LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Komentari Zakašnjela, ali instruktivna post mortem analiza
Zakašnjela, ali instruktivna post mortem analiza
Subota, 26 Siječanj 2019 23:01

 

Vjekoslav PericaSFRJ - jedina superiorna civilizacija na ovim prostorima (6)

Prof.Dr Vjekoslav Perica, Department of History, University of Utah

Neartikulirana eksplozivna smjesa na ruševinama SFRJ

Produkti ovih bizarnih integracija i balkanizacija kao novonastale nacionalne države bili su prisiljeni voljom zapadnih sila skučiti se i pripitomiti u granicama nekadašnjih „unutarnjih granica“ tobožnje „vještačke“ Jugoslavije čime tu tako postale „vještačkije“ i od versajske i od avnojske Jugoslavije. Pitanje je za svakoga tko se smatra nacionalistom (patriotom, domoljubom) kome bi odgovarao taj čudni kompromis osim zapadnim silama (da tako zaustave ratove na tlu Evrope i svaka za sebe ponešto geopolitički ušićari) i novim domaćim etničko-klerikalnim elitama, ratnim profiterima i dobitnicima privatizacijskih pljački. Ali ovih je relativno malo u odnosu na sveukupnu populaciju da bi te tvorevine postale legitimne, stabilne i održive na dugu stazu. Većini koja je osiromašila status quo ne odgovara, a još manje radikalnim desničarima i ekstremnijim nacionalistima koji su brojniji od poratnih vladajućih elita. S obzirom da nema ni organizirane jake ljevice ni bilo kakvog pokreta za obnovu Jugoslavije, ekstremna etnička i kleronacionalistička desnica je jedina politička alternativa sadašnjim vladajućim strukturama. Ona je i jedina prava prijetnja stabilnosti i jedina organizirana snaga koja bi se usudila izvesti državne i vojne udare i uništiti čak i postojeće nesavršene demokratske institucije. Desnica ne vidi razloga zbog čega prihvatiti ta polovična rješenja, kompromisne i vještačke granice (to su stalno govorili i za svaku Jugoslaviju) a ne pokušati realizirati četničku Veliku Srbiju ili uskrsnuti ustašku NDH u njihovim već ranije zamišljenim granicama ili Veliku Albaniju, ili Islamsku državu u Bosni, sve te projekte koje radikalni etnički i klerikalni nacionalisti stalno snuju.

S druge strane, sadašnje države ne odgovaraju ni njihovim najrazvijenijim regijama pa se u njima promišljaju regionalni separatizmi. Teško je objasniti Vojvođanima zbog čega da financiraju „srpski Jeruzalem“ na albanskom Kosovu, kao i Istranima u toj najbogatijoj i najzapadnijoj hrvatskoj regiji, zašto bi plaćali održavanje hrvatske paradržave u Bosni i Hercegovini, penzije veteranima HVO-a, te glomaznu hrvatsku državnu i partijsku hadezeovsku birokraciju, diplomaciju, policiju i vojsku u kojima bosanskih i hercegovačkih Hrvata ima puno više od istarskih. Separatistički razmišlja i u srbijanskoj regiji Sandžaku većinsko muslimansko stanovništvo kojima su i bošnjačka Bosna i Hercegovina i Turska možda čak i Katar, bliži od današnje „kosovsko-vidovdanske“ Srbije i koju bi ovakvu kakva je teško prihvatili kao domovinu. Ukratko, kolikogod da ni jedna Jugoslavija nije bila oličenje stabilne države, balkanizacija devedesetih je stvorila jednu trajnu nestabilnu, neartikuliranu eksplozivnu smjesu na ruševinama SFRJ. Opasnost od desničarskih udara i diktatura je stalna, a jedini slabašni osigurači i garantori kakve-takve stabilnosti su postojeći uvelike diskreditirani i korumpirani režimi poput hadezeovskog u Hrvatskoj, ne manje nacionalističkog srbijanskog i apsurdnog bosanskog.

Tko je normalan mogao zamisliti da bi jednog dana trebalo moliti boga za zdravlje i dug boravak na vlasti političkih likova poput srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, hrvatskog premjera Andreja Plenkovića, predsjednice Kolinde i troglavog bosanskog predsjedničkog čudovišta.

Jer progresivne lijeve alternative njima nema. a desničarska je realna i prijeti novim balkanskim pokoljima. Možda ove sadašnje korumpirane elite u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu shvate da im se isplati poniziti, pomiriti, oprostiti i surađivati. Možda nađu par umjerenih popova i hodža i prirede spektakularnu multietničku i interkonfesionalnu turneju po svim glavnim stratištima, priznaju užase počinjene u ime vjere i nacije, nazovu genocide tim imenom i steknu kakav-takav legitimitet na dulju stazu.

To bi bila jedina moguća, iako simbolična, „obnova Jugoslavije“. Time bi možda izumirući narodi nekadašnje jugoslavenske jezgre pogođeni demografskom katastrofom i masovnim iseljavanjem, barem osigurali kakvu-takvu mirnu i dostojanstvenu starost i smrt.

Uz postojeće urođene i  sistemske defekte novih balkanskih etničkih nacija njihove su države naglašeno klerikalne. Postavlja se pitanje odakle i otkada toliki utjecaj religije. Većinske su religije ako ne uvijek a svakako od 1980-ih bile dokazani faktor destrukcije i rata iz kojih ništa pozitivno ni nakon rata nije proizišlo. Naprotiv, većinske državne religije su postale i vjerojatno najvažnije nacionalne institucije, glavni čuvari novih državnih mitova i kočnice demokratizacije.

Od domaćih faktora koji su tome pridonijeli vjerojatno su najvažnije fuzije etničkih i konfesionalnih identiteta koje su pomogle naglašavanju granica i razlika napose među narodima de fakto istog jezika. Ove su etnokonfesionalne fuzije išle toliko daleko da su ugušile  osnovne vjerske i osobne slobode savjesti i izbora čovjeka i građanina do apsurda da je recimo izdajnik ne samo Srbin koji prijeđe na Islam ili rimokatolicizam nego i budizam, a ista izdajnička sudbina čeka Hrvata koji nije katolik nego ne daj bože, musliman, pravoslavac ili ateist.  Pa čak i da je nacionalni heroj ali mu se omaklo da je postao Mormon, dakle i dalje kršćanin, za samoproglašene puritance novog hrvatstva koji se nameću jedinim „pravim“ Hrvatima, taj Hrvat nikad neće biti „pravi“.

(Ovaj post mortem analitičko-dijagnostički tekst profesora Vjekoslava Perice prenesen je sa prijateljskog XXZ regionalnog portala. Zahvaljujem se dragom prijatelju Peri Lukoviću, uredniku XXZ.)

 

 (nastavlja se)

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search