LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče Tonijeva priča za nedelju
Tonijeva priča za nedelju
Nedjelja, 08 Prosinac 2019 14:09

 

ToniO nekim bistričkim lopovima

Toni Skrbinac, Sarajlija na “privremenom“ radu u Mariboru

Blago njima,a teško istini, posebno onim koji ovako kaž: “Ma,pusti ba te Slovence,a mogu da budu i Hrvati i Amerikanci i Srbi i Talijani...)znam ja njih, svi su oni isti...”

Ili: “Konobarica kažeš? Ne trebaš mi ništa više govoriti,dovoljno mi je. Svaka od njih hoće, garant.”

Ili: “Iz te familije je,ha? Pa šta ćeš drugo očekivati (od njega ili od nje) i dedo i otac su bili isti...isto je to sjeme.”

Nije malo onih koji vole tako generalizirati, u komforu svoje ograničenosti i stvarati predrasude, a mislim da je to i plodno sjeme za nastajanje mitova o pojedinim ljudima.

Kako sam u ovoj priči naumio pisati nešto o bistričkim lopovima, olakšo bi sebi čitav poso oko priče kad bih na opisani način, površno i odoka, napisao na primjer: “Lopovi koje sam poznavo potiču iz neuređenih porodica, a vrlo često uzrok njihovog bavljenja kriminalom bila je sirotinja u kojoj su živjeli. Jeste, ali malo morgen!”

Ovo nije nikakva studija, nego jedan kroničarski pokušaj sa literarnim pretenzijama i utoliko ne smijem i ne mogu tvrditi da je baš sve u dlaku bilo tako i samo tako.

Mogla bi priča da obuhvati i neke druge lokalitete, na primjer Vratnik ili Švrakino selo, druge sarajevske kvartove iz kojih su potekli i u njima odrastali mnogi znani džeparoši, šibicari, varalice i provalnici, ali odlučio sam se za svoj Bistrik i poznate predstavnike bistričke krimi-scene stoga što sam najduže i najneposrednije svjedočio životima tih mojih “junaka”.

Dosta je bilo uvoda, hajmo na konkretne priče.

Bistrik se proteže od današnjeg Trga Austrije, pa se pod svojim vlastitim imenom, kao ulica penje do Terezije, gdje kod samoposluge postoji raskrsnica na kojoj se možeš okrenuti i vratiti. Dalje nema,jer nema ceste, nego samo brana bistričkog potoka i posljednji krak Trebevića.

Tako je bilo i tih sedamdesetih godina, kada je Bistrički potok konačno prekriven asfaltom i skriven pod zemlju, a na glavnoj ulici i brojnim rukavcima koji su pripadali uličicama sa drugim nazivima, stasavala je jedna mladost. Računajući, ta tadašnja mladost danas bi trebala biti starost, a kako pišem o lopovima, svi ovi koje ću pokušati opisati ne samo da su mrtvi, nego su odavno mrtvi. Izuzev jednog. Među provalnicima zasigurno i najvećeg i najslavnijeg.

Kad sam se nedavno sreo sa Semirom Cerićem-Koketom, “cvjetićem” iz bistričke prešarene bašte moje mladosti, s kojim me vežu uspomene na školsko igralište u tadašnjoj Osnovnoj školi “Ilija Grbić”, a tada seni slutilo nije da će onaš Koke jednog dana pjevati, a ja pisati. I kaže mi Koke u jednom razgovoru: “Toni, jarane,čitam ove tvoje priče o našoj raji...Nešto kontam da bi ti možda interesantan bio E. Njegov život ti je i roman i filmska priča...”

“Znam...i sam sam o njemu često razmišljo,al kažu raja da nije baš u najboljoj formi,bolesti ga stisle...”

“Čuo sam i ja, znam da je imao moždani udar, al i dalje voli popit, al ko zna možda bi ti želio popričati o svom životu...”- nagovarao me je Koke.

Jednom davno mi je i pričao o nekim djelićima burnog mu života..

Istina, sjećam ga se iz najranije mladosti, ali dok nije došlo do našeg susreta o njemu se pričalo kao o velikom, vještom provalniku koji se snašao i zaživio burnim životom čak u dalekom Parizu. Na blijedim sličicama koje nosim u sjećanju vidim lijepog dječaka, plavokosog i plavookog, uredno obučenog, kako izlazi iz bistričke noveogradnje u kojoj su stanovali bolje stojeće bistričke familije.

Trebalo je stisnut i riskiratkako slobodu, tako i dobar glas, pa se upustiti u kriminal...al bilo je već dosta raznih, što bi rekao rahmetli Dino, “lovaca na tuđu nepažnju”, a ukoje smo mi tada gledali sa mješavinom strahopoštovanja, ali i izvjesne odbojnosti. Vadili su se novčanici iz tuđih džepova na Bistričkoj stanici, koristile su se gužve pred tramvajima, na pijacama...a bilo je i takvih vještih džeparoša koji su znali “izbunarit” (sleng za džepnu krađu) nesretnika i u pravo bizarnoj situaciji. Jednom smo tako igrali “ćize-blize”pred trafo-stanicom na Tereziji, nas petorica smo dakle bili tu kad li je, kako li je džeparoški virtuoz Hamid zvani Brko, “izbunario” Esi Kinezu novčanik, i možemo samo zamišljat, tek se Eso u jednom trenutku uhvatio za zadnji džep: Jooj! Nema mi novčanika...ko li mi ga je mazno?« U koga će se najprije posumnjat, nego li u Brku, al nije Brko samo spretan u “bunarenju”, već i u maskiranju:

-“Eso, ti dobro znaš da sam ja od tog posla i možda sumnjaš na mene, ali nisam, kunem ti se,svega mi matere mi, nisam… evo prerovi me...”

Eso i vjeruje i ne vjeruje. Pa Esot okolo traži I sve razgledaraži, traže i mi svi prisutni, ćiza – bliza je zanemarena. I tek kad je Eso reko da u novčaniku nema para, nego su samo dokumente, ličnu, vozački, saobraćajnu , itd… Brko se nasmijao pa slavoitno, pun teatarske poze, ode iza kontejnera gdje je već uspio sakriti novčanik...

“Eeee mojoj , Eso – bleso! Jebo te novčanik! Što ga imaš kad ga ne znaš čuvat?”

Čudio se Eso, čudili se mi, ostali posmatrači operacije “Bunar”, al kasnije kad bi Brko odlazio u Zagreb, Italiju ili bilo gdje “na put” (opet lopovski izraz za službeno putovanje), pa se vratio pun ko brod niko se više nije čudio. Znalo se i pročulo da je Brko vrhunski džeparoš.

Ali ti džeparoški podvizi, pa onda provale u automobile, pa obijanje trafika i granapa nisu značili ništa u odnosu na djela kojih se prihvatio naš plavokosi i plavooki junak E.

Krenuo ni manje, ni više, nego na sefove. Banke nije dirao, al jeste velike firme. I malo, pomalo, pročulo se da je E. pravi specijalist za otvaranje sefova. A potvrdilo se nekako ono pravilo: kad god bi se o nekom lopovu ili lopovskoj grupi počelo puno govoriti, ne bi prošlo puno vremena da glas ne dođe i do milicije ili murijaša i njihovihinspektora kriminalista ili gentera kako smo ih zvali. I tako je bilo i sa našim E. Golem kriminal-golema kazna! Čini mi se da je dobio pet ili šest godina robije. Odtjerali su ga na odsluženje kazne u famoznu robijašnicu u Zenici. Zaista, ne znam da li anali zeničkog zatvora pamte neko uspješno bjekstvo, al naš E. je uspjeo da pobjegne. I nestane, ostavljajući za sobom različite priče i nagađanja. Došao do čaršije glas da je u Parizu i da se dobro snašo, te da živi ko grof.

Prošlo je dvadeset i više godina kad se odlučio vratiti u Sarajevo. Ilsu ga amnestirali ga,il su ga zaboravili. Niko ga nije više dirao. Još smo bili mladi potkraj osamdesetih kad me je taksista Hamo, inače veliki prijatelj E.-a upoznao sa još uvijek vitalnim i očuvanim likom. Eto mi prilike da provjerim glasine i legende o njegovom životu.

Lopovluk kao strast

Bila je to jedna od bezbrojnim kafanskih večeri koje sam provodio u, oh, koliko samo kafana i restorana rasutih po takoreći svakom kutku Sarajeva od početka, dakle od ulaza u grad, gdje bijahu “Bazeni” pa do Ilidže, stare ali tada još otmjene dame na kojoj iskopine i tragovi svjedoče o hedonizmu, kako stari Rimljana koji su imali nos za rajske kutke, tako i nekih drugih okupatora ili gostiju što ih je istorija nanosila na prekrasne i ljekovite ilidžanske lokacije. I sad bih se s golemim merakom raspisao o raznim doživljajima koji su mi uveliko uljepšali mladost, o smijehu, pjesmi, ljubavnim uzdisajima deponovanim u kafanama, parkovima, alejama, zgradama...Mada je, logično, puno togav odavno prekrio veo zaborava,a nešto malo je ipak sačuvala memorija. Mogao bih to uporediti sa pješčanim satom iz kojeg curi pijesak-vrijeme. I kao u onim posudama tragača za riječnim zlatom, samo tu i tamo zaiskri poneka zlatna čestica, a sve ostalo je smeđi, beskorisni pijesak ili blato, kojeg ljudi, tragači za zlatom, vraćaju rijeci. Tako nekako mi se čini i s tim mojim doživljajima:upamčeni su samo oni dragocijeni kojih je puno manje nego li slika iz albuma sivog trajanja u monotoniji života. Ne daj bože da sam ovu tezu pokušao iznositi pred nervoznim i nestrpljivim Edinom:

-“Daj ba Toni, skrati i pređi na bitno...!!”

Evo,evo, nastavljam,dakle, svoju priču o bistričkim lopovima: sjećam se susreta sa glasovitim provalnikom i ekspertom za sefove (pričalo se da je kasnije, u vrijeme rata bio pozivan od strane vlasti kada se trebao otvoriti kakav “sigurni”sef i pričalo se da je to činio ponekad bez ikakvog alata, ko kakav mađioničar), a u vrijeme kada sam s njim nazdravljao u kafani na Jekovcu bio je to još uvijek vitalan i očuvan čovjek srednjih godina. Sa itekako bogatom lopovskom karijerom koju je, nakon uspješnog bijega iz zeničkog zatvora, ostvario pretežno na području Francuske, još preciznije, Pariza.

Dozvolio je da ga o svemu pitam, al’ mi je naglasio da ni o čemu da pišem. Jer, u to vrijeme moglo je biti i opasno po našeg junaka, ako bi se našao u kakvim novinama.

I sada, sa svim zamkama koje podrazumijevaju krhkost ljudskog sjećanja,mogu reći da pamtim...kako mi je E. rekao da čim je došao u zenički zatvor da je počeo kovati plan o bjekstvu, potpuno sam, kako je inače naučio da sve do tada radi. “Zapikao” je, veli, jedan dio visokog zida za koji je bio siguran da ga može savladati i usred bijela dana je krenuo u suludu avanturu. Ako bude dovoljno brz i uspne se do vrha zida, znao je da stražari neće smjeti pucati jer preko puta su stambene zgrade i rizik ugrožavanja,tuđih, nevinih života...Nakon što je preskočio zatvorski zid i našao se na drugoj strani, malo se udaljio od zatvora i našavši neki ulični šaht, spustio se u njega, navukao na otvor onaj poklopac i ščućurio se u mraku dubokog šahta. Srećan što ga niko nije vidio kad je ulazio u šaht čekao je da padne noć. Tako je na jedinstven način robijašku ćeliju uspjeo zamijeniti slobodnom. Ali šta dalje, kako i kamo?

Imao je solidnu jatačku infrastrukturu i što je još važnije “štek” sa dovoljno love da ne mora brinuti neko vrijeme. Lomio se između Italije i Francuske, a što se tiče jezika bilo mu je svejedno, nije govorio niti jedan...ali prevagnula je Francuska i nakon silnih peripetija sa sretnim završetkom naš E. se dokopao Pariza. Kao što je tada bivalo, a možda je i danas slično na glavnim željezničkim i autobuskim stanicama velikih evropskih gradova, uvijek se mogla čuti riječ nekog našeg “Jugovića”. Za našeg junaka to je bila slamčica za koju se po dolasku u nepoznat grad jedino mogao uhvatiti. Zaahvaljujući već podobro izoštrenom, skoro životinjskom instiktu za prepoznavanje sebi sličnih, šmeknuo je dvojicu Beograđana. Mrvica solidarnosti bila je dovoljna da se bistrički lopov lako i brzo uklopi u novi život. Uskoro je imao svoje “tipere” (one koji mu za određenu nagradu daju adrese bogatih kuća i stanovau kojim se nalaze sefovi s velikim novcima i zlatninom, a koje on kasnije “odrađuje”). Uskoro je stvorio širok krug kupaca ukradenog zlata i dragocjenosti, i vrata pariškog raja bila su mu bila širom otvorena. Nikada nije išao u krađe sa ortacima, uvijek je išao u krađe “solo, nikada ni s kim nije dijelio plijen. Hvalio se bogatstvom koje mu je više prošlo nego li ostalo u rukama. U Sarajevo se vratio da troši ono i onoliko koliko je donio. Tako je bilo neko vrijeme,a onda sam tu i tamo čuo da je E. ponovo otišao na “službeni” put. Znači… presušilo je, pa je valjalo opet ići u “juriše” na pariške vile i sefove.

Kako sam čuo u posljednje vrijeme ne stoji baš najbolje. A nisam ga ni tražio, mada sam siguran da bi njegova priča bila puno bogatija i zanimljivija od ovog što sam napabirčio po sjećanju i stigao zaisati tako otkinuti od zaborava.

No, idemo dalje sa bistričkim lopovima. Mom generacijskom drugu dati ću ime Bego. Bio je, mora se priznati, neustrašiv i relativno uspješan provalnik. Kažem, relativno, jer nakon ko zna koliko teških provala,a meta su mu bili marketi, zlatare, bogate kuće...dopao je zatvora.Pitao sam ga jednom je li ga strah kad kreće u provalu i evo šta mi je odgovorio, neću nikad zaboraviti.

“Toni, šta je tebi, kakav ba strah...ja kad krenem, osjećam nekako uzbuđenje, sav se uznemirim i uvijek prije nego li počnem obijati bravu moram da izvineš prvo da serem...Tolko sam valjda uzbuđen da me natjera...”

Teške provalne krađe donijele su mu tešku kaznu. Šest godina robije je odležao i kao što se zna ponekad desiti, zatvor je, u njegovom slučaju zadovoljio želju i pretpostavku društvene zajednice, odnosno zakona: naš Bego se resocijalizirao. Našao je fin posao, oženio se, dobio dijete, zaživio životom mirnih ljudi sa ustaljenim navikama i željama. Ali, ipak je ostalo nešto malo lopova u njemu...Kaže mi: “Moj Toni , ovo je izgleda neizlječiva bolest, kad god krenem neđe na primjer na more sa ženom i djetetom i recimo dođem na neku pumpu ili u kakvu prodavnicu, ja moram makar nešto ukrasti...čokoladicu, keksić,...jednostavno me povuče, to je jače od mena!”

Bilo je u našim mahalama sitnih, baš sitnih lopova koji su znali ukrasti kokoš ili tek prostrti veš u avlijama, ili kakvu alatku,ili obuću ispred tuđih vrata...Ako bi se i kad bi se otkrio kakav-takav junak, ispadalo je da se radi o fukareštini - sirotinjskim omladinskim primjercima, koji za velike krađe i podvige nisu imali ni dovoljno hrabrosti, a ni pameti. A lopovske “žilice” je svakako bilo i kod njih. Međutim, pravi bistrički lopovi, osim već pomenutog internacionalca, plavokosog i plavookog E.-a, sa zasigurno impresivnim dosijeima, poticali su iz uglednih i za ono vrijeme bogatih bistričkih porodica. Nužde,dakle, nikakve nije bilo jer šta može da fali djeci uglednog zlatara!? Radnju je imao u čuvenoj “zlatarskoj ulici” i to u vrijeme kako danas starije zanatlije iz tog esnafa znaju reći “kad je bog po zemlji hodo”

Obadva brata iz prebogate zlatarske familije “internacionalizirali su lopovske karijere još u ranoj mladosti. Pa, da ne zaboravim još dva brata, sinove trgovca čija je piljara bila u srcu čaršije i u kojoj je bilo posla i para od poštenog posla. koliko hoćeš. Al jok, njima je bila slađa svaka lopovskaa avantura i stalna krađa. No, meni je ipak bio i nezaboravljen ostao jedan poseban slučaj iz područja lopovluka “made in Bistrik” i to onaj u kojem se u jednoj poznatoj trojci lopova koja je pucala samo na visoke mete, našao sin jednog uglednog bistričkog advokata. Ostao mi je u živom sjećanju sa onom svojom frčkavom kosom i bucmastim licem baš kao da je nekakav anđeo s crkvenih fresaka. I skroz je bio fin bio, ma ni sanjao ne bih da će on biti sudionikom jedne od velikih pljački koja mu je donijela dugogododišnji zatvor. Ali , hvala bogu,živ je, o toku zadnjeg rata otišao je u Ameriku, gdje živi već skoro trideset godina. Osim njega što je u Americi i E.-a u Sarajevu svi ostali koje sam ovako površno pomenuo odavno počivaju na raznim grobljima.

A ima i onih koje ovdje nisam pomenuo, a sad mi na um padaju i takođe su mrtvi.

Umiru i lopovi ko i pošten svijet. Svi smo mi “žiranti” smrti, jedine univerzalne pravde koja postoji i koja svakog čeka, nemilosrdne pravde koja se nikakvim parama, nikakvim bogatstvom, položajem, titulom ili zvanjem ne da potkupiti da nekog zaobiđe ili preskoći. .

Smrt je jedina sigurna, svima nama koji smo osuđeni na nju samim rođenjem, a sve ostalo nije sigurno.

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search