LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Dobri vojnik Švejk Dobri vojak Švejk - jedna od knjiga koje su obilježile dvadeseto stoljeće
Dobri vojak Švejk - jedna od knjiga koje su obilježile dvadeseto stoljeće PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 05 Travanj 2019 16:29

 

svejk-2Dobri vojak Švejk

ŠVEJK NOSI POSLJEDNJU POMAST (14)

Feldkurat Otto Katz sjedio je zamišljeno nad okružnicom koju je upravo donio iz vojarne. Bila je to povjerljiva zapovijed ministarstva vojske: „Ministarstvo vojske ukida za vrijeme rata sve propise koji se tiču davanja posljednje pomasti vojnicima, i propisuje ova pravila za vojne svećenike: § 1. Na fronti se ukida davanje posljednje pomasti. § 2. Ne dozvoljava se teško bolesnim i ranjenim vojnicima da zbog zadnje pomasti odlaze u pozadinu. Vojni svećenici su dužni da odmah predaju ljude nadležnim vojnim vlastima radi daljeg progona. § 3. U vojnim bolnicama u pozadini posljednja se pomast može podjeljivati skupno na osnovu mišljenja vojnih liječnika ako podjeljivanje posljednje pomasti ne nanosi teškoće nadležnim ustanovama. § 4. U izvanrednim slučajevima može zapovjedništvo vojnih bolnica u pozadini dopustiti pojedinačno primanje posljednje pomasti. § 5. Vojni su svećenici dužni, na poziv zapovjedništva vojnih bolnica, podjeljivati posljednju pomast onim vojnicima koje im predloži zapovjedništvo.“

Poslije toga feldkurat pročita još jednom dopis u kojem mu se javlja da sutra treba da dođe u vojnu bolnicu na Karlov trg, da podijeli posljednju pomast teškim ranjenicima.

- Čujte, Švejku - viknu feldkurat - zar to nije svinjarija? Kao da sam ja jedini vojni svećenik u čitavom Pragu! Zašto ne pošalju onamo onog pobožnog svećenika koji je nedavno kod nas spavao? Treba da odemo na Karlov trg da podijelimo ondje posljednju pomast. Ja sam već zaboravio kako se to radi.

- Kupit ćemo dakle katekizam, gospodine feldkurate - reče Švejk. - Naći ćemo u njemu upute, to je za duhovne pastire kao vodič za strance. U Emauskom samostanu u Pragu radio je neki vrtlarski pomoćnik, pa kad je htio stupiti u red laika i dobio mantiju da ne mora derati svoju odjeću, morao je kupiti katekizam i učiti kako se čovjek križa, tko je jedini pošteđen od istočnog grijeha i šta to znači čista savjest i slične sitnice, a kasnije je iz samostanskog vrta potajno prodao polovinu krastavaca i osramoćen otišao iz samostana. Kad sam se s njim sastao, rekao mi je: „Krastavce sam mogao prodavati i bez katekizma.“

Kad je Švejk donio kupljeni katekizam, feldkurat poče u njemu listati i reče: - Eto, posljednju pomast može podijeliti samo svećenik, i to samo uljem posvećenim od biskupa. Eto vidite, Švejku, vi sami ne možete podijeliti posljednju pomast Pročitajte mi kako se daje posljednja pomast! I Švejk poče čitati: - Daje se ovako: Svećenik maže bolesniku pojedina ćutila i ujedno moli: „Snagom svete pomasti i velikim milosrđem svojim neka ti Bog oprosti grijehe tvoje koje si učinio pogledom, sluhom, njuhom, okusom, jezikom, opipom i hodom.“

- Želio bih znati, Švejku - zapita feldkurat - što može čovjek zgriješiti opipom, možete li mi objasniti?

- Vrlo mnogo, gospodine feldkurate, čovjek posegne rukom recimo u tuđi džep, ili na plesu, pa valjda razumijete, šta se sve tamo događa.

- A hodom, Švejku?

- Kad počne hramati da bi mu se ljudi smilovali.

- A njuhom?

- Ako mu se ne sviđa kakav smrad.

- A okusom, Švejku?

- Ako ima apetit na nekoga.

- A jezikom?

- To je već povezano sa sluhom, gospodine feldkurate. Kad netko mnogo brblja, a drugi ga sluša.

Poslije ovih filozofskih razmatranja feldkurat se malo zamisli i onda reče: - Potrebno nam je dakle ulje posvećeno od biskupa. Evo vam deset kruna pa kupite bočicu. U vojnoj intendanturi jamačno takvog ulja nemaju.

I Švejk dakle pođe na put da nabavi ulje posvećeno od biskupa. Takav je posao teži nego traženje žive vode u bajkama Božene Nĕmcove. Ušao je u nekoliko drogerija, i čim je rekao: „Molim bočicu ulja posvećenoga od biskupa“, negdje su se nasmijali, a drugdje se preplašeno sakrili pod tezgu. Pri tom se Švejk držao neobično ozbiljno. Odlučio je dakle da okuša sreću u ljekarnama. U prvoj su naložili laborantu da ga izvede napolje. U drugoj su htjeli telefonirali na stanicu za spasavanje, a u trećoj mu je provizor rekao da će traženo ulje svakako imati firma Polák u Dugoj ulici, koja prodaje ulje i lakove. Firma Polák u Dugoj ulici zaista je bila agilna firma. U njoj nisu puštali iz trgovine nijednoga kupca, a da mu nisu ispunili želju. Ako je zatražio kopaivabalzam, natočili su mu terpentina, pa je bilo sve u redu.

Kad je došao Švejk i zatražio za deset kruna ulja posvećena od biskupa, šef je rekao pomoćniku: - Gospodine Tauchen, natočite mu deset dekagrama konopljina ulja broj 3! A pomoćnik, zamatajući bočicu u papir, reče Švejku sasvim trgovački: - To vam je ulje najbolje kvalitete, a ako budete trebali kistove, laka ili firnisa, izvolite se obratiti na nas. Poslužit ćemo vas solidno!

Dotle je feldkurat ponavljao iz katekizma ono što je od sjemenišnih vremena sasvim zaboravio. Vrlo su mu se sviđale neobično duhovite rečenice, kojima se iskreno nasmijao: „Ime posljednje pomasti potječe odatle što je ova pomast obično posljednja od svih pomasti koje crkva čovjeku podjeljuje.“

Ili: „Posljednju pomast može primiti svaki kršćanin katolik koji je teško obolio, a razumski je dozreo.“

Ili: „Bolesnik treba da primi posljednju pomast, ako je moguće, dok je još pri potpunoj svijesti.“

U taj čas dođe ordonans s dopisom, u kojem se feldkurat obavješćuje da će sutra pri dijeljenju posljednje pomasti u bolnici biti prisutno i „Društvo plemkinja za vjerski odgoj vojnika“. Ovo se društvo sastojalo od histeričnih baba, a dijelilo je vojnicima po bolnicama sličice svetaca i pripovijetke o katoličkom vojniku koji umire za cara. Na zbirci pripovijedaka nalazila se šarena sličica koja je predstavljala ratište. Svuda su se vidjeli leševi ljudi i konja, prevrnuta municijska kola i topovi s preokrenutim lafetama. Na obzorju gori selo i praskaju šrapnele, a na prednjem dijelu slike leži umirući vojnik kojemu je otkinuta noga, a nad njega se naginje anđeo i donosi mu vijenac s natpisom na vrpci: „Još ćeš danas biti sa mnom u raju.“ A umirući se vojnik blaženo smješka, kao da mu daju sladoled.

Pošto je pročitao sadržaj dopisa, Otto Katz pijunu i pomisli: „No, sutra ću imati lijep dan!“ Poznavao je on dobro tu bagažu, kako ih je on nazivao, iz crkve sv. Ignacija još od onog doba kad je prije nekoliko godina držao ondje propovijedi za vojnike. Tada je on još mnogo držao do propovijedi, a Društvo je sjedilo iza pukovnika. Jednom su poslije propovijedi došle do njega dvije visoke i mršave žene u crnim haljinama s krunicama oko vrata i dva su sata govorile o vjerskom odgoju vojnika, sve dok se on nije razljutio i rekao im: „Oprostite, moje dame, ali čeka me gospodin kapetan na partiju ferbla.“

- Evo ulja! - reče slavodobitno Švejk pošto se vratio od firme Polák. - Konopljano ulje broj tri, najbolje kvalitete, možemo njime pomazati čitav bataljon. Kupljeno je kod solidne firme koja prodaje i firnis, lak i kistove. Još nam treba samo zvonce.

- A što će nam zvonce, Švejku?

- Moramo putem zvoniti da ljudi skidaju pred nama šešire, jer nosimo boga, gospodine feldkurate, u tom konopljanom ulju broj tri. Tako se to radi, a dosad je već mnogo ljudi, kojih se to nije ništa ticalo, zatvoreno zbog toga što nisu skinuli šešire. Na Žižkovu je jednom župnik izudarao jednog slijepca jer u takvom slučaju nije skinuo šešir, pa su ga zatim i zatvorili jer su mu na sudu dokazali da nije gluhonijem, nego samo slijep, pa je čuo zvonjenje zvonca i izazivao sablazan, premda je to bilo noću. To je kao i na Tijelovo. Inače nas ljudi ne bi primijetili, a ovako će nam skidati šešire. Ako, gospodine feldkurate, nemate ništa protiv toga, donijet ću zvonce odmah. Dobivši dozvolu, Švejk je za pola sata donio zvonce. - Skinuo sam ga s vrata „Svratišta kod križa“ - reče Švejk - stajalo me je pet minuta straha, a prije toga sam morao dugo čekati jer su stalno prolazili ljudi.

- Idem u kavanu, Švejku, a ako tko dođe, neka pričeka.

Otprilike nakon jednog sata došao je neki stariji sijedi gospodin uspravna stasa i stroga izgleda. Iz čitava njegova izgleda izvirala je zadrtost i zloba. Gledao je tako kao da ga je udes poslao da uništi naš bijedni planet i izbriše njegove tragove u svemiru. Govor mu je bio grub, opor i strog. - Je li kod kuće? Otišao je u neku kavanu? Da pričekam? Dobro, čekat ću ga do jutra. Ima novaca za kavanu, ali dugove neće da plaća. Svećenik, fuj! I pljunuo je u kuhinji.

- Gospodine, nemojte nam ovdje pljuvati! - reče Švejk promatrajući radoznalo stranoga gospodina.

- I još ću jedanput pljunuti, evo ovako! - reče tvrdoglavo strogi gospodin i pljune po drugi put na pod.- Kako ga nije stid! Vojni svećenik, sramota!

- Ako ste obrazovan čovjek - upozori ga Švejk - tada ćete se odučiti pljuvanja u tuđem stanu. Ili vi možda mislite da možete raditi što hoćete, zato što je svjetski rat? Morate se vladati pristojno, a ne kao ništarija. Morate postupati fino, govoriti pristojno i ne ponašati se kao divljak, vi glupi civilist!

Strogi gospodin skoči sa stolice, a od uzbuđenja je sav drhtao, i viknu: - Kako se usuđujete? Zar ja nisam pristojan čovjek? A što sam onda, govorite … -

Neotesanac ste - odgovori mu Švejk gledajući ga u oči - pljujete po podu kao da ste u tramvaju, u vlaku ili u kakvoj javnoj prostoriji. Uvijek sam se čudio zašto svagdje vise ceduljice da je zabranjeno pljuvati na pod, a sada vidim da je to zbog vas. Svi vas oni valjda vrlo dobro poznaju.

Strogi gospodin poče mijenjati boje lica pa pokuša odgovoriti obiljem pogrda na račun Švejka i feldkurata.

- Jeste li svršili? - upita mirno Švejk pošto je čuo posljednje riječi: „Vucibatine ste obojica; kakav gazda- takav sluga!

- Ili biste željeli još štogod reći, prije nego odletite niz stepenice?

A budući da se strogi gospodin već toliko iscrpao da mu nije dolazila na um nikakva zgodna psovka, pa je stoga šutio, Švejk je po tome zaključio da uzalud čeka nastavak. Otvorio je dakle vrata, okrenuo strogog gospodina licem prema hodniku i opalio mu nogom takav udarac da bi mu pozavidio i najbolji igrač najboljeg međunarodnog nogometnog društva. I za strogim gospodinom odjeknu niz stepenice Švejkov glas: - Kad drugi put dođete pristojnim ljudima u posjet, vladajte se pristojno! A strogi je gospodin dugo šetao pod prozorima očekujući feldkurata. Švejk je otvorio prozor i promatrao ga. No gost je napokon dočekao feldkurata, koji ga je odveo u sobu i ponudio ga da sjedne. Švejk je šutke donio pljuvačnicu i stavio je pred gosta.

- Šta to radite, Švejku?

- Pokorno javljam, gospodine feldkurate, da sam s ovim gospodinom već doživio malu neugodnost zbog pljuvanja na pod.

- Ostavite nas nasamo, Švejk, treba da raspravimo neku stvar.

Švejk pozdravi vojnički: - Pokorno javljam, gospodine feldkurate, da ću vas ostaviti nasamo. I otišao je u kuhinju, a u sobi se poveo vrlo zanimljiv razgovor.

- Vi ste, ako se ne varam, došli po novce za onu mjenicu? - upita feldkurat svoga gosta.

- Jesam, i nadam se …

A feldkurat uzdahnu: - Čovjek dolazi često u takav položaj da mu preostaje još samo nada. Kako je krasna riječca: „Nadaj se!“ u onom trolistu koji uzdiže čovjeka iz kaosa života: „Vjera, nada i ljubav!“

- Ja se nadam, gospodine feldkurate, da svota…

- Zaista, poštovani gospodine - prekide ga feldkurat - mogu još jednom ponoviti da riječ „nada“ jača čovjeka u njegovoj borbi sa životom. I vi nemojte izgubiti nade! Kako je to krasno imati nekakav ideal, biti nevino i čisto stvorenje koje pozajmljuje novac na mjenicu i nada se da će mu se dug na vrijeme isplatiti! Kako je lijepo nadati se, neprestano se nadati da ću vam isplatiti dvanaest stotina kruna, dok u džepu nemam ni potpune stotine!

- Vi dakle… - promuca gost.

- Da, ja dakle - odgovori feldkurat.

I lice gostovo poprimi opet zadrt i zloban izražaj. - Gospodine, to je prevara! - reče ustajući.

- Umirite se, poštovani gospodine …

- To je prevara! - vikaše tvrdoglavo gost. - Vi ste zloupotrebili moje povjerenje!

- Gospodine - reče feldkurat - vama će sigurno koristiti promjena zraka. Ovdje je suviše sparno.

- Švejku! - viknu on u kuhinju. - Ovaj gospodin želi izići na svježi zrak.

- Pokorno javljam, gospodine feldkurate - javi se Švejk iz kuhinje - ovog sam gospodina već jednom izbacio napolje.

- Ponovite to! - glasila je zapovijed, koja je izvršena brzo, oštro i okrutno.

- Dobro je, gospodine feldkurate, što smo s njim svršili, prije nego je izvršio kakav skandal - reče Švejk vrativši se iz hodnika. - U Malešicama je bio neki krčmar koji je čitao bibliju, pa je za sve umio primijeniti citate iz Svetoga pisma. Kad bi koga udario volovskom žilom, on bi uvijek rekao: „Tko štedi batinu, mrzi sina svoga; ali tko ga ljubi, taj ga u pravi čas kažnjava. Izbit ću ti iz glave tučnjavu u gostionici!“

- Vidite, Švejku, kako prolazi čovjek koji ne poštuje svećenika - nasmijao se feldkurat. - Sveti Ivan Zlatousti rekao je jednom: „Tko poštuje svećenika, poštuje Krista; tko čini nepravdu svećeniku, taj čini nepravdu Isusu Kristu čiji je zamjenik upravo svećenik.“ … No za sutra se moramo dobro spremiti. Napravite kajganu sa šunkom, skuhajte bordo-punč, a onda ćemo prijeći na duhovno razmišljanje, jer kao što kaže večernja molitva: „Milošću su božjom uklonjene sve zasjede neprijatelja na ovu kuću.“ Ima na svijetu ustrajnih ljudi, a među njih je pripadao i čovjek koga su već dvaput izbacili iz feldkuratova stana.

Baš kad je Švejk dovršio večeru, netko je pozvonio na vratima, Švejk je pošao da otvori, no vratio se začas i rekao: - Opet je došao, gospodine feldkurate! Zatvorio sam ga privremeno u kupaonicu, da možemo mimo večerati.

- Niste dobro uradili, Švejku - reče feldkurat. - Gost u kuću, bog u kuću! U stara vremena gospodu su na gozbama zabavljale nakaze. Dovedite ga amo, da nas malo zabavi!

Švejk se vrati začas s ustrajnim čovjekom koji je mrko gledao pred sebe.

- Sjednite - ponudi ga ljubazno feldkurat. - Upravo smo pri kraju večere. Večerali smo morske rake, lososa, a sad ćemo još kajganu sa šunkom. Dobro se častimo kad nam ljudi pozajmljuju novce.

- Nadam se da nisam ovdje za šalu - reče mrki gospodin. - Danas sam ovdje treći put. Nadam se da će se sada sve objasniti.

- Pokorno javljam, gopodine feldkurate - primijeti Švejk - da je to neukrotiv čovjek, kao neki Boušek iz Libnja. Neke su ga večeri osamnaest puta izbacili iz Exnerove gostionice, a on se uvijek vratio kao da je zaboravio lulicu. Ulazio je u lokal i kroz prozor i kroz vrata, kroz kuhinju i preko zida, kroz podrum u točionicu, a spustio bi se valjda i kroz dimnjak da ga nisu vatrogasci skinuli s krova. Bio je tako ustrajan da bi mogao postati ministar ili narodni zastupnik. Uradili su za nj što god su mogli.

Ustrajni čovjek kao da nije obraćao pažnju na ono što se govori, samo je tvrdoglavo ponavljao: - Hoću da se sve razjasni, i želim da me saslušate.

- To vam je dopušteno - reče feldkurat - govorite, poštovani gospodine! Govorite samo koliko god hoćete, a mi ćemo dotle završiti večeru. Nadam se da vam to neće smetati u vašem pričanju. Švejku, donesite jelo!

- Kao što vam je poznato - reče ustrajni čovjek - upravo bjesni rat. Novac sam vam pozajmio još prije rata, pa da nema rata, ja ne bih navaljivao da mi platite. No imam loša iskustva. I izvuče bilježnicu iz džepa i nastavi: - Imam sve zapisano. Natporučnik Janata dugovao mi je sedam stotina kruna i drznuo se da padne na Drini. Poručnik Prášek je pao u rusko zarobljeništvo, a dužan mi je dvije tisuće kruna. Kapetan Wichterle, koji mi je dužan isti iznos, dao se pod Ravom Ruskom ubiti od vlastitih vojnika. Natporučnik Machek, zarobljen u Srbiji, duguje mi petnaest stotina kruna. Imam ovdje više takvih ljudi. Jedan padne u Karpatima s mojom neisplaćenom mjenicom, drugi ode u zarobljeništvo, jedan se utopi u Srbiji, a drugi umre u Madžarskoj u bolnici. Shvaćate li sada moje bojazni da će me ovaj rat upropastiti ako ne budem energičan i neumoljiv. Vi mi možete odgovoriti da vam ne prijeti nikakva direktna opasnost. Ali pogledajte! I turi feldkuratu pod nos svoju bilježnicu: - Gledajte: feldkurat Matyaš umro je u Brnu prije nedjelju dana u zaraznoj bolnici. Čupao bih sam sebi kosu. Nije mi platio tisuću i osam stotina kruna, a pošao je u baraku među bolesnike koji boluju od kolere, da dijeli posljednju pomast nekom bolesniku koji mu nije ni rod ni pomoz bog!

- Pa to je bila njegova dužnost, dragi gospodine - reče feldkurat - i ja idem dijeliti posljednju pomast.

- I to također u koleričnu baraku - primijeti Švejk. - Možete ići s nama, da vidite što to znači žrtvovati se.

- Gospodine feldkurate - reče ustrajni čovjek - vjerujte mi da sam u očajnoj situaciji. Zar se rat zato vodi da ukloni sa svijeta sve moje dužnike?

- A kad vas uzmu u vojsku i povedu na ratište - primijeti opet Švejk - tada ćemo gospodin feldkurat i ja odslužiti svetu misu neka bi dao nebeski bog da prva granata padne na vas.

- Gospodine, to je ozbiljna stvar - reče neukrotivi čovjek feldkuratu - molim vas da se vaš sluga ne miješa u naše poslove, da to već jednom dovršimo. -

Dopustite, gospodine feldkurate - umiješa se Švejk - izvolite mi zaista zapovjediti da se ne miješam u vaše poslove, a ja ću ipak i dalje braniti vaše interese, kako i priliči i dolikuje valjanom vojniku. Ovaj gospodin ima potpuno pravo, on želi odavde otići sam. Ni ja ne volim kojekakve izgrede jer sam pristojan čovjek.

- Švejku, meni to već dosađuje - reče feldkurat kao da i ne primjećuje da je gost prisutan - mislio sam da će nas ovaj čovjek zabaviti, da će nam pričati kakve anegdote, a on zahtijeva da vam naložim da se u to ne miješate, premda ste već dvaput imali s njim posla. Naveče, kad treba da obratim sva svoja ćutila k bogu, on mi dosađuje s nekom glupom pričom o mizernih tisuću i dvjesta kruna, odvraća me od ispitivanja savjesti, od boga, i hoće da mu još jednom reknem da mu sada neću ništa dati. Neću više da razgovaram s njim, da mi se ne pokvari ovo sveto veče. Recite mu vi, Švejku: „Gospodin feldkurat vam neće dati ništa!“ Švejk izvrši nalog proderavši se gostu u samo uho.

Ali je ustrajni gost i dalje mirno sjedio.

- Švejku - naloži mu feldkurat - zapitajte ga dokle još misli ovdje plandovati?

- Ne mičem se odavde dok ne dobijem svoje novce! - odgovori tvrdoglavo neukrotivi čovjek.

Feldkurat ustade, pođe k prozoru i reče: - U takvu slučaju predajem ga vama, Švejku. Radite s njim što hoćete.

- Hajdemo dakle, gospodine - reče Švejk i pograbi nemilog gosta za rame - triput bog pomaže!

I on ponovi svoj čin brzo i elegantno, dok je feldkurat po prozoru prstima udarao takt pogrebnog marša. Veće, posvećeno razmišljanju, prošlo je kroz nekoliko faza. Feldkurat se tako pobožno i usrdno približavao bogu da se još u dvanaest sati noću iz njegova stana čulo pjevanje: A kad smo marširali, sve su cure plakale … Zajedno s njim pjevao je i dobri vojak Švejk. 

Posljednju su pomast u vojnoj bolnici tražila dva čovjeka: jedan stari major i jedan bankovni disponent, rezervni oficir. Obojica su u Karpatima dobili metak u trbuh, pa su sad ležali jedan kraj drugoga. Rezervni je oficir smatrao za svoju dužnost primanje posljednje pomasti jer je njegov pretpostavljeni čeznuo za posljednjom pomasti. Ako je ne bi primio, to bi po njegovu mišljenju bilo narušavanje subordinacije. A pobožni je major čeznuo za njom lukavo računajući da će molitva vjere izliječiti bolesnika. No obojica su umrli upravo one noći prije dijeljenja posljednje pomasti, pa kad je ujutro došao feldkurat sa Švejkom, ležali su oni pod pokrivačem pocrnjela lica kao svi koji umru od zagušenja.

- Takvu smo paradu napravili, gospodine feldkurate, a sad su nam sve pokvarili - ljutio se Švejk kad su im u kancelariji rekli da ih ova dvojica više ne trebaju.

A zaista su pravili paradu! Vozili su se u kočiji, Švejk je zvonio, a feldkurat je držao u ruci bočicu s uljem, omotanu ubrusom, i njom je ozbiljna lica blagosiljao prolaznike koji su skidali šešire. Nije ih, istina, bilo mnogo, iako se Švejk trudio da svojim zvoncem napravi što veću buku. Za kočijom je trčalo nekoliko nevinih dječačića, od kojih je jedan sjeo na prečku iza kočije, a drugi su vikali kao iz jednoga grla: „Za kolima! Za kolima!“ A Švejk je zvonio, dok je kočijaš udarao bičem prema onom dječačiću odostrag. U Vodičkinoj ulici istrčala je pred kočiju neka pazikuća, članica Marijine kongregacije, i zamolila ih u trku da je blagoslove, a onda se prekrižila i pljunula rekavši:

- Jure s tim bogom kao da ih svi đavoli gone. Čovjek bi dobio sušicu jureći za njima!

I vratila se zadihana na svoje staro mjesto. Glas zvonceta najviše je uznemiravao kočijaševu kobilu koju je očito podsjećao na nešto iz minulih godina, jer se neprestano obazirala i kadikad pokušavala da zapleše na asfaltu. To je dakle bila ta velika parada o kojoj je govorio Švejk. Feldkurat je međutim otišao u kancelariju da uredi financijsku stranu posljednje pomasti, pa je izračunao računarskom naredniku da mu vojni erar duguje za posvećeno ulje i put oko sto i pedeset kruna. Zatim je došlo do spora između zapovjednika bolnice i feldkurata, pri čemu je feldkurat nekoliko puta udario šakom o stol i rekao: - Nemojte misliti, gospodine kapetane, da posljednja pomast ništa ne stoji. Kad dragunskog oficira pošalju u konjušarnicu po ždrijepce, tada mu također plaćaju dnevnice. Iskreno žalim što ova dvojica nisu dočekala posljednju pomast. Tada bi bilo još za pedeset kruna skuplje.

Švejk je dotle čekao dolje u stražarnici, držeći u ruci bočicu svetog ulja koje je kod vojnika izazivalo iskreno zanimanje. Netko je rekao da bi se tim uljem vrlo dobro čistile puške i bajonete. Neki mladi vojnik s Češkomoravske visoravni, koji je još vjerovao u boga, zamoli ih da ne govore tako o tim stvarima i neka ne uvlače svete tajne u debatu. Moramo imati kršćansku nadu.

Stari rezervist pogleda zelembaća i reče: - Krasna nada da će ti šrapnela otkinuti glavu! Budale su pravili od nas! Jednom je došao k nama neki klerikalni narodni zastupnik pa je govorio o božjem miru koji se nadvio nad zemljom, i o tome kako bog ne želi rata i hoće da svi žive u miru i slažu se kao braća. A vidite ga kakav je vol; tek što je buknuo rat, u svim crkvama mole boga za pobjedu našeg oružja i o gospodinu bogu govore kao o kakvom načelniku generalštaba koji upravlja i dirigira tim ratom. Koliko sam već vidio pogreba iz ove bolnice! A odrezane noge i ruke voze odavde kolima!

- A vojnike pokopavaju gole - reče drugi vojnik - a u njihova odijela oblače druge žive, i tako to ide redom.

- Dok ne pobijedimo - primijeti Švejk.

- Oficirski sluga, pa bi još htio da pobijedi - javi se iz kuta kapral. - Treba vas poslati na frontu, u rovove, potjerati vas žestoko na juriš, na žice, na mine i minobacače! A valjati se u pozadini, to zna svatko, a nitko neće da pogine.

- I ja mislim da je to vrlo lijepo kad se čovjek dade probosti bajonetom - reče Švejk - a nije rđavo ni dobiti metak u trbuh, ali je još ljepše kad čovjeka raznese granata, pa on samo gleda kako su mu noge i trbuh nekako udaljeni od njega, te mu je to tako čudno da od toga umre prije nego mu to tko može objasniti.

Mladi vojnik uzdahnu iskreno. Sažalio se nad svojim mladim životom; zašto se rodio u tako glupom stoljeću da ga ubiju kao kravu u klaonici? I zašto je sve to tako? A neki vojnik, po zanimanju učitelj, kao da je čitao njegove misli, primijeti: - Neki učenjaci objašnjavaju rat kao posljedicu pjege na suncu, čim se pojavi takva pjega, uvijek se desi nešto strašno. Zauzeće Kartage …

- Ostavite vi tu svoju učenost - prekide ga kapral - pa pođite radije pomesti sobu, danas je vaš red. Šta se nas tiču neke glupe pjege na suncu! Ako ih se pojavi i dvadeset, ja od toga nemam nikakve koristi.

- Te sunčane pjege zaista imaju veliko značenje - umiješa se u razgovor Švejk. - Jedanput se pojavila takva pjega i još istoga dana izvukao sam batina u „Gostionici kod Banzeta“ u Nuslama. Od toga doba, kad god sam kamo išao, uvijek bih potražio u novinama nije li se opet pojavila kakva pjega. A ako se pojavila, zbogom, Marijo, nisam pošao nikamo, i samo sam se tako spasio od nesreća. Kad je ono vulkan Mont Pelé uništio čitav otok Martinique, neki je profesor pisao u „Narodnoj politici“ da je već dugo upozoravao čitaoce na veliku pjegu na suncu. Ali na nesreću, „Narodna politika“ nije stigla na vrijeme na taj otok, pa su stanovnici otoka to skupo platili.

Dotle se feldkurat sastao gore u kancelariji s jednom damom iz „Društva plemkinja za vjerski odgoj vojnika“, s nekom starom, odurnom sirenom, koja je već od ranog jutra obilazila po bolnici i svagdje dijelila vojnicima sličice svetaca koje su kasnije ranjeni i bolesni vojnici bacali u pljuvačnice. Pri obilaženju uzrujavala je sve svojim glupim brbljanjem da se iskreno pokaju za svoje grijehe i da se uistinu poprave, kako bi im dragi bog poslije njihove smrti darovao vječno spasenje. Bila je blijeda kad je razgovarala s feldkuratom. Kako taj rat, umjesto da oplemenjuje, stvara od vojnika životinje! Dolje su joj bolesnici isplazili jezik i rekli joj da je maškara i nebeska koza. „Das ist wirklich schrecklich, Herr Feldkurat, das Volk ist verdorben“. I raspričala se kako ona zamišlja religiozni odgoj vojnika. Samo onda se vojnik junački bori za svoga cara ako vjeruje u boga i ako ima vjerski osjećaj, pa se i ne boji smrti, jer zna da ga čeka raj. Ta je klepetuša rekla još nekoliko sličnih gluposti i vidjelo se da nema namjere da pusti feldkurata, no on je sasvim negalantno prekinuo razgovor i oprostio se.

- Hajdemo kući Švejku! - viknu on u stražarnicu.

Vraćali su se bez ikakve parade.

- Drugi put neka dijeli posljednju pomast tko hoće! - rekao je feldkurat Švejku.

- Čovjek se mora s njima natezati za novce za svaku dušu koju hoće da spasi. Sve sami računarci, bagaža! Opazivši u Švejkovoj ruci bočicu s „posvećenim“ uljem, on se namrgodi: - Najbolje će biti, Švejku, da tim uljem meni i sebi namažete čizme.

- Pokušat ću namazati i bravu - pridoda Švejk - strašno škripi kad se noću vraćate kući.

Tako se eto završilo dijeljenje posljednje pomasti do kojega nije ni došlo.

(nastavlja se)

Ažurirano: Petak, 05 Travanj 2019 21:21
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search