LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče Tonijeva "ribarska priča"
Tonijeva "ribarska priča"
Petak, 27 Prosinac 2019 09:22

 

Miljacka niz slapovaRibari s Miljacke

Toni Skrbinac, 100%-tna bistričko,sarajevska raja, privremenu pri vrhu Dežele, u Mariboru

Piše mi iz daleke Australije moj prijatelj Nadan, čiji je život bio toliko slikovit, bogat i buran da bi se od njega mogle sastaviti dvije-tri dobre i , vjerujem, veoma zanimljive biografije ...

Ovako mi piše: “Moj dragi Toni,

Često sanjam moju daleku kuću na Obali 16, na Drveniji...Sanjam most preko kojeg sam hiljadam puta korača, sanjam koloritno često sretno, a počesto i nesretno djetinjstvo i odsanjah (otkud baš to?) skakanje po tahtama onih slapova u Miljacki.. Kao na slikama nekog starog filmu, članovi mala raja skaču po daskama, dok oni iz “velike raj” na pukotinama slapova drže mreže kao otvorene velike tašne u kojima su zaglavljivale gage, pliske, ružni peševi i pokoja sapača, a urijetko i pokoji klijen. Bože moj, koliko puta smo u toku tog skakanja tabane probijali hrđvim ekserima koji su bili Bog sami zna kada zabijeni u naš vakat već polutruhle daske sklapova. I kada neko sad kaže, da je tu bila velika vjerojatnoća obolijevanja od tetanus?! U tim snovima - slikovitim sjećanjima, impregnira me onaj nikad zaboravljeni smrad truhleži Miljacke, snažni smrad što je posebno bio izražen u topla proljeća. Sanjam moje drage drugove, tada pripadnika naše “male raje”, drugove kojih više nema. Interesantno je da su čak petorica “otputovali”, nakon kraćeg bolovanja, od raka, a nije im vala još bio vakat. Oni koji nisu pomrli, poginuli su, ili su vihorom rata, kao pljeva, rasuti na pet strana dunjaluka...”

Sjećam se i ja nekih dječaka i starih drvenih slapova, naprimjer Faruka Pekara i Hamida Canajaša-Brke, majstora s mrežama koju si izabrali svoju bazu nešto više, tamo kod prvog mosta preko puta Vijećnice. Dva renomirana džeparoša na Miljacki su najradije ljetovali i u tom smrdljivom, prljavom ambijentu rijeke skromne vodom, a pune gaga, pliski, sapača i ponekog klijenčića punili mrežu. Mogli su ostati u Italiji u kojoj su napunili džepove, birati gradove i hotele u kojima će uživati sav luksuz skupih soba,jela i hrane, ali jok, eno ih usred vrelog dana, razvukli mrežu, a neko treći udara kakvom sohom po vodi,plaši i tjera ribu u tu mrežu. Sunce ih prži, radoznali šetači okupljaju se oko zidova nad rijekom, ali to oni kao da ne primjećuju, zaneseno bacaju, vade mrežu pa opet bacaju...

Mreža nije mnogo, zapravo nije značila ništa na kupalištima koja su se počinjala nizati od tunela kod Babinog zuba. Ali na tim kupalištima,posebno na onima koja su bila omeđena stijenama i tzv.pećinama, kao što je npr. Oficirski ili Ziher,postojala je druga draž. Pastrmke, i to ne male, nego velike. Mladice kapitalke, goleme. Kao pravi strpljivi ribolovac Pekar je znao čekati da i posljednji kupač ode sa plaže da se on onda na miru posveti velikoj ribi. Danima ju je čekao: “Vidio sam je prije tri dana...Krije se u pećini...” Nekad ju je dočekao i ulovio-nekad nije.

I Nadanovo i moje sjećanje pripadaju, dakle, prošlosti. Moj kolega Pavle Pavlović prisjeća se sličnih doživljaja i u donjim dijelovima Miljacke, kod mosta preko puta Pošte i niže...dakle, u dijelovima gdje je rijeka bila baš prljava i smrdljiva jer je do tog dijela svog to toka već primila sve nečistoče koje su se u nju ulile iz padinskih dijelova grada preko potoka i kanalizacije.

Ne znam da li su Pekar i Brko bili posljednji Mohikanci s mrežom na Miljacki, činjenica je da u toj disciplini ribolova odavno nema nikoga. Oni, pak, što sa štapovima dolaze i dalje se znaju poredati na mjestu gdje je velika brana, gdje Miljacka poprima zelenkastu boju i u kratkom dijelu zbog jedinstvene dubine liči na pravu rijeku. Eno ih, skoro svakoga dana u standardnoj pozi bića posvećenih svojoj strasti i želji da izvade kakvu pastrmku. Kao da su na molitvi, satima stoje, zabacuju udice, mijenjaju mamce i kao da se sve što vrijedi i što je važno nalazi u tom komadiću rijeke zapjenušane zbog vodopada što se strmoglavljuje sa brane.

Nema odavno više ni onih kupališta sa pećinama kakva su bila Oficirski,Golubnjak i Ziher i stoga nema niti jednog novog Pekara koji će u dobini tragati i nadmudrivati se sa kakvom mladicom.

Svojevremena izgradnja tranzitnih puteva izmijenila je krajolike a ponegdje jednostavno “progutala” kupališta pa, recimo, Golubnjaka kao da nikada nije bilo.Nagrđena je i priroda, a promijenili su se i običaji. Danas se, svakako, više koristi šetnica koja počinje od Restorana “Bembaša”, a završava nakon otprilike dva kilometra, tamo, kod Kozije ćuprije. Za lijepih dana je sada promenada u toj pješačkoj oazi.

A nekad..davno, eh, nekad dominantni korisnici tog puta su bili zaljubljeni parovi. A uz te parove veže se i kategorija ljudi koje smo mi na našem šatro-jeziku zvali “tipradžije”, izvedenica iz šatrovačkog “tipra” – “prati, dakle šatrovački izraz “tipradžija mogao bi se definirati kao neka osoba ili neke osobe koje prate i uhode nekog ili neke..

Uglavnom su to bili stariji ljudi koji su pratili zaljubljene parove, diskretno, nastojeći ostati nezapaženi. “Lovili ” su svojim durbinima parove koji su se u čuvenoj Perinoj bašči znali predati ljubavnim nježnostima. I kad bi mi odozgo sa pruge gdje je danas tzv. “transit” vidjeli oprezne “lovce” s durbinima, znali smo da će se iza kakvog drveta ili visoke trave sad pa sad pojaviti neki par.Što li više nema “tipradžija”? Mislim da je i njih pomeo internet, odnosno neizbježni virtualni svijet u kojem ne manjka erotike i pornografije, pretpostavljam, tako je Internet zadovoljio radoznalost “tiprađijako” koji sada tako mogu bez straha i truda uživati u ispunjavanju svojih želja ili nastranosti, te sada...samo gledaju slike i filmove na ekranu.. I ne samo da gledaju,nego da biraju šta će gledati.

No,vratimo se mi našim ribarima. I to onim starim. Dok su se Pekar,Brko, Nadanova obalska raja i Pajina raja bavila ribljim fondom u dijelu Miljacke koju Dalmatinci znaju nazvati “šporkicom” (šporko-umazano,prljavo) neki drugi, stari ribari nisu žalili svojih nogu nego su u potrazi za ribom i užitkom što ga stvara ribolol pješačili i pješačili, probijali se kozjim stazama ne bi li došli na sastavke...mjesto gdje se susreću dva toka MIljacke, Paljanski i Mokranjski. Možda je samo jedno mjesto ljepše, takozvani Pantin vir, kupalište na osami sa vrlo malo sunca jer ga natkriljuju visoke stijene, ali to mjesto bilo je izvor radosti samo za kupače. Ne znam što tu niko nije ribu lovio. Ako jeste,onda je to morao biti Dino, poznat pod nadimkom Bijeli kojeg sam do sada u ovoj priči neopravdano izostavio. A niko vještiji s ribom u Miljacki nije bio od njega. I s mrežom i s udicom i...Zeka mi priča i kune se da je golim rukama pastrmkei mladice lovio. Jednostavno zaroni i nema ga nekoliko minuta a kad izroni...velika riba mu u rukama.

A na sastavcima, kako su ih nazivali, te dvije Miljacke pokazivale su se u najljepšem izdanju, bistre ko izvori, mirisne ko...e, sad mi fali kakva riječ a ne umijem je naći,ali to je miris pun svježine i prijatnosti a sjedinjuje se sa prirodom,čistom i nekako divljom. Evo ko sad da ih gledam: na svakih desetak metara rasporedili se Alija Kamberija, pa Salko Limo, pa Osmo, pa Velija...učvrstili štapove kamenicama, zasjeli pored njih, razmotali krpe u kojima je meza i čekaju da sunce počne zalaziti a onda će izvaditi svoju rakiju što se hladi u plićaku. I...rahatluku nigdje kraja nema.

 

Komentari  

 
0 #1 MEŠA 2019-12-27 17:10
Aferim i jednom i drugom na ovoj priči.
Puno sam priča pročitao od jednog i od drugog.
Svaki puta kada boravim u BiH, a često boravim svake subote kupujem "Oslobođenje" sa prilogom "Pogledi" u kome je jedna od Tonijevih priča.
Često se i sam pronađem u njima, jer izgleda da Toni tu raju "špijunira" iza nekog ćoška prati ih, sluša ih, opisuje ih...
Citat
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search