LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče Tonijeva priča za vikend
Tonijeva priča za vikend
Subota, 08 Lipanj 2019 09:47

 

DzeparosSarajevski džeparoši

Toni Skrbinac, sarajevska raja sa Bistrika (memli strana ili memli mahala), sada “privremeno” u Mariboru

Govoreći o čarima Sarajeva i njegovim darovitim stanovnicima u jednom od svojih čuvenih monologa poznati glumac Josip Pejaković pominje i spretnog džeparoša koji u njegovoj umjetničkoj interpretaciji…nekom neopreznom strancu vadi iz džepa novčanik…vadi, pa mu ga vraća, pa opet vadi i vraća. Dekle, hem spretan lopov, hem džentlemen! Kako su umjetnost i umjetnički dar dati čovjeku, ne samo da oponašaju život nego i da ga čine drukčijim, nekad ljepšim, a nekad gorim nego što u stvarnosti jeste, tako i u ovom slučaju mislim da se uvaženi glumac ogriješio o istinu i realnost života.

Naime, koliko ja poznajem džeparoša iz onog njihovog zlatnog doba kada su se naoružani tom lakom lopovskom vještinom stečenom po sarajevskim tramvajima, bistričkoj stanici, vozovima i vašarima razmilili po Evropi…nema ni jednog koji bi vratio novčanik. Više je onih koji su bili simbol egoizma i škrtosti i ako bi htjeli tačno da odslikamo tu njihovu “velikodušnost” onda mi se čini istini bliže puno rečenica da bi, kako su znali naši mahalaši reći “prodali i materine ćefine” samo da dođu do koristi. Mada, ipak, čudni i raznovrsni su to bili likovi. Od desetak vrhunskih sarajevskih džeparoša koje sam upoznao i neke bolje i više upoznavao, samo trojica još žive. Da se kojim slučajem njihovo “zanimanje” ubraja u priznate poslove svi bi odavno bili u penziji, jer ta poznanstva sežu o početke sedamdesetih, kada su oni već počeli praviti internacionalne karijere.

Što se tiče džeparoškog doprinosa mitologiziranoj popularnosti lavovski doprinos dali su predstavnici Vratnika i Bistrika. Tu su uspijevali najspretniji, najpoznatiji, a sudeći prema dvojici još živih i aktivnih, najdugovječniji. Istina, bilo je tog kadra i u Švrakinom selu, jedan je dolazio sa Aneksa, ali glavnina je ipak pripadala padinskim dijelovima grada u kojima su i inače, kako je to znao reći Bregović, uspijevali tzv. žestoki momci.

Sarajevski džeparoši odlazili su na put rijetko sami. Svaki je od njih imao pomoćnog “radnika” koji se zove štucer, a kada su postali već moćni i sigurni u dobre ishode svojih avantura po stanicama, tržnicama i raznim drugi mjestima gdje se znaju stvoriti gužve…unajmili bi i auto sa šoferom. Pa su tako te trojke, šofer, štucer i dežaparoš, kao mali muzički ansambli, odlazili na turneje, najčešće i najradije po Italiji, Austriji i Njemačkoj.

Jednom sam se našao u vozu na relaciji Zagreb –Trst. Brko me pozvao da mu pravim društvo, on je i inače mnogo volio moju blizinu, pa me vodio na mnoga mjesta gdje sam upoznavao njegove pajdaši…cijeli smo kupe zauzeli. Na jednoj strani sjedili su Muha, Uti, Lija i Pipac, a preko puta smo se našli Brko, ja, jedna časna sestra i lijepa žena srednjih godina. Najviše je govorio Muha. Njemu je to nekako i pristajalo jer je izgledao kao razmaženi dendi, kao čovjek aristokratskih korijena. Vodili su računa o pristojnosti, a ako su htjeli nešto reći što bi uvrijedilo uši časne, onda su to izgovarali na besprijekornom šatro-slengu koji im je davao privid originalnosti i zagonetnosti.

Ne sjećam se tačno, ali biće da su imali svi originalne pasoše ili dobre “dupljake” s kojim su se usudili doći pred graničnu kontrolu. Laki, zabavni dio putovanja završio se u Trstu. Već na stanici ekipa se razvila u strijelce. Muha i Uti otišli su jednim putem, Lija i Pipac drugim, a Brko me je odveo do jednog kafića i rekao: “Kad završiš s kupovinom dođi ovdje…ako me ne bude ti čekaj.”

I tako je bilo da sam na Ponte Rossu i u buticima kupio ono što sam želio i mogao, a onda sam sjedio i pio kafu za kafom sve dok se kasno popodne nije pojavio Brko.

Niko od spomenute petorice više nije živ. Okolnosti i razlozi njihovih smrti su naravno različiti. Brku je koknula ekipa Marokanaca, nagal kad popije vjerovatno je izazvao neki incident…Muha je umro u naponu života. Kažu da mu je u skraćivanju života “pomogao” kokain koji je rado i često šmrkao, Uti je poginuo kao hrabar borac u ratu, Liju pogodio infarkt u jednom sarajevskom kafiću, a Pipac e umro nakon duge i teške bolesti.

E, ako vam se sada nameće zaključak da je smrt u neku ruku prizivana tokom njihovog burnog i opasnog života i da je taj lopovski poziv osuđen na kratko trajanje…šta reći i kako objasniti činjenicu da dvojica (za njih znam, garant) iz te slavne sarajevske “džeparoške škole” još uvijek živi, te da svaki blizu sedamdeset, neumorno operišu po bijelom svijetu.

Sejo živi nekako na relaciji Njemačka - Sarajevo. O njemu sam već pisao kao o varalici - velemajstoru koji mi je o svojim podvizima pričao, a nekima sam i svjedočio…u Mariboru gdje se znao često zaustaviti.

Ipak, sa najvećom strašću i slašću Sejo priča o džeparoškim podvizima. Koliko me je samo znao nazvati iz neke od evropskih zemalja, čas iz Belgije, čas iz Holandije, čas iz Italije…

Kuka: “Buraz, evo me zujim po vozovima…Uzeo sam četiri novčanika, kad saberem nema ni dvjesto eura…sve same kartice, jebem im kartice i ko ih izmisli.”

Lili je nešto drugačija priča. Od malih nogu džeparoš i ništa drugo niti ga zanima. I da nije njegovih izleta u Dubrovnik gdje ide dočekivati “kruzere” moglo bi se reći da je bio i ostao čisti lokalni “radnik”, specijalist za vašare, vjerske praznike i koride. Uvijek je imao kalendare vjerskih praznika i kad dođe vrijeme da se pred tom i tom crkvom okupljaju mase vjernika, svečano se oblačio, stavljao ma prsa lanččić sa velikim križem i tako “vjernički” odjeven odlazio “raditi”.

I Lili je razočaran novim dobom u kojem rijetko ko nosi keš u novčaniku. Mada se znalo dogoditi. Ali, uslijedilo je njegovo duboko i iskreno razočarenje kad mu je umrla supruga.

“Heeej, kad smo ona i ja išli na kruzere dogadjalo nam se, evo ovog mi nimeta (zaklinjući se dira parče hljeba), da uzmemo od deset, ma šta deset i dvadeset hiljada dolara u jednom novčaniku. Moja rahmetli žena je bila uz mene, a boljeg štucera nije bilo, i ja samo krenem…uzimam, jedan, drugi, treći novčanik i samo njoj proturam…Ma nismo bili ni sat vremena, svega mi, pa odemo preturkeljati novčanike…i ,buraz, pravo nazad za Sarajevo… Puni ko brod…A sad, otkako je nema, meni vjeruj mi skoro sve svejedno. Idem, a niti se čega bojim, niti se čuvam, zaboli me i ako padnem…ma, da ti kažem, skoro mi svejedno i bilo ili ne bilo šta u novčaniku. Idem, jer moram. Valja mi od nečeg živjeti…”

Samo još jedna mala ispravka. Kada sam na početku rekao da su džeparoši sebični i da bi sve uradili da dođu do koristi nisam pri tome mislio na njihovu rastrošnost kojom su se znali kititi i dičiti u kafanama.

Malo je ljudi koji su znali skrhati tolike pare u samo jednoj pijanoj noći koja se odvijala u jednom ili pet restorana gdje bi se našli moji junaci.

Mislim da je tada važila ona “kako došlo - tako i otišlo.”

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search