LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Komentari Hajrudin Somun o "deal-u" stoljeća
Hajrudin Somun o "deal-u" stoljeća
Subota, 29 Lipanj 2019 09:12

 

Hajrudin Somun100 godina od Versaillesa do Maname

Hajrudin Somun

Ovog juna zapadni svijet je obilježio stogodišnjicu Versajske konferencije 1919. kojom je zapečaćen Prvi, a pripremljen Drugi svjetski rat. Nisam primijetio da se iko prisjetio kako je u Versaillesu tretiran arapski svijet, još uže narod Palestine, iako je bio posredan predmet rasparčavanja poražene Osmanske imperije. Posredan predmet s neposrednim posljedicama koje će prerasti u ono što se danas naziva izraelsko-palestinski kompleks ili konflikt. A o njemu se prije dva dana, dakle 100 godina poslije Versajskog mira, raspravljalo na sićušnom ostrvu Bahrein u Perzijskom zalivu. Ni manjeg ostrva, ni više napetosti i naoružanja oko njega. Predsjednik Trump ga je izabrao za lansiranje takozvanog ekonomskog oporavka Palestinaca. Tamo leži peta flota američke armije, a dobrodošao mu je kao dodatna psihološka manifestacija sile naspram Irana.

Kakve veze ima Versailles 1919. s Palestincima? - pitaćete s pravom. Tamo se nije raspravljalo ni odlučivalo o Palestini, ali jeste data podrška Balfourovoj deklaraciji kojom je 1917. povijesna Palestina obećana Jevrejima za uspostavljanje njihovog “nacionalnog doma”. Bila je to jedna od ključnih referenci za uspostavljanje države Izrael. Sve Arape na konferenciji je predstavljao Emir Fejsal, sin Šerifa Huseina, onog vladara Hedžaza i osnivača hašemitske loze koga su Britanci već bili prevarili obećanjima da će arapske zemlje i narodi, dakle i palestinski, koje su zajednički oslobodili od Turaka, dobiti nezavisnost. Princu Fejsalu dato je i da govori u Versaillesu u ime svih Arapa. Bio je to lijep govor na klasičnom arapskom, ali ga je malo ko razumio, jer ga je prevodio čuveni pukovnik Lawrence od Arabije svojim rogobatnim arapskim koji je naučio od beduina dok je služio Šerifu Huseinu kao tumač i britanski doušnik. Emir se držao dostojanstveno s pozlaćenim ukrasnim bodežom koji je, ukoso, virio iz skupocjene crne odore. Za gospodu iz versajskih odaja on je bio samo predstavnik primitivnog koloniziranog Orijenta. Arapi su, kako će u historiji Bliskog istoka napisati Milovan Baletić, za njih izgledali kao ljudi iz “1001 noći”, a o njima se “stvarala predstava poput američkog holivudskog slikanja Indijanaca“. Nasuprot takvoj predstavi hašemitskog princa, po Versaillesu je tih dana, iako nezvanično, hodalo i lobiralo za Balfourovu deklaraciju 117 Jevreja, predstavnika Svjetske jevrejske organizacije. Među njima su bile i jevrejske marksističke vođe Karl Liebknecht i Rosa Luxemburg, a bankari Rotschildi su svakako bili finansijeri konferencije.

Emir Fejsal je tada potpisao i jedan dokument s vođom jevrejske delegacije Chaimom Weizmannom u kojem se spominje Balfour i potreba zajedničkog ohrabrivanja useljavanja Jevreja u Palestinu i njihovog naseljavanja na poljoprivrednim zemljištima. Princ je, nezadovoljan nepreciznošću dokumenta, na kraju dopisao na arapskom: “Uvjeren da će Arapi dobiti svoju nezavisnost, ja se slažem, ali ako se učini ijedna izmjena, neću prihvatiti nijednu riječ ovog sporazuma.” T. E. Lawrence je tu rečenicu tako nezgrapno preveo da je niko nije razumio ni uzimao u obzir. Kao ni sve što je slijedilo narednih decenija.

Britanci i Francuzi su nastavili da dijele Bliski istok, ne obazirući se na to što je već nad Versaillesom lebdio duh američkog predsjednika Woodrowa Wilsona, koji je u svojih “14 tačaka” o samoopredjeljenju “tražio autonomiju naroda koji nastanjuju Tursku”.

A nad Manamom, glavnim gradom Bahreina, ovih dana lebdio je duh jednog drugog i drukčijeg američkog predsjednika. Donald Trump je tamo poslao svog jevrejskog zeta Jareda Kushnera da obznani ekonomski dio svog “deala vijeka” za rješenje palestinsko-izraelskog sukoba. Ušima ljudi biznisa, pa i arapskih državnika koji su poslali predstavnike u Manamu, zvuči privlačna cifra od 50 milijardi dolara kojima bi trebalo da se poploča mirovni sporazum Izraela i Palestinaca. Planira se investiranje 27,5 milijardi u oporavak i napredak Zapadne Obale i Gaze, a ostatak za rješenje palestinskih izbjeglica i problema u okolnim zemljama - 9 milijardi u Egiptu, 7,5 u Jordanu i 6,3 u Libanu. Ne kaže se koliko će od toga pokriti saudijski dvor i zalivski emirati.

Ono što se ne kaže u tom planu jeste kako on može doprinijeti političkom dijelu tog “sporazuma vijeka” koji Trump čuva za neku novu spektakularnu priliku. Kushner je preksinoć rekao da je program koji je izložio u Manami “vizija onoga što je moguće postići mirom”. Prvo, koliko je i u ekonomskim terminima taj plan slabašan najbolje je rekao Dan Kurtzer, profesor sa Princetona i bivši ambasador SAD-a u Izraelu i Egiptu, koji bi mu “dao ocjenu C na nižim godinama studija”. Drugo, što je mnogo važnije, u njemu je odsutan svaki politički kontekst u kojem bi se primjenjivao, pa se, na primjer, u njemu termin investicije spominje 63 puta, ali nema ni pomena o “slobodi”, “okupaciji” ili “nezavisnosti Palestine”. Christine Lagarde, direktorica MMF-a, koja je učestvovala na skupu u Manami, kaže da su “mir, stabilnost i ponovno uspostavljanje povjerenja svih strana u konfliktu preduslov za bilo kakav ekonomski plan”. Generalni sekretar OUN-a Antonio Guterres poručio je da je važno “potaći mirovne napore kako bi se ostvarila vizija dvije države, Izraela i Palestine, jedne uz drugu, u miru i sigurnosti”.

U Manami nisu bili ni Izraelci, osim nekoliko reportera, ni Palestinci, koji su bojkotovali takav skup. Za Izraelce nije čudo, jer Trumpova administracija čini sve na Srednjem istoku u njihovo ime. PLO smatra da Trump “prodaje čudo ekonomskog napretka kojim će se samo ovjekovječiti zarobljeništvo Palestinaca”. Palestinski mirovni pregovarač Saib Erekat kaže: “Bilo kakav plan koji podrazumijeva likvidaciju palestinske stvari nije za debatu ili pregovore.” Iz Gaze je Hamas odbacio Kushnerov program, smatrajući da je “Trumpova namjera da naše palestinsko pitanje pretvori u humanitarni problem i promoviše okupaciju”. A Hanan Ašravi, ministrica kulture se pita: “Kad se toliko (Amerikanci) brinu za dobrobit Palestinaca, zašto nas istovremeno kažnjavaju, pa ukidaju pola milijarde pomoći koju su nam slali putem UNRWA i USAID-a?” Saudijci i Emirati su u Manami imali ministre koji su davali mlaku podršku američkom planu. Iz nekih drugih zemalja su poslali još niži nivo, iako je državni sekretar Pompeo mjesecima ubjeđivao arapske saveznike da Manami posvete veliku pažnju.

Pa šta to još Trump može čuvati kao tajnu svog stoljetnog deala što nije već otkrio ili uradio? Zar nije premjestio ambasadu iz Tel Aviva u Jerusalim, čiji bi istočni dio u bilo kakvom pravednom mirovnom planu trebalo da bude palestinska prijestolnica? Zar nije aminovao izraelsku okupaciju i dalje naseljavanje Jevreja na palestinske teritorije, koje bi po bilo kakvom valjanom planu bile dio države Palestine? Zar podrška aneksije Golana nije najava podrške aneksiji Istočnog Jerusalima i svih okupiranih teritorija?

Ustvari, sve ovo oko pedeset milijardi iz Maname, pored toga što je nakaradno postavljeno, treba da bude zamazivanje očiju Palestincima pred konačnu smrt “njihove stvari”, koju im sprema Izrael, uz otvorenu pomoć Amerike i prešutnu podršku “arapske braće”. Uostalom, zar iko pamti da se ekonomski oporavak i razvoj nekog bivšeg konfliktnog područja radi prije nego što se okonča sukob i zaključi mirovni sporazum? Zar nije Marshallov plan uslijedio tek poslije mirovne konferencije u Postdamu, zar se Evropa nije oporavljala od Velikog rata tek poslije Versaillesa? A kad se radi o Palestincima, njima se crno pisalo od Balfoura i Versaillesa pa do Trumpa i Maname.

(Ovaj tekst gospodina Hajrudina Somuna prenese je iz Oslobođenja. Zahvaljujem se gospodinu Vlatku Slokaru koji mi je poslao link.)

 

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search