LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče Pogled u retrovizor Tonija Skrbinca
Pogled u retrovizor Tonija Skrbinca
Subota, 30 Studeni 2019 13:27

 

Mahalaši, seljaci i haustorčad Toni

Toni Skrbinac, Sarajlija na “privremenom“ radu u Mariboru

Kad god se nađem sa prijateljima ili samo, poznanicima iz moje mahale, iz mog djetinjstva i mladosti, vadimo iz “albuma naših uspomena i sjećanja” slike zajedničke prošlosti. U tim momentima pretovarenim nostalgijom i žalom za brzo protutnjalom mladošću mi smo kao nekakvi šminkeri i kostimografi koji stoje pred sada većprezrelom nekadašnjom ljepoticom koju nastojimo učiniti što ljepšom i što mlađom. Svaki od nas “šminkera” ima svoj karmin, puder i bočice parfema,a svako iz svog “ormara” uspomena iznosi svoje haljinu koja upamćene mahalske likove čine još ljepšim i elegantnijim. U tim trenucima vraćanja vremena u “riverc” zaboravljene su sve daven komšijske svađe, sve đangrizave nane, svi muhanati i uvijek ljutiti očevi i djedovi koji su nam branili da se igramo pod njihovim prozorima jer se uvijek nek tek sad vratio s posla i legao da odspava, a mi “tude u nevakat galamimo i ne damo komšiluku mira.

“Ha'de, m'rš ispred moje u mene mi kuće...Hajte dole Tosunima u bašču pa tamo galamite...” k'o da i sad čujem dubok i zbog ljutnje oštar glas Hasibagin, koji i baš i nije imao razumijevanja za djecu, možda i stoga što se nikad nije ženio, ni stekao vlastito dijete. Kako je zalazio u godine postajao je, čini mi se, nekako sve mrzovoljniji i đangrizaviji.

Zaboravljeni su i naši konflikti, ružne riječi,psovke i tuče do kojih je rijetko, ali znalo doći. Ustvari,mislim da nisu zaboravljeni, nego su s vremenom potisnuti jer...mahala naše mladosti pretvorena je u bajku, ali iskreno i ima dosta toga što je bilo zaista bajkovito.

U tim padinskim potočićima živjela su nekadašnja djetinjstva i mi smo se na našem Bistriku, Hridu, Tereziji, Pajama snalazili i uživali na sličan način kao i naši vršnjaci na Vratniku, Širokači, Soukbunaru...imali svoja igrališta, svoje sličice, albume, salvete, igrice uz koje smo odrastali.

Ako su u tim šezdesetim godinama, kada se inače intenzivirala proletarizacija, pa su sela masovno napuštana (kasnije ćemo godinama i decenijama kukati nad sudbinom napuštenih sela) ako su se, dakle, događali konflikti, nerijetko su bili izazvani »nesporazumima« koji su nastajali izmedđu različitih kulturnih matrica: mahalske i ruralne.

“Vala ne mogu s onim seljacima.”

“Ma šta seljak zna?”

“Ne moreš ti seljaka prom'jeniti, seljak ostaje seljak...«

Domicilno stanovništvo, dakle stanovnici mahale sa dubokim i dalekim korijenima, gajili su stanovitu skepsu, da ne kažem prezir, prema novim komšijama za koje su pogrdno govorili da su »šljegli« iz nekih seoskih zabiti. Ali ne uvijek i zauvijek, nego samo u periodu uzajamnog navikavanja jednih na druge.

Sa nama,mladim domaćinima i “vlasnicima” mahale nije bilo ništa drugačije u početku.

“Ti si ba jedan običan seljak”, znao je sijevnuti šamar nekom od naših drugova koji su tek stigli iz okoline Kalinovika, iz Istočne Bosne ili čak iz Pljevalja kao familija jednog komšije Rahme i njegove grlate, a drage i simpatične žene koja nije imala drugog imena, osim Rahmaginica.

“Pa šta hoćeš, i Tito je seljak, zar nije?”uslijedio bi odgovor bistre seljačke glavice.

I u tom trenutku se automatski gubila superiornost “mahalaša” nad seljakom. Jer, Tito je bio Tito, blizak svakome kao što je bio najbliži rod,ta zar se nismo zaklinjali sa “Tita mi!” s istim žarom i predanosti istini kao kada smo se kleli majkom,ocem,bratom?

Ali, djeca k'o djeca. Brzo su se zbližavala, ujedinila i obogatila zajednička dječija iskustva. Mi smo ih učili našim igrama »eberečke ebertute«, “Kulina bana vojska je...”, “između dvije vatre”...a oni, seoska djeca, vještija u prirodi, znali su majstorski napraviti luk i strijele koje su nam služili u igri “indijanaca i kauboja”, pa onda s znali napraviti sviralu od zovine stabljike, inače je njihovo poznavanje prirode, kako biljnog tako i životinjskog carstva, bilo bogatije iskustvom i stoga su bili u šumi uvijek spretniji i okretniji od nas “mahalaša”.

Sa odrastanjem i sazrijevanjem spuštali smo se kao, recimo, Bistrički potok, on je uticao u Miljacku pored tadašnjeg Principovog mosta, a mi smo se spuštali u grad i nalazili naša utočišta u čaršijskim kafanama, pa kasnije kafićima. Srce Čaršije sa većinom svojih kafana bilo je skoro pa rezervisano za vratničke, bistričke i hridske momke. Gradski dio tadašnje mladosti počeo je dolaziti na Čaršiju tek sa otvaranjem kafića. Ako je i bilo animoziteta, a jeste, prema seljacima koje smo zvali i papcima u vrijeme ranog djetinjstva, može se reći da je još oštrija razlika podvlačena između mahalaša i tzv. haustorčadi, djevojčica i dječaka koji su odrastali u gradskom miljeu, uglavnom u zgradama i u prosjeku nešto povoljnijem i bogatijem socijalnom položaju.

Haustorčad su zasigurno ranije prihvatili i slušali muziku Beatlesa, Stonsa i planetarnu buntovnost koja se ogledala u načinu odijevanja i njegovanja duge kose. Koliko su čupavci smetali, ili bolje rečeno iritirali mahalske mangupe ilustruju primjeri svojevrsnog nasilja: bilo je slučajeva da su te, kako su ih pogrdno zvali hipike, jednostavno presretali i nemilosrdno šišali, direct na ulici. Ja znam samo za jedan takav slučaj. Kako nikada nisam bio pristalica nasilja, bilo koga i nad bilo kime, ne mogu reći da sam sa simpatijama slušao priče o šišanju. S vremenom i sazrijevanjem, uz izuzetke, svi smo ipak postajali sarajevska raja. I takvim Sarajevom špartao sam dobar dio mladosti, s kraja na kraj vođen radoznalošću, ljubavnim osjećajima i sastancima koji su činili još čarobnijim Ilidžu, Vrelo Bosne, Maltu, Pofaliće,Alipašino Polje, Grbavicu..itd.Ko bi se sad sjetio i nabrojao sve kafane, kafiće, diskače i restorane u koje su me donosila krila mladosti.

Traume mladosti odavno su zakopane. Ali, ali...nije baš tako kod svih.

Ovdje u Mariboru sam prije dvadesetak godina upoznao jednog svog sugrađanina,tipičnog predstavnika »haustorčadi.« Imali smo šta jedan drugom reći, pričali jezikom zajedničkih uspomena i anegdota,a to u tuđem svijetu mnogo znači. No, s vremena, na vrijeme znao je reći: “Ma,šta hoćete vi mahalaši, vi ste ostali zarobljeni u turskom vremenu!”

No, kako je on svoje žaoke upućene na moju mahalsku adresu obično pakovao u okretanje na šegu kesice, smijali smo se na moj račun.

A družili smo se neko vrijeme baš često. Dok jednom nismo sjeli zajedno sa mojom kčerkom, tada je studirala u Ljubljani, pa on u jednom trenutku htio da joj objasni veliku razliku između mog Bistrika i njegove Grbavice.

-Znaš Mia tvoj tata i njegova raja znali su nas fatati i šišati i pljuvati zato što smo mi bili rokeri i hipiji..!

Gorko sam se nasmijao. I odnose zahladio. Prođe i po pola godine da se s haustorčetom i ne čujem. A činilo mi se da smo trebali biti prijatelji.

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search