LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče Tonijeva priča za subotu
Tonijeva priča za subotu
Subota, 09 Ožujak 2019 20:42

 

ToniIvica

Toni Skrbinac, sarajevska raja s Bistrika (Memli strana), privremeno u Mariboru, ali malo-malo, evo ga u Sarajevu

Ma, moralo vam se dogoditi da vas neko biće, blisko ili strano, tako iznenadi nekom svojom riječju ili postupkom da u čudu kažete: “Je li moguće, je li moguće da je to on (ona) rekao ili uradio!?”. Evo, naprimjer, blisko biće…proveli ste s njim (njom) godine, dijelili dobro i zlo kad najednom “kvrc” nešto se u njemu (njoj) okrenulo, poremetilo i vi odjednom gledate osobu koju kao da nikada niste ni upoznali, a kamoli poznavali.

“Ali da je on (ona) spreman da to kaže (uradi) ma nikad ni u snu ne bih pomislio…” konstatujete u čudu i – idemo dalje. Život je pun iznenađenja i tajni. Uostalom, sami sebe možete iznenaditi u toj i takvoj mjeri da u čudu stanete pred ogledalo duše vlastite i zapitate se: “Bože, zar sam ja to bio u stanju reći (učiniti).

Da, da! Tajnovite i teško objašnjive znaju biti dubine gdje su pozicionirane svijest i podsvijest, kako kažu stručnjaci, odnosno duše, kako tvrde religija i literatura.

Cijeli ovaj uvod, je zbog priče koja slijedi. A mogao je biti i zaključak, kao začin na priči, kao biber po pilavu.

Već kao da vidim svoje nestrpljive sagovornike iz sarajevskih kafana u kojima tako rado provodim neke noći, kako me prekidaju: “Skrati ba, Toni…pređi na stvar. Neš nam čitavu noć ovdje vaziti!”

Neću, neću, evo ga, ide Ivica Čosić, sitnim korakom pored bašte u “Mercatoru” i traži slobodan stol. Sjeda, skida kapu razastire novine, vadi cigarete i zadubljuje se u sadržaje. Poneko bi se i mogao sjetiti Ivice Čosića, pisao sam o tom starčiću kojeg je vrtlog Drugog svjetskog rata bacao tamo i vamo, a mirnodopski su ga vjetrovi, nakon sarajevskog sirotišta, donijeli u Sloveniju. U Rogašku Slatinu gdje je završio zanat, ali u zanatu nije radio, nego ga Partija, a u nju je do posljednjeg dana vjerovao kao u jedinog roditelja, odredila da radi na carini i u tom poslu je finu penziju zaradio, pa sad, evo, sam bez igdje ikoga uživa i ovdje za stolom u “Mercatoru” gdje pijucka kafu, čita novine i puši cigaretu.

U torbici obavezno ima desetak napolitanki koje kupi svakog dana i onda ih daruje onome koga želi obradovati. Ivica Čosić ima, naravno da ima, jer koji to čovjek nema, o svemu svoje mišljenje. I o ekonomiji i o politici i o medicini. Meni je povjerio: “Znaš ja sam prošle godine počeo ulagati pare preko Frenkija u jedan fond…Uložio sam do sada oko devet hiljada eura, a imam sad već blizu sto hiljada eura…I Frenki mi kaže da ako hoću da uložim još dvije hiljade onda ću za koji mjesec imati i 150 hiljada…pa ja sad nešto ne znam bi li?«

“A gdje ti je taj novac Ivica, imaš li kakav dokaz?” – upitah nedužno.

“Nemam, ali rekli su mi i Frenki i Marija, da ćemo kartice, bančine kartice dobiti idući mjesec…Ma, to je sigurno… kad ti kažem.”

Neću dalje ništa da ga pitam i neću da razbijam tuđe iluzije. Ali, gdje to ima da ti nepunih deset hiljada za godinu naraste na stotinu hiljada?

Nego, hajmo Ivice o nečem drugom…

I onda smo pričali uglavnom o prošlosti, Ivica se sjećao, a i imao se toliko toga sjetiti, zatim malo o sadašnjosti…to bi bili dnevni planovi “sad ću otići još do apoteke, moram uzeti neke tablete, pa onda imam ručak i odoh kući odmarati, a bilo je malo i slatkih planova vezanih za budućnost: “Znaš, kad dignem te pare onda ću iznenaditi svoje nećake…imaju dvojica, jedan je u Njemačkoj, drugi u Slavonskom Brodu…Oni su mi jedini ostali od familije, bratova djeca…a on je umro davno, znaš, bio je teški alkoholičar…”

Područje koje je Ivicu posebno zanimalo bila je medicina. Dosta je, znate, čitao, imao je čak i Brojsovu knjigu (dr. Rudolf Brojs, australijski naturopat, poznat i popularan u cijelome svijetu, koji je propovijedao gladovanje i liječenje travama kao najefikasniju borbu protiv raka) i ona mu je bila otprilike ono što je za dobrog vjernika Biblija. Šta god njemu lični fali, Ivica konsultuje Brojsa… a i drugima kojima je život nanio kakvu bolest toplo preporučuje istog: “E, ima za to Brojs…Samo se njega drži i bolest će otići kao da si je rukom odnio. Kad ti ja kažem…”

Ako ti to kaže čovjek koji ima već oko osamdesetpet godina, a izgleda puno mlađi, pogotovo to njegovo lice na kojem kao da se zaledio izraz nekakve dječije prpošnosti, onda moraš za uvažavanjem pa i vjerovanjem poslušati poneki savjet Ivice Čosića. Meni je, kad sam mu se požalio na stomačne tegobe, predložio a onda i donio nekakve “Carmol” kapi koje se mogu kupiti samo u Austriji, a napravljene su iz ekstrakta dvadesetak trava…Deset kapljica nakapaš na kocku šećera i onda je pojedeš. Ni danas dan ne mogu tvrditi ni da su mi pomogle ni da nisu. Naprosto,ne znam.

I,kako to biva već s navikom, stari penzioner Ivica i dangubić Toni, skoro svakog dana nađu način i razlog da sretnu. Naveo sam manje-više teme koje su nas preokupirale i ništa posebno zanimljivo ne bih imao ni mogao dodati. Osim, što sam povremeno pitao Ivicu: “Boga ti, kad ćeš dobiti tu bankovnu karticu?”

“Evo, Frenki mi kaže sigurno sljedeće sedmice…Ma, to ti je sigurno, kad ti kažem…”

Prošla sedmica, ja opet pitam.

“Evo večeras ćemo se naći svi mi koji smo ulagali sa Frenkijem.”

Ali, više nije ni Ivica baš siguran.

“Ma, jebiga, Toni i ako propadne – neka propadne.”

Međutim, čekajući pare, moj Ivica Čosić dočeka bolest.

Udario rak na prostatu. Našla se jedna Mojca, Mariborčanka, poznaje Ivicu još iz mladosti, ponudila mu da odu u Slovengradec, u bolnicu gdje ima prijatelja urologa, pa će ga on preko reda primiti i pobrinuti se za njega.

Tako je i bilo. Otišli, ona ga upoznala sa urologom i završila svoje. Ivica je uvjerio kao da će ostati. Ali nije. Iste večeri sjeo u autobus i nazad za Maribor. Pričao mi je: “Ma ja sam tog doktora vidio i on onda otišao a sestra mi u neko doba donosi neke formulare i kaže: “Potpišite!” Nisam ja to ni pročitao, a ona kaže “potpišite” a ja njoj kažem, neću ništa da potpišem prije nego se s doktorom konsultujem. I ljut sam već bio jer kako je on otišao, nigdje ga, a prošlo i dva sata. Kad, eto ga. Govorio najprije sa sestrom, a onda će meni: “Ako mislite ovdje ostati , onda morate potpisati ove formulare.”

-Doktore, ja sam došao da vi vidite šta je sa mnom i s mojom prostatom.

-Pa to i namjeravamo.

-A hoćete li me možda operisati?

-Ako bude nužno – da.

-E, onda ništa. Ja se operisati ne dam.

“Doktor mi kaže da je to moje pravo, ali šta ću ja onda ostajati u Slovengradcu, imam i u Mariboru doktore. I tako se vratim.”

E, tu tek počinje kalvarija Ivice Čosića. U toku koje ću upoznati jednog sasvim drugačijeg čovjeka.

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search