LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home (Pod)sjećanja Zakašnjela, ali instruktivna post mortem analiza
Zakašnjela, ali instruktivna post mortem analiza PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 05 Veljača 2019 20:56

 

Vjekoslav PericaSFRJ - jedina superiorna civilizacija na ovim prostorima (7)

Prof.Dr Vjekoslav Perica, Department of History, University of Utah

Kad religije prave državne granice

Napose u ovim državama postaju nepodobni građani ateističkog svjetonazora u istoj ako ne većoj mjeri nego što su vjernici bili diskriminirani pod komunizmom. Dakako da se u ovim novim etnokonfesionalnim fuzijama i crkveno-državnim simbiozama najbolje snašla Srpska pravoslavna crkva koja je kao crkva bizantinske tradicije takav karakter oduvijek imala, a entofiletizam joj se od ratova devedesetih samo pojačao. Ali je takav vjerski karakter odgovarao i bosanskom muslimanskom etnonacionalizmu koji nije nikad ni razumio ni mogao prihvatiti princip sekularne nacionalnosti. U napose paradoksalnoj se situaciji nesvjesne imitacije srpstva našao hrvatski katolicizam. To je počelo još u ustaškoj NDH kad je režim uništavao Srpsku pravoslavnu crkvu da bi kasnije osnovao neku verziju pravoslavlja s hrvatskom nacionalnošću, a pri tom je daleko prije Drugog vatikanskog koncila koji će oprezno dopustiti „etničke crkve“ uveo hrvatsku državnu i nacionalnu crkvu. To se nastavilo s izmišljanjem takozvane „Crkve u Hrvata“  pod jugoslavenskim komunizmom 1970ih a potom etabliranjem frankističkog „nacionalnog katolicizma“ pod Francovim obožavateljem Tuđmanom  devedesetih. Međusobne opsesije i trvenja između tog hrvatskog etno-nacionalnog katolicizma i srpskog notorno etnocentričnog pravoslavlja, išle su više štetu hrvatskih katolika koji su gubili osjećaj kršćanskog napose katoličkog univerzalnog i općeg. Takozvana se „Crkva u Hrvata“ u konceptu izjednačila s takozvanom „Srpskom crkvom“ pri čemu se iz tih poluslužbenih naziva ne vidi kršćanski karakter nego je prenaglašen etnički identitet. Vjerojatno nema veće kazne hrvatskim etnoklerikalnim i ustaškim nacionalistima od nesvjesnog prelaska na nekakvo „hrvatsko svetosavlje“ kako je znao ironično primijetiti pokojni splitski svećenik sociolog religije Don Ivan Grubišić. Nije se dakako Grubišiću kao jedinom iz hrvatskog katoličkog klera ukazalo koliko je etnički nacionalizam profanirao i posektašio hrvatski katolicizam. Jasno je to, među ostalima, po onome sto pišu i govore i bosanskim franjevcima Dragi Bojiću i Ivanu Šarčeviću. (Drago Bojić. Zlato i tamjan – kritički osvrti na politiku i religiju. Mostar: Centar za kritičko mišljenje i portala www.tačno.net, 2016.)

Treći veći balkanski „religijski nacionalizam“, bosanski ili bošnjački-muslimanski još je od 1970-ih, tek što su se bosanski komunisti uspjeli izboriti za sekularnu nacionalnost bosanskih Muslimana, koncipirao teokratsku državu koja bi nastala razbijanjem SFRJ. U pamfletu „Islamska deklaracija“ iz 1970. sarajevski pravnik Alija Izetbegović, kasniji otac de-sekularizirane bosanske nacije, inspiriran utemeljiteljem Pakistana Ali Jinnahom i egipatskom Muslimanskom braćom, traži izlaz iz Jugoslavije imitacijom paradigmatskog religijskog nacionalizma u slučaju formiranja Indije i Pakistana. Za njega bi se tako područja SFRJ s većinskim muslimanskim stanovništvom kad demografski prerastu balkanske kršćane, otcijepila i osnovala državu po uzoru na Pakistan, a kršćanski dijelovi Jugoslavije postali bi nekakva balkanska Indija.

Ta vizija se naravno drastično razlikovala od snova Srpske pravoslavne crkve o podjeli SFRJ između Srba i Hrvata. Po viziji SPC objavljenoj uoči raspada SFRJ, ta bi se država podijelila na  dva „nespojiva i nepomirljiva svijeta“: zapadni-rimokatolički pod utjecajem Njemačke i Vatikana i Istočni svijet pravoslavne bizantinske tradicije pod dominacijom Srbije uz potporu Rusije i Grčke. Ni za bošnjačku državu ni za muslimane tu nije bilo mjesta, kako će genocidni pokret osuđenog ratnog zločinca Radovana Karadžića pokazati u ratovima devedesetih.

Važnu su ulogu za ovaj rastući religijski utjecaj igrale i promjene u svijetu, naročito kolaps komunističkih režima u Istočnoj Evropi i takozvani globalni uspon religije od 1970-ih i njezin povratak u javnu sferu, odnosno „de-sekularizacija svijeta“. (Peter L., Berger, Ed. The Desecularization of the World: Resurgent Religion and World Politics. Washington, D.C.: Ethics and Public Policy Center; Grand Rapids, MI: W.B. Eerdmans Pub. Co., 1999; Craig Calhoun, Mark Juergensmeyer, and Jonathan Van Antwerpen.  Rethinking secularism. Oxford, N.Y.: Oxford University Press, 2011.)

U tom je periodu konceptualiziran i fenomen takozvanog „religijskog nacionalizma“ uglavnom na temelju istraživanja u Indiji, Indoneziji, Sri Lanki i na Srednjem Istoku a ukazat će se i na Balkanu. (Omer Atalia Omer, Jason Springs. 2013. Religious Nationalism: A Reference Handbook. Santa Barbara, California: ABC-CLIO, pp. 20-25; Dino Abazović, Za naciju i boga. Sociološko određenje religijskog nacionalizma. Sarajevo: Magisterij, 2006.) Kolapsom takozvanog „bezbožnog komunizma“, kako je hladnoratovska propaganda tepala svom tadašnjem glavnom rivalu u utakmici za svjetsku hegemoniju, okoristile su se većinske balkanske religije nacionalističkih profila i teokratskih apetita koje tada još pravo lice nisu otvoreno pokazivale. Tada su se prikazivale skromnim pobožnim građanima gurnutim na društvene margine od ateističkih režima, potlačenim svjedocima vjere, čak i borcima za vjerske slobode i pluralistička civilna društva kako su prepredeni balkanski popovi i hodže tada pisali u prijavama za financijske potpore i donacije američkih, engleskih i njemačkih fondacija za razvoj religijske kulture, vjerske slobode, ekumenizam, kulture međuvjerskog dijaloga i slične ideje vjerskih liberala kojima su se potajice rugali.

S aurom mučenika, moralnim kreditom i pripremljenim zamjenskim diskursima koji su ispunili ideološku prazninu, postkomunističke su religije uživale da ih opsjedaju politički udvarači potencijalni novi vlastodršci uključujući sve moguće desničarske i konzervativne opcije, etničke nacionaliste i komunističke konvertite kojima je hinjeno vjersko obraćenje bilo najlakši put ostanka na vlasti ili pri vlasti.

Što se tiče takozvane „de-sekularizacije svijeta“ i povrataka religija u javnu sferu od 1970ih naovamo, ona je ostala do danas nedovoljno istraženi fenomen. Nedvojbeno je ipak da je religija postala političkom snagom i faktorom povijesnih promjena pa čak i pokretač revolucija, ne samo u iranskom slučaju. U mnogim zemljama koje su poslije drugog svjetskog rata do 1970-ih imale sekularne i lijevo orijentirane modernizacijske rezime, poput primjerice Indije, Izraela, Sri Lanke, Indonezije, a tu možemo ubrojiti i Jugoslaviju, od 1970-ih vjerski je faktor u javnoj sferi sve prisutniji da bi do konca stoljeća klerikalno-desničarske koalicije ili preuzele vlast ili ozbiljno ugrozile sekularne, liberalne i lijeve snage. Takozvani je religijski nacionalizam u međuvremenu postao najozbiljnijim izazovom sekularnoj državi od vremena Francuske revolucije. Ni zapadne demokracije nisu ostale imune na ovaj religijsko-fundamentalistički nalet i s religijskom politikom počele su ozbiljno računati pri svakom restrukturiranju vlasti i moći. Dio ovog svjetskog procesa bi je svakako i vjerski motivirani terorizam i militantni fundamentalistički religijski pokreti, režimi  i organizacije. Ovaj je novi društveno-povijesni, zapravo post-moderni kontekst, a ne nekakve stare „vjekovne etničko-vjerske mržnje“ kao su zapadni mediji spekulirali objašnjavajući zapadnom auditoriju balkanske ratove devedesetih, dao značaj, snagu i utjecaj većinskim religijskim organizacijama u bivšoj SFRJ pri kraju njenog života i u post-jugoslavenskim državama. Bio je to značaj i utjecaj kakav religije na ovim prostorima nikad prije u povijesti nisu imale.

Ukratko, ranije opisane glavne karakteristike nacionalizma koji se na zapadnom Balkanu pojavio krajem dvadesetog vijeka ukazivale su, usprkos naglašavanju da se radi o evropskim narodima, na jedno posve suprotno iskustvo od zapadnoevropskog, bliže religijskom nacionalizmu Trećeg svijeta. Recentni balkanski etnički nacionalizam ili bilo koji ovdašnji etnički nacionalizam nikad nije slijedio iskustva formiranja nacija u Zapadnoj Evropi od sredine 17. do početka 20.vijeka kojima se na primjer bavi utjecajna studija Charlesa Tillyija i suradnika iz 1975. (Charles Tilly, editor. The Formation of National States in Western Europe. Princeton: Princeton University Press. 1975.)

Teško je balkanske etnonacionalizme prepoznati u bilo kojem od „pet putova prema modernosti“ kroz koje su uz određene sličnosti i razlike prošle svjetski utjecajne nacije (Engleska, Francuska, SAD, Njemačka i Rusija) kako u obimnoj komparativnoj studiji objavljenoj početkom devedesetih objašnjava nacionalizam u historijskom kontekstu Liah Greenfeld. (Liah Greenfeld, Nationalism: Five Roads to Modernity. Cambridge MA: Harvard University Press, 1992.) Čini se prema svemu tome da je jedini modernizacijski nacionalizam zapadnog tipa na ovim prostorima bio je onaj u SFRJ između 1950-ih i 1980-ih. Kad su neki analitičari pokušavali primijeniti teoriju etničkog konflikta Donalda Horowitza koji je istraživao uglavnom u Africi i Aziji (Sri Lanka, Sierra Leone, Nigerija), (Donald L. Horowitz, Ethnic Groups in Conflict. Berkeley: University of California Press, 1985.) na balkanski konflikt devedesetih, neki su se istraživači pobunili smatrajući da se na Balkanu radi o europskim narodima i međunarodnom konfliktu između formiranih nacija. Tako je V.P. Gagnon dokazivao da su Hrvatska i Srbija u sukobima devedesetih moderne evropske nacije a ne afričke etničke skupine u tribalnim konfliktima. (V.P. Gagnon. The Myth of Ethnic War: Serbia and Croatia in the 1990s. 1st Edition. Ithaca: Cornell University Press, 2006.) Gagnon je donekle bio u pravu ako je mislio na Hrvatsku i Srbiju kao dijelove SFRJ i njene konstitutivne nacionalne države ujedinjene u avnojsku federaciju. One su tada doista privremeno bile moderne nacije odnosno nacije u modernizaciji i formiranju među kojima je bilo tenzija ali ne i ratova, vojnih udara i etničkih čišćenja. Ali ne odnosi se to na Srbiju i Hrvatsku iz devedesetih i poslije kad su one postale nešto posve drugo, sličnije afričkim grupama u konfliktu.  Na Balkanu se među normalnim ljudima uvučenim u bratoubilački rat to dobro znalo već devedesetih. Kolokvijalni termini i metafore poput „primitivizma“, „mraka“ i „dna“, govore dovoljno rječito a pogotovo masovno iseljavanje razmjera egzodusa kao odgovor na stanje u tim državama.

 

(Ovaj post mortem analitičko-dijagnostički tekst profesora Vjekoslava Perice prenesen je sa prijateljskog XXZ regionalnog portal. Zahvaljujem se dragom prijatelju Peri Lukoviću, uredniku XXZ.)

(nastavlja se)

Ažurirano: Utorak, 05 Veljača 2019 20:58
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search