LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home "Roman - Rušid" RUŠID - roman u nastavcima
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 11 Kolovoz 2019 09:07

 

KlavirRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (74)

Kuće se

U novu kuću su preselili kad je zatoplilo, negdje nakon desetog januara 1951. godine. U međuvremenu su Justina i on u jednom „cugu“ kupili gomilu namještaja koji nije bio nov, ali je bio veoma, veoma kvalitetan. Sve engleska klasika. Naime, na kraju ulice u kojoj su živjeli umro je neki stari čovjek koji je bio jako, jako bogat. Čim je prošla sahrana, nekolicina njegovih rođaka, nasljednika - lješinara, postavili su na kućna vrata i kapiju bašte oglas u kojem su najavili da se prodaje sav namještaj i sve što je pokretno u kući. Na taj oglas mu je ukazao stari Wintulich i čak je otišao s Rušidom da pogledaju šta se sve prodaje. Stari je bio zaprepašten količinom i kvalitetom namještaja, ali to licem nije pokazivao.

-Gospodo, mene ne interesira da se cjenkamo komad po komad. Recite koliko tražite za sve pokretno u kući, a to podrazumijeva sav namještaj, posteljine, stoljnake, tanjuri, čaše, pribori za jelo, itd – zapovjedničkim glasom započe stari Wintulich.

Jedan od nasljednika reče: “I klavir, i klavir! Sve, sve prodajemo. Kuća će biti na prodaju za par tjedana. Primili smo predujam i kuća mora biti potpuno prazna, što hitnije.”

-Meni neki ljudi rekoše da je pokojnik želio da se namještaj besplatno podijeli sirotinj? – nastavi Wintulich.

-Kod nas nema ništa besplatno. On je umro, sahranjen je, sahranu smo mi platili, i to je to. Mrtvi više ništa ne odlučuju. Imamo testament, sef u banci smo već otvorili i podijelili se. Nas namještaj ne interesuje. Zauzeo je toliko prostora u kući da će potencijalnim kupcima kuća izgledati premalena. Šta vas interesira? Trpezarijska garnitura, možda pisaći stol ili ovaj masivni kredenac?

-Koliko tražite za sve, bez toga da išta razledamo, opipavamo, prevrćemo i kvalitet provjeravamo?

-Tri stotine funti.

-Jeste li vi normalni. Pa to je oko deset posto, možda više od deset posto vrijednosti cijele kuće, koja jeste lijepa, ali…

-Koliko nudite?

-Stotinu funti. Keš, na licu mjesta.

-Ne dolazi u obzir. Dajte barem dvjesto funti.

-Imam u novčaniku tačno stotinu i tridest funti. Hoćete - nećete?!

-Ne. Stotinu i osamdeset je najniža cijena.

-Dobro gospodo. Onda krenite skupo prodavati i poslije lijepo prebrojte izgubljene dane. Prodajite komad po komad namještaja pa ćete dobiti maksimalno dvije stotine funti, ako ne i manje....svakako kad se sve sabere. Ako toliko i dobijete? Trebat će vam najmanje dva mjeseca dreždanja u kući da se svega riješite. Svakako, i to je pod velikim upitnikom. Lijepo vas pozdravljamo i odlazimo. Imajte lijep dan.

Rušid bi ostao i prihvatio cijenu od stotinu i osamdeset funti, ali ga stari Jevrejin energično zgrabi pod mišku i snažno povuče k izlaznim vratima. Taman su dohvatili šteku, a prolomi se krik: “Stanite! Pristajemo. Dajte pare. Sve je vaše.”

-Gospodo, da nas dvojica ne bi ispali nekakvi lopovi kad nas eventualno policija bude pitala čiji je namještaj koji iznosimo i vozimo, lijepo molimo dajte komad papira da zapišemo naš dogovor, te da se potpišemo. Pa valjda ste i vi poslovni ljudi? Ne živimo u Africi. Napisano je napisano. Bolje tako, da i vas i nas kasnije ne zaboli glava.

Nađoše papir, tintarnicu i pero. Sama masivna srebrena tintarnica je vrijedila dvadesetak funti, ako ne i više. Sve napisaše kako je Jakob diktirao i potpisaše.

-Dajte novce.

-Dajte ključ.

-Kako, dajte ključ?!

-Vi mene dobro znate, a zna me i pola Adelaida. Najmanje. Da vi ne bi dežurali i gubili vrijeme, mi ćemo u tri dana, petak, subota i nedelja, sve iznijeti što se može iznijeti, a kuća će ostati neoštećena vama za prodaju. Ja vam garantiram da će biti sve u redu. Evo vam novci, a dajte mi ključ.

Ona dvojica se zgledaše, klimnuše jedan drugom glavama i dadoše ključ gazdi Jakobu. Odoše.

-Joj gazda! Nemam ja sto i trideset funti. Imam oko pedeset. – šatrirao je Rušid.

-Ništa se ti sine ne brini. Nemoj se uopće hvatati za džep. Od moje supruge imene ti je na poklon osamdeset funti. Za vjenčanje i za krštenje kćerke. Ostalih pedeset funti će ti se odbijati od plaće. Po pet funti svakog tjedna.

-Slobodno odbijte po pola plaće. Nama dosta od onog što preostane.

-Kako ti kažeš, sine. Zvat ću odmah onog starog Vilija da dođe u subotu ujutro s kamionom. Rano. Zamoli Kevina i Brajana da ti pomognu. Kolege su ti i hoće. A i ti zavrni rukave, dođi odmah poslije posla i sve što je lomljivo pažljivo složi. Pazite kad budete i utovarali i istovarali. Starom Viliju plati pet ili šest funti, možda najviše deset funti. Bit će sretan i presretan. Kupi mu koju pivu, a možeš mu platiti da pije za šankom u hoteskom pabu, dok čeka utovar.

-Šta ću s klavirom?

-Ima Vili ručni čekrk i kran. Njega posebno odvezite.

-Pa šta će mi?!

-Moja budalo prezelena! Dobro pitaš ćelavu glavu. To ti jedna od najboljih marki. Steinway! Vrijedi najmanje pet stotina funti, a možda čak i hiljadu funti. Možda je ovaj klavir skuplji od tvoje kuće, budalice zelena. Idi djetetu i ženi i u petak da si se nacrtao ovdje odmah iza posla. Pakuj dok god imaš snage, a kad se umoriš imaš i krevet i otomane da prilegneš. Evo ti ključ i dokument o predaji novca za sve stvari. Sve premjesti, sve „počisti“. I ono što ti treba, i ono što ti ne treba. Ono što ti treba iskoristit češ u kući, a ono što ti ne treba čaš prodati i povratit dio para koje si dao za kuću. Dobro čuvaj ključ i dokument i pazi se. Ako itko bude kucao, samo policiji otvaraj. Hajdemo sada.

Ažurirano: Nedjelja, 11 Kolovoz 2019 10:04
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search