LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče Toni Skrbinac o Žikinom slučaju
Toni Skrbinac o Žikinom slučaju
Petak, 12 Travanj 2019 08:39

 

Psihijatrija - MariborSlučaj Žike L.

Toni Skrbinac, sarajevska raja (Bistrik - Memli strana), privremeno u Mariboru

Šta to bi s mojim Žikom? Odjednom, naprečac.

Koliko smo samo piva popili i priča jedan drugom ispričali!

Žika je moj drug iz casina. Prefinjenih crta lica, oniži rastom i jak kao beton. Mišićavo tijelo dalo bi slutiti da se radi o nekom sportisti ili čovjeku sa težim fizičkim zanimanjem u kojem lopata, kramp, volan ili teški automehaničarski ključevi izgrade i nabildaju mišiće, posebno ručne. Ali Žika nije bio ni sportista, mada je redovno igrao, onako rekreativno, fudbal, a nije bio ni neki bauštelac, šofer kamiona ili automehaničar. Bio je naprosto jedno vrijeme otpravnik vozova na radnom mjestu Maribor-Tezno, a ima evo već nekoliko godina prebacilo ga da bude skretničar u srcu grada, kod Kliničkog centra. Tuda naime prolazi pruga i rijetki vozovi zbog kojih Žika dolazi da odradi svoje smjene. S lijeve strane od Žikine željezničarske kućice je Univerzitetni klinički centar, a s desne Psihijatarska klinika, između kojih se, dakle, nalazi pruga. Kad onaj starinski telefon zazvoni, nema tog sna iz kojeg te neće probuditi, Žika skače i ručno spušta rampe. Znači, uskoro će voz i automobili se s obje strane zaustavljaju. Čim voz prođe, Žika opet ručno podiže dvije rampe i automobili nastavljaju svoj put. Gore - dole, dole - gore. Ima Žika i jedan mali koher na kojem kuha kafu. Drago mu je kad ga posjetim i obavezno nam skuha kafu. Prije negoli pođe u svoju smjenu, napuni tabakeru vlastoručno savijenim cigarama reklamirajući duhan:

-Probaj ove…Županija (nadimak jednog našeg Bosanca u Mariboru) mi donio, vidjećeš da su bolje od Malbora…

Probam i pušimo.

-Jesu li bolje?

-Jesu vala - kažem, a lažem.

-Ja ću sa smjene pravac u casino - kaže Žika.

-Biću tamo - dodajem, mada ni ne moram, jer Žika to zna.

Neobičan je Žika kockar. Kao zvijer koja vreba, ispočetka igra oprezno, mali ulog - mali dobitak ili gubitak…a onda odjednom, baš kao ta zvijer ili general koji je s vojskom “opipavao” protivnika krene u frontalni napad: na sve ili ništa. I riskira kao što pravi hazarderi umiju da riskiraju. Ili hadžija ili bos? Ili pukovnik, ili pokojnik? I onda čekamo da kuglica padne. Ako Žika pogodi, eto bogastva, ako izgubi ode dobar dio plate. Na Žikinom licu grč, ruke stisnute u pesnicu kad pogodi, širi prste, kad izgubi traži gdje bi udario. Jednom je tako udario u ono debelo staklo od ruleta i razbio ga. Nije skroz, ali napuklo je i šteta je ko da ga je skroz razbio.

Ljut je Žika i niko ga ne dira.

Ali hinjavi gazda Mile pozvao policiju, oni napravili zapisnik, uzeli od Žike osobne podatke i stvar ode na sud. Sud presudi: Žika ima da plati štetu u visini svoje dvije mjesečne plaće.

-Zamisli đubreta šta mi je uradio!? Sve sam platio, ali on mi je naštelio da me prate. I mene stalno prate. - govori mi Žika jednom uz kafu. I psuje Mileta i sve one koji ga prate.

-Ko te prati Žika? – pitam, jer mi stvarno nije jasno. Ko će i zašto pratiti jednog običnog skretničara.

-Čuuuuuj….ko me prati? Policija. I sve je to Miletovo maslo.

-Pa kako znaš da te prate?

-Znam…znam i u računar su mi ušli. Sinoć sam ga htio razbiti. A sve je to on meni namjestio.Sve…

-Dobro, pa šta ćeš Žika?

-Ne znam, zaista ne znam.

Ne znam ni ja šta više da ga pitam. Čudna mi ta njegova opsjednutost.

O ostalim stvarim pričamo normalno. I do kada radi i s kim je i gdje bio sinoć…i kako se s bratom jedinim posvađao oko majke koja bolesna leži u nekom domu.

Kad god sam navratio u Žikinu samačku garsonjeru koja se sastojala od hodnika, sobe, kupatila i balkona obavezno me je znao ponuditi rakijom.

-Ovu sam dobio iz Slavonije. Bolje nema ni u Bosni.Probaj, kaže mi Žika nalivši štamplić.

Nazdravim,otpijem…Žike me gleda: “I?”

-Jeste, bolja je - opet lažem jer ne može ni primirisati Fudinoj, Safetovoj ili Etkinoj šljivi koju akšamlučim u Sarajevu.

-Šta sam ti rekao!? - trijumfuje Žika.

Interesantno, Žika mi nikada, ama baš nikada nije govorio o ženama. Ali nije ni o muškarcima, tako da nemam osnova za neku sumnju. Naprosto, sav život mu se vrtio oko posla, kocke i fudbala dok je rekreativno igrao. Dok se nisu pojavili “oni”.

-Hodi ovamo da ti pokažem…zove me Žika na balkon. E, vidiš, najprije su odavde dolazili.

-Ko je dolazio, Žika?

-Oni…oni , jebaću im mater. A sinoć su bili u zidu. Kroz zid su me gledali. Nisam znao šta ću, uzeo sam nož i udarao po zidu…- pokazuje mi Žika mjesta na zidu gdje se vide male udubine.

-Pa šta ti rade? - pitam Žiku jedino što ga mogu pitati.

-Ne daju mi da spavam…Ušli su mi i u koljena, ne znam možda su prozračili koljena, ne znam ali mene bole koljena. A na računaru sam sve blokirao…Dodje mi da ga razbijem. Oni me prate kad ti kažem. Prate…

-Jesi li išao doktoru?

-Zašto? Što ću kod doktora?

-Zbog koljena što te bole.

-Nisam, ali moraću…Jebote, nekad me toliko bole da ne mogu da spavam.

-Idi Žika, nemoj čekati, treba ti doktor.

-Sutra ću obavezno - uvjerava me Žika.

Rastajemo se i ja sutra oko podne nazovem Žiku. Ne javlja se, broj nedostupan.

Popodne skočim do njega. U stanu je. Djeluje mi izmučeno.

-Pa Žika… zovem te cijeli dan, a broj ti nedostupan.

-Isključio sam telefon. Prisluškuju me. I računar više uopšte ne palim…Ne znam šta da radim…

-Jesi li išao doktoru?

-Ma nisam, sutra ću.

-A jel te još bolje koljena?

-Jooooj, ne pitaj.

-Pa šta čekaš, što se mučiš?

-Sutra ću, moram, sutra ću.

Bio sam poslije toga nekoliko puta pred Žikinim vratima. Zvonio,zvonio…i pomislio sam na ono što se dogodilo. Ali nisam bio siguran. Nego sretnem jednog dana gospođu M. koja nerijetko zaglavi na psihijatriji. Dijagnoza - ovisnost o kocki. Bude nekad i po tri sedmice, izađe i za koji dan ili odmah, ako ima para – pravac casino. Dok joj se opet “ne sfuzla” (slovenački izraz za stanje konfuzije) pa ode psihijatru.

-Znaš li da je Žika na psihijatriji?

-Ne znam« kažem a nije me iznenadilo. Gdje bi drugo, ako nije u stanu, casinu ili na radnom mjestu mogao i biti.

Popodne odem do Psihjatarske klinike, to je ona zgrada koju sam pomenuo, u neposrednoj blizini Žikinog radnog mjesta.

Nađem Žiku pred ulazom. Puši. Mislim da se obradovao, ali osmijeh mu je nekako diskretan. Ne izgleda loše, mislim fizički.

-Ooooo, Žika ja te tražim a Mirjana mi rekla da si ovdje.

-Jeste, bila je i ona, ali jučer je izašla.

-A ti, kad ćeš ti?

-Ne znam, ništa mi ne govore. Dobio sam puno tableta…- vadi iz džepa kutije da mi pokaže - i kad popijem sve, onda možda.

-Jesi li dobro?

Sliježe ramenima.

-Bole li te koljena?

-Zamisli, više ne bole. I spavam konačno normalno. Ideš li u casino?

-Odem ponekad?

-Šta se tamo događa?- pita me, a zna kao i ja.

-Ništa posebno.

»One« mi ne spominje, a ja ga i ne pitam.

Po izlasku sa liječenja iz Psihijatarske klinike Maribor, Žika je uskoro penzionisan. Rijetko, rijetko ga viđam. Uglavnom je u stanu. Nije mi se više nikad žalio na “one”, a svakoga dana mora popiti šaku nekih tableta.

Jeb.nog li života!

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search