LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče Još jedna Tonijeva sjetna priča
Još jedna Tonijeva sjetna priča
Ponedjeljak, 27 Svibanj 2019 09:30

 

ToniTetka Katica

Toni Skrbinac, sarajevska raja sa Bistrika (memli strana ili memli mahala), sada “privremeno” u Mariboru

Ko je,kako je, kada i zašto izbacio Zagreb iz mog srca ne znam zasigurno, ali kada me neko pita o odnosu do tog grada, kažem jednostavno da sam u najmanju ruku indiferentan. A tako sam ga nekada volio!

Kad su me sa nepunih pet, k'o mladu biljku sa tankim korijenom, iščupali iz zemlje na brdovitom dijelu Zagreba zvanom upravo zbog te činjenice “Breg” bio sam malo radoznao, a duboko negdje u sebi prilično nesretan. Radoznalost se hranila novim riječima, likovima i običajima koje sam zatekao u sarajevskoj mahali, svom novom staništu, gdje je tanki korijen trebao nešto malo vremena da se primi…ali, kako to već sa mladom dušom biva, prije ili kasnije navikne se na sadržaje koji će presudno uticati na njen rast i oblikovanje.

U Zagrebu sam te daleke 1959. godine ostavio brojnu familiju s majčine strane, te tri strica i jednu tetku s očeve strane. Oca sam prvi put vidio i upoznao sa nepunih 14 godina, a njegova tri brata i sestru sa 38 godina kada su došli na pogreb na maleno groblje u selu Jurij što leži nadomak Maribora gdje je i mene, hajde recimo, sudbina dovela i zadržala, evo već punih 27 godina, a izgleda da će i do kraja za koji naravno niko ne zna kada će doći. Ocu je došao te 1993.godine, bio je mlađi skoro punih pet godina negoli sam ja danas i tada, kako rekoh, prvi put vidjeh likove koji pripadaju mom porodičnom stablu…

Od očeve familije pouzdano znam da živi još samo najstariji brat Franjo, rekla mi sestrična Gordana da se dobro drži i zakazala otprilike majski susret nekakvih nasljednika Skrbinaca koji bi se trebao dogoditi u Zaprešiću nadomak Zagreba gdje ona živi sa svojom i, eto, i mojom familijom. Ali, ovu priču ne pišem zbog tog dijela očevog porodičnog stabla, nego zbog majčinog na čijim granama su prebivali i živjeli brojni likovi: od bake Tereze, zatim njene sestre, a majčine tetke Fanike, do moje dvije tetke Katarine zvane Katica i Dragice, te ujaka Stjepana, zvanog Štefek…Pa onda djeca od tetaka i ujaka, pa djeca od te djece…Ima, ima te moje familije još uvijek u Zagrebu…Ali ja već godinama, ma šta godinama, decenijama ne viđam nikoga osim majčine najmlađe sestre Katarine, dakle moje tetke i njene kčerke Irene, moje sestrične. Tetka Katica živi sa svojim mužem Mladenom na onom Bregu koji sam pomenuo kao svoju kolijevku i upravo u kući izgrađenoj nanovo na istom mjestu gdje sam proveo svojih prvi nepunih pet godina života.

Ta tetka Katica, nekadašnja ljepotica nalik holivudskim divama, mlada se udala, mlada zaposlila i cijeli svoj život provela i još uvijek provodi na Bregu u toj kući moje rane mladosti. Njena kčerka Irena živi stotinjak metara niže u istoj ulici sa svojim mužem i sinom jedincem. Kada sam posljednji put bio u Zagrebu, a došao jer sam se dogovorio sa Šerbedžijom koji je imao koncert u Zaprešiću, smjestio sam se kod Irene. Javila je ona meni nešto ranije da je tetka Katica u stanju “bolje je da je ne vidiš…a ne znam ni da li će te prepoznati”, ali ja sam ipak odlučio da nakon što prespavam te noći kod kčerke odem ujutro do tetke Katice i njenog muža Mladena.

A prije negoli odem do Kvaternikove 79 i pozvonim na vrata tetke Katice i strica Mladena, otvaram jedna druga vrata, ona iza kojih žive uspomene…pa tako vidim punašnu, a ne debelu, mladu tetku. Sva je nekako u razigranim pokretima, češlja svoju bujnu kosu, zakopčava suknju, obuva crne, elegentne štikle, pred velikom špiglom pravi manekenski okret i samozadovoljno me pita: “Je li ti lijepa tetka?” Ja je zadivljeno gledam, ona me grabi, odigne od zemlje i glasno poljubi. I ode svom Mladenu, prvoj i jedinoj ljubavi. Pa se dogodio očekivani brak, došla djeca, najprije Goran, pa onda Irena…tetka napredovala u službi, bila formalno sekretarica a ništa se skoro u toj građevinskoj firmi nije bez njenog znanja i uplitanja nije dešavalo i radila, tipkala na onoj velikoj Olimpijinoj mašini, takoreći dan i noć. Kasnije, kad je otišla u penziju često mi se žalila pokazujući prste na rukama koji su se blago deformisali: “Vidiš, moj Toni, to ti je meni sve od tipkanja, radila sam ko crnac…”

Puno puno kasnije Irena mi je rekla kako se njena majka zaista ubijala od posla, ali to je činila zato što joj je godilo da bude važna na poslu: “Njoj su ti posao i karijera bili takoreći sve, više je brinula o poslu nego o nama,svojoj djeci…”

Nije baš pohvalno za moju tetku Katicu. Ali, pamtim je i kao brižnu domaćicu i uzornu majku i suprugu. Kako je samo uživala spremajući svoje zagorske specijalitete, iznoseći ih potom na veliki sto od orahovine na kojem je prethodno kao u kakvom eminentnom restoranu postavila tanjire, kašike, viljuške, čaše i salvete…Uživala je Katica u tim trenucima harmonije i misleći sigurno prije svega na svoju sreću meni govorila: “Oooo, moj Toni, hvala bogu da imaš obitelj. Miško, to ti je najvažnije…Da imaš te tvoje anđele koji te čuvaju…”

Kako je starost ulazila u njen život, tako je nekako počela i pobolijevati.

“Ne mrem ti več nikaj ko nekad…Ja sam ti izrađena, znaš moj Toni…Kolko sam se samo naradila…” I onda je slijedilo nabrajanje životnih tereta koje je stoički nosila i podnosila, ali zato: “Zahvaljujem svako jutro dragom bogu da su svi moji zdravi…” Odvela me je jednom pred raspelo i rekla, onako dječije naivno i iskreno: “Vidiš, svako jutro ovdje stanem i zahvaljujem našem Isuseku…i molim se ne samo za svoje, nego se sjetim i tvoje mame Zlatice i tebe i Jasmine i Džemala…”(moja sestra i brat op-p.)

I to je, eto tako bilo, dok bolesti ne krenuše.

A zašto mi Irena kaže da nije dobro da idem da vidim njenu majku, a moju tetku, jer ne zna ni hoće li me primiti ni hoće li me poznati? Takav je, naime, moćan moždani udar imala.

Ipak idem. I evo zvonim. Otvara mi Mladen. Raduje se, rukuje i grli. Iza njega u dugoj kućnoj haljini, sa sivom, nauredno raspuštenom kosom, stoji Katica. Ne znam da lib ih je prepoznao da sam je negdje drugo sreo. Ostatak ljudskog bića. Lice boje voska totalno deformisano. Sjednemo sve troje. Ona šuti, Mladen priča: “Dobro je, Toni, još uvijek može hodati i spavati…a ostalo moram ja brinuti…tablete, ujutro,u podne i naveče, i malo, sasvim malo hrane, ujutro joj ugrijem malo mlijeka unutra dam žemlicu…i to je dovoljno jer ima gadne probleme i sa crijevima…”

Slušam Mladena i gledam u tetku. Katarina Pretković, rođena Polundak, ljepotica što je veselo i bučno špartala Bregom kao kakav planinski svjež potočić…presušila, naprosto kao da je presušila pa se sad jedva pomiče, živa je a kao da nije. Sjedimo za istim stolom od orahovine oko kojeg je nekad kao brižna majka i baka skakutala, dvorila nas i pri tom svako malo spuštala svoju ruku da pomiluje djecu i unuke…sad su tu samo novine i kutijice s lijekovima…Što ti je život! Kažem to glasno i pokušavam probuditi slike rane, rane mladosti…kako smo nekada ovdje živjeli…Katica me gleda i najednom izgovori rečenicu,polako i bez emocije: “E, Toni, kako je tebe voljela tvoja majka Zlata…”

I ni riječi više, ni prije ni poslije.

Ispratio me Mladen. Na desnoj strani,blizu ulaznih vrata, stajalo je raspelo pred kojim se Katica svakog jutra zahvaljivala za novi dan i molila za sreću, svoju i svojih i bližnjih i daljnih.

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search