LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče Priča iz Maribora
Priča iz Maribora
Srijeda, 13 Ožujak 2019 09:26

 

ToniIvicin kraj

Toni Skrbinac, sarajevska raja sa Bistrika (Memli strana), privremeno u Mariboru, ali, malo-malo eto ga U Sarajevu

Ivica Čosić se patio sa rakom prostate, ali je on smatrao da još nije vrijeme za alarm.

-Malo teže mokrim i tu me nako malo boli…ali neka…ako ne bude prošlo, bacam cigaru i krećem sa Brojsom… (Brojs – australijski naturopata koji je smatrao i preporučivao svoj osobeni način liječenje raka…mnogo je onih koji ga poštuju, a među njima je i moj Ivica).

Pričamo tako Ivica i ja, ali vidim svako malo po grču na njegovom licu i ruci koja su spusti kod prepona da s njim nije dobro. Zna on to potvrditi i tako što kaže: -Uh, jebemu što me boli!.

-Ivice, nema ti druge nego ići doktorima.

-Znam ja to, ali oni odmah hoće operaciju. A ja ne dam da me režu.

-Ali Ivice, medicina je za to da ti pomogne…možda i ne bude trebala operacija.

-Ići ći, ići ću - kaže mi nekako neodređeno.

Jednoga dana je, ipak, otišao. I odmah ga smjestili na urološko odjeljenje mariborske bolnice, pa pošto je bilo nužno, izvršili manji zahvat i nakon nekog vremena ga pustili kući.

Ivica mi nije bio baš ko nov, ali u priličnoj mjeri se vratio svojim svakodnevnim aktivnostima i neko vrijeme smo zaboravili na njegove bolove i bolest. Opet je glavna tema postala njegova ekonomska situacija i novac koji mu je obećao Frenki.

-Kaže mi da je bilo malo zapleta u fondu…da su rješavali neke probleme, a sad je sve uređeno i ja imam svoje pare…Samo ne znam da li da guram dalje i još ulažem ili ću se zaustaviti na tih stotinu hiljada eura. Toliko sad imam, Frenki mi je pokazao na internetu.

-Dobro Ivice a možeš li ti te pare dignuti? Mislim, kako raspolažeš s njima?

-Moći ću, čim dobijem karticu.

-A kad ćeš dobiti karticu?«

-Pa jeb… ga , iduće sedmice. Obećao je Frenki.

Nije stigla kartica iduće sedmice, ali jeste bolnička anamneza. Jasno i čistko piše narodnim, a nejasno latnskim, da je desni dio prostate pacijenta Ivice Čisića zahvaćen kancerom, te da se predlaže operacija koju isti odbija.

-Reko sam ti već, ja samo treba da se uhvatim Brojsa…i ja ću sam to riješiti...A nisu mi trebali ništa raditi,jer sad mene boli pošto je taj hirurg to dirao, a nije trebo…Šta on tu ima strugati po meni!? Nekad me toliko boli, da bih ga najradije tužio…

-Ma Ivice, medicina i doktori rade ono što umiju i mislim da ti i taj hirurg nije ništa drugo želio do pomoći…

-Pusti ti doktore, ja im ništa ne vjerujem…Oni bi odmah: rezati, ko da ništa drugo ne postoji. A Brojs fino piše, evo sad ćeš vidjeti (vadi Brojsovu knižicu, nešto lista i traži…) evo, vidiš ovdje: treba piti samo ove čajeve i Brojsov sok, imaš ga kupiti svugdje i gladovati…I rak ćeš sigurno pobijediti.

Hajde ti sad nešto drugo reci. Ma, Ivica ni da čuje.

A briga raka i za Brojsa, i za čajeve i za gladovanje, na kraju krajeva i za sve što medicina i doktori znaju i umiju protiv njega upotrijebiti. Kad i ako krene u punu ofanzivu – nema spasa.

Kod Ivice krenuo. Usporio starčić svoj korak, podočnjaci odaju tragove nesanice, a i sam mi govori: -Jooooj Toni, kako sam se sinoć namučio, oka nisam sklopio. I jedva, da izvineš, mokrim, a samo neki crni komadići izlaze.

-Hajmo Ivice u bolnicu, nazvaću ja svoje prijatelje, da ne čekaš uputnice i ne lutaš okolo…što ćeš se džaba mučiti…

-Neka, neka samo da vidim još večeras hoće li biti bolje…

Kakvi bolje, još je gore. I nema se kud, kaže mi Ivica: “Zovi te svoje doktore!”

Jedva je on, ali svojim korakom, uz muku, odhukivanje i zastajkivanje stigao do bolnice. Nije mu trebao puno ni govoriti, nije trebala ni uputnica, vidjelo stručno oko doktora Kelca da sa djedicom stvari stoje naopako i odmah ga odvede na odjel za urgentne intervencije. Tamo ga dočeka urolog, odvede u ordinaciju i nakon desetak minuta evo Ivice izlazi…Na licu mu se miješaju ljutnja i bijes:

-Pa, što me dovede ovdje? Da sam znao nikad ne bi došao…Jooooj, koliko to boli kad ti onu cijev guraju...trebo si me odvesti internisti, on bi mi fino dao tabletu i ne bi me diro…A ne ovom dželatu sve mu j…m!

Cijev je ostala, a i Ivica na Urološkom odjeljenju. Prve anestetike primio je s infuzijom i polako se je smirivao, mada se svako malo sjetio “dželata” i bolova. Pošto Ivan Čosić nema blizu nikoga od živih članova rodbine, a ja sam mu, uprkos činjenici da sam ga doveo ovdje a ne ondje, ipak nekako najbliži, odlučio je da ja budem “skrbnik”: dakle,čovjek koji će komunicirati sa ljekarima i pratiti dalje stanje pacijenta. Dr, Bulc, mlađahni specijalista nekako mu je najviše legao: “Znaš, njemu najviše vjerujem, on se zna baviti pacijentom.”

Dr. Bulc je uistinu jedan jako prijazan čovjek. Sa blagim, ironičnim osmjehom kaže mi: “Znate, Ivica ponekad miješa naše uloge, kao da on ima diplomu ljekara a na ja…Ali to nije važno, on mora hitno na operaciju, pokušajte ga vi uvjeriti ako ste mu bliski…”

-Ma kakva operacija, ne dam ja da me režu. Nego, ja ću tebi sad napisati koje češ čajeve da mi kupiš i onda ti kod kuće skuhaj i donosi mi a ja ću to ovdje piti, da niko ne zna…jebeš njihove aspirine, evo ja sam sakrio sve što su mi davali, pa kad pođeš baci to negdje u smeće…Hranu sam već počeo odbijati. Gladovanje i Brojs i nema mi druge…

Šta ću, poslušam Ivicu, bacim aspirine, odem da skuham čajeve, te ih prelijem četiri vrste u četiri flaše i opet u bolnicu. I…idu dani. Ne mogu reći da mi izgleda ni bolje ni lošije. Malo mu se jedino koža kao smežurala i žali mi se da ga svrbi. Ali ne da se…

-Evo treći dan ništa ne jedem…Vidjećeš ti kako će rak otići…- još uvijek je samouvjeren. Nemam kud, znam da je uzalud da mu bilo šta govorim…

Malo pričamo i o drugim stvarima. Pokazuje mi Ivica jednu sestru i kaže: ”E, ova mi je najbolja….” I onako šeretski mi namiguje. Eh, to žensko…ne prestaje biti važno čovjeku ni u najtežim situacijama.

I, išlo je tako bogami punih šest dana. Ivica odbija hranu, ja mu nosim čajeve…dok, jednog prijepodneva ja kod njega u sobu, a on smrknut, reže očima gdje god pogleda…

-Ti si meni sve ovo spakovo…

Nije mi jasno.

-Šta? - upitah.

-Pa ovo da sam ja ovdje i da se sad tako mučim. Ti i onaj tvoj doktor, jebo te on.

-Ma znaš šta je Ivica,ne mogu ni ja više da mu otrpim, meni je i doktor Bulc rekao da ti hočeš da si veći doktor od njih.

-E, jebo te i doktor Bulc…Neću više nikoga da vidim.

-Kad je tako, neću ni ja tebe više da vidim. - kažem mu ljutito i pomalo ošamučen od neočekivane scene napustih bolnicu.

Sutradan me nazvao. Kaže, poslaće mi nekog svog Uzeira da mu dam ono što je ostalo od čajeva…Ona četiti paketića što ih je kupio, pa što jest jest, ostalo je za još dosta čajeva.

Došao Uzeir. Dao mu ja čajeve.

Ivica je umro nakon pet-šest dana.

Ne znam ni kako, ni gdje je sahranjen.

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search