LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home (Pod)sjećanja Lijep "akvarel" o Mušinoj kafani
Lijep "akvarel" o Mušinoj kafani PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Ponedjeljak, 27 Svibanj 2019 22:15

 

Kafa rahatlokumKafedžija sa Vratnika

Prof.dr sc. Radomir Čolaković, Novi Pazar

Kafedžija je od malih nogu. Od maksumluka. Vijek je uz kahvu ili kafu. Ali, nije on obični kafedžija. Sa svakim ispijenim fildžanom ili šoljicom kafe pokušavao je da u tom čarobnom napitku otkrije njegovu moć, koja je bila vidljiva i opipljiva na licima, u emocijama i ponašanju kafedžija. Zamisliti ga bez fildžana u ruci je isto, kao pričati o nekom brendu, a ne navesti mu zaštitini znak.

Kafa je, kako kaže arapska poslovica, crna kao pakao, jaka kao smrt i slatka kao ljubav. Postoji više vrsta kafe: turska kafa, filter kafa, espreso, instant kafa, nes kafa, irska kafa, kapučino, dva u jedan, tri u jedan itd. U kafi je otkriveno oko 800 aromatskih jedinjenja od kojih su neki najjači antioksidansi.

Ništa od ovoga On nije znao i niti mu je predstavljalo motiv za kafenisanjem. Ali u svojoj glavi se stalno pitao: Šta nam to „radi“ kofein i još mnoštvo supstanci u moždanim hemisferama. On, na primjer, ne može zamisliti život bez kafe!

Bolje je što je tako i akobogda neka tako i ostane. Njemu su zakon bili: kafa – razbuđuša, prva jutarnja kafa uz koju je u ranim jutarnjim satima udisao miris lipa sa Vilsonovog šetališta i liječio iscrpljenost poslije neprospavane noći ili pijanke; sačekuša - dok je čekao dragu u obližnjem Slatkom ćošetu (1) i uživao u akrobacijama baščaršijskih golubova; štreberuša - pio je kad je usvajao prva znanja i vještine svoje struke i nauke, najčešće u famoznom “Staklu” kod Viječnice; mahaluša – pio je kad je osluškivao glasine iz života čaršije koji su svojim pulsiranjem popunjavale prazninu čaršijske klime kada se ništa nije dešavalo u šeheru; razgovoruša – je pio kad se ljudski duh u društvu jarana opusti kao pacijent na Frojdovom kauču, bez brige da će ga neko provaliti, jer se tu ništa neda maskirati, sakriti i izmaći kontroli; sikteruša – se pila kada bi došlo vrijeme da je red da se kafenisanje prekine, ali je znao da se najukusnija kafa srče (2) na Vratniku u Mušinoj kafani.

Kafana je bila u tipičnoj bosanskoj kući, pokrivenoj šindrom od cijepane jelove i hrastove daske. Zidovi su joj bili od kamena sedre i krečnjaka, kao i zidine vratničkih kula i bedema. Od namještaja je imala štokrle, mindere prekrivene dekorativnim ponjavama, četvrtaste dušeke napunjene vunom, na prozorima mušebake, stare drvene rešetke i demire od ručno kovanog gvožđa, čuvare kafanske intime. Pored samog ulaza, vijuga i stidljivo žubori, između glatkih bijelih kamenih oblutaka, rukavac rijeke Mošćanice, koga je bosanski sandžak-beg, Skender–beg, prije oko pet vijekova, zbog nedodirnute čistoće vode, sproveo preko Vratnika, za potrebe snabdijevanja vodom stanovnika ovog dijela grada.

Sa starog radija tiho su se emitovali smirujući tonovi Šerbine harmonike, baršunasti glas Zaima Imamovića i strofe vratničke himne:“Vratnik pjeva, nikad ne tuguje“. Od „aparature“ za mljevenje kafe, tu je bilo nekoliko dibeka, kamenih posuda u kojima se gvozdenom ćuskijom tucala kafa kao u turskom vaktu. Od ostalog pribora i posluženja tu su bakrene džezvice ukrašene ornamentima i gravurama, fildžani, šećer u kockama, rahat lokumi sa čačkalicama i čaše vode iz nekog od okolnih vrela sa sarajevskih brda. Za one koji su u toplim sarajevskim večerima željeli da utole žeđ prihvatali su se ukiseljene smreke iz golemih staklenih tegli čija se receptura očuvala od davnih vremena.

Naravno, uz kafu se servirao pogled na šeher, gdje je u oči upadala brojanica od mostova koji su duša, srce i kičma Sarajeva grada. Piješ kafu I seiriš Sarajevo.

Omamljujuća aroma kafe je kreirala atmosferu prijatnog kafanskog ambijenta i uvlačila se u vlažne zidine vratničkih kula i u duše ljudi dobre volje, sarajevske raje, hamala, sarajevskih jalijaša, studentarije sa Bjelava, sarajevske gospode i svjetskih putnika namjernika. Bez obzira da li je kafana bila „puna k'o šibica“ ili poluprazna k'o kuća bez zidova, nije nedostajalo čaršijskih dogodovština i vedrine ljudskih razgovora. Neki su tiho zborili, neki su se domunđavali, neki su razglabavali priče u nastavcima, neki su tiho čavrljali, a bilo je i onih koji se rastelale u nedogled i tek na strogo i diskretno klimanje glave gazde Hajrudina, zaćute i nastave komunicirati šaretom ili dumati u sebi. Neki, kojima je do svježih habera iz dunjaluka, uz srkanje kafe, prelistavali su i čituckali novine, mudrovali, ćutali i seirili do podne. Niko nikom nije nikad zasmetao. Nije trebalo tu ništa više dodavati, ćeif je bio kompletan. Kafenisanje ih je, jedne drugima, zbližavalo, što se vidjelo po tome, što su, za svaku ljudsku muku, imali zajedničku mantru:“Nema problema!“

Dokle god u trošnoj ćerpičari, svježe okrečenoj, „živim“ krečom, na Vratniku, treperi žućkasta svjetlost stare petrolejske lampe, u fijakeru pucketa „nahajcana“ (3) vatrica od suvog granja, po grubo izmalterisanim zidovima, titraju sjenke grana stare trešnje, a miris taze propržene kafe iz šiša se, kroz uski prozorčić obrastao mahovinom, širi avlijom, to su pouzdani znaci, da, On nepopravljivi optimista, savijen na sećiji prelistava, isčitava i proučava požutjele spise i legende o kafi. Bori se sa čudotvornom formulom kafenog mirisa, ukusa i zanosa. Veliki je posao pred ovim vratničkim kafedžijom ali i zanesenjakom. Valja otkriti tajnu omamljivanja kafe doljevuše, srkletluše, ječmenuše, potrkuše, dibekuše, drijemuše, merakuše, rastjeruše, sehur kahve itd. Do današnjih dana, niko, nije otkrio čaroliju kafe, a put je započet u davna vremena, sredinom 15. vijeka. Ko zna dokle će njegove misli dogurati. Zarekao se da će ići do kraja. Neka ga. Neka živi i traga u tom svijetu svoje pragmatične opsesije kafom. Ko zna? Možda se njemu baš posreći, pa otkrije tu tajnu slagalicu ovog svjetskog napitka. Mada, realno, ima On da ispije fildžane i fildžane? Ali neka. Neka kafeniše i traga. Tako će lakše prebroditi sve životne muke i nedaće. Ne kvarimo mu ćeif. Polako. „Nema problema!

1. U Sarajevu, na raskršću ulica Ferhadija, Sarači i Gazi Husrev-begove na svakom ćošku je bila slastičarna. Na neki način – urbani unikum. Davno je to raskršće dobilo ime Slatko ćoše, premda su ostale samo dvije slastičarne.

2. To je dio užitka,a odnosi se na zvuk kada se zrakom uvlači kafa u usta. Na takav način se kafa hladi. Fildžan se ne primiče usnama nego tik do usne i srče se kafa.

3. Nahajcati znači naložiti peć.

Ažurirano: Petak, 07 Lipanj 2019 10:18
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search