LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home (Pod)sjećanja Kaži zašto me ostavi
Kaži zašto me ostavi PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Četvrtak, 08 Kolovoz 2019 07:20

 

Kazi zasto me ostaviMiljenko Jergović: Priča o pjesmi ‘’Kaži zašto me ostavi‘‘

 

Sredina je srpnja, grad je pust, a na utrinskoj tržnici maline kupuje Stjepan Jimmy Stanić. S gospođom je, kao i uvijek, uredan i lijep, u dobrom odijelu koje - svojstveno pravoj gospodi - na njemu djeluje skuplje nego što jest. Devedeset mu je godina. Ne mogu, a da se pomalo i nepristojno ne zagledam u njega, pa nam se u jednom trenutku pogledi sretnu. Njegov će preko mene preći kao preko dosadne ljetne muhe zunzare. Ali evo objašnjenja za moju indiskreciju.

Moj tetak Vatroslav Cezner, zvani Naci, sporedni je lik i epizodist u podužem nizu priča, pripovijedaka i romana, od “Mame Leone” sve do “Roda” i “Selidbe”. Sretne ga se i u esejima i novinskim člancima, tamo gdje se više ne zna izvire li iz fikcije ili iz strogog opisa zbilje.

Po zanimanju kemijski tehničar, muž moje tetke Nevenke, jedne od triju unuka Karla Stublera, do penzije zaposlen kao laborant na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu, sitne građe, fragilan i vitak kao baletan, za koješta zainteresiran, a najviše za duge razgovore i monologe. Svakoga se znalo i određivalo po dominantnoj osobini, u pravilu mani, tako se Nacija znalo po tome da stalno nešto mudruje. Na ravnoj je nozi razgovarao s djecom i s odraslima. I to je onda tumačeno kao mudrovanje.

Kada smo na kraju moje prve školske godine, istoga ovakvog ljeta 1973, zauvijek odlazili iz Drvenika, Naci je spačekom došao iz Sarajeva po nas i po sve naše stvari. Bila je to moja prva, a možda i najvažnija selidba, o kojoj ću, pronađem li ključ za priču, svakako napisati roman, čija će radnja trajati od jedanaest ujutro do pet popodne, putem od Drvenika do Sepetarevca. Bit će to priča o transformaciji identiteta, o tome kako sam silom prilika i logikom puta iz jednog ja postao ovaj drugi ja.

Naci je prvi diskofil u mom životu. Imao je nekoliko stotina malih i velikih ploča, i odličan gramofon. Svaka prava diskoteka je, kao i svaka biblioteka, psihogram, zrcalo glazbenog ukusa i kulturnih nazora, ali i svojevrsna životna autobiografija jednog diskofila. Sakupljao je i slušao ploče klasične glazbe, uglavnom onaj tradicionalni skladateljski i izvedbeni repertoar, te džez revijskih i big band orkestara, dixieland i jugoslavenski, naročito zagrebački svakovrsni džez iz pedesetih i šezdesetih godina.

Probirao je i po zabavnoj i šlagerskoj muzici, uglavnom na njemačkom i engleskom jeziku: Perry Como, Dean Martin, Catarina Valente… Sjećam se te pjevačice zvonkog glasa, kako pokraj otvorenog prozora u Kasindolskoj pjeva “Ganz Paris träumt von der Liebe”, dok svud naokolo zuje pčele, dugo traje dan i život je, kao u djetinjstvu, beskrajan. Do danas mi ta pjesma zvuči pogrešno u mnogo slavnijoj izvedbi Franka Sinatre, ili u originalnoj izvedbi Colea Portera.

Među pločama zagrebačkog džeza bila je tako singlica slavnoga svirača usne harmonike i nogometaša, slavnog Dinamovog golmana Branka Kralja, koju je snimio s orkestrom Tomice Simovića, pa dvije singlice Boška Petrovića… Naci je bio pedant, bio je picajzla, barem oko stvari koje su njemu bile važne, i ploče je slagao po nekom vrlo kompliciranom stilsko-abecednom principu. I tako su se, negdje na granici između džeza i zabavnjaka, tamo gdje prestaju Satchmo i Ella, našle ploče Đimija Stanića.

Ponegdje Jimmy, na jednoj singlici i Džimi, najčešće, ipak, Đimi, taj zagrebački vicmaher, pjevač šaljivih western pjesmica, odličan kontrabasist, koji je pola stoljeća prije mode stand up-a nastupao kao stand up komičar, savršeno poštujući osnovno zabavljačko pravilo: ako biste da rasplačete publiku, morate plakati skupa s njom, a ako biste da ih nasmijete, ne smijete se smijati s njima. Nikada nisam vidio Đimija Stanića da se smije, niti na jednoj snimci. Istovremeno, on ima takav glas da me je, dječarca, u svakom trenutku mogao rasplakati. I to s dvije pjesme, sa dva singla. Prvi smo imali na Sepetarevcu, pa bih ga slušao sam u sobi.

Naslov “El Condor pasa”, ali pjesma u prepjevu: “Kad kondor leti svima stane dah, ali tad mene nije strah, ja volim let…” Godinama kasnije doći će Simon i Garfunkel, ali to više neće biti ista pjesma. Svirat će je ulični svirači pridošli iz Bolivije, koji su, valjda, uživo vidjeli kondora, ali ni to neće biti to. “A vrijeme leti ko da leti s njim, pa se tad gubi kao dim, u dalek svijet. Ja znam da nikad se ne vraća dječji san, djetinjstva svijet, i znam da mladost brzo leti, odjednom već smo stari mi.” Meni, kojem je, u trenutku dok slušam ovu pjesmu i ježim se od ganuća, deset godina, danas su pedeset i tri. Đimiju Staniću koji kupuje maline, već i zbog mojih pedeset i tri, mora biti devedeset.

Ali druga pjesma bolja je, snažnija u emociji, i posve je bezvremenska. Singlicu na kojoj se nalazi ima samo Naci, a ja bih je u tom trenutku dok je prvi put slušam volio imati više nego ijednu drugu ploču, ijednu drugu pjesmu ili priču: “Kaži zašto me ostavi”.

Ovakva je njezina pretpovijest: Pjesmu je napisao Grk Nikos Gounaris, i lako ću je danas, kada su sva naša sjećanja sačuvana negdje na internetu, pronaći na YouTubeu pod naslovom “Ποιος σε πήρε και μου ‘φυγες”. Gounaris umro je 1965, ne doživivši pedesetu, kao pjevač, skladatelj i tekstopisac, silno popularan među grčkom dijasporom u Sjedinjenim Državama. Njegova je pjesma do nas došla preko Makedonije, gdje ju je prepjevao Dragi Veljanovski, a otpjevao ju je i za Radio Skopje 1956. snimio Nikola Bobi Avtovski, veliki makedonski šlager pjevač. Istina, oko autorstva same pjesme postoji prijepor:

Kaži zašto me ostavi

srce ispuni tugom

kaži zašto zaboravi

ljubav svu našu ti

Drugom kada si otišla

osmeh krio je boli

ipak tiho si plakala

kad se rastasmo mi

Svi moji dani tužni su

bez ta dva oka blaga

vrati se, skrati patnju tu

sve ti opraštam, draga

Kaži, zašto me ostavi

sruši sve divne snove

kaži, zašto zaboravi

ljubav svu našu ti

Makedonci tvrde da je pjesma njihova, i da je napisana još 1945, ali kako za to ne postoji dokaz, kako je grčka verzija ranije snimljena i kako je Nikos Gounaris autor niza stilski bliskih, a dobrih pjesama, vjerovat ćemo u njegovo autorstvo prije nego u to da je pjesmokradica, pa još iz doba kada rat nije ni završio i kada je svijet u općoj bijedi i jadu imao sve razloge za krađu koječega što bi ga moglo nahraniti ili ogrijati, a ne pjesama. S druge, pak, strane: uvjerenje da pjesma pripada baš njima, govori i to da su se ljudi s tom pjesmom suživjeli.

Makedonski prepjev ubrzo je pre-prepjevan na jezik kojim su tada pjevali Hrvati i Srbi (autor: Dragomir Ristić), a prvi je pjesmu “Kaži zašto me ostavi” za Radio Rijeku otpjevao tada poznati šlagerist Zvonimir Krkljuš. Nakon njega pjesmu je pjevao Dušan Jakšić (još jedan pjevač iz Nacijeve diskoteke), čiju izvedbu ne nalazimo na YouTubeu, i tek onda onaj koji će ju nejuvjerljivije i u emociji najtačnije pjevati, Stjepan Jimmy Stanić. Kao da je pjesma i napisana samo zato da bi na kraju do njega došla.

Od nesretnog Nikosa Gounarisa, koji je američkim Grcima donosio čežnju za zavičajem, a onda je umro od raka, tako banalne i prostačke boljke u odnosu na svu tugu koju je nastojao opjevati, preko Bobija Avtovskog koji je pjesmu učinio makedonskom - što će biti posebno naglašeno u vremenu kada Grci budu pokušavali Makedoncima uskratiti sav njihov identitet, stvarni i odsanjani - do Zvonimira Krkljuša, koji je na kraju prestao biti pjevač, te je postao gastarbajter i novinar, i Dušana Jakšića, u čijem je glasu bilo previše snage za šlagere, tekla je kroz muška grla povijest preobražaja jedne pjesme, koju će moći da otpjeva samo Đimi Stanić.

Nisam znao što me toliko potresa u toj pjesmi, a ne znam ni danas. Nije riječ o tekstu, u njemu nema ničega tako ganutljivog. Možda se ne radi ni samo o melodiji. Način na koji su se u glasu pjevača riječi spojile s melodijom ono je što će “Kaži zašto me ostavi” u izvedbi Đimija Stanića učiniti neusporedivom. Pjesmom koja je skladište emocija i sjećanja što se prenose danas s kraja na kraj svijeta, ovoga nadgrobnog i onoga zagrobnog, podjednako.

I onda kad god gospodina i gospođu Stanić ugledam na utrinskoj tržnici, skamenim se i ukopam, zagledam se u njih, i oni tad možda pomisle da sam neki luđak. A meni samo na um padne Naci, koji stoji pokraj prozora u Kasindolskoj, sluša pjesmu zajedno sa mnom, i pomalo se čudi što je to ovom djetetu, što li će na kraju od njega biti.

(Ovaj krasni tekst gospodina Miljenka Jergovića je podsjećanja na jednu davnu veoma popularnu pjesmu. Prenesem je iz Oslobođenja od 5.8.2019. svakako uz dopuštenje glavnog urednika lista, gospođe Vildane Selimbegović kojom se zahvaljujemo, a posebice se zahvaljujemo gospodinu Miljenku Jergoviću.)

Ažurirano: Četvrtak, 08 Kolovoz 2019 07:22
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search