LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home "Roman - Rušid" RUŠID - roman u nastavcima
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 21 Travanj 2019 10:57

 

Wintulich butcherRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (67)

Konačno Australija

Nakon četiri ili pet dana, nije više tačno znao, stigoše u Đakartu. Dizalice istovariše neke sanduke, a utovariše druge. Brod je krenuo nakon utovara ugljena. Čekao ih je put do Fremantle-a, prve luke pristajanja u Australiji.

I dalje su se na bodljikavom žicom ograđenom dijelu palube skupljale grupice, što Srba, što Hrvata, Poljaka i ostalih, ali više nije bilo vojvode Momčila koji je dušu ispustio negdje tonući u dubine pustog Indijskog okeana. Srbi su galamili, raspravljali se, bili su najglasniji na palubi za treću klasu, ali Rušid ne ću da iko upita za vojvodu. Kao da nikad nije ni postojao.

Pet dana ih je pratilo nevrijeme. Brod se klatario na golemim talasima. Skoro svi su duše ispovraćali. Sa zakašnjem od dva dana konačno stigoše u luku Fremantle. Sivilo, kiša i samo kiša. Tu se iskrcalo nekoliko desetina putnika, uglavnom Hrvata. Kad je pred mrak na brod konačno ukrcan ugalj krenuše za Adelaide. Vrijeme se popravilo. Na palubi je bila manja gužva. Srbi su glasno pričali o Melbourne-u gdje oni svi izlaze. Mogao je načuti da ih tamo čekaju predstavnici tamnošnje pravoslavne crkve i Srbi koji su ranije, prije rata, emigrirali u Australiju.

A u Adelaide, njega niko ne čeka.

Plovidba do Adelaide je bila veoma ugodna. Onaj Matjaž se nešto posvađao sa Poljacima i još prije uplovljavanja u Fremantle našao mjesto u jednoj kabini u kojoj su putovali Hrvati, a koji su se iskrcali u Fremantle. Iskrcala su se i dvojica Poljaka, teko da je bio samo s njima dvojicom. Kako su ostali samo dvojica, manje su pili, a par dana prije pristajanja u Adelaide nisu više nikako pili. Naime, sve boce i pletare koje su prošvercovali na brod bile su prazne. Mogao je mnogo mirnije spavati u kabini koja više nije bila zagušena.

I konačno, dva sata poslije podne, četvrtak, 28.decembra, taman pred novu 1946. godinu uploviše u luku Adelaide. Kada je brod konačno vezan uz pristanište oko dva sata niko nije izlazio. Tek tada se spuštise one stepenice sa strane i prvi se putnici počeše polako spuštati. Od mjesta stupanja na tlo Australije do jedne zgrade, za koju će tek kasnije saznati da se zove Port Dock Station, njih dvadesetak je koračalo kroz kordon sastavljen od policajaca i carinika. Svi su bili u uniformama.

Našli su se u Port Dock Station - u. Vidio je da onim prvim pregledaju kose. Tražili su vaši ili uši. Jednog odvojiše i odvedoše da ga očiste od nametnika. Neki stari čovjek je svakog natjerao da zine, isplazi jezik, a on mu je gurao, svima istu – baš higijenski, neku kao metalnu žlicu. Nakon toga su morali na jednom pultu otvoriti kofere ili torbe gdje su ih dva carinika samo ovlaš pregledali. Znali su da ova fukara što dolazi među njih nema šta da šverca. Za novac nisu ni pitali.

Napolju je čekao autobus. Potrpali su ih i poveli u jedan kamp za izbjeglice koji se nalazio u Adelaide Hills. Tu su ostali dva mjeseca. Rušid je s ostalim učio osnove engleskog dovoljne za komunikaciju na radnom mjestu. Časove je vodio neki luteranski svećenik, a pomagao mu je jedan stari Hrvat, Ante. Pošto je Rušid bio jedini s govornog područja Jugoslavije, brzo se zbližio s Antom i taj dobri starac je znao ostajati satima i satima nastojeći ga ne samo naučiti osnovni vokabular i malo gramatike, već mu je detaljno opisivao filozofiju načina života u Australiji i pripremao ga za traženje radnog mjesta koje ne zahtijeva preveliko znanje engleskog jezika.

Nakon dva mjeseca manja grupa je preseljena u jednu baraku u okviru vojnog kompleksa “Woodside barracks”. Tu je Ante dolazio svaki dan i satima podučavao Rušida koji je, sa svoje strane, dao sve od sebe da upije što više i da se pripremi za posao. Anti je sasvim pošteno rekao da je najveći dio života proveo perući goveđe, juneće i janjeće drobove. Ante se razletio i jedan dan se vratio s radosnom viješću. Našao mu je posao kod poznatog mesara Jacoba Wintulicha, u njegovoj mesari, preciznije u klaonici koje su se nalazile u Murray Street u Salisbury Heights, odmah uz Old Spot Hotel. Vlasnik Jacob Wintulich, tada star oko 70 godina, dao je Anti na znanje da Rušida prima na probni rad od četiri tjedna koja treba odraditi bez plate, samo za doručak na radnom mjestu. Ako se pokaže dobar ostat će sa tjednom plaćom od sedam funti i pet šilinga.

Rušid se dao na posao. Prao je toliko temeljito da nije bio potreban tretman varikinom, preciznije tretman klorom. I stari Jacob Wintulich je jedan dan došao da se uvjeri u kvalitet Rušidova posla. Bio je zadivljen. Nakon dva tjedna probnog rada, ne samo da ga je primio na posao, već mu je za ta dva tjedna plaćeno petnaest funti. Bila je to dobra para pogotovu kad se u obzir uzme da je imao besplatan smještaj u baraci na kraju Woodside kasarne. Nakon dva mjeseca svi kobasičari su “stajali u redu” čekajući crijeva koja su bila besprijekorne kvalitete za pravljenje kobasica. S druge strane, treba naglasiti da su tripice (škembići) i danas, kao i tada, bili i ostali delikatesno jelo. Ilustracije radi, sada u Australiji ima na stotine registriranih “tripe clubs”, a čak se i organizuju takmičenja u pripremanju tripica (škembića), dijele se medalje i pobjednički pehari.

(nastavlja se)


Ažurirano: Nedjelja, 21 Travanj 2019 17:38
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search