LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Komentari Stav Dine Mustafića
Stav Dine Mustafića
Srijeda, 02 Listopad 2019 10:21

 

Četvrto pismo iz Sarajeva

Dino Mustafić, Sarajevo

Jedan od gradskih mitova koji se generacijski preuzima kod Sarajlija jeste kako raja ne voli napuhane vrijednosti i ne respektuje zvijezde. Nažalost, mnogi uistinu vrijedni i značajni ljudi Sarajeva više nisu na ovome svijetu, a iza njih je ostalo gorko pitanje kako im se taj grad odužio za sve što su nam darovali. S druge strane, oni živi, dobro je da ih i dalje ima respektabilan broj, imaju dovoljno pameti, mjere, ukusa i gradskog odgoja, da sami sebe ne smatraju veličinama niti zvijezdama.

Hroničar Sarajeva Valerijan Žujo tvrdi kako je paradoksalno, da niti u jednom razdoblju, Sarajlije nisu bile dorasle svom gradu. Objašnjava to time što je svaka generacija stanovnika ovog neuporedivog grada “zarobljena u vlastitu vremensku kapsulu i na svijet gleda kroz prozorčić ili kakav uzak procijep. A, Sarajevo je ukupnost svih zbivanja, mirisa i okusa ono je zbir i onoga što jest i onoga što je bilo”, poentira pjesnik Žujo – kako Sarajevo nema mana, ali Sarajlije imaju nedostataka.

Kako god, svi problemi nestanu prilikom velikih događaja poput SFF-a, kada sve izgleda čarobno i lepršavo, dizajnirano i metropolski. Sarajevo je i poznato po svom gostoljubljivom i otvorenom karakteru koji impresionira svakog gosta, pa se zaljubi u grad na prvi pogled prepoznavši na izvjestan način Evropu u malom, u minijaturi, gdje su koncentrisane evropske vrijednosti kosmopolitizma. Sarajevska bajka traje sedam dana, što je prava šteta, jer da je pameti tako bi bilo svaki dan i mimo festivalskog kalendara. Ove godine se organizirao i kulturni bonus pa je uz podršku Grada, Opštine i Kantona upriličen i spektakularni koncert Gorana Bregovića “Tri pisma iz Sarajeva” koji se radi vremenskih prilika preselio sa impozantne Bijele Tabije u Skenderiju. I tu bih se želio vratiti na početak teksta o vrijednim sugrađanima koje za života ne cijenimo dovoljno, jer među njima je sigurno i umjetnik, pravi pjesnik “okamenjene muzike” u arhitekturi Zlatko Ugljen, koji je izradio veličanstvenu maketu rekonstrukcije Bijele Tabije, ovog iznimno dragocjenog kulturnog objekta sa kojeg se vidi “cijelo Sarajevo”, kako je to lucidno primjetio i Bregović u izjavi povodom koncerta. Godinama taj arhitektonski projekat kupi prašinu u ladicama političkih birokrata baš kao i izvrstan nacrt rekonstrukcije Bosanskog kulturnog centra kojeg je izradio nedavno preminuli akademik, arhitekta Ivan Štraus. A šta bi pogled sa Tabije na “cijelo Sarajevo” mogao još otkriti?

Kako se godinama devastira grad, trajno se mijenjanju duhovno i fizički naše ulice i trgovi monstruoznim i sklepanim zgradama, shopping centrima, bez urbanističkog reda i smisla, bez vizije i koncepta. Političke moćnike nije briga što misli struka, važan je novi projekat poput novog betona u Hastahana parku iniciranog od načelnika opštine Centar. To je još jedna priča o bahatosti vlasti koja se po ko zna koji put treba ugraditi i namiriti svoje potomstvo. Godinama se nije ugradila niti jedna cigla za novo pozorište ili galeriju, a kulturni objekti su pretvoreni u pivnice.

Možda gradonačelnik Skaka i nema svijesti koliko njegova ponuda sa milionima maraka o naručenom projektu za budući film o opsadi Sarajeva zvuči osobnom neukošću, ali takve bizarne i trivijalne izjave ilustruju kako se kultura i umjetnost doživljava isključivo konzumeristički kao narudžba ćevapa “deset u pola”. Godinama traje proces dekultiviranja grada pa se i uđiđana, dotjerana Vijećnica, iznajmljuje najviše za vjenčanja i pretvara u sterilni, komercijalni objekt za poslovne evente. Sve je to na fonu kulture kao kreativne industrije, neoliberalni termin kojim se šicaju političari jer tako zvuče cool i pametno. Za takav model koji se zasniva na monetizaciji kulturne produkcije i čini dostupnim kulturne sadržaje samo bogatim slojevima društva koji imaju nešto skupo za obući kada prošetaju bosanskim ćilimom jako su se založili i čelnici Kantona Sarajevo na upriličenoj press konferenciji. Nije na takav medijski odjek naišla vrlo depresivna i tačna izjava rediteljice Ines Tanović čijim je filmom i otvoren 25 SFF u kojem kaže: “Zemlja smo s najboljim filmovima, a najmanjim budžetima za njih”.

Buđenje iz festivalskog zanosa o širini i toleranciji grada za sve došlo je od novoformirane partije Narod i pravda koje poziva organizatore prve Povorke ponosa pod sloganom “Ima izaći” da odustanu od protestne šetnje za prava LGBT populacije. Umjesto emancipatorske i bezuslovne podrške što je jedini ispravni moralni i politički stav stranke kantonalne vlasti koja se retorički zalaže za reforme, stranačko saopštenje je sramotna diskriminacija LGBT građana, nastavak politike nasilja prema manjinskim i ustavom zagarantovanim ljudskim pravima.

Predstavljanje stranačkih interesa kroz populističku retoriku kao da je riječ o nacionalnom interesu, tako što ćete se zalagati za zabrane koje se odnose na privatni život pojedinaca, nametanje „ispravnog“ morala, negiranje multikulturalizma i povratak tradicionalnim vrijednostima jeste neokonzervativni duh koji je zagospodario Sarajevom i kojeg nijedan festivalski make up ne može sakriti. Riječ je o neokonzervativizmu koji prema potrebi, odnosno u cilju ostvarivanja nečijih političkih interesa, iz raznih ideologija uzima i mijenja kako mu je nešto u nekom trenutku potrebno. U jednom trenutku im odgovara religija, u drugom lokalni patriotizam, u trećem socijalna osjetljivost i tako u krug, sve konfuzno i stoga pogodno za manipulaciju masama. Konzervativizam uvijek pokušava negirati jedan dio historije i to onaj savremeniji, koristi savremenu tehnologiju i nove medije, mimikrično se maskira u novo odijelo, a istovremeno društvo želi vratiti koji vijek unatrag.

S toga i ne čudi što se i Bregović u ekumensko-muzičkom konceptu inspirisao “mitskom” pričom koju je čuo od reporterke CNN-a kako u Jerusalemu svaki dan dolazi stari Jevrej ispred Zida plača da se moli. Kada  ga je upitala šta govori Bogu, odgovorio je da govori kako ratovi između jevreja, kršćana i muslimana trebaju prestati i da naša djeca trebaju živjeti u miru. Ona ga je pitala “I?”, a on je odgovorio da ima osjećaj kao da govori zidu”.

Bregović na sreću nije bio pred egzistencijalnim zidom poput mnogih njegovih sugrađana ’90-ih kada su između ostalog padale granate po njihovim glavama i zato što je bilo potpuno prirodno u Sarajevu prijateljstvo između islamskog mistika i profesora kristologije na Katoličkoj teologiji. Svima je to normalno i danas kao što je bilo i nekada, jer duhom srođeni sa Sarajevom afirmiraju posebnosti i vrijednosti i svih drugih, i uzimaju ih za “svoje”. A to je uvijek u Bosni, kao i u Sarajevu bilo više od tri, jer kada se dijeli i množi sa tri nikada nikom nije dobro. U četvrtom pismu iz Sarajeva bila bi potpisana raja, i ne samo Bošnjaci, Srbi i Hrvati, već i Jevreji, Slovenci, Albanci, Madžari, Česi, Poljaci, Romi i mnogi drugi koji u gradu žive, jer je Sarajevo kuća u kojoj nikom ne smije biti tijesno. Tu stane jednom riječju sav “sarajevski svijet” kako ga Aleksandar  Hemon genijalno opisuje: “pametni i papci, pohlepni i lijepi, umorni i mladi, mlađahni i mahniti, bogati i jadni, jedri i bolesni, visoki i trošni, ljuti i lavordžije, šaneri i geniji, dijaspora i jalijaši, željovci i pitari, djeca i odrasli, vjerni i nevjerni, moćni i pobožni – sve u svemu, skoro četiristo hiljada gradskih atoma.”

Neki od tih atoma nisu preživjeli jer su se odlučili za pravu stranu historije kada su branili grad, pravo na slobodu različitosti i zbog toga se Sarajevo samo voli ili mrzi. O tome se ne priča pred Zidom, već pred ljudima koje valja pogledati u oči!

(Ovaj tekst gospodina Dine Mustafića prenesen je sa portal TAČNO, od 26.8.2019. Zahvaljujem se gospodinu Vlatku Slokaru koji mi je poslao link.)

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search