LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Komentari Toni Skrbinac o jezičkim pitanjima
Toni Skrbinac o jezičkim pitanjima
Srijeda, 27 Veljača 2019 09:14

 

ToniJezička pitanja

Toni Skrbinac, sarajevska raja sa Bistrika (memli strana ili memli mahala), sada “privremeno” u Mariboru

Motiva za konflikte na Balkanu nikada niti je manjkalo niti manjka. Kad se nisu prekopavale grobnice,prebrojavali mrtvi i krivica adresirala na komšije,druge i drugačije, a ustvari prilično iste, onda su se nalazile neke druge teme, naprimjer jezik. Svaka od nacija na prostoru nekadašnje zajedničke države ima neki istorijsku ranu koju su prouzrokovali pripadnici druge nacije. I kad dođe vrijeme, a svako malo dođe, aktivira se zajedničko sjećanje na okrvavljene ruke zločinaca koji su tu i tu počinili velike masakre. Dugovi predaka su dio istorije koja lako i često upravlja nasljednicima. I nikad kraja onome čemu je davno bio kraj.

Te osamdeset i neke kada sam kao novinar pratio utakmice bugojanske “Iskre” nađemo se jedne večeri u Nišu. Uprava domaćeg kluba s jedne i mi gosti iz Bosne, s druge strane. Ne treba naravno posebno naglašavati, ali Jugoslavija je još uvijek bila u komadu i mi smo “čuvali bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svog…”. Pa se sjelo sijeliti, napunili se stolovi pićem i hranom, pa krenula priča, milina mi slušati Nišlije kako govore svojim melodičnim srpskim dijalektom i ja u jednom trenutku iskreno očaran, kao kad čujem neku pjesmu, kažem gospodinu koji je sjedio preko puta mene:

“Kako lijepo glagoljate, milina vas je slušati.”

“Molim” - nabrao malo čelo gospodin preko puta.

Ponovim glasnije: “Kažem da vas je lijepo slušati kako glagoljate.”

“Nemoj ti, bre, tu meni hrvatski” - uvrijeđeno i sasvim ozbiljno mi kaže gospodin preko puta. A dotjeran, školovan i kao član uprave Fudbalskog kluba “Radnički” stoposto je u Partiji. Ali, eto, smeta mu riječ “glagoljati” koju ne znam ni zašto sam upotrijebio, a ni dan danas ne znam ni da pripada baš hrvatskom jeziku.

Otkud i zašto obična i benigna riječ da povrijedi i naljuti čovjeka?

Sad kad nešto razmišljam o stanju svijesti dotičnog, mislim da je otpor prema komšijskom jeziku zapravo samo dokaz jednog dubokog nesporazuma i latentne mržnje koju je istorija tako spretno hranila i pokazaće se, desetak godina kasnije, uspješno othranila.

Manje me je začudila, ali isto tako preneražavajuće na mene djelovala jdna druga anegdota. Ima kod Gornjeg Vakufa neko selo, Pidriš se zove i ono je bilo značajno u to vrijeme, i dalje mislim na početke osamdesetih kad se ne samo čuvalo bratstvo i jedinstvo…nego i tekovine narodno-oslobodilačke borbe. Okupilo se svijeta, došli novinari, godišnjica je značajnog ratnog događaja (tačno ne znam, ali radi se o epopeji koja će se završiti na Neretvi sa čuvenim prelaskom Tita, partizana i ranjenika, a koje mjesto tu zauzima Pidriš, nisam siguran…), a mene moja radoznala novinarska noga odvede u jednu od obližnjih kuća. Pokucam na vrata, otvori mi jedan stariji čovjek, predstavim se, upitam mogu li ući, on me uvede, kuća puna, domaćin kaže da sam novinar, a jedan me pita:

“Novinaru….kako ti je ime?”

“Antun” - odgovorih.

“Možemo pred njim, on je naš” - kaže taj neki i otvori se priča. Kao da sam se našao u nekoj zabranjenoj sekti. Udarili seljaci analizirati, nolje rečeno trijebiti politiku, pa govore kako je dosta više tih muslimana na vlasti u Gornjem Vakufu, sve drže u svojim rukama. A jedan, kao da je malo “prosvijećen” kaže kako su muslimani uveli turski jezik, a zaboravili naš hrvatski. Šta sve seljak ne zna!!???

A godina je osamdeset i neka i ja izađem iz te kuće, malo ošamućen, nisam još do tada čuo “nacionalizam uživo”, a sve mislim zabita provincija, neuki ljudi, pričaju, pa neka pričaju.

Prošle osamdesete, raspade se Juga, evo ratova, drama, izbjeglica. U zagrebačkom sam tramvaju, gužvamo se, a kod izlaznih vrata drhtureći stoji jedan dedo. Jednom rukom se drži za tramvajski rukohvat, u drugoj mu kesa. Izbezumljeno se okolo osvrće i u jednom trenutku se obraća mladiću pored sebe:

“Dijete, hoće li brzo autobuska stanica?”

“Kolodvor, gospodine…kolodvor, nema u Zagrebu autobuske stanice!” – grubo i napadno glasno odgovara taj mladić.

“Ali dijete moje, ja trebam doći na autobusku stanicu, hoće li brzo?” - pita nevino djed.

“Na autobusni kolodvor, djede…autobusni kolodvor.” - profesorski poučava mladić zijanjenog dedu.

“Sad će, dedo, sad će. Reći ću ti ja kad budemo blizu…” - kažem nesretniku i koliko mi je žao njega starog, izgubljenog u tom tramvaju i u tom Zagrebu, toliko sam gnjevan na ovog mladog čistunca koji je odlučio u tramvaju nemoćnog starca poučavati hrvatski.

Eh, ti jezici. Jesu isti, nisu isti. Koliko se i od kada se oko njih koplja lome. Od akademika do seljaka, svako tu hoće svoj prilog da da i kome je do razlika nađe ih mnogo, a kome je do sličnosti nađe ih još više.

Kada sam jednom davno pisao baš o jezicima naših naroda i narodnosti, učinio mi se moćan, pjesnički oblikovan stih kojeg je na tu temu ispisao Njegoš. A kakav će drugačiji i biti nego pjesnički ako Njegoš piše. Pa kaže Petar Petrović, možda ga i ne citiram u bobu, ali staviću pod navodnike jer je stih tu negdje sa smislom: “Lijepo, lepo, ljepo…iste lati istoga su cvijeta u isti su pupolj odnjihane…”. Kao da mu je stih diktirao niko drugi do Josip Broz koji je na sličnostima gradio, izgradio i jedno vrijeme uspješno vodio projekat zvani “bratstvo i jedinstvo.”

A slušajte sad apsurda. Kako sam jedno vrijeme ljepo sarađivao sa Crnom Gorom (organizacija izložbi) poslovi su me nanosili u njihova diplomatska predstavništva. Ambasadori ko ambasadori, mijenjaju se. Najprije sam radio sa jednim koji je Crnogorac i predstavnik te države, a iz Gusinja je i nosi muslimansko ime. Pa dođemo nekako i do Njegoša i taman sam htio izustiti gore navedeni stih kad me on preduhitri:

“Joj, nemoj mi sam njega spominjati. To je najveći neprijatelj muslimana koji se ikada rodio…”

Nije prošlo nešto vremena, evo me sa drugim crnogorskim ambasadorom. O Njegošu kao o bibliji, svak riječ mu je sveta.

“E, kakav je to um bio i koliko je on, mada iz jedne male zemlje, cijelom svijetu ostavio…”

I…kad se i kako se Juga raspala, dobili smo nove države i nove jezike. Sa Slovencima i oko njih najmanje problema. Oni stvarno imaju svoj, slovenački jezik i oko te činjenice nema zbora. Ali imaju zato Slovenci, posebno oni sa malo dužim pamćenjem, problema sa jezicima susjednih naroda s kojima su nekad u istoj kući živjeli. Pa mi pričaju nebrojeno puta…kažu dođu na more sa onim jezičkim ostacima u memoriji i eto da bi lakše tekla komunikacija progovore, misle, jezikom domaćina. Pa umjesto kruha zatraže hljeb. A oni onda na njih: “Nemojte mi molim vas srpski.” Slovenci brzo shvate situaciju. I kažu mi, opet nebrojeno puta: “Znaš šta je, pošto više ne znam šta je hrvatski, a šta srpski, ja fino pričam slovenački i mada me teže razumiju - bolje prolazim. Nikome ne smata.”

Kako god bilo da bilo je još uvijek mislim da su riječi: “Lijepo, lepo, ljepo iste lati istoga cvijeta….

 

Komentari  

 
0 #1 Mehmed Meša Delić 2019-02-27 16:53
Hrvati su u Jugoslaviju ušli VOZOM, a vratili se VLAKOM!
Citat
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search