LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče Pogled u retrovizor Tonija Skrbinca
Pogled u retrovizor Tonija Skrbinca
Subota, 30 Studeni 2019 13:27

 

Mahalaši, seljaci i haustorčad Toni

Toni Skrbinac, Sarajlija na “privremenom“ radu u Mariboru

Kad god se nađem sa prijateljima ili samo, poznanicima iz moje mahale, iz mog djetinjstva i mladosti, vadimo iz “albuma naših uspomena i sjećanja” slike zajedničke prošlosti. U tim momentima pretovarenim nostalgijom i žalom za brzo protutnjalom mladošću mi smo kao nekakvi šminkeri i kostimografi koji stoje pred sada većprezrelom nekadašnjom ljepoticom koju nastojimo učiniti što ljepšom i što mlađom. Svaki od nas “šminkera” ima svoj karmin, puder i bočice parfema,a svako iz svog “ormara” uspomena iznosi svoje haljinu koja upamćene mahalske likove čine još ljepšim i elegantnijim. U tim trenucima vraćanja vremena u “riverc” zaboravljene su sve daven komšijske svađe, sve đangrizave nane, svi muhanati i uvijek ljutiti očevi i djedovi koji su nam branili da se igramo pod njihovim prozorima jer se uvijek nek tek sad vratio s posla i legao da odspava, a mi “tude u nevakat galamimo i ne damo komšiluku mira.

“Ha'de, m'rš ispred moje u mene mi kuće...Hajte dole Tosunima u bašču pa tamo galamite...” k'o da i sad čujem dubok i zbog ljutnje oštar glas Hasibagin, koji i baš i nije imao razumijevanja za djecu, možda i stoga što se nikad nije ženio, ni stekao vlastito dijete. Kako je zalazio u godine postajao je, čini mi se, nekako sve mrzovoljniji i đangrizaviji.

Zaboravljeni su i naši konflikti, ružne riječi,psovke i tuče do kojih je rijetko, ali znalo doći. Ustvari,mislim da nisu zaboravljeni, nego su s vremenom potisnuti jer...mahala naše mladosti pretvorena je u bajku, ali iskreno i ima dosta toga što je bilo zaista bajkovito.

U tim padinskim potočićima živjela su nekadašnja djetinjstva i mi smo se na našem Bistriku, Hridu, Tereziji, Pajama snalazili i uživali na sličan način kao i naši vršnjaci na Vratniku, Širokači, Soukbunaru...imali svoja igrališta, svoje sličice, albume, salvete, igrice uz koje smo odrastali.

Ako su u tim šezdesetim godinama, kada se inače intenzivirala proletarizacija, pa su sela masovno napuštana (kasnije ćemo godinama i decenijama kukati nad sudbinom napuštenih sela) ako su se, dakle, događali konflikti, nerijetko su bili izazvani »nesporazumima« koji su nastajali izmedđu različitih kulturnih matrica: mahalske i ruralne.

“Vala ne mogu s onim seljacima.”

“Ma šta seljak zna?”

“Ne moreš ti seljaka prom'jeniti, seljak ostaje seljak...«

Domicilno stanovništvo, dakle stanovnici mahale sa dubokim i dalekim korijenima, gajili su stanovitu skepsu, da ne kažem prezir, prema novim komšijama za koje su pogrdno govorili da su »šljegli« iz nekih seoskih zabiti. Ali ne uvijek i zauvijek, nego samo u periodu uzajamnog navikavanja jednih na druge.

Sa nama,mladim domaćinima i “vlasnicima” mahale nije bilo ništa drugačije u početku.

“Ti si ba jedan običan seljak”, znao je sijevnuti šamar nekom od naših drugova koji su tek stigli iz okoline Kalinovika, iz Istočne Bosne ili čak iz Pljevalja kao familija jednog komšije Rahme i njegove grlate, a drage i simpatične žene koja nije imala drugog imena, osim Rahmaginica.

“Pa šta hoćeš, i Tito je seljak, zar nije?”uslijedio bi odgovor bistre seljačke glavice.

I u tom trenutku se automatski gubila superiornost “mahalaša” nad seljakom. Jer, Tito je bio Tito, blizak svakome kao što je bio najbliži rod,ta zar se nismo zaklinjali sa “Tita mi!” s istim žarom i predanosti istini kao kada smo se kleli majkom,ocem,bratom?

Ali, djeca k'o djeca. Brzo su se zbližavala, ujedinila i obogatila zajednička dječija iskustva. Mi smo ih učili našim igrama »eberečke ebertute«, “Kulina bana vojska je...”, “između dvije vatre”...a oni, seoska djeca, vještija u prirodi, znali su majstorski napraviti luk i strijele koje su nam služili u igri “indijanaca i kauboja”, pa onda s znali napraviti sviralu od zovine stabljike, inače je njihovo poznavanje prirode, kako biljnog tako i životinjskog carstva, bilo bogatije iskustvom i stoga su bili u šumi uvijek spretniji i okretniji od nas “mahalaša”.

Sa odrastanjem i sazrijevanjem spuštali smo se kao, recimo, Bistrički potok, on je uticao u Miljacku pored tadašnjeg Principovog mosta, a mi smo se spuštali u grad i nalazili naša utočišta u čaršijskim kafanama, pa kasnije kafićima. Srce Čaršije sa većinom svojih kafana bilo je skoro pa rezervisano za vratničke, bistričke i hridske momke. Gradski dio tadašnje mladosti počeo je dolaziti na Čaršiju tek sa otvaranjem kafića. Ako je i bilo animoziteta, a jeste, prema seljacima koje smo zvali i papcima u vrijeme ranog djetinjstva, može se reći da je još oštrija razlika podvlačena između mahalaša i tzv. haustorčadi, djevojčica i dječaka koji su odrastali u gradskom miljeu, uglavnom u zgradama i u prosjeku nešto povoljnijem i bogatijem socijalnom položaju.

Haustorčad su zasigurno ranije prihvatili i slušali muziku Beatlesa, Stonsa i planetarnu buntovnost koja se ogledala u načinu odijevanja i njegovanja duge kose. Koliko su čupavci smetali, ili bolje rečeno iritirali mahalske mangupe ilustruju primjeri svojevrsnog nasilja: bilo je slučajeva da su te, kako su ih pogrdno zvali hipike, jednostavno presretali i nemilosrdno šišali, direct na ulici. Ja znam samo za jedan takav slučaj. Kako nikada nisam bio pristalica nasilja, bilo koga i nad bilo kime, ne mogu reći da sam sa simpatijama slušao priče o šišanju. S vremenom i sazrijevanjem, uz izuzetke, svi smo ipak postajali sarajevska raja. I takvim Sarajevom špartao sam dobar dio mladosti, s kraja na kraj vođen radoznalošću, ljubavnim osjećajima i sastancima koji su činili još čarobnijim Ilidžu, Vrelo Bosne, Maltu, Pofaliće,Alipašino Polje, Grbavicu..itd.Ko bi se sad sjetio i nabrojao sve kafane, kafiće, diskače i restorane u koje su me donosila krila mladosti.

Traume mladosti odavno su zakopane. Ali, ali...nije baš tako kod svih.

Ovdje u Mariboru sam prije dvadesetak godina upoznao jednog svog sugrađanina,tipičnog predstavnika »haustorčadi.« Imali smo šta jedan drugom reći, pričali jezikom zajedničkih uspomena i anegdota,a to u tuđem svijetu mnogo znači. No, s vremena, na vrijeme znao je reći: “Ma,šta hoćete vi mahalaši, vi ste ostali zarobljeni u turskom vremenu!”

No, kako je on svoje žaoke upućene na moju mahalsku adresu obično pakovao u okretanje na šegu kesice, smijali smo se na moj račun.

A družili smo se neko vrijeme baš često. Dok jednom nismo sjeli zajedno sa mojom kčerkom, tada je studirala u Ljubljani, pa on u jednom trenutku htio da joj objasni veliku razliku između mog Bistrika i njegove Grbavice.

-Znaš Mia tvoj tata i njegova raja znali su nas fatati i šišati i pljuvati zato što smo mi bili rokeri i hipiji..!

Gorko sam se nasmijao. I odnose zahladio. Prođe i po pola godine da se s haustorčetom i ne čujem. A činilo mi se da smo trebali biti prijatelji.

 

Komentari  

 
0 #1 Zike 2019-12-20 11:46
Sve je bilo u redu dok nisam pročitao da si se naljutio na njega zbog šišanja. Pobogu, takvo je vrijeme bilo, čupavci su bili u trendu, nisi ti kriv zbog toga. Sasvim slučajno sam bio svjedok kad je grupa čupavaca
dobrano izmarisala grupu mahalaša. Znači obratna situacija od šišanja.
Ne razumijem taj postupak zahlađenja odnosa. Lijep pozdrav.
Citat
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search