LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home (Pod)sjećanja Podsjećanje - Sarajevo 1937. godina
Podsjećanje - Sarajevo 1937. godina PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 05 Svibanj 2019 09:47

 

Miljenko - AjfelSendvići razni za krsne slave i svatove (5)

/građa za rekonstrukciju 1937. u Sarajevu/

Miljenko Jergović

Sarajevske kafedžije po “europsku”

Od 116 kafedžija po europsku, 71 je musliman, 38 kršćana i 6 Jevreja. Kafedžijke su 23. Telefon u svojim kafanama imaju Risto Misović, Isak Romano, te Muhamed i Sejfo Muzur, vlasnici slavne kafane “Volga”.

“Volga” nije preživjela rat, nestala je s uspostavom NDH, i nikada nije obnovljena, ali ima kafana koje su nastavile postojati kroz cijelo socijalističko razdoblje, stvarajući tradiciju i povijest koja neće biti zapisana, nego se prenosi s koljena na koljeno, usmenim pripovijestima i kafanskim propovijedima, kada se u kasno doba noći raspričaju pijanci, da ih nitko ne može zaustaviti ni ušutkati. U početku to su sjećanja, potom priče i svjedočanstva iz druge ruke, a kada se pretvore u legende i mitove, tada glavni junaci promijene imena, iz prošlih događaja nestaju oni koji su u njima sudjelovali, i useljavaju se neki novi, pričaču ili kafanskom koru poznatiji likovi. Na koncu svaka priča umine, iščili legenda kao preko noći otčepljen kiseljak, i povijest dođe svome kraju.

Babića bašča, gazda Vlade Đurića postojat će sve do 1992, i nakon što se stari vlasnik već odavno bio preselio na Groblje svetoga Marka, gdje će njegov grob, kao i stotinjak drugih, nestati pod obilaznicom sagrađenom pred Zimske olimpijske igre.

Možda slučajno, možda i ne, Bujrum će i nakon rata postojati u istoj ulici, onoj Vuka Karadžića, ali na drugom broju. I to više neće biti kafana, nego gostionica u kojoj ima i za pojesti.

Na adresi Jekovac 1, na kojoj je 1937. kafanu držao Svetislav Cucić, ostala je kafana u kojoj se šezdesetih i sedamdesetih ginulo od rakije i menalkolije, s pogledom na grad kao na zatvorski krug. U neka kasnija, ali i mnogo ranija vremena od tog pogleda teško da je ljepšeg bilo. Mijenjaju se naravi i običaji, pa tako isti prizor može biti ružan i lijep, tjeskoban i širok kao svijet. Sarajevo je usko kao uska cipela, koja dušmanski nažulja nogu, i nikad se ne razmekša i ne prilagodi stopalu. Sarajevo je široko kao pogled s Jekovca, pred očima koje ga uživo više ne gledaju. Sve je to stvar perspektive, kao što će i roman o tom gradu ovisiti o perspektivi svoga romanopisca. Za dobar, veliki roman perspektiva ne smije biti jedinstvena, nego se, prema unutrašnjoj logici, u skladu velike simfonije, treba kretati od hladnog pogleda kroničara, nježne i bolećive učtivosti onoga koji je odavno otišao, mrzovolje onoga koji ne uspijeva otići jer su mu stopala salivena u sarajevski beton, opijenosti budale koja misli da je ovaj grad nešto naročito i uzvišeno, bogobojaznosti umirućeg koji sa svoga brijega gleda na grad, u nadi da je Spasitelj iza jednoga od njegovih upaljenih svjetala, pa sve do prezira, gađenja i mržnje prema tom gradu onoga koji je Sarajevo upoznao do u dušu, i od njega se zauvijek rastao, prognan poput muža kojem bivša žena promijeni bravu. Onaj koji bude spreman za takav roman, taj će ga i napisati. U Sarajevu ga neće čitati, zato što će Sarajevo u romanu biti stvarnije od grada koji nosi njegovo ime.

Riječ krčma u neka će kasnija doba poprimiti drukčija značenja i ružan prizvuk, tako da krčmi više neće biti. Ali 1937. krčme su, a ne kafane, hramovi sarajevskog ugostiteljstva. U njima se jelo, pilo i terevenčilo. Tu je nastajala umjetnost Sarajeva, tu se gasio duh turske kasabe i austrijskoga gradića s jugoistočnih granica, i rađalo se balkansko Sarajevo, s telećim glavušama, škembe čorbama i ranojutarnjim rakijama, višednevnim mamurlucima i pizmom na sve što izmiče svemiru krčme, pizmom na Boga i bogomolju, na vlast, kralja i otadžbinu.

Sto trideset četvero je krčmara i krčmarica u gradu. Neki od njih pojavljuju se i kao kafedžije, pa su neke od krčmi ujedno i kafane, a kafane su, ustvari, krčme. Kao u suvremenoj prozi žanrovi se prelijevaju. Ne postoji sanitarna inspekcija, niko ne određuje ugostiteljske standarde, niti vaga šniclu i ćevap, da provjeri vara li krčmar gosta. Ako ga vara, njemu na štetu, jer mu gost neće drugi put doći.

Vrijeme je predratne euforije, državom vlada svedržac Milan Stojadinović, kojega Hrvati preziru zato što je veliki Srbin, Srbi ga ne vole jer se slizao s Vatikanom, ali Muslimanima nije mrzak, jer je doveo Spahu da bude drugi u državi. U gradu sve vrvi od komunista i sindikalaca, uzdigli su se nakon što prođe šestojanuarska diktatura, a kralja ubiše u Marseilleu, ali oni ne zalaze po krčmama. Ima ih po mračnim pajzlovima, kafanama po predgrađu, u hotelima Evropa i Central, tamo gdje je sve bambadava ili vrlo skupo. Ono između kontroliraju policijski agenti, žbiri i uhode. Krčma se mjeri po kuhinji, iako je dosta i krčmi u kojima se ništa ne može pojesti. Takva mjesta su pajzli, tako ih zovu, i ne ulaze unutra, ili samo uđu da kupe rakiju i vino za ponijeti. Tako neke krčme postaju obične točionice pića.

Tko ima najbolju kuharicu- kuhari su rijetkost u predratnom Sarajevu, tome je krčma na najboljem glasu. Za krčmu je svejedno gdje se nalazi, ljudi će se i nahodati radi poguzluka, i nije važno kako je uređena. Sarajevska krčma ima najviše desetak stolova. Sve preko toga je menza sumnjive kvalitete, jer kako bi jedna kuharica nahranila tolike ljude?

Krčmari i krčmarice su:

Drago Ajduković, Kočićeva 1,

Sara Atijas, Ćemaluša 8,

Dušan Babić, Kralja Petra 1,

Lazo Bajčetić, Kralja Petra 33,

Trifko Bajčetić, Nemanjina 21,

Petar Barišić, Kralja Petra 22,

Albert Baruh, Miloša Obilića 6,

Moša Baruh, Gazihusrevbegova 9,

Filomena Borojević, Curak 2,

Božo Bošković, Ulica 6. novembra 36,

Branko Branisavljević, Kulovića 12,

Mijat Brkić, Bentbaša 1,

Ajdin Buarladžić, Odobašina 36,

Ante Carić, “krčma i trgovina vina i rakije, Kablareva 1, ćošak Ulice kralja Tomislava”,

Alojz Cezner, Kapetanovića 16-17. Njegov sin jedinac Vatroslav, zvani Naci, oženit će se u dom Stublerovih, u Kasindolskoj, za Karlovu unuku Nevenku. Stari će Cezner doživjeti duboku starost, umrijet će sedamdesetih godina, a priča o njegovim krčmarskim godinama potrajat će sve do rata, kada se, malo po malo, gasi sve. Nakon 1945. narodne vlasti nacinalizirale su Ceznerovu krčmu, a on je do penzije nastavio raditi kao šef sale u jednome od sarajevskih hotela (ne pamti se kojem),

Čedomir Cucić, Sagrdžije 3,

Uglješa Cucić, Kaukčije Abdulah efendije 2. (Na uglu Logavine i Titove, na orunjenoj fasadi vidjeli su se tragovi reklame za rakiju Uglješe Cucića. Preživjeli su četrdeset i pet godina socijalističke Jugoslavije, tri i pol godine opsade grada, i sedamnaest godina transformacije Sarajeva u neki drugi grad za neke druge ljude. Kada mi je umrla majka, početkom prosinca 2012, nakon sprovoda, pred odlazak koji će manje ili više biti i konačan oproštaj s mjestom, otišao sam do ugla Logavine i Titove, da provjerim ima li Uglješine reklame. Fotografirao sam ga, i arhivirao uspomenu. Ako je i danas tamo, taj natpis stoji na zidu krčme u kojoj se 1937. okuplja neki ponosan i pijanstven sarajevski svijet.),

Barbara Čežek, Vojvode Putnika 38,

Kosta Ćurković, Čemaluša 4,

Jovo Danilović, Bravadžiluk 7,

Moric Danon, Vuka Karadžića 29,

Marija Delić, Vrbanja 17,

Salih Draganić, Prote Bakovića 5,

Mušan Dugonjić, Mis Irbina 18,

Dobrilo Đuverović, Kralja Tomislava 13,

Ilija Filipović, Aleksandrova 29,

Petar Filipović, Abadžiluk 1,

Bartol Franjičević, Prestolonasljednika Petra 23,

‘Napretkov podrum’, Aleksandrova 53,

Stjepan Franjičević, Kranjčevića 28,

Jozo Gabrić, Nemanjina 37,

Klara Gaon, H. Durakova 2a,

Miodrag Glišić, Aleksandrova 80,

Aleksa Gomilanović, Magribija 17,

Vlado Guteša, Aleksandrova 77,

Sulejman Hadžimešić, “gostiona i akšamdžinica sa prenočištem uzorne čistoće “Baščaršija'”, Samardžije bb,

Marija Havel, Aleksandrova 91,

Josip Helebrand, Bijela džamija 3,

Milica Ijačić, Pofalići 1,

Mitar I Ijačić, Stanična 2 (tel. 37-16) Krčma pri hotelu Bristol solidan je i jeftin stanični restoran, kakvih u današnja doba više nema. Gazda Mitar, ujednom i krčmar i hotelijer, vodi računa o kuhinji, koja je veća nego u drugim krčmama, ali i o tome da mu se u lokalu ne okuplja stanična halaša, džeparoši, krijumčari duhana, probisvijeti, šibicari i nastrani tipovi, nego da krčma služi gostima hotela i gospodi putnicima. Lumperaj u krčmi Bristola, koji je trajao od večeri do jutra 5. na 6. travnja 1941, bio je posljednji dernek u Sarajevu i uvod u Drugi svjetski rat. Račun je plaćao Savo Krnetin Ijačić, Mitrov brat od strica, koji je častio slaveći povratak iz Amerike, gdje je dvadeset godina radio po čeličanama u Pittsburghu, zlopatio se, ali je zaradio lijepe novce. U lumperaju sudjelovali su svi koji su se slučajno našli u krčmi: rođaci, prijatelji, Mitrovi poslovni partneri, ljudi koji su sišli s voza i samo svratili na jednu rakijicu. Sve je završilo oko sedam ujutro, kada je u krčmu ušao neki oficir: “Ljudi, bombarduju Beograd, a vi ločete!” Savo Krnetin Ijačić zaklan je u svibnju. Iskopalo mu je oči, rezalo prste. Mučilo ga da kaže gdje su pare. I rekao je, bezbeli, jer pare nisu pronađene. Poslije se govorilo da ih nije ni bilo, nego je Savo na teferič potrošio sve što je i donio. Bilo ga sram što se gologuz vraća iz Amerike. Sve priče u knjizi su istinite, ali je ova istinitija od drugih.,

Nurudin Imamović, Samardžije 5,

Sadik Jakubović, Bistrik stanica 7. Slavna krčma, odmah uz željezničku stanicu, s lijepim pogledom na grad, u čijoj su bašči starila sarajevska gospoda. Ništa se drugo ne zna i ne pamti, ni kuhinja i kuharica, ni krčmar Sadik, ni koga je tu još bilo. Samo oni koji sjede, šute i čekaju da se vrijeme zaustavi.,

Simo Jandrić, Stanična 1,

Risto Janjić, Velika avlija 5,

Lucija Jerkić, Vojvode Putnika 26,

Branko Jovanović, Bravadžiluk 10,

Mara Jovanović, Baščaršija 7,

Milan Jovanović, Dositejeva 6,

Aron Kabiljo, Pašića 20,

Marko Katić, Vrazova 4,

Srećko Klarić, Dženetića čikma 3

Mustafa Klačanić, Stake Skenderove 5,

Jelena Klikić, Nemanjina 19,

Milica Gospić Kljaković, Čemaluša 2,

Bartol Knezović, Vijećnička 3,

Tahir Kofrc: ‘Balkan’, Tepebašina 2,

Kosta Kontos, Ulica 6. novembra 13,

Otilija Konjevod, Aganagića 7,

Imšir Konjhodžić, Kralja Petra 4 (tel. 37-43),

Miloš Kosmajac, Kočićeva 1,

Đurica Kovačević, Kraljice Marije 14 (tel. 33-43)

“Hercegovački podrum vina S. i M. Kovačina, Mostar – Sarajevo, osnovan 1891 god. Tel inter. Mostar 83, tel. Sarajevo 36-45”

Risto Kraljević, Ulica 6. novembra bb,

Dara Lečić, Prestolonasljednika Petra 30,

Šarika Levi, Fra Grge Martića trg 4,

Tereza Lovrić, Kranjčevića 30,

Ivan Lozančić, Bjelave 67,

Mate Lučić: ‘Brač’, Mis Irbina 17,

Filip Maljicki, Vojvode Putnika 34,

Ivan Marić, Aleksandrova 43,

Todor Martinović, Vojvode Putnika 29,

Stevan Medan: ‘Vraca’, Zagrebačka 19,

Ivan Medić: ‘Makarska’, Mis Irbina 3,

Đorđe Medović, Kraljice Marije 19,

Miho Mihatović, Brankova 40. Lijepa, starinska betula, koju u podrumu austrijske višekatnice drži Konavljanin iz Ćilipa. Na zidu pocrnjelom od dima visi ribarska mreža, pod njom osti i velika pletara s rakijom. Miho razlijeva rakiju na bokalčiće, lozovaču, travaricu i višnjevaču, i nikome ne da to radi umjesto njega, jer ni konobar ni kuharica ne mogu iz pletare od dvadeset litara, sa sirokim grlićem, pretočiti rakiju u bokal, a da ne prolije ni kapi,

Vlado Milanović, Brankova 16,

Nikola Miletić, Riste Besarovića 9,

Milan Milić, Vojvode Putnika 49,

Radojka Miličević, Šenoina 8,

Bogdan Milinčić: ‘Župa’, Gajev trg 4,

Jakov Milenković, Aleksandrova 1,

Drago Milosavljević, Aleksandrova 6,

Relja Milanović, Zagrebačka 19,

Nikola Nahodović, Kovači 7,

Tanasije Nastić: ‘Amerikanac’, Aleksandrova 87. Tanasije je porijeklom odnekle iz Hercegovine. Potucao se svud po svijetu, dugo živio u Americi, životom neutaživog znatiželjnika i avanturista. Svašta je probao, raznim se poslovima bavio, za svaki je imao dara, ali ni za jedan nimalo volje. Započeo bi, danima nije dizao glavu od posla, a onda bi jednostavno odustao, jer mu je nešto drugo privuklo pažnju. Stasit i snažan kao bik, po naravi dijete, bio je predodređen da mu Amerika dođe glave. Zemlja je to za takve ljude, površne i plitke, samelje ih i potroši, završe na električnoj stolici ili s nožem u srcu, jer je nekome slabijem i ustrajnijem opsovao majku ili Boga. Ali onda je, glavinjajući tako, ušao u crkvu. I tu se preobrazio. Bila je to baptistička crkva, ali Tanasije u njoj nije spoznao Boga, nego se Boga sjetio. I to je,najednom, usporilo njegovo kretanje. Zamislio bi se, i tako zamišljen, dugo prao suđe u njujorškoj javnoj kuhinji, ili razbijao kamen u kamenolomima južnog Ilinoisa. Mogao je, tako zamišljen, po vas dan raditi istu stvar. Oko njega nestajao je svijet, gasili su se u njemu polovični talenti koji su ga dovodili u napast, gasile su se dječje želje, a s njima i napast da svakim danom započinje život ispočetka. Takav se vratio kući, došao u Sarajevo i otvorio krčmu. Ime su joj dali gosti. Išli su kod Amerikanca, jer im je Amerikanac Tanasije bio čudo. Govorio je iskvarenim jezikom, a govorio je mnogo. Njegove avanture bile su poput avantura baruna Münchhausena: svima su bile zabavne, ali nitko u njih nije, zapravo, vjerovao. Za goste ‘Amerikanca’ Amerika je bila nevjerojatna, nemoguća i izmišljena zemlja. Tako je nastala krčma ‘Amerikanac’, koja će nadživjeti Tanasija Nastića, po kojemu je dobila ime, i biti jedna od uglednijih sarajevskih gostionica u poslijeratnoj povijesti. U to vrijeme njega se nitko nije sjećao, niti su pamćene priče koje je pripovijedao sa žarom onoga istog djeteta i talentom zavičajnoga epskog pripovjedača, ali i s dušom Amerikanca. Tajnovito je zašto su baš sve zaboravljene. U otadžbinu nije se vratio zbog krčme i priče, nego zbog svoga pravoslavnog Boga, kojeg se sjetio u baptističkoj crkvi. Ali u sarajevske crkve gotovo da nije zalazio. Putovao bi jednom, dvaput godišnje po manastirima Bosne, Srbije i Kosova, išao na Svetu goru i u Jeruzalem, govorio po crkvenim saborima, ispovijedao svoju neobično ugođenu vjeru, tako da ga u svome divanu sa sabora Bogomoljačkog pokreta u manastiru Divostin, više Kragujevca, spominje i vladika Nikolaj Velimirović. Evo tog mjesta: “Brat Tanasije Nastić iz Sarajeva između ostaloga reče: ‘Kažu za kamilu, koju inače zovu pustinjska lađa, da kad se u oazi dobro napije vode, može da izdrži po sedam dana bez vode. Slično je to i sa mnom. I ja zagasim svoju duhovnu žeđ jednom u godini na ovakvim našim godišnjim saborima, pa dobro zapojen duhovno osećam se kroz celu godinu sit, bodar i zadovoljan. Ja sam živeo dugo u Americi, i posećivao sam neke protestantske skupove u pokretu zvanom revajval, ali nisam ni izdaleka osetio duh bratoljublja i nežnosti koju osećam ovde. Znajte, da samo Pravoslavlje nosi ovaj čarobni duh bratoljublja, koji duh ja osećam ovde svim bićem svojim kao i na svima našim godišnjim saborima.”

Takav je bio Tanasije Nastić, po kojem je ‘Amerikanac’ dobio ime,

Predrag Nedić, Kraljice Marije 14,

Jovanka Nešić, Ulica 6. novembra 23,

Anđa Novak, Aleksandrova 25,

Anton Ostoja, Fra Jukića 1,

Ferdo Pancov, Aganagića 26,

Albert Papo, Ćukovića 1,

Ragib Paralović, Vojvode Putnika 8,

Ilija Pažin, Kralja Tomislava 32,

Risto Perišić, Aleksandrova 60,

Milovan Petrović, Mejtaš 5,

Jovo Popović, Stanica Bistrik,

Nedeljko Popović, Miloša Obilića 4,

Hanifa Prndelj, Gorica 39,

Obren Prnjatović, Kralja Petra, između 5 i 7,

Milutin Pušić, Vuka Karadžića 4,

Gvozden Radenković, Aleksandrova 38,

Ante Radić, Zagrebačka 5,

Baldo Radovanović, Kralja Tomislava 16,

Dušan Radovanović, Kočićeva 8,

Božo Radulović, Trg fra Grge Martića 2 (tel. 38-12),

Avdo Ramić, Aleksandrova 111,

Petar Raguz, Ulica 6. novembra 34,

Vlado Ristić, Ulica 6. novembra 16,

“Pozorišna krčma kod Dragačevca, Masarikova 4, vlasnik Veličko Ružičić”,

Santo Sažunić, Dolina 4,

Fabijan Seršić, Aganagića 4,

“Krčma Bože Simića, snabdjevena prvoklasnim pićem i svim gurmanskim mezetlucima, Zrinjskog 2”,

Zorka Simić, Bazardžani 5,

Radoslav Sinđelić, Aleksandrova 30,

Mustafa Skejović, Alajbegovića 2,

Drago Spahić, Ulica 6. novembra 48,

Husein Sulejmanović, Miloša Obilića 32,

Jakov A. Šerka, Aleksandrova 105,

Jakov Šerka, stariji, Dolina 1,

Numo Šabović, Cara Dušana park,

Josip Šlezinger: Radnički dom, Ključka bb,

Ostoja Šojić, Aleksandrova 44,

Jakov Štrajber, Trnovska 2,

Drago Todorović, Miloša Obilića 6,

Tomaš Tolpa, Marveno sajmište,

Gizela Tomšić, Terezija 95,

Rašid Topalović, Vrazova 4,

Desanka Trifunović, Aleksandrova 10,

Marija Vasiljčev, Odobašina 28,

Mato Vučina, Mejtaš 10,

Drago Vukadinović, Careva 4,

Jovanka Vukomanović, Aščiluk 3,

Vaso Vukosavljević, Vojvode Putnika bb,

Miodrag Zdravković, Vojvode Putnika 30.

Od 134. krčmara 16 je muslimana, 109 kršćana, 8 Jevreja, a za jednu se krčmu se ne zna ime krčmara (Napretkov podrum). Krčmarice su 23. Telefonsku vezu imaju 4 krčme, a u krčmi pri hotelu Bristol služe se hotelskim telefonom.

Trideset četvero je registriranih aščija i kuhara u narodnim kuhinjama.

Pod narodnim kuhinjama smatraju se jeftine narodne i radničke menze, u kojima se svatko hrani po svom ćeifu. Jeftino je, ne toči se ni vino, ni pivo, ni rakija, ljudi ručavaju kao što to čine i kod kuće. Aščinice su zaostale od turskoga doba, a narodne kuhinje su aščinice po europsku. Zapravo, razlika je samo u tome što su aščije muslimanske, a kuhari kršćanske vjere.

Aščije i vlasnici narodnih kuhinja:

Jusuf Ablaković, Vojvode Putnika 34,

Marija Avzner, Tešanjska 1,

Hamdija Arnautović, Bravadžiluk 11,

Hamdija Alibegić, Halači 30,

Ahmed Bašić, Vojvode Putnika 18,

Ahmed Begić, Brankova 4,

Huso Busadžić, Njegoševa 1,

Mustafa Čojo, Brankova 14,

Mušan Čojo, Gundulića 25,

Ruža Ešpek, Kranjčevića 20,

Meho Ferhatović, Kralja Tomislava 32,

Avdo Hadžić, Vojvode Putnika 2,

Ahmed Hadžibajrić, Baščaršija 41,

Hamdija Hadžibarjrić, Turhanija 1,

Muhamed Hadžibajrić, Mali Kundurdžiluk 2,

Asim Hadžibajrić, Baščaršija 41,

Šemsa Hadžibajrić, Baščaršija 83,

Huso Hamzić, Gajev trg 2,

Ibrahim Handžić, Abadžiluk 2,

Ajiša i Hasan Kahvić, Prestolonasljednika Petra 39,

Ilija Kosmajac, Sagrdžije 9,

Milica Kapica, Miloša Obilića 19,

Vejsil Karačić, Prestolonasljednika Petra 39,

Đuro Legat, Šenoina 8,

Jozefina Miloš, Trnovska 2,

Almasa Murtić, Samardžije 9,

Avdo Puškić, Prestolonasljednika Petra 7,

Omer Semić, Aleksandrova 40,

Ivanka Šišić rođ. Petrović, Zagrebačka 3,

Muharem Špilja, Ulica 6. novembra 14,

Kadrija Telačević, Kralja Petra 4,

Ćamil Tucaković, Trgovke bb,

Salih Tucaković, Prestolonasljednika Petra 7,

Petar Vojinović, Aleksandrova 2.

Aščija je 26, kuhara 8 (od čega aščijke 3, kuharica 5). Sedamdesetih slavni će postati aščije Hadžibajrići. Pisat će o njima novine, ući će kasablijske i čaršijske tračeve, i u kulturnu, a onda i političku povijest grada. U vrijeme kada Hadžibajrići od aščija postanu političari, Sarajevo će, ne mijenjajući ime, iz jednoga postati drugi grad. Hadžibajrića je 1937. čak petero među aščijama.

Deset je restorana u gradu.

Vlasnik restorana Sarajevo, Halači 28, u kojem se služe orijentalna jela, a od pića najviše hercegovačka blatina i žilavka, Božo je Bajčetić.

Jure Caratan u Aleksandroovoj 72 drži dalmatinski restoran, koji je nekoliko puta mijenjao imena, a nejduže se zvao Dubrovnik.

Ahmed Hadžismajlović pokraj slavne kafane Volga drži istoimeni restoran.

Milan Kostić vlasnik je Kolodvorske restauracije, koja se nalazi odmah iza Stare željezničke stanice, koja 1937. još uvijek nije stara, jer nema nove.

Krsto Matković u Krekovoj 1 drži restoran San.

Savo Popara vlasnik je restorana u Ulici Vojvode Putnika, kojem se zaboravilo ime. Restoran se nalazi negdje uz tramvajsku prugu, između željezničke stanice i Marijin dvora.

U Pašićevoj, na broju 13, između pivare i franjevačkog samostana lokal je Kod Sameka. Drži ga Alfred Samek, Čeh, rodom iz Brna, čiji je otac, također krčmar, došao u Bosnu krajem prošloga vijeka. Samekov restorančić, zadimljena, mračna izba podno Bistrika, slavno je mjesto, o kojem pišu novine, uglavnom u crnoj kronici. Kod Sameka je pije, jede i lumpuje, tu dolaze sarajevski novinari i pjesnici, Rizo Ramić, Hamza Humo, Tin Ujević, i tu se, na osojnoj strani grada, u memli i stoljetnoj vlazi, dočekuju jutra.

Alfredov stariji brat Mavro drži restorančić u Jeftanovićevoj, preko puta hotela Evropa.

Leopold Šulhof prije dvije godine otvorio je restauraciju Zagreb, na uglu Masarika i Zvonimirove obale.

U Ćukovića ulici, na broju četiri, tridesetak koraka od samostana na Banjskom brijegu, Husein Hadžiabdić drži gostionu Kod Lovca. Na ulazu je razgoropađeni preparirani medvjed. U sali, po zidovima, jelenje rogovlje, sjaje prazne staklene oči mrtvih životinja. U bašći mir, čuje se kako zaškripi stolica, ptica u trešnjinoj krošnji, zabruji automobil niz Mehmeda paše Sokolovića ulicu, a onda najednom, kao iz dubine, zabruje monotoni glasovi molitve. Bezbroj puta ponovljene riječi zvuče kao cvrkut ptica, škripa drveta zarobljenog u dasku, u šteket automobilskog motora, u bat mravljih nogu dok u koloni prolaze između kamenova kaldrme. I ništa nije glasnije od katedralnih zvona koja zovu na večernju misu, od lokomotive čiji se pisak čuje s Bistrika… Godina je 1937. i kratko će još biti nad Sarajevom tišina.

U Vojvode Putnika, kod broja 6, Božidar Bratić otvara gostionu Mali Amerikanac. Govori ljudima da je i on bio u Americi, i da ima svoje priče, istinitije i bolje nego one u lažova i avanturista Tanasija Nastića, ali nitko mu ne vjeruje. Njegova gostiona neće dočekati rat. Zatvorit će je, jer neće biti gostiju. Ne vjeruju ljudi onome tko sebe nazove Amerikancem, makar i malim. Takvo ime može biti istinito samo ako ti ga drugi daje.

Vjeko Mateljan u Šenoinoj drži konobu Jadran. Frišku ribu donose mu iz Graca. Na ledu je dopreme u Čapljinu, a iz Čapljine na drugome ledu, što se ledio i čuvao u kraškoj jami, pa ćirom, preko Mostara, Ivan planine, sve do Sarajeva, dvanaest sati još putuje riba, i dolazi živa, na živome ledu, zbunjena, jer je u ribe pamet kratka, i ne sjeća se da je ikad plivala u moru, nego pamti samo svoju dugu patnju, na suhom, bez zraka, u Sarajevu, na kraju puta…

(Ovo podsjećanje na hotelijerstvo i ugostiteljstvo u Sarajevu davne 1937. godine bit će preneseno u nekoliko nastavaka sa bloga Ajfelov most, svakako uz dopuštenje autora podsjećanja, gospodina Miljenka Jergovića kojem se u ime posjetitelja OKA od srca zahvaljujem. NF)

Ažurirano: Nedjelja, 05 Svibanj 2019 09:51
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search