LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče Mešina priča za nedelju
Mešina priča za nedelju
Subota, 04 Siječanj 2020 11:51

 

Par na klupiNEKAKO S PROLJEĆA

Mehmed Meša Delić, Wittten, Njemačka

Nekako s proljeća, baš kada se posljednji nameti snijega počinju topiti, a proljetni povjetarac se poigrava se kosama razbrušenih dječijih glava i kada se prve latice proljetnog cvijeća počinju otvarati da bi najavili dolazak nečeg novog, vedrijeg, baš tada sam šetao sa svojim dugogodišnjim jaranom pobalom Bosne u Maglaju.

Bio je to susret poslije nekoliko mjeseci od mog odlaska iz grada. Šetnja je proticala uz priču o vremenu koje nas je dijelilo i događajima koji su se u međuvremenu desili.

Iako to i nije bio neki veliki razmak puno čega smo imali jedan drugome da kažemo, sjetimo se, ili pak otkrijemo.

Inače, prije jedne hefte, došao sam u grad. Već sam neke od jarana sreo u gradu da bi ipročaskali o prošlosti.

Iznenada k'o iz bunila jaran me upita: „Pa da li si vidio koga od naših momaka ili djevojaka od kako si doš'o u grad?“

„Da, baš na putu iz Banja Luke, kada smo se odmarali u Doboju vidio sam onog Senada koji je igrao fudbal u „FK Natronu“. Vidio sam i onu djevojku, mislim da se zove Alisa, ona sa plavim očima. Bila je sa onim mladićem što je završio „Učiteljsku školu“ u Tuzli.

Osjetio sam kako je moj jaran stao. Zastao sam i ja, i pogledao ga, ali na njegovom licu nije bilo onog nekadašnjeg osmjeha, bila je tuga pomiješana sa bolom ili nečim sličnim. Zbunilo me to, jer je inače po prirodi bio uvijek nasmiješen.

„Šta ti bi jarane? Da ti nije pozlilo?“ – upitah ga.

-Ne, nije mi ništa. Potpuno sam mira - nastavi. Iz očiju koje su do prije nekoliko trenutaka izlijevale radost izbi neka hladnoća, a oči mu se napunišena suzama, a on se okrenu u stranu kao da ih je htio sakriti. To me je još više zbunilo. Rekoh: „Zašto plačeš, budi iskren kao i uvijek, znaš da meni možeš sve povjeri. Valjda ne sumnjaš?!“

Duboko uzdahnu. Pogleda me kao da je posumnjao da mu govorim istinu. Izraz lica mu je bio dsumoran, a jedino su oči svjetlucale na suncu, jer su bile oblivene suzama. Počeo je mučno i tiho: „Brate, načeo si prošlost koju sam tri godine skrivao od tebe i svih jarana“

U šutnji smo prošli oko stotinjak metara. Stigosmo do klupe, a onda je on nastavio: -Ovdje je sve počelo. Alisa koju si pomenuo bila je moja djevoka. Halali mi što ti to nisam prije priznao. Želio sam da to ipak ostane samo među nama. Počelo je kao i obično od prijateljstva.“

Istini za volju često smo ga viđali sa tom djevojkom ali niko od nas nije sumnjao na neku dublju vezu između njih.

-Dosta sam vremena provodio u njenom društvu, a moje oči su stalno traželi njene. Izgleda da je to i shvaćala, ali krila za sebe. Takvih sastanaka i nije bilo malo, pa sam na posljetku odlučio da joj priđem i sve joj priznam.

-Bila je, čini mi se, nedelja kada sam joj prišao i sve otkrio. Kao da se tomei nadala, slušala me mirno i na kraju mi je poklonila samo pogled koga se i danas dobro sjećam i koji me i danas prožima. Oči plave k'o nebeski svod u kojima se zrcalila radost. Pogledom mi je dala pristanak. Ugovorili smo i prvi sastanak. Večer prije toga sastanka ni sam ne znam kako sam proveo. Časovi su mi prolazili k'o vječnost. Iščekivao sam mnogo toga na tom sastanku, ali kao da smo oboje bili nijemi. Izmijenili smo nekoliko riječi i pogleda, a onda je rekla da mora ići kući. Od tada smo počeli sa sastancima koji su bili dosta česti. Kako je vrijeme odmicalo, a sreća nam bila naklonjena, ljubav u meni je sve više rasla. Kada bi je ispratio do njene kuće, ona bi se uz smiješak zahvaljivala.

Kada bi se vraćao s sastanaka, nisam imao mira. U mislima je nisam mogao napustiti. Imam jednu mlađu sestru u koje su oči poput njenih tako da sam gledajući nju često mislio da su tu njene oči i da me prate, a ne sestrine. Ona me je po dogovoru čekala na ovoj klupi na kojoj smo najviše vremena provodili ćaskajući o ljubavi. Tokom odlaska na sastanak spripremao sam riječi kojima ću joj se obratiti i koje će je najviše obradovati. Izgleda da je sve to bilo uzalud. Na moje zaprepašćenje gasila se radost u njenim očima. Pogledao sam je a na licu joj se moglo primjetiti da hoće nešto da kaže, nešto što je muči. Upitao sam: „Alisa, šta kriješ, bujrum, reci sve! Ne mogu da podnesem taj pogled i tu šutnju“.

Oborila je glavu i počela stidljivo: „Enese, ne mogu da te zavolim. Cijenim te kao čovjeka, ali te kao svoga mladića nikako ne mogu zavoljeti. Znam, kriva sam za sve, halali mi jer ne mogu protiv sebe“.

-Mrak mi je pao na oči, ali sam smogao snage da joj kažem: „Pokušaj bar da me voliš u ime Allaha, jer shvatam da je sve do sada bila šejtanska rabota“. To sam rekao, a i šta bi drugo imao reći poslije ovoga. Rastali smo se pognutih glava, ona zbog stida, a ja ni sam ne znajući zašto.

Zastao je, a u očima su mu se vidjele suze koje je na brzinu obrisao.

Ponovo je uzdahnuo i nastavio: „Od tada je prošlo mnogo vremena, a onda sam se ponovo, sasvim slučajno, našao u njenom društvu. Pričali smo o svemu, a kada sam pomenu tužne dane ona mi očima dade znak da se izdvojimo. To me zbunilo, ali sam ipak to učinio. Šetali smo šuteći, a ona me ponudi da sjednemo na ovu “našu” klupu. Pogledala me pravo u oči i zaplakala. Kroz suze je počela: „Enese, sve vrijeme sam sebe ispitivala o odnosu prema tebi. Ti si čovjek koga sam sada spremna sda da zavolim i to u ime Allaha.“

-Te suze su za mene bile više od ikakve radosti. Te suze sam želio svo ono vrijeme dok smo bili odvojeni. Suze koje će mi obećati ljubav u ime Allaha.

-Počeli smo ponovo sa sastancima, sa još većim elanom nego ranije. Trajalo je tako negdje oko pet mjeseci. I kao što mjesečevina svjetlzađe za tamno oblak, opet smo se rastali. Nastupila su beskrajna iščekivanja puna čežnje. Vječita čežnja za očima boje neba! Prije nego što sam se s njom sreo vidio sam jednog prijatelja koji je Alisu često viđao u gradu. U priči s njim, „kao slučajno“, sam je pomenuo, a on je ne znajući za našu vezu pričao je kako ona često bila sa momkom koga si ti vidio s njom.

-Više ga nisam mogao slušati kada mi je to rekao. Rukovali smo se, a ja sam krenuo ka mjestu sastanka. Bila je kao i uvijek tačna i čekala me. Ista slika kao i prije pola godine. Lice sa izrazom težine i dosade, svjetlost u očima ugašena, odavale njenu bližu prošlost.
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search