LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče Mešina priča za nedelju
Mešina priča za nedelju
Nedjelja, 29 Prosinac 2019 10:27

 

Mezarje nisaniSmisao življenja

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Sam šejtan bi ga znao da li još živi ili je samo džin koji u tom svom traženju sebe još uvijek luta po onim istim bespućima i nečeg što se nameće da je živio među svojim komšijama. Ljudski se mršti na jutro; zimsko, prohladno i vjetar što fijuče po goloj kamenoj pustari. Ispod nogu mu promiče hrapavi i rupavi sokak, onaj isti stari što pored mezarluka izmiče, onako jeziv u slici ljudskog zaborava. Glava mu puca od alkohola i otrova što se u njoj taložiše tokom noći u kafani na kraju sela. Idući iz kafane poče da osjeća kako mu se krv polahko mrzne u totrajalim venama.

Pogledom kradomice luta po mezarluku i nišanima, a koji u njemu bude neki strah. K'o da su se svi šapati te drhtavice stisli u trošnoj gasulhani i otud kao šum u svojoj dotrajalosti uzvikuje parole smrti.

Hita hrapavim i džombastim sokakom sretan što su mu nadomak vrata kuće koja ga omamljuju saznaje kako će uskoro prestati drhtati zbog pretrpljenog straha.

Stiže pred kuću. Siva kuća, trošna, povijena teretom godina, na njoj stara hrastova vrata i avlija zarasla u visoku travu. Stade pred pragom kuće. Pomisli da je kuća u njemu, i u njoj on živ – k'o čovjek. Noge mu teške, olovne. Tišina mu dušu razjeda, jer tu stoji ispred kuće u kojoj ga niko ne dočeka. Htjede viknuti, ali mu riječi zastadoše u grlu, kao da se sjetio, da godinama tu sam živi. U tim trenucima u njemu stotine mišljenja, i ma koliko se trudio da nešto poveže ostaje ukočen pred pragom.

Htio bi nestati s ovog mjesta; bilo kud, htio bih da ga nitko ne vidi, htio bih više ni sam ne zna šta. U tom trošnom mozgu nema više ništa šta bi ga moglo uvjeriti u smisao njegovog postojanja. Vadi ključ ispod strehe, otključava vrata koja zacviliše dok ih je stidljivo otvarao. Uđe u kuću, zatvori vrata, a onda oprezno iz džepa izvuče polovku „mučenice“, ona ga razgaljuje, i voli taj život samo zato što je siguran da će naći smisao svega baš u ovom opojnom otrovu bez kojeg ne bih mogao.

Znao je da će se sve to tako završiti i da će se zavući u ovu čađavu rupu i mrtav pijan se ispružiti na trošnom krevetu, a po njemu će pasti mračna praznina.

Probudi se, uplašen u goloj, ledenoj vodi i počeo drhtati k'o prut, jer mu se učinilo da je čuo riječi oca, kojeg nije upamtio, kako ga moli i preklinje da se ne opusti i da već jednom muški korača, a ne pijan da tetura, jer se vrijeme susreta primaklo, a on ne želi da svoga sina predstavlja pradjedovima kao skrhanog jadnika, koji je umro samo što se plašio smrti.

Osavno je bio svjestan da ga nagriza opaka bolest. Doktor mu desetine puta savjetovao da se odmah kani rakije i cigara. I sam je osjećao da svakim danom sve više razmišlja o mezarluku i nehotice bi odlazi tamo kako bi brojao nišane. Kada vidi one mnogobrojne nišane i gasulhanu odjednom zavoljeh živjeti. Prsa mu se napune svježinom jutra, sve uzdiše zbog saznanja da je živ. Ne primjećuje poglede prolaznika, niti lica što se kriju iza zavjesa.

Često je mahmuran zbog čega se najmanje srami svojih komšija. Mahmuran, ali svjestan kako nitko neće pobjeći rukama smrti ili tom mirisu smrtne memle sa nišana.

Volio je i cijenio svoje komšije. Busao se u prsa pozivajući ih na zajedničke akcije, jer je znao da ako nešto urade, to jučer više nikada neće biti danas,

Tiho kao i pomrčina kada krezuboj tišini u zanosu jada priča o besmrtnosti duše koju su ostavili gore na onom mezarluku, pored svih mrtvih i živih uzdisaja za sve ljepote što se samo nekoliko koraka dalje, tamo iza gasulhane smijaše. Učini mu se da je najupornija pčela koja po suhim seoskim livadama traži ostatke ljeta u svim mrtvim cvjetovima. Bdije nad svojim postojanjem kao čovjek, svjestan kako još uvijek osluškuje sva ta truhla sjećanja koja iz njega tiska rasušeni mozak i uvijek jedno, uvijek o njemu, isto.

Pred njim bi mezarluk, njegovo jučer, njegovo danas i sutra. Ali, i najružnija slika gole jeseni što se natisnula gore nad mezarlukom. Osjećao se kao najtužnija grbava vrba koja se stidi zbog svog nakaradnog svoje postojanje, čekajući dašak juga pa da mu zarastu rane u duši, da prolista makar tužno – a sunca mu treba.

GRdno se radovao novom suncu, tim danima koji će biti duži. Bez straha će moći obilaziti svoje selo, sokak i jaruge po njemu. Zagrilit će svoje selo svom svojom ljubavlju i nitko mu više neće moći reći da je je protiv bilo koga u selu. Niko ga nije mogao vidjeti da noću hoda po mezarluku i gazi kabure omrznutih. Pijan kada prolazi pored mezarluka pazi da ne nagazi truhlu travu da ne puca pod njegovim klecavim nogama, da ne uznemiruje sve te duše.

Smisao življenja završava za svakoga na mezarluku. Istina, čovjek se nesvjesno predaje bez protivljenja, jer mu je nejasna prava slika njegovog stanja. I kad mu se smrt toliko približila, kad mu je vrijeme na ovom svijetu isteklo naći će za shodno da razmišlja, ako uopšte i razmišlja. Kako čovjek ipak nalazi nekakav smisao u onome šta mu barem prividno čini zadovoljstvo. Zadovoljstvo je najjači oslonac svake duše u tom prijelaznom periodu.

A šta je bilo prije i šta će biti poslije?

Nee usuđuje se razmišljati, jer bi možda netko pomislio kako je on iznad prosjeka neuvjerljiv, a njemu je i te kako stalo da ga krivo razumiju. Nije volio ljude koji su iz jedne krajnosti odlazili u drugu. Poznavao je neke od njih koji su bili komunjare i da su se valjali po hendecima jer su bili pijani k'o guzice, a sada mu sole pamet i govore kako su bolji od njega, jer su svakodnevno u džamiji, a on u birtiji. Ti „novokomponovani“ vjernici izguraše ga iz prvog safa i džamije. Nije ga bila briga zbog toga. Zbog njih je i zaboravio džamij i poče živjeti životom jsajzadnjeg pijanca.

Zna da je vrijeme njegov najveći prijatelj jer ga najviše ima. Zato je višak vremena poklonio birtiji i rakiji. Od svih tih popratnih elemenata i od svih raznih i lijepih stvari birtija mu je najviše pri srcu. Kad god mu se ukaže prilika, druži se ssa preostalim prijateljima. Ima ih malo, ali se izmeđuse cijene i poštuju. Ne vole ogovaranja, jer se od ogovaranja teško, može otarasiti.

Kad je trijezan, osjeća se uvijek manje vrijednim, jer mu nerazumljivo sve to što mu drugi razumljivo tiskaju u mozak, i hita svjestan da će odgovor svemu naći u piću koje mu toliko razbudi taj pospani mozak da do u detalje hvata sve te natiskane misli koje odjednom nahrle prekoodebljale jezičine, kroz odjednom toliko otvorena usta, tog najvećeg neprijatelja svake pijane duše. Tada mu je sve toliko razumljivo i urliče da ga svi čuju, jer zna da ga slušaju, sve ono šta bi trijezan trebao kazati.

Dobro je shvatio onu izreku: „Šta trijezan misli, pijan govori“.

Nakon toga biva sretan što se rasteretio tog bremena nerazumljivosti, kojeg se bez pomoći „mučenice“ nikad ne bih mogao otarasiti.

Samo kratko traje ta sloboda, jer istog časa kad izađe na sokak tovare mu novo breme koje će se do akšama toliko povećati da će opet kao i svaki put magareći tegliti sve dok mu „mučanica“ ne pomogne da se rastovari.

Dok je ležao mahmuran u svom trošnom krevetu pozivao je svoje meleke čuvare da ga napuste. Ni on nije želio više nikome služiti. Želio je u džehhenem, želio je goriti u džehenemskim vatrama, u ognju žeženom.

Kao da je slutio da će gorjeti u vatri. Te noći je pio „mučenicu“ i pušio cigaru za cigarom i tako i zaspao. Jedna od tih cigara koju nije ugasio zapalila mu je posteljinu s kojom je skupa izgorio.

Ukopaše ga gore na mezarluku tik uz džombasti sokak da bi i njegovi nišani nekog uplašili plašili ako prolazi pijan baulja pored mezarluka.

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search