dočekaše jutros rano, natjera ga da  još jednom obiđe sve štale, pojate i šupe, da se zavuče ispod svake voćke i bude siguran da je nema. Sav napor je uzaludan, nema je kao da je u zemlju propala. Bijaše on riješio, ako je nađe, da joj presudi, da joj se prepriča i da njena ne bude zadnja. Za trenutak zaboraviše na oglašavanje stoke, jer ih veći jad snađe jutros. Selo se prorijedilo, ostali samo starci i djeca da čuvaju stoku, a mladež otišla na vašar, nemaju koga da pitaju za Nurku. Penja  nosaše dvije testije i bijaše upravila ka seoskoj česmi.

-Penja.... ooo Penja! Da nije Nurka kot tebe?

-Jok vala! Što će kot mene hazore!? Kat je to bila kot mene da bidne jutros? Ne možete jednu ženu sačuvat'!  Šta biste radili da hi imate više?

Džanka je pitala od muke, a znala je da Nurka ne voli mahalu, a još manje Penju. Sišla je do kukuruzišta da vidi da se nije tamo, slučajno, snemogla. Imala je adet da ode u kukuruz prije muže i načupa kravama trave za omamu. Traži je Džanka, nekako više iz inata, negoli želje da je nađe. Kako je mogla da je prevari i ode? Mrtvu da je nađe svašta bi joj uradila. Ako je riješila i da umre nije smjela, a da Džanku ne priupita, smije li umrijeti, ako joj se ne javi. Džabe traže, neće je naći, pa da traže sto godina. Bajru je jutros nedostajala kao što nedostaje sluga gospodaru, da uspostavi red među ovom pobješnjelom marvom. Sjeti se Bajro one noći kada su mu je doveli, pa đerdeka kada su ih sveli, đerdek je doživio kao tamnicu u koju ulazi, nešto tuđom voljom, a nešto zbog adeta. Da su ga pitali ili da je on mogao sam da odluči nikada tamo ne bi ni ušao, neka ulazi kom se ulazi. Jedva je čekao da mu ta noć prođe i da svane zora. Obično muškarci požele da im ta noć potraje što duže ili makar malo duže od ostalih noći. I njoj je ta noć bila čudna, prije udaje se napričala sa ona ženama koje su tu čorbu već srkale. Možda su je i lagale, možda sve to tako treba kao što je Bajro uradio. Da to tako ne treba i da nešto nije uredu opominjala ju je prazna lubina svih ovih, uzalud, provedenih godina. Učile su je te žene da svom suđeniku prevrne opanke prije spavanja, pa će biti cijelog života lud za njom. Pa eto prevrnula mu ih je, a on lud na svoj način, ali ne i za njom i ne zbog prevrnutih opanaka, nego rođen lud. Ni Džankina sudbina ne bi bila bolja, da ona nije svome miješala slano i slatko, prevrtala mu obuću na sve strane, a najbolji lijek bijaše kad mu reče, ako joj ne priđe k'o što muž prilazi ženi, prići će ona drugome, pa nek se on puši. Tako ga navadi da joj prilazi i poznade joj se, rodi Bajra i jednu kćerku što jutros plače za snahom Nurkom. Čula da snahe nema pa došla da utvrdi je li istina, a bila je udata tu blizu. Imala je čudnu narav, prvih godina braka, čim bi je muž mrko pogledao ona bi dobježala kod majke. Po nekoliko puta dođe taj njen da je zove, ali ona ugoroči pa neće da se vrati, dok je huja ne prođe. Poslije ode sama. Svikao i on na te njene marifetluke, pa se ne sjekira mnogo. Kako vrijeme prolazi ona je sve bolja i dolazi samo po potrebi. Možda je Bajro izgubio sjeme kad mu je otac preselio na ahiret. Možda. Mnogo je žalio oca. Osjećala je Džanka da Bajro Nurki nije činio dževap, jer da je išta činio jutros bi kuća pucala od tjeskobe i dječije larme.

-Znam ja, kat' ta noj prođe kako treba, kuću dženet grije, a kat krene kako ne treba šejtani kuću napune i kolo vodu - onako kao za sebe gunđa Džanka.

Nurka je sve više žedna i sve više razmišlja kako i u koju kuću da svrati i zaište malo vode. Iz misli je trže brazdica vode koja se razlivala seoskim puteljkom. Obradova joj se, jer je znala da je u blizini neki izvor vode. Napremase ugleda jednog starijeg čovjeka kako poji konja, sedlenika, na jednom koritu. Na glavi tog čovjeka bijela ahmedija, toliko bijela da bi je se i snijeg na Žilindaru zasramio od te  bjeline. Prilazila je vodi oprezno da mu konja ne bi poplašila. Konj diže glavu i zahrza kad je vidje, a starac je samo ispod oka snimi.

-Jesi li se naspavao midžo?

Nije je ni pogledao, nije mrdnuo ni desno ni lijevo, samo prevali preko usta:

-A čija si ti ženska glavo i kut' hoj sama jutros, pr'o bijela svijeta?

-Do sinoj sam bila žena i sluga Bajra Bučanca, a od jutros svoja i božija.

-A odakle ti  'e babo?

-Ja sam Idriza Muhadžera iz Borovca.

- A zna li ti babo, zna l' ti iko kut si navrla sama pr'o svijeta?

-Nisam hi pitala ni kat' sam b'ežala za tok katila, pa neću ni danas. Napitala sam se ja za čitaf život.

-Hoj, hoj pitaćeš i jutros i to mene, ženska glavo. Ili se vrni čojeku dok još nije kasno ili idi kot ovijeh mojijeh žena, pa s'edi dok ja poručim da ti neko dođe ili iz roda ili iz domovnine! Znaš li ti da većeg grijeha i sramote nema na ovom dunjaluku, no kat' žensko samo halijeda po svijetu!?

-Ako halijedam, halijedam čista obraza midžo.

-Ja svoje rekoh, pa ti volja natrag čojeku ili u moju kuću, kako ti velju!

-Prijen u vatru no natrag čojeku!

-Pa onda haj kot žena u kuću, da te ja ne uvodim!

-Ama neću ni u kuću, ja sam pošla na Lađevac!

Starac više nije htio da se nadgovara sa ovom nesretnicom. Oni koji ga znaju i ovo je mnogo razgovora za njega, zgrabi on jedan klekovak i poče da iz ove žene istjeruje neposlušnost i utjeruje svoju volju.

-Nemoj midžo, da si mi pobogu otac!

Nije više slušao šta priča već je potjera pravo prema kući, a konja ostavi za trenutak da pase pored korita. Ovu izgubljenu ženu bez roda i doma predade svojoj ženi i naredi joj da je zatvori, da joj dâ da jede i pije, ali da je ne pušta dok se on ne vrati sa vašara. Pošto se i njegove ćerke spremahu za vašar, samo uđoše da vide ovu lijepu ženu i izađoše ostavljajući je svojoj majci, koja će jedina danas ostati u kući. Nurka sama u lijepo opremljenoj brvnari, koju su ljeti čuvali za musafire. Ubrzo joj stara donese somun i bijelog smoka od sto ruku.

-De pojedi ovo pa ćemo poslijen pričat'! A đe ti bi pamet da ideš sama pr'o svijeta da ti puca bruka nesrećnice?

-Što da mi puca bruka? Čista obraza i vedra čela, pa uz brdo i niz brdo, nano.

-Čini se to tebe nev'esta, nije to tako. Ovo žensko je prokleto od svake ruke, čim se ispili čeka ga muka, a poslijen i tuđa kuća. Tuđa kuća je uvijek tuđa i tuga i muka i briga. Nikad te tuđa kuća ne može ugrijati k'o svoja. Samo li malo šodneš lijevo ili desno, zna ti se put.

Stari se dotjera, ode do česme uze konja pojaha ga i krenu na vašar. Za njim krenuše i dvije kćerke njegove i jedna sinovica. Prije nego krenu ženi zaprijeti, još jednom, da je ne pušta, dok se on ne vrati. Nadao se da će sresti nekog njenog ili iz roda ili iz doma, pa će im sve objasniti naširoko i potanko. Čim stari zamače za prvo brdo žena uđe u brvnaru i ispita je uzduž i poprijeko, ko je, odakle je, čija je, za koga je udata i još ponešto što ju je zanimalo. Ništa joj nije krila, sve joj je ispričala od početka do kraja i izgubila puno vremena u priči. Danas je otvorila dušu pa priča, priča sve ono što nije mogla, a nije ni imala kome, za proteklih pet godina tamnovanja u Bajrovom kazamatu. Žensku tužnu priču prekide zvuk nekog vozila. Osjetiše i Nurka i stara da se vozilo zaustavi pred njihovom kućom. Stara je znala ko je, to joj iz Skoplja stiže sin Mujo, vojno lice kome umrije žena prije dvije godine i ne ostavi potomstvo. Dočeka ga kako treba, ali njemu postade sumnjivo što zaključa brvnaru i što ga umjesto u nju, uvede u kuću. Nurku, stara, ostavi samu. Da je nije sramota i da može Nurka bi zubima pregrizla sve što joj danas stoji na putu da ostvari ono što je zamislila i zbog čega se zaputila. Nije lako ostaviti muža, kakvog takvog, ona boljeg nema i u ovoj sobi ni tamo ni ovamo skapavati. Dan je kratak proći će je ovaj merak, pa šta poslije, mora baš u neku od pećina završiti.

-Nego kako da ih nađem, puno je tijeh pećina? Hoću l' potrefit pravu? Ako ne bidnem znala ko će mi ih pokaže?

Vrijeme leti, a ona mjerka neke male prozorčiće, da iskoči kroz njih. Taman se malo odmorila i prezalogajila, a i za vašar ima još, uvijek, podosta vremena. Priđe jednom prozoru, on joj se učini ponajviši i zaključi da glavu može provući, ali ne i zadnjicu. Ako se zaglavi nema je ko razglaviti, pa da joj puca bruka i da se prepričava dok je vijeka i svijeta. Ipak se odluči da je najbolje da zapomaže i glumi kako joj se ide u klozet da obavi malu nuždu.

 -O staraaa! Otvori mi za boži' hatar!  Hoću pret kuću, popih ono mlieko pa me progna!

-Majko, šta to kriješ od mene?

Taman stara zaustila da ga slaže, a Nurkino, još jače, zapomaganje ispuni sobu.  

-Neka žena,... e vala gledna, ne more sa čojekom pa krenula, alahber, da traži svoj igbal, a Arslan joj prekrati put i naredi mi da je ja čuvam, dok ne nađe nekog od njejzinih ili iz roda ili iz doma. 

-Zaboravio on da su prošla ta stara vremena. Kako može on da zabrani, tuđoj ženi da ide tamo kud je naumila? Može ga tužiti, pa da se vuče po sudovimo pod stare dane. Otvori mi da je vidim! – uzljutio se Mujo. Zna čovjek red i zakon.

Kad mu majka otvori vrata od brvnare, on se zbuni i zaboravi kako se zove. Da je juče umro ili da danas nije došao ne bi znao da u jednoj ženi može da ima ovoliko ljepote. Nije znao u šta prije da pogleda. Iz nje je zračila ljepota, presijavala se i kao neka prirodna sila stavljala svoje posmatrače pod zvono. Samo ko nije muško i ko hoće da lažno priča, nije primjećivao njenu ljepotu. Zbuni se oficir, jedva dođe sebi, najedanput pomisli da sanja i da sve ovo nije stvarnost. Ipak se pribra, probudi se i promuca: -A što čamiš tu sama jadna bila?

-Ne bi' ja n'o me jedan stari zaključa i zaprijeti mi da se ne mrdam odavle, dok se on ne vrne. Ja bogomi moram da idem, dok je vakat, ja sam krenula na vašar.  Da mi je da odem pa da umrem ne bi' žalila.

-A što čovjek nije sa tobom?

-Nema tu ni čojeka ni jada, samo da mu je da radim i noj i dan, da ima ovaca i krava, da se pravi da je gazda, sa moje grbače, a ja da se ništa ne pitam. Ono treba i radit, ne kažem ja, ali ne treba crkavat' nepotrebno.

-A smiješ li mu se vratiti, ako te nije pustio?

-Nema vrćanja nazat, bolje mi je u vodu skočit' i udavit' se no se njemu vrnut. Da me hoj pustit' da idem, dok se onaj stari nije vrnuo!?

-Neće se on vratiti prije mraka, on isto voli taj vašar, evo i ja sam došao čak iz Skoplja da se vidim sa starim društvom i narodom, povuče čovjeka želja za zavičajem. Povešću te ja, ne žuri brzo ćemo mi kolima.

-Vala bi' voljela da me i u kola turiš, no ako me neko viđi, biće priče da sam rospija nad rospijama.

-Najbolje bi ti bilo da se vratiš, prođi se ti vašara  - to reće i zaključa je ponovo.

Izgubi Nurka svaku nadu da će vidjeti čuveni Lađevac i sve ono što se o njemu pričalo godinama. Mujo im, najprije, iz kola donese darove, majci kahvu i šećer, a sestrama neku vunicu da pletu džempere, babu duhana žutog kao dukat. Postavi mu majka da jede, jer mu se nadala. Kad završi sa obrokom, a danas to uradi dosta brzo, uze list papira i olovku i napisa ocu pismo.

„Merhaba babo!

-Da te pitam za zdravlje znam da je red, ali mi reče majka da si dobro. Čim ti možeš na Lađevce dobrog si ti takata. Neka, neka milo mi je. Pazi te čore da se ne razbježe, još im je rano!  A nađoh ovu ženu i pustih je ja lično, majka je nije smjela pustiti. Babo razumijem ja i tebe i tvoje adete, ali je to vrijeme, poštenja i morala, minulo odavno, od toga vakta i adeta ostalo je malo ili ništa. Ona je neka dobra i razumna žena, a može ti miliciju natovariti navrat po stare dane. Šta će ti to? Žao mi je što te nijesam vidio, moram hitno natrag za Skoplje, ali eto mene za nekoliko dana na odmor da vam pomognem da pokosite.

Mujo!“

Presavio je papir i dao ga majci da ga ona lično uruči i da poselami sve koji pitaju za njega. Neka svakom kaže da mora nazad, zvali ga. Ponovo priđe brvnari otključa tu prelijepu i uhvaćenu grlicu, uze onaj prtenjak sa stvarima, a Nurka pođe  za njim. Otvori joj vrata od auta, ona sjede, a on zaključa vrata pored nje da mu negdje ne pobjegne. Poljubi majku i uđe i on, upali kola, svirnu dva-tri puta, mahnu majci i ode. Nurka je zadugo mislila da idu prema Lađevcu nekim putem kuda idu samo kola. Nije ni slutila da je sve dalje od te svoje davne želje i da ide putem koji će joj donijeti veliku i neočekivanu promjenu. Malo je zbunjena, ali njoj prija ova vožnja i razgovor, pa polako zaboravlja vašar. Nekada najveća želja, vašar, polako ustupa mjesta nečemu što nije vašar, a ne zna ni šta je, ne vidi ništa, ali osjeća puno. Duša i srce počeli da joj gore od neke radosti. Prvi put za ovih pet, zadnjih, godina razgovara sa nekim ko je poštuje i prvi put osjeća zivot. Osjeća da je živa i da postoji. Mujo se zbunio, ni sam ne zna šta da joj kaže, ovo što radi liči mu na otmicu. Ali kakvu? Ona se ne brani ne traži pomoć, prija joj razgovor, prija joj vožnja. Polako zaboravlja Lađevac, bivšeg muža i svekrvu, potiskuje taj svijet koji je za nju, već, minuo, nestao zauvijek i uvlači se u nešto potpuno novo što joj godi i što, evo, ima neki početak. Samo malo da je pripitomi, samo malo da se naviknu jedno na drugo, pa će joj nešto reći. Za sada ne zna šta, kad ga prođe ovaj zanos nešto će mu doći u glavu. Ovako mu ništa ne pada napamet, opčinila ga, pa se plaši da ne sleti sa puta i okončaju baš na ovaj, njima, dragi dan. Nikada mu nije bilo teže da misli, nikada nije bio siromašniji u razmišljanju i razgovoru. Šta da kaže?  Od čega da počne?

-Brzo ćemo mi - veli joj Mujo. -Iza onog brda ima još jedno, pa još jedno i ... ima brda vidjećeš koliko ti duša želi. U njoj još uvijek prisutna pomisao na vašar, ali i osjećaj da mu nije blizu.

-Da ga vidim pa da umrem ne bi žalila.

-Šteta da umreš tako mlada, možeš se ti udati ponovo.

-Vala ako bi bio k'o ovaj što sam ga imala, dabogda crkla prije n'o mu u dom stigla, a ako bi našla nešto što priliči udala bi se bogomi, što da lažem.

Mujo joj je zapržio čorbu, udala se ona, a niti zna niti vidi. Vidjeće, ne treba žuriti. Vodi on nju tamo gdje nema ni ovaca ni krava, a ni svekrve. Postala ona njegovo poluvlasništvo bez njenog pristanka, ali vidi stari lisac da se njoj dopada i da je zagospodario njome. On nju ne prosi i dalje je ovo neko čudno stanje, sve i da hoće nešto da kaže, on nije kadar. Ovladala i ona njime, uzela mu se riječ, ni jedna da mu se otme i krene ka njoj. Uzela mu se i pamet. Nema ničega u njemu što bi mu pomoglo ovih momenata. Što više razmišlja, njen izgled ga sve više priteže i sve više uništava njegovu muškost.

-Šta bi rekla tvoja hanuma, da te vidi kako me voziš?

-Ne bi rekla ništa, umrla je prije dvije godine.

-Oprosti nisam znala bogomi, a otkud da znam kat' te prvi put viđam. A šta ti radiš tamo u tom gradu?

-Ja živim u Skoplju, a radim kao oficir.

Uplaši se Nurka oficira i pomisli kako je uhapšena, te kako je sprovodi do neke stanice da im je preda, pa neka oni razbijaju glavu sa njenim problemima.

-Vodiš li me to u zatvor?

-Ne, ne. Kakav zatvor nevjesta!

-Ne znam ni šta sam, udavala se jesam taknuta nijesam koliko je l' moj babo. Niko mi to neće v'erovat', jedino ako se udam, pa onaj čija bidnem.

-Bože, kakve sam ja to sudbine, vala ne samo ja no 'vo ženska, svako. Nit sam se što kod Bajra pitala, a evo ni sat me niko ništa ne pita. Ova' me čojek latio i vozi pr'o bijela svijeta. Nit ga znam nit me zna. Pa nek vozi, neka mi on dohaka, bolje on n'o ja sama da tražim pećine. Može se desit da hi ne nađem, pa šta ću pos'lijen? Ja na drugi način ne umijem sebe oduzet život, nemam se sa čim ni ob'esit – razmišljala je dok se vozila.

Nije ni slutila da više ništa nije kao što je bilo, njeni putevi su sada u drugom smjeru, njene želje blijede i mijenja ih nešto novo. Kola jure, smjenjuju se šume i proplanci, sela i poljane, počeše se nizati i gradovi, malo malo pa neki zamine. Da je sjedila kod Bajra ovo nikada ne bi vidjela, a ni znala da je svijet ovoliko velik i različit. Primjećuje i ona, sada, da je sve dalje od Lađevaca, pa i neka je, sva je prilika da je ovo bolji i zanimljiviji vašar. Malo, malo pa ga pogleduje, lijep joj kao upis, na njemu sve sija. Jedva ček da joj nešto kaže i da je zaprosi, ako bude umio i htio. Mora sačekati njega, ne ide da žensko prosi muškarca. Sigurna je da će on to uraditi, zna da nije oteta, vodi on nju njegovom domu pa će joj tamo sve objasniti natenane.

Predveče se stari Arslan, vrati sa vašara. Po čehri mu se vidi da je nešto jeksik. Prišla mu je stara, prinijela lavor tople vode, trlja mu noge i zapitkuje čas ovo čas ono, samo da ga odobrovolji. Arslan odgovara polako, kratko i mrzovoljno, jedva prevaljuje preko ustiju. Dvije kćeri ogladnjele pa navalile da jedu, ne pada im napamet ni da progovore, a ne da nešto pitaju.

-Šta bi sa onom ženom iz brvnare?

-Dođe Mujo iz Skoplja i povede je.

-Kakaf Mujo, nije valjda lud? Ja nikoga ne nađoh da poručim da dođe i uzme je.

-Evo neko ti pismo ostavio.

Uze stari pismo, razloži ga, izvadi naočare pa poče da čita, čita i odmahuje glavom. Poznavao je stari mušku ćud i svoju krv, poznaje on svog sina. Znao je da je odveo u Skoplje da mu bude žena.

-Dobismo mi ženo, snahu iznenada.

-Kak'a snaha! Šta pričaš jadan, ono je tuđa žena?

-Tuđa ne tuđa, on je povede, nije zorom sigurno, da je imala ikak'og čojeka ne bi je puhćio da ide sama. Taman mu je uradila što ga je ostavila. Taj njen je naka pogan, kat onakoj ženi nije znao kimet.      

-Vala ako je i sramota hoću da ti reknem šta mi ona veli kat' ti zamače... veli da mu je rintala pet godina k'o da mu je bila naki sluga, a da joj nije priš'o nijednom k'o čojek ženi. E veli dina mi! A vala je gledna k'o vila, da hoće dat' Allah krasni da je Mujo uzme.

Dok se u Arslanovoj kući vodio razgovor o njoj, ona je sa Mujom već stigla ispred zgrade u kojoj je stanovao. Zasjeniše je oficirske uniforme, jedni izlaze drugi ulaze, svi joj, nekako, isti zbog uniformi, jedina ona nema takvu uniformu. Da ne bi gubili vrijeme Mujo je uhvati ispod pazuha i povede. Po prvi put osjeti mušku ruku kako treba, a kada joj reče: „hajde ženo“, bi sigurna da je on uzeo za svoju sluškinju. I mislila je stvarno da je vodi da mu bude sluškinja. Pa neka bude i Bajra je služila pa će i ovog gospodina, makar, ovome priliči da ima sluškunju. Lako je njega služiti nema on njiva ni livada, nema on krava ni ovaca, a skuhati i oprati to je lako. Mujo je uvede u lift, kada lift poče da se diže ona se uplaši i dohvati Muja sa obje ruke oko pojasa da ne padne. Nema ona nikoga na ovom svijetu prečega od njega, ali mu to još nije rekla, a reći će mu. Ako je neko bude tražio nikada je neće naći, daleko je ona od svih. Pa iako je, nikada nije bila blize svojoj sreći i onom što je sanjala i o čemu je razmišljala proteklih pet godina. A ko će i da je traži, kome ona to nedostaje? Bajru sigurno ne, možda, njenoj jadnoj, majci i nikome više. Možda griješim, treba, sigurno, ovom gospodinu. Da mu ne treba ne bi je doveo.

Mujo otvori vrata od stana i uvede je u polumračnu sobu, ali ubrzo upali sijalicu, a ona po prvi put ugleda raskoš i ljepotu namještenog stana. Nema više fenjera i lampi, prostiranja dušeka naveče i podizanja izjutra, nema postavljanja i pospremanja sofre i dvorenja krmeljavog Bajra dok se izmakne, neće biti ničega što je na muku i prošlost podsjeća. Mujo skuha kahvu da popiju, nasu joj i sok, a ona se snebiva, prvi put pije kahvu koju je skuhao muškarac.

-Dok se ti malo opustiš odoh ja da kupim nešto da jedemo.

Htjede ona da mu ponudi pitu koju je bila spremila za Lađevce, ali se suzdrža. Kad izađe Mujo, ona razgleda stan nakratko, pa sa terase baci onu pitu zajedno sa krpom u kojoj bijaše zamotana.

–Nek jedu paščad, kad je ja ne pojedoh na tom Lađevcu. Sa terase se brzo vrati da kojim slučajem ne padne dole, a da padne ne bi od nje ostao ni komad. Ona pita završi na krovu jedne limuzine, pa i zbog toga brzo napusti terasu. Kada je pogledala sa terase naokolo, izgledalo je kao da sve gori, da je u dždenetu il' da, možda, snovi naviru. Mujo se ubrzo vrati. Nosio je punu kesu hrane i veliku dinju ispod desne miške Pošto se najedoše posijedaše raspoloženi. Mujo malo dođe sebi, okuraži se, a i mora nešto reći. Mora joj objasniti što je nije poveo na vašar, nego skrenuo drugim putem, njemu dražim.

-Nurka,  ja udovac ti puštenica, dovedoh te ili ukradoh, kako god hoćeš, da vidiš da li ti se sviđa kod mene, ako ti se sviđa da se uzmemo, ako ne sviđa ja ću te vratiti tamo gdje sam te uzeo. Dok mi ne kažeš da li ti se sviđam neću te pipnuti ni prstom.

-Diraj odmah šta čekaš! - htjede da mu kaže, ali se malo suzdrža.

-Ja te hoću, no te ne razumijem, ti gospodin a ja seljanka. Šta ću ti ja?         

Mujo je samo zagrli i u njoj zapali jaku vatru koja je tinjala odavno, a Bajro nije znao da se nome ugrije. Tu noć je dugo pamtila, jer je bila  bolja od hiljadu drugih noći, a naročito onih provedenih porefd hladnog Bajra. Niko je nije tražio,  jedino je Džanka pitala vašardžije da je nije neko vidio. Za Bajra ona je bila kod njenih, a za njene kod Bajra. Nijesu se slagali nimalo, a ni obilazili. Krajem ljeta pred polazak đaka u škole, pred Arslanovom kućom se zaustavi Mujovo auto. Kad izađoše iz auta, dočekaše ih raširenih ruku, Nurku kao snahu, a Muja kao mladoženju i sina.

-Hoćeš l' mi halalit' tojagu?- upita je stari.

- Hoću babo, da ne bi tojage ne bi' znala šta je sreća.

Kasno se pročulo kud je otišla i za koga je otišla. Lađevac je ipak vidjela nakon nekoliko godina sa sinom Safetom i njenim Mujom. Kao sa paunicom sa njom su šetale zaove.

Jedino Bajro ostade nezbrinut i sam kao spaljen grm.

 

Komentari  

 
0 #3 Nadan Filipović 2019-01-26 22:58
Vala i ja, moj Kemo!!!
Citat
 
 
0 #2 Mehmed Meša Delić 2019-01-26 15:42
Divna, ali tužna težačka priča u kojoj se težak (žena) ništa ne pita...
Citat
 
 
0 #1 Kemo 2019-01-26 05:57
AFERIM! Ovako nešta lijepo odavno ne pročitah!
Citat
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search