LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Alija Nametak Alijine iskrice
Alijine iskrice
Srijeda, 06 Ožujak 2019 09:30

 

Abdullah BukvicaAlijine sarajevske minijature (67)

O doktoru Abdullah-begu Bukvici

Danas pročitah u Oslobođenju da je prekjučer, 6. oktobra, umro u Brčkom dr. Abdullah – beg Bukvica, u 90-toj godini života. Mislim da je bio po godinama najstariji akademski građanin-musliman iz Bosne. Gimnaziju je završio u Sarajevu, a Medicinski fakultet u Beču. Rodom je bio iz Rogatice. Otac mu je bio Ahmed-beg, dugogodišnji gradonačelnik Rogatice i odan austrijskoj vladi.

Pričao mi je jednom rahmetli Fehim efendija kako se nekad upraznilo mjesto gradonačelnika u Rogatici, a kotarski predstojnik napiše referat, u kojem predloži vladi u Sarajevu da se na taj položaj imenuje Ahmed-beg. Akt je pisan njemčakim jezikom. Opisivao je kandidata kao zgodna čovjeka za taj položaj. Htijući napisati da Ahmed-beg nije neki lumen ili “allame”, za što u njemačkom jeziku postoji izraz “Kirschenlicht”, pa je napisao “Moscherlicht” is nicht, aber….da se musliman ne bi uvrijedio.

Rahmetli Ahmed-beg je imao pet sinova i svi su završili visoke škole, ali, interesantno, ni od jednog nije ostalo muškog potomka. Abdullah – beg je stažirao u sarajevskoj bolnici do 1910, a onda se prijavio na raspisani natječaj brčanske općine za gradskog fizika, gdje je i izabran.

Djelovao je prosvjetiteljski u svom kraju, gdje je bio neobično poštovan i obljubljen. Iako je bio svjetovne inteligencije, on se nije uzdržavao popeti se i na ćurs i održati vaz u džamiji ili pred džamijom.

Bio je jedan od osnivača lokalnog muslimanskog kulturnog društva “Islahijet” u Brčkom, koje je u vremenu između dva svjetska rata pozitivno djelovalo u Brčkom. Bio je osobito ponosan na svoj rad.

Negdje krajem 1916. prebolio je pjegavi tifus pa je opd velike temperature ogluhnuo. Sprva je još nešto čuo i po usnama je mogao naslutiti šta mu se govori, a kasnije mu se moralo napisati ako ga se htjelo nešto upitati. On je onda glasno odgovarao, kao što to gluhi uvijek rade.

Pričao mi je rahmetli dr. Spaho, kako bi Bukvici rekli šta ima da govori u Narodnoj skupštini, osobito kad je JMO bila u opoziciji, pa bi vladina većina dizala nesnosnu buku kad bi se koji opozicioni poslanik digao da govori – jer Bukvicu nije mogla nikakva buka omesti u govoru.

Bukvica je bio narodni poslanik Jugoslavenske muslimanske organizacije do 1929, a bio je i član Vakufskog sabora za BiH od 1938, pa sve dok je Sabor postojao.

Mene je veoma volio i bajrame smo jedan drugom čestitali, a bivao sam i gost u njegovoj kući kad sam boravio u Brčkom. Sad otpada još jedna bajramska čestitka.

Na jednoj godišnjoj skupštini Narodne Uzdanice, kao delegate iz Brčkog, bio je izabran u kandidacioni odbor na samoj skupštini, sa još četvoricom članova odbora ovog lista. U kandidacijskom odboru bili su Mustafa Softić, dr. Šefkija Balić, Hamdija Kreševljaković i Abdullah-beg. Tko je bio peti, ne sjećam se. Softić i Balić bili su jaka opozicija da bih ja i dalje bio član Glavnog odbora, a Hamdija i Bukvica bili su za me. No Bukvica nije bio upućen u sarajevske prilike, pa nije znao šta je na stvari, zašto me neće Balić i Softić da predlože u Glavni odbor.

Pozadina je bila u tome što je glavni odbor meni davao honorar od 500 dinara, jer sam svako popodne radio u Uzdanici kao kancelarijska sila, što se čulo u Mostaru, pa su se naročito pobunili neki članovi mostarskog mjesnog odbora. Ja, ustvari, niti sam taj honorar tražio niti sam ičim reflektirao da mi se dadne, a kad su mi ga već odredili na nekoj sjednici, na kojoj nisam bio prisutan, primao sam ga deset mjeseci. Kao student prve godine bio sam stipendist Narodne uzdanice, a kad sam druge godine dobio državnu stipendiju (500 dinara), zahvalio sam se na Uzdaničinoj stipendiji i molio Glavni odbor da je mjesto meni daju Šefkiji Baliću. On je dobivao tu stipendiju do diplomiranja. Stipendija je bila 400 dinara mjesečno i redovno je isplaćivana, dok je “državna” zakašnjavala po tri-četiri mjeseca. Softić, zet Uzeir-age Hadžihasanovića, koji je bio protiv Fehim efendije, mog punca, bio je pod utjecajem svog punca, pa je zato bio protiv mene – kao da bi mi naškodilo što bih imao manje posla i više se posvetio svom književnom usavršavanju i uzdizanju.

Poslije toga Hamdija je govorio o tome kako se teško sporazumio s Bukvicom, mimo ostale članove kandidacionog odbora: “Niti sam ja mogao njemu šapnuti, niti on meni namignuti,”

Ipak sam predložen u Glavni odbor i jednodušno izabran.

Bukvica je pisao i popularne članke iz higijene u Novom Beharu, kalendarima narodne uzdanice, Glasniku IVZ i prije II svjetskog rata i poslije rata.

Bilo je nekada u njega i neke sitne malograđanštine. Proslavio je 50-tu godišnjicu braka sa svojom Avnije – hanumom i, kažu, da je bilo i glazbe, i mladinske nošnje, i pjevala se pjesma “Kahvu mi draga ispeci”. Hanuma mu je bila pravi anđeo čuvar. A kad je umrla prije pet-šest godina, i ja sam mu iskazao sućut. Zahvalio mi se, ali je malograđanski pisao, kako je dobio čini mi se 137 telegrama, a pisama još i više. Kad čovjek omatuši, onda u dokolici broji i ovakvu korespondenciju.

No ovo je sitnica. On je bio dobar čovjek, plemenit narodni učitelj i sirotinjska majka. Kako nije imao svoju djecu, uzeo je troje ratne siročadi i odgojio ih. Pazila su ga ta djeca, i njega i Avnije – hanumu, i nazivali ih babom i majkom.

Rahmetullahi alejhi rahmeten vasiaten!

(8.10.1969)  

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search