LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče Tonijeva priča za subotu
Tonijeva priča za subotu
Subota, 30 Ožujak 2019 15:40

 

Maribor PristanBlaženstvo u “Pristanu”

Toni Skrbinac, sarajevska raja s Bistrika (Memli mahala), ali je malo-malo i u Rajvusa

Čini mi se da sam pisao o svom mladom poznaniku, Juri neurologu. Slučajnost nas je upoznala i od tada svako malo se čujemo. Doktor je puno mlađi od mene i uz njega, njegov lik i karakter mogu nabrajati samo komplimente. Da sam žensko - ne znam kako bi se stvari odvijale izmedju mene i mladog Jureta.

Njemu su, kaže, zanimljive priče iz mog života, a meni opet njegova stručna obrada određenih postupaka i poteza koji su mi određivali život. Zna medicina, a zna i Jura koji se dijelovi mozga kad i kako angažuju, koje hormone proizvode, itd. Meni sve malo poznato, a zanimljivo, posebno kad se radi o mojoj koži. No, ne umije ni Jura na sve odgovoriti. A rekao sam sebi tog popodneva u “Pristanu”, moram Juru pitati. Ovako, pak, ide ta priča o “Pristanu”.

U starom dijelu Maribora nalazi se najstariji sportski centar u okviru kojeg su bazeni, fitnes sale i saune. Prvi put me pokojni otac odveo na plivanje prije punih pedeset godina, a kad su mi doktori prije 25 godina nakon operacije ahilove tetive rekli da je najbolja rehabilitacija plivanje, postao sam svakodnevni gost u “Pristanu.” Razgovorljiv, kakav jesam, upoznao sam manje - više kompletno tadašnje osoblje: i blagajnice i čistačice i učitelje plivanja, a jednom me Suzana pita što ne koristim i njihove saune? Nije me trebala dva puta pitati i jedne subote uđoh prvi put i upoznah nekoliko likova koji će mi postati nova i zanimljiva ekipa s kojom sam potom godinama, iz subote u subotu, dijelio ljepotu i užitak u “Pristanu.”

Kakva su to druženja i kakve fešte bile! Uprava “Pristana” je bila dozvolila, a baka Hilda se brinula da u neko doba u jednoj, samo za nas dvadesetak “saunara” , rezervisanoj sobi sve bude na svom mjestu: i tanjiri i čaše i hrana i piće…U neko doba prekinuli bi sa boravkom u saunama i masažnom bazenu, uzeli bi svoje ogrtače i pravac – ta soba.Tu bi onda i dva i tri sata trajala neobična terevenka u kojoj smo zajedno bili i muško i žensko, i stari i mladi. Najmlađa Zora imala je dvadeset i pet, najstariji gospodin Kranjc devedeset i jednu ili dvije…Dominirale su šaljive teme, prštala je soba od smijeha, a sa popijenim vinom razgovori su počeli dobivati erotske dimenzije…Ali, sve nekako u šaljivom tonu. Naprimjer: pomenuta baka Hilda koja je imala negdje oko osamdeset rekla bi kako je seks jedna od najvažnijih i najljepših aktivnosti Tada je bila udovica već skoro trideset godina, ali život bez muškarca joj je bio nezamisliv. Na suprotnom polu bila je, pak, druga baka, baka Vanda, koja je imala nesretan i besplodan brak i zahvaljujući svom nasilnom mužu skoro pa zamrzila i muškarce, a pogotovu seks.

“Da sam ja neka sila, ja bih muškarcima učinila tako da ih kod seksa boli onako kako boli kada žena rađa…I da im ne pada na pamet…” - govorila je baka Vanda.

-Vanda, ti to govoriš zato što nemaš muškarca. A ja ti kažem, ništa ljepše nema od toga da ti on dođe pa ti pripremiš večeru, pa flašu vina….pa…- dočaravala je svoje doživljaje Hilda. Ostali su se, bajagi svrstavali čas na jednu čas na drugu stranu, a osnovna svrha razgovora bila je ispunjena. Smijeh, smijeh i samo smijeh.

Onda bi se vraćali u saune. Neva bi pripremila mirise rastopljene u plastičnoj čaši, a policajac Buco bi uzimao jedan čaršaf, njime je mahao i vreli, mirišljavi, opojni zrak tjerao prema našim tijelima. Kako ljudi vole užitke, neko vrijeme organizovali smo i dodatne derneke kod pojedinih “saunara” u njihovim vikendicama u blizini Maribora. Divna,laka, relaksirajuća druženja. Kad i kako se dogodilo ne sjećam se tačno, ali u jednom trenutku uprava se pobunila protiv tih bahanalija, neka direktorica -puritanka zavela je novi red i fešte su se prekinule. Onda su neki počeli da nas napuštaju: najprije je, kao što bi trebao da bude red,umro gospodin Kranjc. Baš pravi gospodin staroga kova.Nije bilo osmog marta, a da svaka žena nije od njega dobila cvijet, nije bilo berbe grožđa u njegovim vinogradima a da ne bi jednu korpu donio nama. Zatim je umrla i Hilda, pa profesor Vili, pa jedan čika Pero…

Prije sedam-osam godina sam prestao ići u “Pristan”. Odlučio sam se za druge, meni bliže saune.

Ali, supruga mi za rođendanski poklon kupila 15 karata za “Pristan” i šta ću, valja mi ih iskoristiti. Nakon sedam-osam godina evo me opet na starom mjestu. Bože,koga li ću sresti?

Uđem u saunu, tamo sjedi Ernest,penzioner i dežurni zajebant:

“Ooooo, izgubljeni, otkud ti?

“Aaaa evo došao…žena mi kupila karte pa… gdje si bio do sad? Koliko te dudo nije ovdje bilo? Deset godina???”

“Ma ne, sedam osam…a nekako mi daleko bilo pa sam išao u druge saune…”

Onda je došao Vili, grlati gost koji nikad ne zaboravi hvaliti Bosnu, a ima i razloga. Bio je osamdesetih godina šef gradilišta kad se dizalo naselje Alipašino polje, a i oženio se Bosankom s kojom i dan danas živi. Pa je došao Franc, brižni djedica koji uvijek svakome nastoji ugoditi…pa Vanda, da ona Vanda što ne voli muškarce, evo je ide prema devedesetoj, a ista ko da se konzervirala.

Sve mi dragi likovi.

Preselimo se iz saune i masažni bazen, krene ono brbotanje vode…Polumrak je, svjetlo pada na vodu i daje joj neki lijep, plavkast ton, oni pričaju, ja šutim i slušam…Ernest hvali staro doba socijalizma, ostali mu povlađuju i svako dodaje neki svoj komentar…Gledam te drage likove, slušam i ne slušam njihove riječi koje se mijašaju sa brbotanjem vode, prijatan osjećaj tjelesnog ugodjaja širi se od pete do glave, malo uronim, malo izronim i odjednom osjećam apsolutnu sreću. Baš sreću. Ne postoji ništa osim ovog kutka u kojem tijelo i duša plivaju u blaženstvu. Ništa, ništa mi drugo ne um ne pada, ništa me ne remeti…Samo sreća.

I traje to stanje, traje. I kad sam izašao u noć, krećem poznatim ulicama i malo zviždućem, malo pjevušim. Sve što mi na um padne. Od sevdaha do roka i šansona. Hodam, a čini mi se mogao bih poletjeti.

Kad je minulo, a minulo je to moje euforično stanje skontam valja mi mog doktora Juru upitati…zna li on šta se događalo u za mene tajanstvenim laboratorijama tijela i duše, pa mi odjednom i neko vrijeme tako i toliko lijepo bilo? Možda Jure zna, a možda i ne zna?

Vidjećemo.

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search