LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče Mešina priča
Mešina priča
Ponedjeljak, 29 Srpanj 2019 18:52

 

StazaStaza

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Život u tuđini, mansardna izbjeglička, mali “golubinjak” s jednim prozorom kroz koji se vidi komadić skoro uvijek natmurenog neba, samo ponekad sunčanog, uz panoramu mnogobrojnih ružnih, tamnih krovova poredanih do kraja pogleda.

Tako izgleda kutak spasa. Tu provodim dane, večeri, besane noći. Ah, tako je težak samački život, pa još pomisao, sve sam tamo izgubila!

Sada se nalazim daleko na sjeveru, skoro na kraju svijeta. Liježem u krevet bijeli, kao snijeg, pokraj malog prozora. Duša osjeća, tuđi je ovo svijet oko mene, tužno je moje srce, guši bol čežnje i sjećanja, previše me toga muči najednom.

Tu ležim, a kroz glavu mi prolaze razne misli. Pitam se, jesam li na kraju moje životne staze ili ima još nade da nadvladam ovu neizvjesnost.

U glavi se roje misli kao roj pčela. Nikako da u njih uvedem red, da ih se otarasim, da se smirim. Ni suze mi ne ostaju skrivene, one me odaju, muče, ali iza njih mi je ipak lakše.

Sjetim se moje Bosne, mog malog sela, žubora i mirisa Spreče, seoske dječurlije, djetinjstva...

Tamo sam provela mladost, a sudbina me otrgnu iz kandži neprijateljskih i dovede ovamo u Njemačku. Samu sebe tješim da je to dio mog životnog puta. Moja sudbina. Obuzima me jeza kada se sjetim divljanja „komšija“, kao divljih zvjeri, što napraviše čađ i pustoš u mom malom selu.

Kroz dim i maglu gledala sam svoje malo selo, u kome je prvo planula šamija na materinoj glavi, a potom očeva košulja na grudima zgnječenim, onda redom džamije, mezarje, kuće, štale, kapije...

Mada uništeno, porobljeno, sa zemljom sravnjeno, u meni živi moje selo, moja vjera u Svemogućeg Allaha. Njemu se molim i obraćam da borcima našim vjeru i snagu dade, mudrost političarima, džennet šehidima.

Molbe i obraćanja dragom Allahu daju mi novu snagu, a dušu mi obuzima sreća – u tim trenutcima gledam i vidim vesele daleke horizonte, sa osmjehom slobode.

Vjerovanje u Svemogućeg Allaha je vjerovanje u novo sutra, a to novo sutra izmjenit će ljude u mojoj Bosni u kojoj ću, ako Bog da, nastaviti moju prekinutu stazu života. Tako želim da sam tamo i osjetim radost, da gledam novo rađanje zavičaja, sa bijelim viletnim kućama i džamijama, slušam ezan što se razlijeva mahalama, avlijama, bašćama, u kojima se igraju zdrava i lijepa djeca, sa kojima ću potrčati bosonoga po rosnim čairama, kao u dane mog djetinjstva.

Imam tako puno želja, a vrijeme kao da stoji, a ja bih ovoga trena da krenem u svoju Bosnu,, zemlju ljiljana“. Moja je nada da što prije napustim ovu malu sobu, vratim se Domovini, ognjištu pa i sa ugašenim glavnjama.

Život mi je, kao i mnogi drugih, bio satkan od želja i nadanja u bolje sutra. Sva moja ušteđevina koju sam tako mukotrpno stekla sa mojih deset prsta, a u jednom trenu uništiše ili odnesoše oni sa „tri prsta“. Ama baš ništa ne ostaviše, pa ni kamen iz temelja džamije naše i naših kuća...

Njemačka, ne mogu te voljeti, ostajem vjerna Bosni, mirisu ljiljana. Ne mogu te ni proklinjati. Ti si utočište privremenog življenja, ti si mezar mojih boli, mojih patnji i neke varljive sreće...i hvala ti.

 

Komentari  

 
0 #2 Zijo 2019-08-01 21:37
Dobra prica. Cestitam.
Citat
 
 
0 #1 Zike 2019-07-30 18:42
Uf, ovo je dobro... sviđa mi se.
Citat
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search