LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home "Roman - Rušid" RUŠID - roman u nastavcima
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 30 Travanj 2019 19:27

 

Dvije piveRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (68)

Nadan Filipović

Justina

Pošto je imao veoma dug put za pješačenje do Woodside barracks, poslovođa je posavjetovao Rušida da nađe neki, kakav-takav smještaj, što bliže klaonici. Prevoditelj u tim, za Rušida još uvijek mučnim razgovorima, bio je Dalmatinac Vice, koji je u klaonici radio na tranžiranju. Nakon nekoliko tjedana poslovođa mu reče da je našao sobu kod jedne stare Poljakinje, na stotinjak metara od klaonice. Kolege s posla su odveli Rušida u policijsku stanicu i tamo objasnili razloge njegovog preseljenja i promjene mjesta boravka, o čemu je dobio zvaničan dokument za čije je izdavanje platio tri šilinga.

Poljakinja je imala oko osamdeset godina. Zvala se Lidka. Bila je prijazna i naplaćivala je samo osam šilinga nedeljno, a u cijenu je bio uključen jutarnji čaj, obično sa kriškom kruha namazanog maslacem ili džemom.

I tako je krenulo. Pos'o – soba, soba – pos'o. Radio je i subotom. Bio je zadovoljan plaćom, a još zadovoljniji kad mu je gazda, nakon tri mjeseca, povečao nedeljnu plaću na dvanest funti i deset šilinga. Nedeljom se nije radilo pa je stari Ante dolazio po njega i vozio ga do svoje kuće koja se nalazila na drugom kraju grada, u Milangu, na obali jezera Aleksandrina. Pomagao je Anti oko okopavanja i obrezivanja čokota grožđa, oko maslina i smokava. Kad bi završili poslove obično su imali obilne objede, a nakon večere stari Ante je palio svoju, bog zna koliko staru krntiju od auta i vozio ga do stare Lidke i njegove sobice.

Prošle su dvije godine. Radio je vrijedno. Nije uzimao ni dana odmora. Jedino što ga je brinulo bio je “zašnjirani” novac, funte i dolari, koje je jako dobro skrio u jednom malom, ohrdanom pisaćem stoliću kojeg je odmah, kad je uselio kod stare Lidke, kupio kod nekog staretinara za dva šilinga. Našao je komad šperploče koju je isjekao na mjeru dna najdonje ladice i prišarafio na njeno dno. Između dna ladice i te drvene ploče nalazilo se svo njegovo bogatstvo, dok je najveći dio plaće ostavljao u obližnjoj banci, na štednu knjižicu. Sebi je odvajao tek toliko da može platiti kiriju, da ima za najjeftinije cigarete, te za pokoju bocu piva. Svake subote, kad god bi joj plaćao nedeljnu kiriju, babi Lidki je kupovao po šest boca piva na poklon. Stara Lidka je volje cugnuti. Nos joj je bio uvijek crven, a znala je povremeno zaplitati jezikom i pridržavati se za zidove, teturajući.

Često mu je kroz misli znao prostrujati strah da bi se neki lopov mogao uvuči kroz prozor njegove sobice i ukrasti pisaći stol. Ma, neće se niko na taj ružni stolić osvrnuti.

Jedne večeri kod Poljakinje je u goste došla neka njena daljna rodica, Justina. Upoznao se s njom. Bila je krupna, malo viša od njega. Raspuštenica, bez djece. Starija od njega dvije godine. Tako je barem rekla. Bivši muž joj je, kako je pričala, bio teški pijandura, tukao ju je i maltretirao, otimao njenu zarađenu plaću, te je odlučila da ga napusti. Mrzila je alkohol i alkoholičare. Tako se, prvo večer sa Justinom završi u neformalnom čavrljanju, kad eto ti Justine ponovo slijedeće nedelje. Nije ju mogao prepoznati. Na njoj svijetlo zelena haljina, pa štikle, pa tašna koja se sjajila. Druga Justina. Baš lijepa. Opet je razgovor bio sasvim formalan. On je malo pričao zbog svog još lošeg engleskog koji mu je bio suficijentan za posao u klaonici, ali nije bio ni blizu razine za svakodnevne razgovore na različite teme. Kad je Justina ponovo došla, a odjednom je počela obilaziti staru rodicu svake bogovetne subotnje večeri, jednom nehajno, onako usput, predloži da ga ona uči engleski. Rušid je to objeručke prihvatio, ali ne samo zbog učenja engleskog, već zbog toga što se uhvatio u čestim razmišljanjima da jedva čeka Justinin dolazak. Stara Lidka mu je, kao u šali šanula da se on sviđa Justini, a uz to odmah dodala da ona nije slijepa da ne vidi da i on uživa u Justininom društvu. Rušid je ćutke prešao preko tog napadnog provodadžijskog komentara.

I počeli su učiti engleski, ispočetka u trpezariji kod stare Lidke, a kasnije u Justininoj kući. Učenje engleskog je zaista napredovalo. Rušid se svakim danom osjećao sve sigurnijim. I na poslu su svi primjetili da se njegov engleski sve više poboljšava.

Kako se zahvaliti Justini?

Nakon dužeg oklijevanja i straha da će ga odbiti predložio je da izađu na večeru. Pristala je bez oklijevanja. Nakon nekoliko večera ona preuze inicijativu i predloži da odu na ples u neku plesnu salu u kojoj je živa muzika svake subotnje večeri. Bi Rušid išao, ali je sa osjećajem stida priznao da ne zna plesati.

-Rusido, Rusido, ne budi smijesno...pa to nije nikakav problem. Ja ću te naučiti. To će ti ići mnogo lakše od engleskog. Imam gramofon, star doduše, ali radi. Imam na desetine ploča sa različitim tipovima muzike. Hajde, ne prenemaži se. Počinjemo odmah sa najlakšim plesom, sa tangom.

Navila je neku ploču i započela je za Rušidovo uho prelijepa muzika kakvu do tada nije imao prilike čuti. Natjerala ga je da ustane. Ispočetka je bio ukrućen kao kolac, ali Justina ga je oslobodila napetosti i počela učiti.

-Prati me. Dva koraka desno, jedan lijevo. Jedan korak nazad, jedan korak naprijed. Taaaakoooo....Tako! Polako! Ne brzaj. Nemoj me gaziti po nogama. Tako, tako. E, to je već bolje.

Mirisala je na ružu. Odjednom mu se pred očima stvori ružičnjak u dnu rodne avlije. Sličan miris. Jak i zamaman. Dok su stajali priljubljeni u učenju tanga, osjetio je tvrdoču njenih grudi, vidio je kako joj se dlačice na vratu uspravljaju, osjetio je u njoj neki drhtaj, a plave oči su ga gledale sasvim drugačijim pogledom nego li obično. No, onako neiskusnom nije mu još bilo jasno da se za sada samo tinjajući pali ona vatra koja se kasnije teško gasi, a ponekad samo suzama.

Učenje plesa je napredovalo. Začas zaljubljeni Rušid nauči fokstrot, pa onda ingliš-valcer, pa Boston-valcer, a na kraju i osnovne elemente bečkog valcera. “Skuhala” ga je i odvela da kupi lijepo teget odijelo, crne lakovane cipele, finu bordo kravatu, snježno bijelu košulju. Ode pola ušteđevine sa knjižice! Nije žalio. Uslijedilo je šišanje, brijanje i manikiranje noktiju, nova frizura, namirisano lice i sjani nokti bez zanoktica. Prva destinacija im je bila plesna sala u Australia Hall u Angus Street. Ušao je sa golemom tremom, ali tu je bila Justina s njim ispod ruke. Sala je bila ogromna. Svirao je pravi plesni orkestar. Sjeli su za rezervirani stol za dvije osobe. Ode novih tri funte, uključujući ulaznicu i jedno piće.

Ispočetka nisu plesali. Pijuckali su neki sok od malina sa sodom koji ga je stvarno razgaljivao.

-Hajdemo Rusido. Nemaj straha. Idemo se umiješati u sredinu, među plesače. Ništa se ne boj. Prvih par plesova češ imati tremu, kasnije će ti sve ići od ruke...izvini od noge.

Nasmija se niskom prelijepih zuba. Rušidu su noge bile kao od olova. Drugo je plesati uz muziku sa gramofona, sami njih dvoje u intimi četiri zida. Ali ovdje?! Pred ovoliko svijeta! Nije mu bilo druge već prihvatiti njenu ruku i krenuti na plesni podijum koji se sjajio uglačanim parketom. Uskoro nestade olovo iz njegovih nogu. Plešući, pomalo se osvrtao. Pa, nisu baš gori od drugih, ako nisu bolji od nekih parova. Kad orkestar napravi pauzu i kad svi krenuše k svojim stolovima bilo mu je čak i krivo. Ples sa Justinom ga je toliko podigao da se osjećao kao u sedmom nebu.

Ples za plesom se ponavljao. Izbjegli su čarlston jer ga još nisu naučili. Oko jedanaest uvečer voditelj orkestra najavi da je na programu zadnji ples. Tango za rastanak od subotnje noći. Otplesali su ga do kraja, uzeli svoje mantile s gardarobe (još dva šilinga) i sačekali taksi koji će ih odvesti kućama (još dodatnih pet šilinga).

Kad su došli pred Justininu kuću ona reče: “Hajde, uđi kod mene. Imam hladno pivo za tebe. Tamno. Veoma jako. Kao led ledeno. Znam da voliš popiti pivo, ali nećeš da piješ preda mnom. Popi par piva, zapali cigaretu, ohladi se, pa možeš kući, a možeš i ostati spavati u drugoj sobi. Sutra je nedelja. Ne moraš juriti na posao.”

Šta sad?!

Nakon par sekundi razmišljanja reče: “OK. Ali samo da popijem jedno pivo. Ne želim ti smetati.”

-Uopće mi ne smetaš. Dapače, mislim da bi mogli provesti još koji tren trijebeći utiske o ovoj predivnoj večeri. Nikad s onim mojim bivšim, onim pijandurom, nisam bila negdje na kafi, a kamo li u restoranu ili na plesu. Do tebe je. Ne želim se nametati.

Uđoše u kuću. Pivo se stvori pred njim na stolu.

-Daj, molim te, donesi još jednu čašu. Da popijemo zajedno.

-Jao Rusido, ja sam jako neotporna na alkohol. Brzo me uhvati i opije me. Ali, hoću zbog tebe. Međutim, ja ću popiti svijetlu, laganiju pivu. I to samo jednu čašu. Zaista si mi ovo večer pretvorio u trajnu uspomenu.

-Ne, ti si meni učinila život ljepšim.

Uslijedio je opušteni razgovor, uslijedila je još jedna boca tamnog piva, pa još jedna, pa onda Justina otčepi sebi još jednu “laganu” i sve tako dok, već pomalo teturajuća Justina ne dođe iz kuhinje i zapličući jezikom protrtlja da nema više piva.

-Rusido, ti češ spavati u ovoj sobi. Krevet je raspremljen. Ja ću spavati u mojoj sobi.

-Ma idem ja. Naletjeće kakav taksi, a mogu i pjehe.

-Ne riskiraj Rusido! Nema nikog u ovo doba napolju. Samo policijske patrole. Ako te uhvate i vide da si popio, dok ti njima objasniš na svom engleskom, prenoćit češ u zatvoru.

-Ma kako ću? Nemam pidžame.

-Ha-ha-ha! Nečeš valjda otići po pidžamu, pa se vratiti. Nije hladno, a jorgan je dosta debeo i topao. Nećeš se prehladiti.

Ona ga smjesti u raspremljen krevet, ušuška ga jorganom, pa krenu prema vratima.

-Laku noć Justina.

-Laku noć Rusido.

Pive su ga prilično omamile. Brzo je zaspao dubokim snom. Sretan.

(nastavlja se)

Ažurirano: Utorak, 30 Travanj 2019 19:34
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search